REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-7769/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Melaniji Centner, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ĐI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mladenu Gajskom, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Škola suvremenog plesa Ane Maletić iz Zagreba, Laginjina 13, OIB: 88059473763, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 28. veljače 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i tuženika, dana 16. travnja 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I/ Nalaže se tuženiku Škola suvremenog plesa Ane Maletić da tužiteljici ĐI isplati razlike manje isplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 1.061,22 eura bruto, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose kako slijede:

- iznos od 76,88 eura od 16. siječnja 2016.,

- iznos od 75,63 eura od 16. veljače 2016.,

- iznos od 75,22 eura od 16. ožujka 2016.,

- iznos od 73,02 eura od 16. travnja 2016.,

- iznos od 79,45 eura od 16. svibnja 2016.,

- iznos od 79,54 eura od 16. lipnja 2016.,

- iznos od 70,16 eura od 16. srpnja 2016.,

- iznos od 68,39 eura od 16. kolovoza 2016.,

- iznos od 73,03 eura od 16. rujna 2016.,

- iznos od 74,26 eura od 16. listopada 2016.,

- iznos od 81,27 eura od 16. studenog 2016.,

- iznos od 77,16 eura od 16. prosinca 2016.,

- iznos od 75,19 eura od 16. siječnja 2017.,

- iznos od 82,02 eura od 16. veljače 2017.,

po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II/ Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima iz toč. I izreke ove presude.

III/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak ovoga postupka u iznosu od 1.093,75 eura, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u utuženom razdoblju bio zaposlenik tuženika te da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu čl. 2 Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01, 39/09). Dalje navodi da je dana 23.11.2006. između Vlade Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu Vlada RH) i sindikata javnih službi sklopljen Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama za po 6% u 2007., 2008. i 2009. godini. Navodi da su dana 13.05.2009. zbog nastupa recesije, Vlada RH i prije navedeni sindikati javnih službi sklopili Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama (u daljnjem tekstu - Dodatak Sporazumu), a kojim je osnovica privremeno zamrznuta na razini iz 2008. godine na iznos od 5.108,84 kn, dok je povećanje osnovice za preostalih 6% iz 2009. sporazumno odgođeno sukladno čl. III. Dodatka Sporazumu, dok je odredbama čl. IV. -V. istog ugovoreno daljnje postepeno povećanje osnovice radi usklađenja plaća u javnim službama s prosječnim plaćama u RH. Nadalje, tužitelj navodi da su Vlada RH i prije navedeni sindikati dana 26.10.2011. sklopili i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu (koji predstavlja osnovu ove tužbe), koje su prihvaćene i u obliku Arbitražne odluke od 07.12.2011., pa kako je u smislu odredbe čl. XI. st. 4 Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu ugovoreno trajanje istog od 5 godina, to proizlazi da je primjena Izmjena Dodatka Sporazumu istekla dana 26.01.2017., a zbog pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora iz čl. 199 st. 1 Zakona o radu (NN 93/14). Osim navedenog, tužitelj navodi da su Vlada RH i prije navedeni sindikati dana 28.12.2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5 u svezi s čl. VII. st. 1 istog, time da tužitelj u cijelosti citira sadržaj odredbe čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu.

Slijedom navedenog, tužitelj ističe da je dana 28.08.2015. Državni zavod za statistiku (u daljnjem tekstu DZS) objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015., a iz koje proizlazi da je BDP realno veći za 1,2% u drugom tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014. i da su ti statistički pokazatelji potvrđeni i procjenom DZS-a od 04.09.2015. Dalje navodi da je DZS dana 27.11.2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015. u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 2,8% u trećem tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014. te da su isti statistički pokazatelji potvrđeni i procjenom DZS-a od 04.12.2015. Tužitelj navodi da obzirom da aritmetička sredina naprijed navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2% (1,2% + 2,8% : 2), to je krajem studenog 2015. ispunjen uvjet iz čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu, jer su u tom mjesecu objavljeni relevantni podaci DZS-a. Budući je odredbom čl. VII.c st. 3 Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava "za mjesec", da to znači da se u prvom sljedećem mjesecu vrši ta primjena, isplata, odnosno povišica te da navedeno u konačnici znači da se u prosincu 2015. osnovica povećala na iznos od 5.415,37 kn. Obzirom da je tuženik tužitelju od prosinca 2015. nadalje obračunavao plaću po osnovici od 5.108,84 kn, umjesto po osnovici od 5.415,37 kn sukladno Izmjenama i dopunama Dodatka Sporazumu, to je tuženik tužitelju dužan isplatiti razliku plaće u ukupnom bruto iznosu od 7.995,80 kn za sve plaće od prosinca 2015. do zaključno siječnja 2017., uz pripadajuću zateznu kamatu.

2. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom kao u podnesku od 01.02.2024. tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku isplatu razlike manje isplaćenih plaća u ukupnom iznosu od 1.061,23 eura bruto / ranije 7.995,80 kn (iako točan matematički zbroj svih konvertiranih pojedinačnih mjesečnih glavnica iznosi 1.061,22 eura), koji je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16. -og u narednom mjesecu za prethodni mjesec pa do isplate, a za razdoblje od 01.01.2016. zaključno s 31.01.2017. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je među strankama nesporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu. U odnosu na navode iz tužbe, tuženik se očituje kako nije sporno da bi dana 25. studenog 2006. između Vlade Republike Hrvatske, s jedne strane te Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja, Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske i Sindikata hrvatskih učitelja, s druge strane, bio sklopljen Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Također, nije sporno niti da je dana 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a niti da su dana 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, sve kako navodi i tužitelj. Tuženik se, s gornjim u svezi, očituje kako je pogrešno da bi dana 13. svibnja 2009. sklopljen Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama te dana 26. listopada 2011. sklopljene Izmjene i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama bili sklopljeni kao dodaci, izmjene i dopune, aneksi ili bilo što slično u odnosu na Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti. Naime, a kako je razvidno i iz samih naziva - Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama i Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – isti predstavljaju dodatak, odnosno izmjene i dopune, u odnosu na Sporazum o osnovici plaće u javnim službama sklopljen dana 23. studenoga 2006., a što je sporazum različit od Sporazuma o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti sklopljenog dana 25. studenog 2006.

Nadalje, u vezi s navodima iz tužbe, tuženik ističe kako je sporna pravna valjanost, pravna narav, obveznost, a potom i sadržaj navedenog. Naime, prije svega sporna jest pravna valjanost navedenih pravnih izvora. Tu se, prije svega, valja propitati jesu li Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od dana 26. listopada 2011. pravno valjane i mogu li proizvoditi pravne učinke, napose u smislu da bi utjecale na to da osnovica za obračun plaća iznosi HRK 5.415,37 kuna. U pogledu sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljenih dana 26. listopada 2011., prema tuženiku odmah valja utvrditi kako je isti potpisan od sedam potpisnika, dok su prethodeći Sporazum o osnovici plaće u javnim službama i Dodatak Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama potpisani od osam potpisnika. Dakle, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. jest parafirao, ali nije i potpisao, dakle nije sklopio (sic!) jedan potpisnik Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama – Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske. Slijedom toga, razvidno je kako je Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. potpisalo manje potpisnika od prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama, dakle nisu svi potpisnici Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama prihvatili, sudjelovali u izmjenama i dopunama te sklopili Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. S gornjim u svezi tuženik navodi da je notorno kako se sve izmjene i dopune, a da bi bile pravno valjane, imaju uvijek sačiniti i sklopiti od svih stranaka ugovornog odnosa, na obje ugovorne strane istog te da je to temeljno načelo obveznog prava. Činjenično, ovdje je razvidno kako na ugovornoj strani sindikata ne postoji identitet stranaka, dakle nisu sve stranke prethodnih Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama i Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama koje su stajale na ugovornoj strani sindikata prihvatile, sudjelovale u izmjenama i dopunama te sklopile Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. Navedeno, prema mišljenju tuženika, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. čini pravno nevaljanim. Nastavno, za slučaj kada se radi o kolektivnom ugovoru pravna situacija je ista – da bi izmjene kolektivnog ugovora, bez obzira na njihov naziv, bile pravno valjane potrebno je da ih sklope svi sindikati koji su sklopili i sam izvorni kolektivni ugovor, odnosno stav da je izmjena kolektivnog ugovora “pravno nevaljana zato što u njegovom sklapanju nisu sudjelovali svi oni sindikati koji su sklopili [K]olektivni ugovor (…)” te da je takva izmjena nevaljana, dakle nezakonita, a da su takva i sva kasnija postupanja potpisnika nezakonitih kolektivnih ugovora, iznio je Vrhovni sud Republike Hrvatske o svojoj odluci broj Gž-5/05 od dana 27. travnja 2005., a isto i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-409/09 od dana 17. ožujka 2010. Slijedom iznesenog, prema tuženiku su pravno nevaljane, dakle ništetne i nepostojeće Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. te ne postoji utuživa obveza, pa niti ona uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama sklopljena dana 26. listopada 2011. U odnosu na pravnu narav, a podredno i pravnu valjanost Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011., tuženik ističe da isti nisu bili na zakonit način sklopljeni kolektivni ugovor, jer sklapanju kolektivnog ugovora (i svih njegovih potonjih dodataka te izmjena i dopuna) nisu prethodili zakoniti kolektivni pregovori u smislu Zakona o radu. Ovo stoga što poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora nije pregovarao s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata - nego samo s predstavnicima određenih, pojedinačnih i nekih sindikata s područja za koje se kolektivni ugovor sklapa

- te da ti predstavnici sindikata nisu imenovani zajedničkim sporazumom svih sindikata niti su imenovani odlukom Gospodarsko-socijalnog vijeća, a što je izravno protivno pravnom uređenju Odbora sindikata za kolektivne pregovore iz odredbi članka 186. Zakona o radu (Narodne novine 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03 – ispravak i 68/05 – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske), odnosno odredbi članka 254. Zakona o radu (Narodne novine 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13). Dakle, prema mišljenju tuženika, radi se o sporazumu koji po svojoj pravnoj naravi predstavlja običan ugovor, sporazum obveznog prava, ne i kolektivni ugovor kao ugovor radnog prava, odnosno je kao potonji ništetan! U odnosu na ove činjenice i ovaj stav u smislu potvrde, tuženik se poziva i na stav iznesen u Odluci Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-425/13 od dana 16. travnja 2013. koji glasi: “Kako je odredba čl. 254. st. 1. ZR, kojom je određeno da poslodavac o sklapanju kolektivnog ugovora može pregovarati (samo) s pregovaračkim odborom sastavljenim od zastupnika sindikata, u odnosu na takvu obvezu poslodavca, kogentna norma, prisilni propis pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tuženica u postupku pregovaranja sa sindikatima za sklapanje KU/11 nije poštivala navedenu odredbu ZR o formiranju pregovaračkog odbora sindikata, i da u izostanku sporazuma sindikata niti Gospodarsko - socijalno vijeće koje je utemeljeno, u smislu čl. 254. st. 3. ZR, nije odlučivalo o broju i sastavu pregovaračkog odbora, slijedom čega prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je navedeni KU/11 zaključen protivno prisilnom propisu i kao takav ništetan te suprotno tvrdnji žalitelja i materijalno pravo iz čl. 254. st. 1., 2. i 3. ZR u vezi s odredbom čl. 322. ZOO pravilno primijenio kada je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti tog ugovora kao osnovan prihvatio.”.

Nadalje, tuženik smatra da iz gore navedenog slijedi kako je moguće prigovoriti svojstvu odnosno pravnoj naravi i valjanosti Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. kao kolektivnog ugovora, obzirom za njih nikad, prema proceduri iz Zakona o radu, nije sporazumno uspostavljen ili ustanovljen (ugovoren) Odbor sindikata za kolektivne pregovore, odnosno on nije imenovan po Gospodarsko-socijalnom vijeću. Nastavno, u tu svrhu tuženik navodi i kako Temeljni kolektivni ugovori za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012., u člancima 51. stavak 4. navode kako ”Ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 13. svibnja 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenoga 2006. važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima.”, a što je različito u odnosu na odredbu članka 49. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2007., prema kojem “Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, zaključen između sindikata javnih službi i Vlade Republike Hrvatske 23. studenoga 2006. i svi sporazumi koji iz njega proističu, sadržajno predstavljaju sastavni dio ovog kolektivnog ugovora.” Dakle, kako se i zbog pravnog propusta kolektivnog pregovaranja po Odboru sindikata za kolektivne pregovore, što sporazume kao kolektivni ugovor čini ništetnim, a i prema pravnom statusu i kvalifikaciji iz Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama iz 2010. i 2012. godine ne bi moglo raditi o kolektivnim ugovorima, to prema mišljenju tuženika, tada ne bi postojala subjektivno utuživa obveza uvećanja/podizanja iznosa osnovice za plaće u javnim službama, odnosno i drugih usklađivanja plaća iz navedenog razloga. Drugim riječima, prema tuženiku, činjenica da se u pogledu ovih pravnih izvora ne bi radilo o kolektivnim ugovorima po svojoj pravnoj naravi, dovodila bi i do toga da ne postoje odredbe s normativnim učinkom – pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnih odnosa koja bi se neposredno i obvezno primjenjivala na sve zaposlene, tako i tužitelja – pa se niti tužitelj, kao radnik zaposlen kod tuženika kao javne ustanove koja obavlja djelatnost javne službe, ne bi mogao pojaviti kao aktivno legitimiran potraživati prava iz Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011., ovo niti u sudskom postupku. Konačno, opreza radi, tuženik ističe kako se niti u pogledu sadržaja Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 23. studenoga 2006., Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. i Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. ne može govoriti o kolektivnom ugovoru, obzirom da isti sadržajno ne utvrđuju konkretna prava zaposlenih koja bi se izravno i neposredno, samo pozivom na iste, mogla primijeniti.

U odnosu na navod tužitelja o tome kako u članku 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. stoji: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.”, a na čemu osniva svoj stav kako osnovica za obračun plaća u javnim službama u utuženom razdoblju iznosi HRK 5.415,37 bruto, a ne HRK 5.108,84 bruto, temeljem čega i postavlja svoj tužbeni zahtjev, tuženik isto osporava u cijelosti. Naime, navodi da se plaće u javnim službama uređuju, prije svega, Zakonom o plaćama u javnim službama (Narodne novine 27/01 i 39/09) i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama (Narodne novine 39/09 i 124/09). Prema odredbi članka 4. Zakona o plaćama u javnim službama plaću službenika i namještenika u javnim službama čini umnožak: (a) koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik i namještenik raspoređen; i (b) osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema odredbi članka 5. Zakona o plaćama u javnim službama polazište za utvrđivanje osnovice za izračun plaće su: (a) prijedlog proračuna za sljedeću godinu; (b) sporazum o politici plaća; i (c) prosječna mjesečna isplaćena bruto plaća zaposlenih u Republici Hrvatskoj u prethodnoj godini, koju utvrđuje Državni zavod za statistiku i objavljuje u “Narodnim novinama”. Zakonom o osnovici plaće u javnim službama, odredbom članka 2., uređeno je kako se osnovica plaće u javnim službama utvrđuje: (a) kolektivnim ugovorom zaključenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi; a ako kolektivni ugovor nije potpisan do donošenja državnog proračuna Republike Hrvatske za narednu godinu osnovicu plaće u javnim službama određuje (b) Vlada Republike Hrvatske posebnom odlukom. Također, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama primjenjuje se osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. Tuženik navodi da navedeno uređenje plaće i osnovice plaće u javnim službama uređuju Zakonom o plaćama u javnim službama i Zakonom o osnovici plaće u javnim službama predstavljaju strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć.

Tuženik dalje navodi da je notorno kako je na sjednici održanoj dana 29. prosinca 2016. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama kojom je ista utvrđena u visini od HRK 5.211,02 kuna bruto te se primjenjuje od dana 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017. Prethodno nije bilo drugačijeg kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se utvrdila osnovica plaće u javnim službama, odnosno podredno drugačije odluke Vlade te se primjenjivala osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. Za gornje tuženik naglašava da je to strogo i apsolutno inderogabilno zakonsko uređenje, ius cogens od kojeg otklon voljom stranaka nije moguć. Prema tuženiku bi svaki eventualni automatizam usklađivanja ove osnovice koji bi, eventualno, bio interpretiran da proizlazi iz Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. kako to pogrešno čini tužitelj, bio u izravnoj suprotnosti s odredbom članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama - apsolutno inderogabilnog zakonskog uređenja, ius cogens! Stoga je sve do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016., s primjenom od dana 1. siječnja 2017., počevši s plaćom za mjesec siječanj 2017. koja je isplaćena u mjesecu veljači 2017., u primjeni bila osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini HRK 5.108,84 bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009. Prema tuženiku, gornje i argumentum a contrario – kako nakon donošenja Zakona o osnovici plaće u javnim službama - kojim je, prema prijelaznim i završnim odredbama Zakona o izmjenama Zakona o osnovici plaće u javnim službama, do utvrđivanja nove osnovice plaće u javnim službama na temelju članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama za primjenu utvrđena osnovica plaće u javnim službama utvrđena Dodatkom sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi dana 13. svibnja 2009. – a prije donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016., nije bilo kolektivnog ugovora zaključenog između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim bi se uređivala osnovica za plaće u javnim službama, to je do donošenja Odluke o visini osnovice za obračun plaće u javnim službama dana 29. prosinca 2016. za primjenu bila utvrđena osnovica za obračun plaće u javnim službama u visini HRK 5.108,84 bruto, prema Dodatku Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 13. svibnja 2009.

Također, prema tuženiku, pozivanje i temeljenje tužbenog zahtjeva na članku 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. u kojem stoji: “Osnovica za obračun plaća u javnim službama iznosit će 5.415,37 kuna bruto za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku RH ukažu na poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivat će se iza toga do prve sljedeće promjene prema ovim Izmjenama i dopunama.”, pogrešno je i nepotpuno. Tuženik smatra da tužitelj pogrešno cijeni da bi nastupile pretpostavke za primjenu osnovice za obračun plaća u javnim službama u iznosu HRK 5.415,37 bruto iz odredbe članka 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. Ovo stoga jer tužitelj, slučajno ili ne previđa da u članku 7. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. stoje navedeni uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. Tako se u točci 1. istoga članka navodi kako “[A]ko realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u člancima III. do V. Izmjena i dopuna, uskladba se odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Ova odredba se primjenjuje od dana stupanja na snagu ovih Izmjena i dopuna.”. Navodi da citirano nesporno uređuje odgodu “uskladbe” za onaj broj razdoblja “pada realnog tromjesečnog BDP-a” (tzv. negativni rast) u odnosu na trenutak utvrđen člankom 3. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. kao trenutak primjene – “poboljšanje stanja odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja)”. Tuženik navodi da kako je, nakon sklapanja Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011., prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, BDP Republike Hrvatske promatran na tromjesečnoj razini - “realni tromjesečni BDP” - u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine, zabilježio dvanaest konsekutivnih razdoblja uzastopnih negativnih stopa rasta, počam od četvrtog tromjesečja 2011., a zaključno s trećim tromjesečjem 2014., to iz prije navedenog, imajući u vidu podatke Državnog zavoda za statistiku o “padu realnog tromjesečnog BDPa” (tzv. negativnom rastu) nesporno proizlazi da se uskladba prema člancima III. do V. Izmjene i dopune Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. treba odgoditi za dvanaest konsekutivnih tromjesečja, počam od siječnja 2016. nadalje. To, prema tuženiku, dalje znači kako okolnosti za povećanje osnovice plaće u javnim službama u iznosu i na način kako to navodi tužitelj nisu nastupile. Pritom, prema tuženiku, a kako Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. imaju ugovoreno vremensko važenje od 5 godina, čije trajanje je isteklo dana 25. listopada 2016., to implicira kako do “uskladbe“ osnovice plaće u javnim službama temeljem Izmjena i dopuna Dodatka Sporazuma o osnovici plaće u javnim službama od dana 26. listopada 2011. ne bi došlo u razdoblju važenja i primjene istih. Tuženik ističe kako argumente navedene pod VII. i VIII. odgovora na tužbu iznosi opreza radi te da raspravljanjem o istima ničime ne prejudicira neosnovanost ili nepostojanost prethodnih argumenata.

Tuženik navodi da kako se predmetni tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi iznos od 10.000,00 kn, da se ovaj spor u smislu čl. 458 Zakona o parničnom postupku ima smatrati sporom male vrijednosti, a za koji vrijede posebna pravila, na način da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze najkasnije do zaključenja prethodnog postupka.

S obzirom da se tužbom potražuje isplata razlike plaće, odnosno predmet tužbenog zahtjeva su sredstva za plaće i druga materijalna prava temeljem radnog odnosa, a ta se sredstva u smislu Zakona o plaćama u javnim službama (Narodne novine, broj: 27/01 i 39/09) osiguravaju u Državnom proračunu, tuženik smatra nesumnjivim interes Republike Hrvatske za uključivanjem u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženika te predlaže da se Republika Hrvatska, zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu pozove na uključivanje u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženika, da se Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu dostavi tužba s prilozima i svi ostali podnesci te da se umješača izvijesti o ročištima koja će biti zakazana u predmetnom sporu.

U prilog iznesenog u svom odgovoru na tužbu tuženik se poziva i dostavlja presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, posl. broj: Pr-2826/16-57 od 21. prosinca 2017. i Pr-584/17-31 od 21. prosinca 2017. te Općinskog suda u Osijeku, posl. broj:

Pr-154/2017-17 od 30. listopada 2017. Sve navedene presude donesene su u sporovima jednake činjenične i pravne osnove. Tuženik dostavlja i dokument „zaključci sa sastanka od 8. prosinca 2016.“, u kojem je izražen stav profesora pravnih fakulteta u Republici Hrvatskoj s katedre radnog prava o tematici koja je predmet spora tužitelja i tuženika.

Slijedom svega navedenog, tuženik tužbu i tužbeni zahtjev smatra neosnovanima, a podredno nejasnima i neobrazloženima te predlaže da Naslov tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, sve uz naknadu troškova tuženiku.

4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama sklopljen 23.11.2006. (str. 5-7 spisa), Dodatak Sporazumu sklopljen 13.05.2009. (str. 8-12 spisa), Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu sklopljene 26.10.2011. (str. 13-20 spisa), Arbitražnu odluku donijetu 07.12.2011. (str. 21-28 spisa), Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama donijeto 28.12.2012. (str. 29-31 spisa), Priopćenja za javnost DZS-a od 28.08.2015. i od 27.11.2015. s Procjenama tromjesečnog bruto domaćeg proizvoda od 04.09.2015. i od 04.12.2015. (str. 32-50 spisa), Aneks ugovora o radu od 13.11.2002. (str. 52 spisa), Ugovor o radu sklopljen između stranaka dana 15.10.2001. (str. 53-54 spisa), isplatne liste za plaću tužitelja za utuženo razdoblje (str. 55-81 spisa), sudsku praksu (str. 91-105, 134-135 spisa), ostalu dokumentaciju dostavljenu uz odgovor na tužbu (str. 106-117 spisa), dokumentaciju dostavljenu uz prijavu miješanja Republike Hrvatske (str. 124-130 spisa), priloge dostavljene uz podnesak tužitelja od 16.11.2020. (str. 142-788 spisa) i izračun visine tužbenog zahtjeva (str. 795 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka prema odredbi čl. 8 Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 117/2003, 88/2005, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 - dalje u tekstu ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u pretežitom dijelu.

6. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju radio kod tuženika, odnosno nije sporna aktivna legitimacija. Nije niti sporno da je tuženik tužitelju u prosincu 2015., tijekom cijele 2016. i u siječnju 2017. godine isplaćivao plaću po osnovici od 5.108,84 kn, a nije niti sporno da tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2 Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01 i 39/09).

7. Među strankama je sporan pravni osnov, a sporna je i visina tužbenog zahtjeva, ali nije sporna visina konačno uređenog tužbenog zahtjeva tužitelja iz tužbe (o čemu se tuženik izričito očitovao na ročištu na kojem je prvi puta zaključena glavna rasprava dana 01.03.2021.), odnosno tuženik nije prigovorio visini konačno uređenog tužbenog zahtjeva iskazanoj u valuti euro u podnesku tužitelja od 01.02.2024.

8. Predmet ovoga spora je isplata razlike plaće za prosinac 2015., cijelu 2016. te siječanj 2017. s osnovicom od 5.415,37 kn, odnosno za uvećanje osnovice u visini od 6%, a u odnosu na primijenjenu osnovicu od 5.108,84 kn.

9. U odnosu na odredbe relevantnog materijalnog prava, u odnosu na osnovicu plaće u prosincu 2015., 2016. godini te u siječnju 2017., sud navodi da se ista temelji na Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 23.11.2006. koji je potpisan od strane Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi te Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama koji je potpisan 13.05.2009. od strane istih potpisnika, a konkretni zahtjev za isplatu razlike plaće temelji se na odredbi čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu zaključenog 26.10.2011. i Arbitražne odluke od 07.12.2011.

10. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva u postupku nije provedeno financijsko vještačenje koje je tužitelj predložio u tužbi, jer je tuženik prihvatio matematički izračun utuženog potraživanja kako je specificiran od strane tužitelja.

11. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom dana 01.03.2021. u sudski spis predao izračun utuženog potraživanja (u identičnim mjesečnim iznosima kao što su oni precizirani od strane tužitelja) te se na tom istom pripremnom ročištu očitovao da ne osporava matematički izračun tužbenog zahtjeva kako je preciziran u tužbi u ukupnom iznosu od 7.995,80 kn.

12. Tužitelj je u podnesku od 01.02.2024. konačno uredio tužbeni zahtjev specificiran u valuti euro, na način da nakon izvršene konverzije umjesto iznosa od 7.995,80 kn sada potražuje iznos od 1.061,23 eura (iako točan matematički zbroj svih konvertiranih pojedinačnih mjesečnih glavnica iznosi 1.061,22 eura), koji je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica kao što je to precizirano u toč. I izreke ove presude, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 16. -tog u narednom mjesecu za prethodni mjesec, a za razdoblje počam od prosinca 2015. zaključno sa siječnjem 2017.

13. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka, ovaj sud smatra da tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu plaće prema visini osnovice od 5.415,37 kn za razdoblje od prosinca 2015. zaključno sa siječnjem 2017. godine ima pravni osnov, odnosno da je u cijelosti osnovano i da se temelji na odredbi čl. III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu koji je sklopljen 26.10.2011. te Arbitražne odluke od 07.12.2011. Kao što je već rečeno, tuženik kao poslodavac predstavlja javnu službu u smislu odredbe čl. 2 Zakona o plaćama u javnim službama (NN 27/01 i 39/09), a pravo na isplatu temeljem navedene odredbe potvrđuju i Sporazum od 23.11.2006. sklopljen između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi kojim je ugovoreno povećanje osnovice za izračun plaća u javnim službama za po 6% u 2007., 2008. i 2009. godini, kao i Dodatak Sporazumu sklopljen dana 13.05.2009. između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi. Sud navodi da je sukladno čl. XI. st. 4 Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno trajanje istog od 5 godina, pa je sukladno čl. 199 st. 1 ZR-a primjena Izmjena Dodatka Sporazumu istekla dana 26.01.2017. Sud je suglasan s mišljenjem tužitelja da Izmjena Dodatka Sporazumu predstavlja Kolektivni ugovor sklopljen sukladno čl. 2 već citiranog Zakona o osnovici plaće u javnim službama temeljem kojeg se osnovica za plaće u javnim službama utvrđuje kolektivnim ugovorom između Vlade RH i sindikata javnih službi te čl. 51 st. 4 TKU za službenike i namještenike u javnim službama (NN 115/10), kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na pitanje visine plaće u javnim službama, kao i odredbe čl. 51 st. 4 TKU za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12), kojim je utvrđena primjena Dodatka Sporazumu te svih njegovih izmjena i dopuna na pitanje visine plaće u javnim službama. Sve prednje navedeno potvrđuje i činjenica da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi dana 28.12.2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazuma radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5 u svezi s čl. VII. st. 1 Izmjena Dodatka Sporazumu. Pri tome su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe čl. III. Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015., a s početkom primjene od siječnja 2016. Sud navodi da je odredbom čl. III. Izmjene Dodatka Sporazumu ugovoreno da će osnovica za obračun plaće u javnim službama iznositi 5.415,37 kn bruto, za mjesec u kojem službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku (u daljnjem tekstu DZS) ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine), prosječno dva ili više posto (mjereno aritmetičkom sredinom dvije stope realnog rasta međugodišnjeg tromjesečnog BDP-a dva uzastopna tromjesečja) i primjenjivati će se iza toga do prve sljedeće promjene prema tim Izmjenama i dopunama.

Sud još navodi da je DZS dana 28.08.2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za drugo tromjesečje 2015., u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,2% u drugom tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014., pri čemu su isti statistički pokazatelji potvrđeni i procjenom DZS-a od 04.09.2015. Nadalje, DZS je dana 27.11.2015. objavio prvu procjenu tromjesečnog BDP-a za treće tromjesečje 2015., u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 2,8% u trećem tromjesečju 2015. u odnosu na isto tromjesečje 2014., a isti statistički pokazatelji potvrđeni su i procjenom DZS-a od 04.12.2015. Iz navedenog proizlazi da aritmetička sredina gore navedene dvije stope realnog rasta BDP-a iznosi upravo 2%, pa je krajem studenog 2015. ispunjen uvjet iz čl. III. Izmjena Dodatka Sporazumu, jer su u tom mjesecu objavljeni relevantni podaci DZS-a. Obzirom da je odredbom čl. VII.c st. 3 Izmjena Dodatka Sporazumu ugovoreno da ako se nešto isplaćuje ili povećava "za mjesec", da se u prvom sljedećem mjesecu vrši ta primjena, isplata, odnosno povišica, onda se osnovica za rad u prosincu 2015. povećala na iznos od 5.415,37 kn. Sud još navodi da je DZS dana 04.03.2016. objavio procjenu tromjesečnog BDP-a za četvrto tromjesečje 2015., u kojoj se navodi kako je BDP realno veći za 1,9% u odnosu na isto tromjesečje 2014., dok je dana 20.10.2016. DZS objavio Priopćenje za javnost u povodu objave usklađenih tromjesečnih podataka BDP od prvog tromjesečja 2014. do drugog tromjesečja 2016. prema BDP za 2014. Pri tome iz revidiranih podataka proizlazi da bi, bez zaokruživanja, kvartalna stopa rasta BDP za drugi kvartal 2015. iznosila 1,24561%, dok bi za treći kvartal iznosila 2,78247%, pa slijedom navedenog revidirani podaci DZS jasno pokazuju da su uvjeti za povećanje osnovice iz čl. III. Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem studenog 2015. godine.

Sud nadalje navodi da odredba čl. VII. st. 1 Izmjena Dodatka Sporazumu propisuje da odgoda uskladbe nastupa ako bi u nekom od razdoblja opisanim u čl. III. - V. bio zabilježen negativan rast BDP-a. Pri tome iz odredbe čl. III. proizlazi da se ista odredba odnosi na razdoblje od trenutka ispunjenja uvjeta za povećanje osnovice pa nadalje, tj. ubuduće. Pri tome sukladno javno objavljenim i opće poznatim podacima DZS-a, od četvrtog kvartala 2014. pa nadalje nije bilo negativnog rasta BDP-a, već upravo suprotno tome, bilo je pozitivnog rasta. Ovaj sud smatra da nije ispunjen uvjet za primjenu čl. VII. st. 1 u kojem je navedeno da ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja u člancima III. -V., budući da BDP nije zabilježio negativan rast u razdoblju iz čl. III. Izmjena Dodatka Sporazumu, a niti naknadno, pa se onda odgoda iz čl. VII. st. 1 ne može primijeniti. Isto iz razloga što se odredba čl. VII. st. 1 ne odnosi na povrat osnovice iz čl. III., već isključivo na usklađenje osnovice iz čl. IV. i V. Izmjena Dodatka Sporazumu. Pri tome sud smatra da je namjera Vlade RH i sindikata bio povrat osnovice na razinu iz 2009. godine, tj. na iznos od 5.415,37 kn, pa odredba čl. VII. st. 1 nije u svezi s povratom osnovice iz čl. III., a niti se može tako tumačiti. Sud zaključno navodi da je odgoda uskladbe od 12 neprekidnih kvartala iskorištena kroz odredbu čl. IV. st. 5 Izmjena Dodatka Sporazumu i temeljem Vjerodostojnog tumačenja od 28.12.2012. Sud još navodi da je odredbom čl. IV. st. 5 ugovoreno da ako se do 31.12.2012. ne ispune pretpostavke iz čl. III., da će Vlada RH biti u obvezi korigirati i isplatiti povećanu osnovicu od 01.04.2013. nadalje. Obzirom na sve prednje navedeno, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, obzirom da je tuženik od prosinca 2015., odnosno od siječnja 2016. i nadalje tužiteljevu plaću bio dužan obračunavati i isplatiti po osnovici od 5.415,37 kn.

U odnosu na navod tuženika kako je Dodatak Sporazumu iz 2011. pravno nevaljan obzirom da je isti potpisao manji broj potpisnika u odnosu na potpisnike Sporazuma iz 2006., sud smatra da je isti neosnovan i pravno neutemeljen. Naime, točan je navod da Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske nije potpisao Dodatak Sporazumu iz 2011., ali je nejasno temeljem čega tuženik donosi zaključak da navedena okolnost utječe na obveze koje je Vlada RH preuzela prema ostalim sindikatima javnih službi koji su bili potpisnici Dodatka Sporazumu iz 2011. Sud pri tome ističe da izmjene kolektivnog ugovora ne moraju nužno biti potpisane od strane svih izvornih potpisnika kolektivnog ugovora, već samo pojedini sindikati ne smiju biti protivno zakonu isključeni iz kolektivnog pregovaranja te sklapanja kolektivnog ugovora. Sud ukazuje da tuženik u predmetnom postupku niti tvrdi, a niti dokazuje da bi Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske bio protuzakonito isključen iz kolektivnog pregovaranja, kao niti da je taj imenovani Sindikat ili bilo koji drugi sindikat ikada tvrdio da je bio protuzakonito isključen iz pregovaranja o Izmjenama Dodatka Sporazumu. Sud ističe da je Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske nesporno parafirao Izmjene Dodatka Sporazumu, a što prema mišljenju ovog suda dokazuje da je sudjelovao u pregovorima ravnopravno s ostalim sindikatima. Sud pri tome navodi da je dana 12.12.2012. sklopljen TKU/12 čiji je jedan od potpisnika sa strane sindikata javnih službi i Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske koji nije bio potpisnik Dodatka Sporazumu iz 2011. Pri tome je čl. 51 st. 4 TKU/12 propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu iz 2009. te sve njegove izmjene i dopune ili novi sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim samim dokumentima. Zbog navedenog je neosnovano da tuženik smatra da je Dodatak Sporazumu iz 2011. pravno nevaljan. U odnosu na navod tuženika da osporava pravnu valjanost Dodatka Sporazumu iz 2011. jer isti predstavlja običan ugovor, a ne kolektivni ugovor, sud smatra da je taj navod potpuno irelevantan, obzirom da je TKU/12, a koji tuženik ne osporava, pravno osnažio Dodatak Sporazumu iz 2009., kao i sve naknadne izmjene i dopune temeljnog Sporazuma iz 2006. Pri tome sud posebno ističe da je Vlada RH kao potpisnik Sporazuma iz 2006. i svih kasnijih izmjena preuzela na sebe određene obveze kada nastupe Sporazumom predviđene okolnosti, a to je dodatno potvrđeno od strane Vlade RH potpisom TKU/12 i Vjerodostojnog tumačenja iz 2012.

Sud navodi da iz spisu priležećih obračunskih lista za plaću tužitelja proizlazi da je tuženik tužitelju u spornom razdoblju obračunavao i isplaćivao plaću primjenom osnovice u visini od 5.108,84 kn bruto u prosincu 2015., tijekom cijele 2016. i u siječnju 2017. godine, i to na sate redovnog rada tužitelja i na sate prekovremenog rada tužitelja.

14. Sud se u svezi osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari u svezi potraživanja tužitelja na pravo na isplatu razlike plaće za razdoblje od prosinca 2015. zaključno sa siječnjem 2017. s osnovicom od 5.415,37 kn poziva na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1111/2020-2 od 01.12.2020. U istoj odluci navedeno je da dan početka primjene uvećane osnovice iz čl. III. u javnim službama nije odgođen primjenom odredbe čl. VII. st. 1 Izmjena i dopuna Sporazuma od 26.10.2011. za tri godine, iako je realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježio negativan rast od listopada 2011. do rujna 2014. (za 12 tromjesečja). Osim toga, u ovoj odluci navedeno je i da ispunjenje uvjeta iz čl. III. nije preduvjet primjene čl. IV., a da ispunjenje uvjeta iz čl. III. i IV. nije preduvjet primjene čl. V., a čl. VII. na čl. III. do V., na sve faze koje se odnose na buduća postupanja u vidu vraćanja osnovice za plaće koja su vrijedila za siječanj 2009., vraćanje pariteta (jednakosti) između plaća u javnim službama i prosječne plaće u privredi koji su bili u 2008. i dogovor o ostvarenju ciljane cijene rada i dinamici njezinog dosezanja (konvergenciji). U ovoj odluci još je navedeno da odredbom čl. VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu zaključenog 26.10.2011. nije odgođena primjena odredbe čl. III. o "povratu" osnovice, jer se odredba čl. VII. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu odnosi na način "usklađivanja pariteta" (čl. IV. i čl. V. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu).

15. Sud je na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava dana 28.02.2025. odustao od izvođenja dokaza čitanjem iskaza svjedoka MI, SI i ŽI, koji su na pripremnom ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava dana 01.03.2021. bili cijenjeni kao dokaz izveden kod ovoga suda. Isto iz razloga što se ti dokazi odnose na pravni osnov, a sud je ocjenjujući spisu priležeću dokumentaciju, bez izvođenja dokaza čitanjem iskaza navedenih svjedoka, zaključio da tužbeni zahtjev tužitelja ima pravni osnov. Stoga čitanje iskaza navedenih svjedoka, odnosno iskazi tih svjedoka prema ocjeni ovoga suda u konačnici nisu potrebni za pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja.

16. Sud je nakon savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, i to svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno u njihovoj sveukupnosti, utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja ima pravni osnov te da tuženik tužitelju u prosincu 2015., cijeloj 2016. i siječnju 2017. godine nije isplatio plaću s uvećanom osnovicom u visini od 6%. Stoga je sud tužitelju dosudio ukupan bruto iznos od 1.061,22 eura, kao razlike manje isplaćenih plaća u razdoblju od 01. prosinca 2015. zaključno s 31. siječnjem 2017., a koji iznos je razvrstan na pojedinačne mjesečne iznose glavnica kao što je to navedeno u izreci ove presude pod toč. I. Tužitelju osnovano pripada i zakonska zatezna kamata koja na svaku pojedinačnu mjesečnu glavnicu iz toč. I izreke ove presude teče od svakog 16.-og u narednom mjesecu za prethodni mjesec. Sud u konkretnom slučaju nije odbio tužitelja za 0,01 eura, jer se ne radi o višku potraživanja, obzirom da je sud tužitelju dosudio točan zbroj pojedinačnih iskazanih glavnica, a čiji ukupan zbroj iznosi upravo dosuđeni iznos od 1.061,22 eura.

17. U svezi konačnog uređenja tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem je tražio i dosuđenje zateznih kamata na cijelu razliku bruto plaće, sud navodi da je to u suprotnosti s pozitivnim propisima. Naime, u skladu s odredbom čl. 45 st. 1 i st. 2 Zakona o porezu na dohodak (NN 177/04 – u daljnjem tekstu ZPD), predujam poreza na dohodak obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac, isplatitelj primitka iz čl. 14 ZPD-a ili sam porezni obveznik, i to prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate. Nadalje, odredbom čl. 45 st. 4 i st. 5 ZPD-a, kao i čl. 61 st. 1 i 9 Pravilnika o porezu na dohodak (NN 95/05, 96/06 i 68/07 – u daljnjem tekstu Pravilnik), propisano je da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava tijekom istog mjeseca svakog poreznog razdoblja isplaćenog primitka od nesamostalnog rada iz čl. 14 tog Zakona i čl. 11, čl. 12 i čl. 15 tog Pravilnika, umanjenog za obračunate i uplaćene doprinose za obvezna osiguranja iz primitka po posebnim propisima i umanjenog za iznos uplaćenih premija osiguranja iz čl. 12 st. 9 i čl. 16 st. 2 ZPD-a te umanjenog za osobni odbitak iz čl. 36 st. 1 i st. 2 ZPD-a. Pri tome isplatitelj obračunati predujam poreza obustavlja i uplaćuje istodobno s isplatom primitka od nesamostalnog rada, kao porez po odbitku. Slijedom navedenog, obzirom da porez na dohodak i prirez na dohodak koji čine sastavne dijelove bruto plaće, uz neto plaće i doprinose, dospijevaju tek s isplatom, isto znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak. Budući tužitelj u svom konačno uređenom tužbenom zahtjevu nije izostavio potraživanje zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, jer se obzirom na prednje navedeno na te iznose zatezne kamate ne obračunavaju, stoga je sud odbio tužitelja s neosnovanim zahtjevom za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanima u dosuđenim iznosima bruto plaće iz toč. I izreke ove presude. Stoga je sud presudio kao pod toč. II izreke ove presude.

18. U odnosu na prijavljeno miješanje Republike Hrvatske na strani tuženika od 20.10.2020., valja navesti da je tuženik na ročištu održanom dana 01.03.2021. odustao od prijedloga da se Republici Hrvatskoj prizna status umješača, pa do navedenog miješanja u konačnici nije niti došlo.

19. Budući je tužitelj vjerovnik novčane obveze, to sud smatra da je isti sukladno čl. 65 st. 1 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu: ZOO) ovlašten zahtijevati od tuženika kao dužnika njezino ispunjenje u osnovanom dijelu, a da je dužnik dužan ispuniti obvezu. Pri tome tuženik kao dužnik sukladno čl. 65 st. 2 ZOO- a za ispunjenje obveze odgovara cjelokupnom svojom imovinom. Osim svega navedenog, ovaj sud smatra da je tuženik kao sudionik u obveznom odnosu dužan ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje u osnovanom dijelu, a u skladu s čl. 9 ZOO-a u svezi s čl. 8 st. 1 ZR-a (čl. 6 st. 1 ZR-a iz NN 149/09), kojim je propisano da su se poslodavac i radnik u radnom odnosu dužni pridržavati odredbi ZR- a i drugih zakona, međunarodnih ugovora koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, drugih propisa, kolektivnih ugovora i pravilnika o radu.

Ovaj sud je mišljenja da je u predmetnom obvezno - pravnom odnosu tužitelj ovlašten od tuženika zahtijevati ispunjenje obveze u osnovanom dijelu, odnosno podmirenje utuženog iznosa, dok je tuženik dužan obvezu ispuniti savjesno u svemu kako ona glasi, a sve sukladno odredbi čl. 9 ZOO-a i čl. 342 istog Zakona, kojim je propisano da je na temelju obveze vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika njezino ispunjenje, a da je dužnik dužan obvezu u cijelosti ispuniti (st.1).

20. Također valja navesti da u slučaju zakašnjenja s ispunjenjem obveze tužitelj kao vjerovnik ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu u smislu čl. 29 st. 1 ZOO-a. Isto tako, vjerovnik ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikovog zakašnjenja, a u smislu čl. 30 st. 1 ZOO-a. U svezi datuma dospijeća tuženikove obveze, valja navesti da isti među strankama nije bio sporan označen od 16. -tog u narednom mjesecu za prethodni mjesec, a u skladu s odredbom čl. 92 st. 3 ZR-a.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbama čl. 3 ZID ZOO-a (NN 78/15), čl. 2 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 114/2022) i čl. 1 Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 156/2022). Odluka o pravu na kamatu na parnični trošak temelji se na odredbi čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (NN 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

21. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 ZPP-a u svezi s čl. 155 ZPP-a, a isti je odmjeren prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedine parnične radnje. Trošak se sastoji od troškova zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku, i to: sastav tužbe 75 bodova (tbr. 7 toč. 1), podnesak od 03.11.2020. 25 bodova (tbr. 8 toč. 3), podnesak od 16.11.2020. 75 bodova (tbr. 8 toč. 1), ročište 01.03.2021. 75 bodova (tbr. 9 toč. 1), podnesak od 01.02.2024. 75 bodova (tbr. 8. toč. 1), ročište 28.02.2025. 75 bodova (tbr. 9 toč. 1) i ročište za objavu presude 37,50 bodova (tbr. 9 toč. 3). Tužitelju je ukupno priznato 437,50 bodova, tj. iznos od 875 eura, a na isti je priznat trošak PDV-a od 25% u iznosu od 218,75 eura. Stoga sveukupno priznati i dosuđeni trošak tužitelja iznosi 1.093,75 eura.

Sud navodi da je Izmjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 126/2022) čl. 1 izmijenjen Tbr. 50 ranije Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22), na način da vrijednost boda iznosi 15,00 kn. Sud još navodi da je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023) u Tbr. 54 vrijednost boda određena u iznosu 2,00 eura.

22. Sud je tužitelju dosudio osnovani parnični trošak u cijelosti, temeljem odredbe čl. 154 st. 5 ZPP-a, jer tužitelj nije uspio u postupku samo u razmjerno neznatnom dijelu tužbenog zahtjeva (kao pod toč. II izreke presude), a zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi.

23. Tužitelju nisu priznati podnesci od 14.03.2023., 30.06.2023., 19.10.2023., 07.12.2023., 19.04.2024., 22.05.2024. i 17.06.2024. (to su sve požurnice), jer isti nisu bili potrebni za vođenje postupka, sve u skladu s čl. 155 st. 1 ZPP-a.

24. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudske pristojbe prema čl. 11. st. 1. toč. 3. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18), kao radnik u radnom sporu.

25. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 16. travnja 2025.

Sudac:

Melanija Centner

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana koja se podnosi ovom sudu, a o kojoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

Presuda kojom se završava spor u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 1, 2, 4, 5. 6, 8, 9, 10 i 11 ZPP-a zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi protiv ove presude ne mogu se iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi. (čl. 467 st.1. ZPP- a).

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku