Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž-258/2023-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz OD Rikardo Perković & Sanja Perković odvjetnicima iz Zadra, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2010/2019 od 22. prosinca 2022., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika Addiko Bank d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-2010/2019 od 22. prosinca 2020., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 13.749,63 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.943,99 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, žalbu izjavljuje tuženik iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Pored toga treba reći da nije u pravu tuženik kada upire na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.12. ZPP-a, iz razloga jer da je tužiteljica podneskom od 6. prosinca 2022. smanjila tužbeni zahtjev sa iznosa od 13.749,63 eur na 4.333,38 eur, a da je prvostupanjski sud time što je dosudio iznos od 13.749,63 eur, da je prekoračio tužbeni zahtjev, te počinio navedenu bitnu povredu. Protivno tome, iz stanja u spisu za sada proizlazi da je tužiteljica omaškom u spomenutom podnesku kao ukupan zbroj svih iznosa koje potražuje navela 4.333,38 eur, budući je na ročištu od 8. prosinca 2022., ispravila tu svoju pogrešku.

6.Osnovano tuženik ipak upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time i pogrešne primjene materijalnog prava, iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi za sada u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 236-90/2007 od 2. svibnja 2007., da je istim tužiteljici odobren kredit u iznosu od 98.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, na rok od 360 mjeseci, uz početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,20%, te da je čl. 6. Ugovora ugovorena promjenjiva u skladu s Odlukom kreditora o kamatnim stopama,

-da su stranke sklopile Aneks Ugovora o kreditu 19. siječnja 2016.,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika stvarnih uvećanih uplata i anuiteta prema početno ugovorenom otplatnom planu, prema tečaju CHF na dan korištenja kredita i početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi iznosi 13.749,63 eur; da je tuženik konverziju izvršio sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te utvrđeni iznos preplate uračunao tužitelju; da prednje spomenuta razlika, ako bi se uzela ne početno ugovorena kamatna stopa, već prosječna kamatna stopa za razdoblje otplate kredita, bi iznosila 4.333,38 eur,

-da je tuženik po primitku pismenog nalaza i mišljenja, pored ostalog kao primjedbe na taj nalaz naveo: 1) da vještak prilikom izračuna nije od uplata tužiteljice oduzela iznose kojima su naplaćene zatezne kamate i troškovi, 2)da su nejasne uplate za lipanj 2007. i rujan 2013., 3) da je izračun trebalo izvršiti do provođenja konverzije odnosno do 30. rujna 2015., tražeći da se vještak očituje na iste,

-da je vještak u dopunskom očitovanju od 13. studenog 2015. ponovio da je tuženik konverziju izvršio sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te utvrđeni iznos preplate uračunao tužitelju, no da se nije očitovao na primjedbe tuženika,

-da je iz iskaza tužiteljice u bitnome razvidno da je predmetni kredit podignula u svrhu kupnje stana, da joj je od strane djelatnika banke bilo predloženo da uzme kredit ili u CHF ili ništa, da joj nije bilo objašnjeno temeljem čega bi se kamata trebala mijenjati i koliko se može povisiti, da nije bilo govora ni o kakvim rizicima vezano za CHF, da nije imala mogućnost bilo kakvog dogovora s bankom ni o kojem dijelu spornog Ugovora, da je bilo po sistemu uzmi ili ostavi.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja u bitnome temeljem rezultata dokaznog postupka utvrđuje da je čl.6.st.2. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mogućnost promjene redovne kamatne stope bez ugovorenih parametara, jednostranom odlukom banke, ništetna sukladno čl. 322., u vezi s čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/2003, dalje: ZZP/03) i čl. 96. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 7920/07, 125/2007, 79/2008, 89/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP-a/07), budući da je tuženik iskoristio svoj položaj i protivno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi po kojoj odluka o promjeni ovisi isključivo o volji banke, obzirom da pozitivni propisi koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu propisivali obvezu ugovaranja kriterija za primjenu promjenjive kamatne stope.

8.2.Pored toga, prvostupanjski sud uvažava i utvrđenja iz presuda Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, u kojima je po kolektivnoj tužbi hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača ''Potrošač'', podnesenoj Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. pod poslovnim brojem P–1401/12, protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima je i tužena, a utemeljenoj na čl. 502. a do 502.h ZPP- a, pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima, u kojima su banke bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom mijenjale početno ugovorene kamatne stope, nepoštene i stoga ništave.

Nastavno tome, sud je stajališta da je i iz tih razloga ništetan i čl. 6.st.2 predmetnog Ugovora o kreditu, pa da se stoga na taj pravni odnos treba primijeniti institut stjecanja bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a, te da bi tužiteljici pripadala razlika anuiteta koja prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke iznosi 13.749,63 eur.

Također smatra neosnovanim tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice, cijeneći i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2019., a presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena 13. lipnja 2014., to sud prvog stupnja smatra da je ista podnesena unutar zakonskog zastarnog roka.

8.3.U odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF, sadržanoj u čl. 4. Ugovora, prvostupanjski sud prihvaća pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-575/2016 od 03. listopada 2017., te Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018., pozivajući se pri tome na čl. 502.a st. 1. i 502.c. ZPP-a koje propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

U odnosu na iznos od 1.808,40 eur, za koji je vještačenjem utvrđen kao iznos preplate, prvostupanjski sud smatra da tuženik nema pravo na taj iznos, jer je isti iskorišten i potrošen za plaćanje budućih rata od trenutka sklapanja ugovora o konverziji.

Osim toga, stav je suda da sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti čl. 6.st.2. Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope. Slijedom svih tih razloga, sud prvog udovoljava zahtjevu tužiteljice za isplatu, a o troškovima postupka odlučuje primjenom čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.Ponajprije valja istaknuti, da se za sada prema stajalištu ovog suda ukazuju pravno neutemeljenim, žalbene tvrdnje tuženika, vezano za izvršenu konverziju sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u EUR sklapanjem aneksa ugovora o kreditu, upirući pri tome na čl. 19.a. do 19.e. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/2015, dalje ZIDZPK-a), te pozivanje na odluke nekih drugostupanjskih sudova.

9.2.Ovo iz razloga jer prema promišljanju ovog suda, sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti spornih ugovornih odredaba predmetnog Ugovora, te je ranije spomenuta konverzija izvršena temeljem ZIDZPK-a, dakle akta kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz članka 19.c. t. 6. ZIDZPK –a na način kako to nalaže zakon.

Naime, tzv. konverzija, odnosno potpisivanje aneksa ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZIDZPK-a, a niti navedenim aneksima, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same, tj. nepošteno, mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. Glavni motiv i ratio legis navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR-u.

Aneksima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

9.3.Zbog prethodno iznesenih razloga, se za sada ne mogu prihvatiti kao osnovane tvrdnje tuženika u dijelu u kojem smatra da prvostupanjski nije primijenio pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Gos 1/19. Pri tome valja dodati da iako tužiteljica predmetnom tužbom nije postavila deklaratorne tužbene zahtjeve na utvrđenje ništetnosti čl. 4. Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula, te čl. 6.2. Ugovora kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, već samo traži isplatu temeljem ništetnosti tih ugovornih odredaba, da za sada, ovaj sud prihvaća utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na ništetnosti spomenutih ugovornih odredaba kao prethodno pitanje za odluku o osnovanosti zahtjeva za isplatu. Nastavno tome, te kraj nesporne činjenice da se iznos preplate koji je utvrđen sklopljenim Dodatkom Ugovora o kreditu odnosi isključivo na razliku obzirom na konverziju valute glavnice iz CHF u EUR, dok dakle tužiteljica svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu preplate temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o valutnoj klauzuli, to je i po uvjerenju ovog suda sukladno čl. 323. ZOO-a, valjalo primijeniti institut stjecanja bez osnove propisan čl. 1111. st.1. ZOO-a. Slijedom izloženog, ovaj sud je također uvjerenja da sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu nije prestala obveza tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da time što je do sklapanja spomenutog Dodataka došlo zbog stupanja na snagu ZIDZPK-a, ne znači da je tužiteljica u potpunosti obeštećena po navedenim osnovama.

9.4.U kontekstu prethodno navedenog, za sada se ukazuje pogrešnim pravno stajalište tuženika i u dijelu u kojem isti smatra da su sklapanjem Aneksa o konverziji, parnične stranke riješile sve svoje sporne odnose, kao i to da čin sklapanja ovog Aneksa predstavlja udovoljenje tužbenom zahtjevu tužiteljice za isplatu, te u svezi sa time i pozivanje tuženika na pravno shvaćanje izneseno u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 1013/2018, budući se ne radi o identičnim činjeničnim situacijama, budući da iz do sada izloženog prema prosudbi ovog suda, to nije razvidno.

10.1.Za sada ovaj sud drži neutemeljenim i žalbene navode tuženika u dijelu u kojem smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ). Ovo stoga što je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo ranije spomenutom Direktivom 93/13 EEZ, a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis.

10.2.Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.Dakle, na konkretni predmet spora s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima se primjenjivati nacionalni propis uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.

11.1.Nadalje valja reći da se za sada ne mogu prihvatiti kao osnovane tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem upire na pogrešnu ocjenu dokaza, kao i na pogrešno utvrđeno činjenično stanja, ističući da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije naveo ni jedan razlog zbog kojeg smatra da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

Ovo iz razloga jer se protivno tumačenju tuženika, prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski sud u odnosu na prednje navedene sporne okolnosti, koje su u konkretnom slučaju predstavljale prethodno pitanje glede tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu, za sada ispravnom primjenom čl. 502. u svezi čl. 502.c. ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz presuda poslovni broj: P-1401/12, Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: VTS Pž 7129/13), Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Revt 249/14), Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/2017 od 20. ožujka 2018. (dalje: Rev 2245/17), Pž 6632/17, Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kako u odnosu na razloge nepoštenosti, a onda i ništetnosti ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa, tako i ništetnosti ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valutna klauzula, što je sve sadržano u točkama 11.-22. obrazloženja pobijane presude, a o čemu je detaljno bilo riječi u dosadašnjem dijelu obrazloženja ove presude.

11.2.Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12.1.Također je ovdje za dodati i to da je u konkretnoj pravnoj situaciji, pravno relevantno to što iz do sada provedenih dokaza, odnosno kako postojeće dokumentacije, ali i iskaza tužiteljice, proizlazi da istoj prilikom sklapanja spornog Ugovora, nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz valutne klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati.

Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

12.2.Što se tiče pojma “prosječnog potrošača”, valja ukazati na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ujedno je za napomenuti da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

12.3.Konačno i ovaj sud drži da time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, da je postupio protivno ranije spomenutom načelu savjesnosti i poštenja.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužitelja.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužiteljicu o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora.

13.1.Vezano za pitane ništetnosti sporne ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, valja skrenuti pažnju na to da kada se analizira sadržaj čl. 6.2. Ugovora kojim je ugovorena ova kamatna stopa, da se za sada nameće zaključak da je ista jasna i uočljiva, no ne i razumljiva, budući da je iz iste samo razvidno da se promjena prvotno ugovorene kamatne stope čini ovisnom isključivo o Odluci banke, a da se istodobno ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., temeljem kojih se ta stopa mijenja.

S obzirom na nespornu činjenicu da u konkretnom Ugovoru, tuženik koristi odredbu o promjeni kamatne stope, a da istodobno ne određuje referentnu stopu, te imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora o kreditu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, prema uvjerenju ovog suda, ipak trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

13.2.Ovo stoga, što je odredba o promjeni kamatne stope ključna ugovorna odredba a ista je u konkretnom slučaju ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Shodno tome, nedvojbeno da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu korisnika kredita kao potrošača jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se stranke suglasile o bitnim elementima ugovora.

Nastavno tome, nameće se zaključak da je sporna ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja u smislu čl. 4. ZOO-a, iz razloga jer je i prema prosudbi ovog suda, trebala postojati moralna obveza ugovaratelja (tuženika) prilikom zasnivanja obveznog odnosa da vodi računa ne samo o svom interesu, već da uvažava i interese potrošač - tužiteljice, što međutim tuženik nije učinio, nego je iskoristio činjenicu da nema propisa koji mu to nalaže, potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu potrošača.

Obzirom na prethodno iznesene razloge, protivno ocjeni tuženika, odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržana u čl. 2.t.1. predmetnog Ugovora, ništetna je sukladno čl. 81. st.2. i 3., 83., 84, i 87. ZZP-a/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ali isto tako i čl. 96. st.1., čl. 99. i dr. ZPP-a/07, koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

14.U ovoj fazi postupka, pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika da je pogrešno sudski vještak nalaz odnosno izračun razlike između ostalog i po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope, izračunao na temelju početno ugovorene kamatne stope od 4,20 %.

Naime, ocjena je i ovog suda da potrošaču, pripada pravo na povrat plaćenog po osnovi nepoštene ugovorne odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora i to u visini utvrđene razlike između plaćenih kamata i kamata obračunatih na temelju kamatne stope utvrđene ugovorom u dijelu u kojem nije oglašen ništetnim, bez da se dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim supstituira primjenom nekog parametra ili referentne stope, koje bi određivao sud u okolnostima svakog pojedinog slučaja i u odnosu na tako utvrđenu stopu obračunava može bitnu razliku.

U prilog takvom stavu, odnosno načinu izračuna gdje se razlika utvrđuje isključivo temeljem početno ugovorene kamate stope, govori i pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 308/2022.

15.1.Nadalje, se za sada ne mogu prihvatiti kao pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov prigovor zastare.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

15.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

15.3. Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

15.4.U kontekstu prethodno izloženog, za sada proizlazi da je zastarni rok u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 7129/13, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužiteljice zaprimljena kod suda 13. lipnja 2019., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke Vts RH-a, pravilnim se u ovoj fazi postupka ukazuje zaključak prvostupanjskog suda da sukladno čl. 241. i 225.

ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika nije osnovan.

Što se tiče zastare dijela zahtjeva za isplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula, polazeći od toga da je u kolektivnom sporu presuda postala pravomoćnom 14. lipnja 2018., to obzirom na datum podnošenja tužbe, za sada proizlazi da je i ovaj zahtjev podnesen unutar općeg zastarnog roka.

U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci poslovni broj Rev 2245/17.

16.Za sada se ne mogu prihvatiti ni navodi tuženika kojima pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti pozvao, u ovoj fazi postupka proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl. 1115. ZOO-a, u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

17.1.No, neovisno o svemu do sada izloženom, u pravu je tuženik kada ukazuje na određene propuste od strane suda prvog stupnja, a koji su imali za posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

17.2.Naime, iz stanja u spisu doista je razvidno da je tuženik po primitku pismenog nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke, u podnesku od 21. listopada 2021. iznio određene primjedbe na taj nalaz, posebno stipulirajući da: 1) da je vještak prilikom izrade nalaza nije od uplata tužitelja oduzeo iznose kojima su naplaćene zatezne kamate i troškovi; 2) da su nejasne uplate za lipanj 2007. i rujan 2013., 3) da je izračun sporne razlike vještak trebao izračunati do dana provođenja konverzije 30. rujna 2015. (dok je iz Tablice br.1., str. 46.-49. spisa vidljivo da je razlika koja je dosuđena tužiteljici utvrđena na dan 31. svibnja 2015.).

Nadalje je razvidno da sud prvog stupnja ovaj podnesak tuženika s primjedbama na nalaz vještaka, uopće nije dostavljen sudskom vještaku radi očitovanja na iznesene primjedbe.

Iz tog razloga, ovaj sud drži da od strane prvostupanjskog suda nisu u potpunosti razjašnjene sve činjenice vezane za provedeno financijsko vještačenje, odnosno visinu tužbenog zahtjeva, posljedično čemu je činjenično stanje u tom dijelu ostalo za sada po uvjerenju ovog suda pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a shodno tome nije se mogla utvrditi i pravilnost primjene materijalnog prava.

18.Zbog prethodno iznesenih razloga, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, uvažavajući primjedbe ovog suda, ali i žalbene navode tuženika u odnosu na prethodno iznesene okolnosti, sukladno dispoziciji parničnih stranaka, razjasniti te okolnosti, nakon čega će o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

19.Obzirom na prednje, valjalo je ukinuti i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke.

20.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovni postupak, primjenom čl. 370. ZPP-a.

U Rijeci, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković