Poslovni broj Gž- 988/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, pravnoj stvari tužiteljice ABA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po pun. Vlahu Duplančiću odvj. iz Splita, protiv tuženika 1. AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i 2 UB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupanih po pun. Darku Staniću odvj. iz Splitu, radi utvrđenja i isplate , rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-6188/2018 od 21. srpnja 2023.,16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-6188/2018 od 21. srpnja 2023., osim u dijelu točke I pod točka prva u kojoj se utvrđuje se da je tužiteljica nasljednica iza pok. UB A, rođenog 15. siječanja 1929. god., državljanina Republike Hrvatske.

2. Preinačuje se citirana presuda u točki I podtočki prvoj u kojoj se odbija tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica nasljednica iza pok. UB A pok. U, rođenog 15. siječanja 1929. god., državljanina Republike Hrvatske i sudi:

Utvrđuje se da je tužiteljica nasljednica iza pok. UB A, rođenog 15. siječanja 1929. god., državljanina Republike Hrvatske.

2. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužiteljica nasljednica iza pok. UB A pok. U, rođenog 15. siječanja 1929. državljanina Republike Hrvatske, te da joj pripada na temelju zakona 1/3 imovine koja je utvrđena ostavinom iza pok. RB rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu posl. br. O-263/02 od 14. veljače 2002. te da su joj tuženici dužni solidarno naknaditi i iznos od 22.666,66 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke, iznos od 5.894,66 USD u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate sa zateznim kauzama te iznos do od 3.179,60 Eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, zajedno sa zateznim kamatama kao i nadoknadi joj troškove postupka. Točkom II izreke naloženo je tužiteljici da nadoknadi tuženicima parnični trošak u iznosu od 3.206,09 eur. Rješenjem suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu isplate iznosa od 133,00 eur-a u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom.

2. Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23-dalje: ZPP).

3. U žalbi tvrde da je sud prvog stupnja odbio dio tužbenog zahtjeva pod točkom I izreke iako je utvrdio da je tužiteljica kćerka, a sukladno tome i nasljednica pok. RB. Tvrdi da u obrazloženju rješenja nedostaje ocjena dokaza te da iz njega nije razvidno zašto sud ne prihvaća iskaz tužiteljice i na temelju čega zaključuje da je tužiteljica znala za ostavinsku imovinu ostavitelja i da su tuženici pošteni posjednici. Takvo postupanje suda da je protivno odredbi članka 8. ZPP-a. Nastavno tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da bi tužiteljica još 2007., odnosno 2011. saznala za ostavinsku imovinu ostavitelja jer da prilikom posjete bratu nije stekla nikakva saznanja o imovini već da je saznala tek kad je dobila rješenje o nacjeđivanju iz sudske arhive, 2018. god. Tvrdi da su tuženici znali da imaju polusestru te da su te navode prešutjeli zbog čega da su tuženici nepošteni. Zastarni rok da je, u smislu odredbe članka 138. Zakona o nasljeđivanju, počeo teći tek 2018. godine i da do podnošenja tužbe, podnesene te godine nije protekao. Osim toga subjektivni rok zastare da se ne računa u situaciji kada su nasljednici nepošteni.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio:

- da je tužiteljica saznala za smrt svog oca najkasnije 2010., 2011. kada je kao sama tvrdi bila u Hrvatskoj i sastala se sa svojim bratom, ovdje prvotuženikom koji joj je tada rekao da je otac umro. Tom prilikom da je sigurno znala i za njegovu ostavinsku imovinu jer sama tvrdi da je oca kontaktirala telefonom u nekoliko navrata 1982., odnosno 1983. god. i da je znala da je vojno lice, tj. oficir u bivšoj JNA, te da je kao vojno lice zacijelo dobio na korištenje i predmetni stan čija adresa joj je bila poznata jer je u podnescima isticala da je otkupio taj stan od Ministarstva obrane i da je iza njega proveden ostavinski postupak,

- da tužiteljica nije dokazala nepoštenje posjeda tuženika,

- da je prekludirana u pravu na podnošenje predmetne tužbe, u smislu odredbe članka 138. Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19-dakle ZN) jer da je subjektivni rok od jedne godine od saznanja za ostavinu i nasljednike do podnošenja tužbe protekao 2012. god.

8. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9. 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Nije počinio ni bitnu povredu postupka iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se poziva tužiteljica kao ni povredu članka 8. ZPP-a. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

9. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je sud prvog stupnja temeljem utvrđenih i nespornih činjenica primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u dijelu utvrđenja nasljednog prava tužiteljice na ostavinsku imovinu ostavitelja pok. RB A i to utvrđenje suda prvog stupnja bitnim žalbenim tvrdnjama nije dovedeno u pitanje.

10. U ovoj žalbenoj fazi postupku nije sporno da je tužiteljica kćer pok. RB A, rođenog 15. siječanja 1929. te da su tuženici njegovi sinovi. Nije sporno ni da je prednik stranaka, njihov otac umro **.**.2001. te da su ostavinskim rješenjem suda prvog stupnja posl. br. O-263/02 od 05. prosinca 2001. ovdje tuženici utvrđeni nasljednicima ostavitelja na cjelokupnoj ostavinskoj imovini, (nekretnini stanu površine 65 m2, financijskim sredstvima i čamcu) te da u smrtovnici povodom koje je proveden ostavinski postupak nasljednicom nije navedena ovdje tužiteljica. Nije sporno ni da je tužiteljica rođena u [adresa] **.**.1953. kao priznato dijete tužitelja i majke TB te da pok. IB nikada nije doprinosio u njezinom uzdržavanju ni posjećivao je. Kako tvrdi sama tužiteljica čula se s njim telefonom dva do tri puta tijekom 1982. odnosno 1983. god. Nije sporno i da se za života oca nije upoznala sa svojom braćom, ovdje tuženicima, ni čula se sa njima te da je prvi kontakt sa prvotuženikom ostvarila 2011. kada je namjeravala posjetiti oca i saznala da je umro nakon toga da je potražila brata, ovdje prvotuženika, od kojega da je internetom pronašla broj telefona (prvooptuženik tvrdi 2007. ) dok drugotuženika nije nikada srela. Sporno je jesu li tuženici prilikom ostavinskog postupka koji se vodio iza oca znali da im je ovdje tužiteljica sestra i zatajili je, odnosno je li tužiteljica 2007. ili 2011., kada je bila kod prvooptuženika, saznala za imovinu i svoje pravo na nasljeđivanje i je li zastarjelo njezino pravo zahtijevati od nasljednika svoj nasljednički dio.

11. Prije svega treba kazati, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbu članka 138. Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19-daklje ZN) koja se ne primjenjuje na ovaj predmet s obzirom na smrt ostavitelja, jer je ostavitelj RB umro **.**.2001. pa se u smislu odredbe članka 253. ZN/03 na konkretan predmet primjenjuje Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“, br. 52/71., 47/78. i 56/00:dačlje-ZN/71) koji je bio na snazi u trenutku njegove smrti. Međutim, to ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane presude jer je i odredbom članka 144. ZN-a/71 u bitnome na jednak način uređeno pitanje zastare prava zahtijevati ostavinu.

12. Tom je zakonskom odredbom propisano da pravo zahtijevati ostavinu kao nasljednik ostavioca zastarjeva prema savjesnom držaocu za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i držaoca ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviočeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke.

13. Ovom žalbenom sudu prihvatljivo je utvrđenje suda prvog stupnja da tuženici nisu nepošteni posjednici jer tužiteljica doista nije dokazala da bi tuženici znali da je njihov otac, prije sklapanja braka sa njihovim majkama imao i priznatu kćer, ovdje tužiteljicu, koja je rođena u [adresa] i živjela s majkom kasnije u Njemačkoj.

14. R, u situaciji kada se otac tužiteljice, kako sama tvrdi, nije brinuo o njoj i kada tužiteljica nije imala nikakvih kontakata s njim ni s ovdje tuženicima, svojom braćom, poziva se tek na dva ili tri telefonska razgovora iz 1982. i 1983. godine koja je navodno vodila s ocem, doista ne bi bila prihvatljiva njezina tvrdnja koja je protivna iskazima tuženika, da bi pok. otac ovdje tuženicima rekao da ima treće dijete, ovdje tužiteljicu. Stoga osnovano sud prvog stupnja nije prihvatio istinitim taj navod tužiteljice i pravilno je primjenom pravila o tereti dokazivanja iz članka 7. i 221. a ZPP-a, prema kojemu je tužiteljica dužna dokazati činjenični navod na koji se poziva a što nije učinila, utvrdio da su tuženici bili pošteni nasljednici jer nisu znali da imaju sestru koju bi trebali prijaviti u ostavinskom postupku kao sunasljednicu.

15. Kako je pok. ostavitelj umro 2001. god., a tužba je podnesena 28. prosinca 2018. protekao je objektivni rok od 10 god. od smrti ostavitelja u kojemu je ovdje tužiteljica kao zakonska nasljednica mogla zahtijevati ostavinu od sunasljednika pa je iz tog razloga, a bez utvrđenja ispunjenja pretpostavki proteka subjektivnog roka od godinu dana, pravilno sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjeva u dijelu utvrđenja nasljednog prava tužiteljice na ostavinsku imovinu ostavitelja pok. RB A.

16. Za istaknuti je da je objektivni rok krajnji rok od smrti ostavitelja u kojemu se protiv poštenih nasljednika može podnijeti tužba te protekom kojega prestaje pravo zahtijevati ostavinsku imovinu od sunasljednika iz kojeg razloga su svi žalbeni navodi kojima se ukazuje na nepoštenje posjednika i neosnovanost navoda o isteku subjektivnog roka neosnovani, odnosno neodlučni.

17. Međutim, pravilno tvrdi žalitelj da je kraj nesporne činjenice da je tužiteljica kćer pok. ostavitelja valjalo usvojiti dio tužbenog zahtjeva iz točke 1 dijela podtočke 1 radi utvrđenja da je tužiteljica nasljednica iza pok. FB jer je tužiteljica kao kćer pok. ostavitelja njegova zakonska nasljednica, u smislu odredbe članka 9. ZN- a/71, te je ovaj žalbeni sud iz tog razloga preinačio pobijanu presudu i usvojio taj dio tužbenog zahtjeva, odnosno potvrdio pobijanu presuda u preostalom dijelu.

18. Pravilno su dosuđeni troškovi postupka tuženika, sada primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a, jer je tužiteljica kroz žalbenu fazu postupka uspjela u sporu tek s neznatnim dijelom zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali posebni troškovi postupka.

19. Slijedom navedenog, primjenom odredbe članka 368. ZPP-a i 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

20. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka jer je kroz žalbenu fazu postupka uspjela s neznatnim dijelom zahtjeva (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. točka 5. ZPP-a).

U Rijeci, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić