Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj:Gž-600/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinje Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČE, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Jugoslavu Puranu, odvjetniku iz Bjelovara OIB: [osobni identifikacijski broj], Josipa Jelačića 12, protiv tuženika Zagrebačke banke dioničko društvo, OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćnici Sanji Porobiji, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, Iblerov trg 10/VII, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-453/2024-9 od 12. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-453/2024-9 od 12. veljače 2025. postupka u očito odbijajućem dijelu točke II. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-453/2024-9 od 12. veljače 2025. u točki I. i II. izreke.

III. Odbija se zahtjev tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. st.5. Ugovora o kreditu broj: 3209569001 od 9. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojom je ugovorena obveza tužitelja plaćanja naknade za obradu kredita dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 803,10 eur sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnose obje stranke.

3. Tužitelj pobija pravilnost očito odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u točki II. izreke prvostupanjske presude dok tuženik pobija točku I. i II. i izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP ).

3. Predlažu uvaženje žalbi.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalbe tužitelja i tuženika su neosnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. st.5. Ugovora o kreditu broj: 3209569001 od 9. lipnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora kojom je ugovorena obveza tužitelja plaćanja naknade za obradu kredita.

7. Među strankama nije sporno da je predmetnom odredbom ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

8. U postupku pred prvostupanjskim sudom te u ovoj žalbenoj fazi postupka sporno je, je li takva odredba ugovora ništetna te je li dopušteno ispitivati poštenost navedene ugovorne odredbe.

9. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

-da je među strankama sklopljeni ugovor, Ugovor o namjenskom kreditu,

- da je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 83.200,00CHF te da se tužitelj obvezao vršiti njegovu otplatu u mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan dospijeća

- da se o spornoj odredbi Ugovora nije pregovaralo već da je tužitelj potpisao sačinjeni tipski ugovor,

- da je tužitelju kao korisniku kredita na ime predmetne naknade prilikom isplate kredita naplaćen iznos od 122,25 eura / 921,06 kn.

10. Polazeći od naprijed iznijetih utvrđenja te ocjenom iskaza tužitelja prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora nije bio obaviješten o razlozima niti svrsi komu služi ova naknada, koje usluge, odnosno koji troškovi ulaze u tu naknadu niti o tomu koji je odnos između iznosa naknade i zauzvrat pruženih usluga. Zaključuje prvostupanjski sud, da iako je tuženik naveo da su službenici informirali tužitelja da postoji obveza plaćanja te naknade te kao dokaz tome dostavio izvadak iz upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, da predmetni izvadak nije prikladno dokazno sredstvo iz kojeg bi slijedilo da je tužitelj tijekom pregovaranja o uvjetima kredita bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, njezinoj visini i troškovima koji se njime podmiruje. Sukladno predmetnoj uputi naknada za obradu kredita mogla se platiti vlastitim sredstvima ili sredstvima kredita, no ni iz predmetne upute da nije razvidan razlog zbog kojeg se plaća ta naknada, svrha za koju služi niti usluge koje su izvršene kao protučinidba za predmetnu naknadu.

11. Nadalje smatra da nije odlučno što je tuženik u odgovoru na tužbu iznio troškove koji su po njegovim navodima pokrivani iz naknade za obradu kredita, kada tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije obaviješten o razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje te o stvarno pruženim uslugama koji se njome podmiruju. Zaključuje da ti troškovi, iako nisu morali biti konkretno navedeni u ugovoru, da bi zadovoljavali zahtjevu transparentnosti, da su morali odgovarati prirodi stvarno pruženih usluga koju je tužitelj mogao razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Uzevši u obzir sadržaj cjelokupnog ugovora te činjenicu da je ugovorna odredba temeljem koje je naplaćena naknada za obradu kredita (članak 2. stavak 5. Ugovora) upućivala na internu odluku tuženika u kojoj je samo naveden postotak u kojem se naplaćuje naknada za obradu kredita, bez ikakvog navođenja razloga zbog kojih se ista naplaćuje, svrhe za koju služi ili troškova koji se njome podmiruju, prvostupanjski sud nalazi da tužitelj nije mogao razumno shvatiti niti izvesti iz cjelokupnog ugovora koje su to stvarno pružene usluge podmiruju predmetnom naknadom. Obzirom na izostanak pojedinačnih pregovora i činjenicu da se radi o tipskom ugovoru te da je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je stavljen na raspolaganje tužitelju, da se ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima iz čega slijedi da tuženik nije vodio računa o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača.

12. Kako obveza plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita nije bila predviđena niti odredbama čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) koje se odnose na ugovore o kreditu niti odredbama tada važećeg Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/2002), prvostupanjski sud nalazi, da je stavljanje ove ugovorne odredbe kojom se nameće obveza potrošaču na plaćanje naknade za obradu i odobravanje kredita, nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača. Ovo iz razloga jer konkretni Ugovor ne sadrži nikakav opis troškova ili usluga koji se plaćaju iz sporne naknade, niti su ti troškovi samorazumljivi, niti su to troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobravanje kredita. Smatra da razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenje energenata, međutim da nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kada je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga da se može zaključiti da su troškovi koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. Stoga da je očito da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima pa iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja koja potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom pravu pa slijedom svega iznijetog u smislu odredbe čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03) spornu odredbu ugovora smatra nepoštenom te posljedično tome ništetnost slijedom čega kao osnovan prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude smatrajući po tuženiku istaknuti prigovor zastare neosnovanim sve u smislu odredbi čl. čl. 328. ZOO-a prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

13. Ispitujući pravilnost pobijane odluke u granicama razloga određenih u žalbi prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama te se može ispitati.

14. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st.2. ZPP).

15. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe upire na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354.st.1. u svezi s čl. 187. ZPP-a te su neosnovani žalbeni navodi tuženika o nepostojanju pravnog interesa na strani tužitelja za isticanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora bez isticanja samog restitucijskog zahtjeva. Ovo iz razloga jer je odredbom čl. 327. st.1. ZOO-a propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana pri čemu se pravo na isticanje ništetnosti sukladno odredbi čl. 328. ZOO-a ne gasi.

16. Kako ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane kako je to propisano odredbom čl. 326. st. 1. ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen) te kako se pravo na isticanje ništetnosti kako je to propisano odredbom čl. 328. ZOO-a ne gasi te se na istu može pozivati svaka zainteresirana strana to tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi pa tako i odredbe čl. 2. st.5. sklopljenog Ugovora bez dužnosti i obveze istovremenog isticanja novčanog restitucijskog zahtjeva.

17. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kako je tužbom trebao biti obuhvaćeni založni dužnik, kao nužni i jedinstveni suparničar te je neosnovano upiranje tuženika na počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka a iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 109. i 201. ZPP-a. To iz razloga jer navedena osoba nije stranke Ugovora o kreditu budući da sukladno čl. 1021. ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Stoga, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi stranke predmetnog ugovora o kreditu su samo tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka, pa založni dužnik, kao ni sudužnik, nije morao biti obuhvaćeni tužbom u smislu čl. 201. ZPP-a.

18. Prvostupanjski sud je u postupku utvrdio sve činjenice odlučne za presuđenje ovog spora zbog čega nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz odrede čl. 353. st.1.t.2. ZPP-a.

19. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 81. ZZP/03te pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena pa nije ostvaren ni žalbeni razloga iz odredbe čl. 353.st.1.t.3. ZPP-a

20. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

21. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. )

22. Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

23. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 2. st. 5. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, , međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

24. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

25. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze a što je nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

26. Naime, o spornoj odredbi kako je to utvrđeno u postupku nije se pojedinačno pregovaralo, ta odredba bila je unaprijed formulirana, a tuženik nije dokazao suprotno, iako je teret dokaza bio na njemu (čl. 81. st. 4. ZZP), niti je tuženik dokazao da je tužitelju objašnjeno koje određene troškove ta odredba pokriva, što je tuženik također trebao dokazati.

27. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov. br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., dalje: ZOO), te kako su pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove banka ima i koje sve troškove i naknade naplaćuje te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo to je pravilna zaključak prvostupanjskog suda da sporna odredba ugovora uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, a što znači da je navedena odredba u smislu odredbe članka 81. st. 1 ZZP nepoštena, te u smislu odredbe članka 87. st. 1 ZZP ništetna.

28. Bez osnova tuženik u žalbi osporava pravilnost prvostupanjske presude temeljene na zaštiti tužitelja kao potrošača vezano uz sklopljeni Ugovor o kreditu te u njemu sadržanu spornu odredbu o plaćanju naknade za obradu kredita.

29. Ovo iz razloga jer je u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa uzimajući u obzir sadržaj među strankama sklopljenog Ugovora te činjenicu da je tužitelj istoga sklopilo kao fizička osoba u namjeni kupnje stana a da tuženik tijekom prvostupanjskog postupka nije osporio potrošački status tužitelja niti je tijekom postupka pružio relevantan dokaz koji bi upućivao na zaključak da je tužitelj Ugovor sklopio u svrhe koje bi bile namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj aktivnosti, to je pravilno prvostupanjski sud tužitelju kao fizičkoj osobi koja je podigla kredit za kupnju stana pružio potrošačku zaštitu. Utoliko je irelevantno ukazivanje tuženika sadržajem žalbe na stupanj obrazovanja i stručnu spremu tužitelja.

30. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe osporava pravilnost prvostupanjske odluke o trošku činjenicom uzimanja u obzir sadržaja troškovnika kojeg je tužitelj predao na ročištu na kojem je zaključena glavna rasprava neposrednom predajom u spis te neosnovano smatra da se tako predani troškovnik uopće nije trebalo uzeti u obzir te da je time trošak neosnovano dosuđen. Ovo iz razlog jer je odredbom čl. 164. st. 3. ZPP propisano da je zahtjev za naknadu troškova stranka dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, to je tužitelj, predajom svog zahtjeva za naknadu troškova na ročištu prije zaključenja glavne rasprave neposrednom predajom troškovnika u spis, istog pravodobno i pravilno podnio i o njemu je prvostupanjski sud pravilno odlučio.

31. Isto tako neosnovano tuženik sadržajem žalbe osporava pravilnost prvostupanjske odluke u dijelu koji se odnosi na trošak parničnog postupka te neosnovano upire na pogrešno odmjeravanje tužitelju naknade za zastupanje tužitelja na ročištu 21. siječnja 2025. Kako se je na navedenom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari to je pravilno prvostupanjski sud tužitelju priznao pravo na naknadu prema Tbr. 9.t.1. Tarife uvećano za PDV a ne naknadu prema Tbr.9.t.2. Tarife.

32. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

33. U odnosu na žalbu tužitelja za istaći je da isti neosnovano osporava pravilnost očito odbijajućeg dijela odluke o trošku sadržane u točki II. izreke navodima da mu prvostupanjski sud nije priznao naknadu troška za sastav podneska od 16. prosinca 2024. kojim se je očitovao na sadržaj odgovora na tužbu tuženika.

34. Ovo iz razloga jer je ovaj postupka pokrenut tužbom tužitelja od 19. kolovoza 2024. kada je na pravnoj snazi odredba čl. 299.a st. 1. ZPP-a kojom je propisano da nakon što primi tužbu i odgovor na tužbu, a prije održavanja prvog ročišta, sud može pozvati stranke da se u roku koji odredi, ali ne duljem od 30 dana, pisano očituju na navode protivne stranke. Ako se koja od stranaka bez poziva suda iz stavka 1. ovoga članka želi dodatno pisano očitovati na navode protivne stranke, ona će prethodno od suda zatražiti odobrenje podnošenja tog očitovanja i rok u kojem se ono mora podnijeti. Sud će odobriti dodatno pisano očitovanje ako smatra da je ono potrebno i da ne dovodi do odugovlačenja postupka. O tome može zatražiti i pisano očitovanje protivne stranke. Odobrenje suda nije potrebno za pisana očitovanja stranaka na nalaz i mišljenje vještaka ( čl. 299.a st.2. ZPP-a). Sud neće uzeti u obzir pisana očitovanja stranaka koja nisu predviđena planom upravljanja postupkom ili nisu podnesena u skladu sa stavcima 2. i 3. ovoga članka ( čl. 299.a st.4. ZPP-a).

35. Kako iz stanja spisa proizlazi da tužitelj nije bio pozvan na sastav pisanog očitovanja na navode tuženika iz odgovora na tužbu niti je tužitelj prethodno sastavu istog zatražio odobrenje za podnošenje tog očitovanja to neosnovano tužitelj sadržajem žalbe smatra da se radi o podnesku potrebnom za vođenje parnice pa kako je o trošku postupka odlučeno pravilnom primjenom odredbe čl. 154.st.1. u svezi s čl. 155. ZPP-a to tužitelj neosnovano osporava pravilnost očito odbijajuće dijela odluke o trošku iz točke II. izreke prvostupanjske odluke.

36. Slijedom svega naprijed iznijetog na temelju odredbe čl. 368 st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u toči I. i II. izreke ove drugostupanjske odluke.

37. Stranke nisu uspjele s žalbama pa su njihovi zahtjevi za naknadu troška žalbenog postupka temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijeni te je odlučeno kao u točki III. izreke ove odluke.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković