REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] R 5

Poslovni broj: Us I-1191/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja Bifix d.o.o. (OIB: 05392930222), Buje, Digitronska 10, kojeg zastupa opunomoćenica mr. sc. Anamarija Kvaternik (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vladimir i Anamarija Kvaternik, u Rijeci, Adamićeva 2, protiv tuženika Ministarstva regionalnoga razvoja i fondova Europske unije (OIB: 69608914212), Zagreb, Miramarska cesta 22, kojeg zastupaju službene osobe RT i ET, radi prigovora u postupku donošenja odluke o utvrđenoj nepravilnosti, 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije, KLASA: UP/I-910-04/21-02/469, URBROJ: 538-05- 3-3-1/643-24-6 od 13. lipnja 2024. godine.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

III. Nalaže se tužitelju Bifixu d.o.o. Buje da tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 20,00 (dvadeset) eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora.

IV. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova spora u preostalom iznosu od 33,72 eura (trideset tri eura i sedamdeset dva centa).

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika, u svojstvu posredničkog tijela razine 1, KLASA: UP/I-910-04/21-02/469, URBROJ: 538-05-3-3-1/643-24-6 od 13. lipnja 2024., odbijen je prigovor tužitelja izjavljen na postupanje Hrvatske agencije za malo gospodarstvo, inovacije i investicije (HAMAG-BICRO, posredničkog tijela razine 2) u postupku donošenja Odluke o utvrđenim nepravilnostima (IRR04), KLASA: 910-04/20-21/513, URBROJ: 567-14-21-19 od 11. listopada 2021. godine. Predmet se odnosi na sudjelovanje tužitelja u postupku dodjele bespovratnih sredstava, u kojem je 15. ožujka 2021. sklopljen Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava radi provedbe projekta „NXT- BATCH 2020“, referentne oznake KK.03.2.1.15.0235. HAMAG-BICRO je utvrdio nepravilnost koja se odnosila na neprihvatljivo produženje roka izvođenja radova (Aneks I. i Aneks II), tj. nepravilnost broj 16 – Izmjene ugovora o nabavi tijekom njegova trajanja. Naime, HAMAG-BICRO navodi da tužitelj (u svojstvu korisnika koji nije obveznik Zakona o javnoj nabavi) nije opravdao produljenje roka pozvavši se na višu silu, te je pogodovao odabranom ponuditelju, čime je došlo do mijenjanja ekonomske ravnoteže u korist ponuditelja, uz značajnu izmjenu Glavnog ugovora, što predstavlja kršenje načela transparentnosti, ali i potencijalno kršenje načela racionalnog i efikasnog trošenja sredstava. Pozivom na Pravila o financijskim korekcijama (verzija 5.1., Prilog 2), HAMAG-BICRO odredio je stopu ispravka (korekcije) od 25% od vrijednosti nabave.

2. Obrazlažući svoju odluku o odbijanju tužiteljeva prigovora, tuženik ističe, u bitnome, sljedeće. Terminskim planom, kao sastavnim dijelom Ugovora o građenju, utvrđeno je trajanje radova od 331 dana, tj. od 13. kolovoza 2018. do 24. prosinca 2019. godine. Prema Građevinskom dnevniku, zadnji radovi prije završnog roka izvođeni su 20. prosinca 2019., a prvi sljedeći radovi izvođeni su 7. siječnja 2020. i periodično su nastavljeni do zadnjeg prijavljenog datuma (2. veljače 2021.), dakle više od jedne godine nakon krajnjeg roka. Ugovoreni krajnji rok mora se staviti u korelaciju s danom stupanja na snagu Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava i odredbi Uputa za prijavitelje (u nastavku teksta: UzP). Ugovor je na snagu stupio 15. ožujka 2021., dok je točkom 5.1. UzP-a određeno da provedba projekta ne smije započeti prije predaje projektnog prijedloga u okviru Poziva niti završiti prije potpisivanja Ugovora, uz odredbu da razdoblje provedbe projekta započinje početkom provedbe projekta te istječe završetkom obavljanja predmetnih aktivnosti. Stoga bi projektna prijava tužitelja bila odbijena da je projekt završen 24. prosinca 2019. godine. Nesporno je da je tužitelj započeo realizaciju projekta prije negoli je dobio odluku o financiranju, čije je donošenje kasnilo. Međutim, i da je realizacija tekla po planu, projekt bi, u smislu UzP- a, završio prije negoli bi trebao. Stoga nisu prihvatljivi navodi tužitelja o razlozima kašnjenja u provedbi projekta. Tužitelj se poziva na pandemiju virusa COVID-19 kao višu silu, ali u prosincu 2019. još nije bilo nikakvih s time povezanih izvanrednih mjera, a tužiteljevi navodi odnose se tek na razdoblje od ožujka 2020., tj. skoro tri mjeseca nakon konačnog roka završetka radova. Tuženik nema saznanja ni o vremenskim neprilikama koje su pogodile mjesto izgradnje, a višom silom ne mogu se smatrati temperature niže od pet stupnjeva s povremenom kišom. Što se tiče navoda tužitelja o zastoju u isporuci krovnih i fasadnih obložnih panela, sama tužiteljeva izjava nije valjan dokaz tog navoda. Spomenuto je tužitelj mogao dokazati izjavama proizvođača ili barem dobavljača, uz nužno povezivanje takvog dokaza s rokom kada su konkretni radovi trebali biti izvedeni, kojeg vremenskog podudaranja ovdje nema. K tomu, sklapanje novih aneksa ugovoru o gradnji nije jedino rješenje za potencijalni tužiteljev problem završavanja gradnje prije potpisivanja ugovora. Tužitelj je Dokumentacijom o nabavi mogao propisati da je riječ o nabavi u okviru projekta financiranog iz fondova EU, navesti uvjete iz UzP-a odnosno poziva na dostavu projektnih prijedloga, te bi se na taj način pri izvršenju radova mogao pozvati na okolnost da se evaluacija odvija sporije negoli je inicijalno bilo predviđeno ili odgoditi radove. Radovi nisu završeni do 24. prosinca 2019., a tužitelj je propustio postupiti u skladu sa člancima 4., 11., 13. i 14. Ugovora o gradnji, čime je došlo do nepravilnosti koju je utvrdio HAMAG-BICRO.

3. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost rješenja tuženika, iznosi kronologiju postupanja tužitelja i posredničkih tijela u ovome predmetu, te tvrdi, u bitnome, sljedeće. Nadležna tijela postupala su nedosljedno i dugotrajno (što je utjecalo i na rokove izvršenja), uz propuštanje davanja odgovora na pitanja koja je postavljao tužitelj, protivno načelu pravne sigurnosti (izvjesnosti), te uz bitan nerazmjer između postupanja tužitelja i tuženika. Tuženik očito smatra da je tužitelj ispuniti međusobno proturječne uvjete, da ugovor provede u definiranim rokovima, ali pri istodobnom neizvjesnom donošenju odluke o financiranju. Tuženik previđa da je riječ o dvostranoobveznom ugovoru, u kojem i izvođač ima određena prava (uz primjenu Zakona o obveznim odnosima i Posebnih uzanci o građenju), te da je upravo tužitelju, kao naručitelju, u interesu bilo prolongiranje rokova. U dotičnom slučaju nije bilo mjesta, niti je tužitelj imao interesa za davanje na naplatu sredstava za uredno ispunjenje ugovora. Da je proces evaluacije bio proveden u roku, ne bi ni došlo do sporne financijske korekcije. Povezano s time, u vidu je potrebno imati i argument zdravog razuma, razvijen u ustavnosudskoj praksi. Svi potencijalni ponuditelji bili su razumno informirani o kriterijima, postupcima, uvjetima i zahtjevima koji su se primjenjivali i ocjenjivali pri odabiru ponude, uz primjeren stupanj javnosti postupka nabave. Nesporno je da se konkretnim produženjem rokova izvođenja radova nije promijenila ekonomska ravnoteža u korist odabranog ponuditelja. Predmetna bespovratna sredstva koriste se isključivo odgovorno i optimalno. Tuženik je propustio razmotriti posebne okolnosti konkretnog slučaja. U postupcima koji imaju upravnopravni karakter postavlja se temeljni zahtjev da se strankama omogući što lakša zaštita i ostvarivanja njihovih prava. Pri tome čak i u slučaju suprotstavljanja javnog interesa i prava stranaka na umu valja imati da je već i sama zaštita prava stranaka u javnom interesu. Tuženikova argumentacija dovodi u pitanje načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja. Ovdje je riječ o specifičnoj situaciji, u kojoj ne bi ni došlo do spora da nije bilo više sile i objektivne nemogućnosti da se ugovor izvrši u prvotno ugovorenim rokovima. Time što ugovoreni radovi nisu završeni do 24. prosinca 2019. i time što tužitelj nije aktivirao jamstvo i raskinuo ugovor o građenju te naplatio ugovornu kaznu, ni na koji način nisu povrijeđene odredbe nacionalnog ni europskog prava, niti načelo transparentnosti. S obzirom na predmet nabave i na to da je dostavljena samo jedna prijava, nije moguće izvesti zaključak da je razlika u roku za izvođenje traženih građevinskih radova od svega četiri mjeseca mogla rezultirati podnošenjem više ponuda i nuđenjem manje cijene od one ponuđene po odabranom ponuditelju. Svako kršenje bilo privatnog bilo europskog prava mora nužno za posljedicu nositi barem hipotetsko opterećenje proračuna Europske unije. U protivnom definicija nepravilnosti nema težinu jer bi svako kršenje pravila moglo rezultirati financijskom korekcijom, na što je ukazano i praksom Upravnog suda u Zagrebu. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i odluku HAMAG- BICRO-a, uz vraćanje predmeta potonjem tijelu na ponovni postupak. Traži i naknadu troškova spora, u ukupnom iznosu od 13.582,50 eura (PDV uključen), uvećano za zatezne kamate (zatražene u tužbi).

4. Tuženik u odgovoru na tužbu kod navoda osporavanog rješenja, citira dijelove mjerodavne dokumentacije i dodaje, u bitnome, sljedeće. Tuženik je dužan preispitivati sporno pravno pitanje, što je ovdje opravdanost roka za izvođenje radova. U obrazloženju svojeg rješenja tuženik je elaborirao i pitanje nedopuštenosti dovršenja radova prije stupanja na snagu ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava. Svaki podnositelj projektnog prijedloga ovisi o dinamici upravnog tijela koje o prijedlogu odlučuje. No, dovođenje u vezu odlučivanja o projektnom prijedlogu sa stupanjem u obveznopravni odnos sklapanjem ugovora o gradnji između ravnopravnih sudionika neutemeljen je iz više razloga. Obveznopravni odnosi djeluju relativno, samo između određenih osoba – svojih sudionika, a ne prema trećima. Tužitelj je s odabranim ponuditeljem u obveznopravni odnos stupio svojevoljno, znajući da još nije sklopio ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava. U vrijeme sklapanja ugovora s odabranim ponuditeljem tužitelj je bio upoznat s pravilima UzP-a i znao je da provedba ne smije završiti prije sklapanja ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava. Tužitelj je, dakle, vlastitim odabirom sebe doveo u situaciju sklapanja dvostrukog nemogućeg uvjeta. Ni jedno javnopravno tijelo ni na koji način nije uvjetovalo tužitelju na koji način će urediti ugovorne uvjete, pa tako ni krajnji rok izvršenja ugovora. Uz to, ugovorom o dodjeli sredstava jasno je uglavljeno da je provedba projekta isključiva odgovornost tužitelja kao korisnika. U predmetnom slučaju riječ je o nepravilnosti u smislu europskog prava te europske i domaće sudske prakse, u okviru sustava upravljanja i kontrole pri provedbi europskih strukturnih i investicijskih fondova u Republici Hrvatskoj. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev. Traži i naknadu troškova spora, koja je do zaključenja rasprave zatražena u ukupnom iznosu od 53,72 eura.

5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovoga upravnog spora.

6. Raspravnim rješenjem odbijeni su daljnji dokazni prijedlozi tužitelja, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je, nakon rasprave provedene 19. ožujka 2025., utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Članak 2. točka 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013 glasi:

„Za potrebe ove Uredbe primjenjuju se sljedeće definicije:

(36) „nepravilnost” znači svako kršenje prava Unije ili nacionalnog prava u vezi s njegovom primjenom koje proizlazi iz djelovanja ili propusta gospodarskog subjekta uključenog u provedbu ESI fondova koje šteti, ili bi moglo naštetiti proračunu Unije, tako da optereti proračun Unije neopravdanim izdatkom.“

9. U osporavanom rješenju tuženika citirani su i ostale relevantne odredbe Uredbe (EU) br. 1303/2013, kao i mjerodavne odredbe Uredbe o tijelima u sustavima upravljanja i kontrole korištenja Europskog socijalnog fonda, Europskog fonda za regionalni razvoj i Kohezijskog fonda, u vezi s ciljem "Ulaganje za rast i radna mjesta" ("Narodne novine", broj 107/14, 23/15, 129/15, 15/17, 18/17, 46/21 i 49/21), te Dokumentacije o nadmetanju i sklopljenih ugovora. Te su odredbe tužitelju, stoga, poznate.

10. Nadalje, mjerodavni dio obrazloženja presude Europskog suda u predmetu C-406/14 od 14. srpnja 2016., donesene u pogledu usporedivoga pravnog pitanja, glasi:

“44 Međutim, iz definicije iz članka 2. točke 7. te uredbe proizlazi da kršenje odredaba prava Unije predstavlja nepravilnost u smislu te odredbe samo ako šteti ili bi moglo naštetiti općem proračunu Europske unije tako da tereti opći proračun neopravdanim izdatkom. Stoga takvu povredu treba smatrati nepravilnošću samo u mjeri u kojoj kao takva može imati posljedice za proračun. Nasuprot tomu, ne treba dokazati postojanje točno određene financijske posljedice (vidjeti analogijom presudu od 21. prosinca 2011., Chambre de commerce et d’industrie de l’Indre, C-465/10, EU:C:2011:867, t. 47.).

45 Stoga treba zaključiti da povreda pravila postupka za javnu nabavu predstavlja nepravilnost u smislu članka 2. točke 7. Uredbe br. 1083/2006 ako se ne može isključiti mogućnost da je ta povreda utjecala na proračun uključenih Fondova.”

11. U pogledu odgovora na pitanje treba li za nastanak nepravilnosti postojati konkretna financijska šteta za proračun Europske unije, novija drugostupanjska praksa Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske može se smatrati ustaljenom. Prema toj praksi, za utvrđivanje nepravilnosti nije potrebno dokazivati postojanje točno određene financijske posljedice, već je dovoljno da su postojale nepravilnosti i povreda pravila o javnoj nabavi koje bi se mogle dovesti u vezu s potencijalnim i stvarnim učinkom na proračun Europske unije (npr. presuda Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3420/22-2 od 12. listopada 2022.). Tom praksom prvostupanjski sudovi nisu vezani, ali Sud u ovome predmetu ne nalazi valjane razloge za otklon od nje. Naime, i članak 2. točka 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013, i stajalište izneseno u presudi Europskog suda od 14. srpnja 2016., nedvojbeno upućuju na zaključak da za nastup nepravilnosti u ovovrsnim predmetima nije nužan nastanak točno određene financijske štete za proračun Unije, već se primjenjuje standard (ne)mogućnosti isključenja utjecaja povrede na proračun uključenih Fondova.

12. Sud, ponajprije, naglašava sljedeće.

12.1. Samo podnošenje projektnog prijedloga, u situaciji u kojoj je donošenje odluke o financiranju još uvijek neizvjesno, nema bitna pravna obilježja legitimnog očekivanja, u smislu očekivanja koje je razumno i zasnovano na pravu (propisima, upravnoj praksi, upravnim odlukama, odnosno očitovanjima i drugim postupanjima uprave). Načelo legitimnih očekivanja, mada je jedno od temeljnih pravnih načela (osobito u kontekstu pravne sigurnosti), u praksi se primjenjuje samo iznimno, a do izražaja prije svega dolazi u slučajevima izmjene pravnog režima. U predmetnom slučaju, osim što nije riječ o razumnom očekivanju zasnovanom na pravu, ne radi se ni o legitimnom očekivanju daljnjeg korištenja prava koji je tužitelj stekao pravomoćnom upravnom odlukom, ni o povredi legitimnog očekivanja da će uprava pri donošenju odluke postupiti na način koji utvrđuje pravo u trenutku podnošenja konkretnog zahtjeva. (Netom izneseni ključni elementi načela legitimnih očekivanja ustaljeni u domaćoj upravnopravnoj doktrini, npr.: GT, Zaštita legitimnih očekivanja u upravnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 1/13, te preuzeti u praksi ovog Suda).

12.2. Podnošenje projektnog prijedloga za sufinanciranje javnim sredstvima nema ni obilježja materijalnopravnog odlučivanja o subjektivnim pravima stranke, niti ovdje postoji zajamčeno „pravo na potporu“.

12.3. Osnovano tuženik ističe i elaborira da je tužitelj isključivo na vlastiti rizik ušao u ugovorni odnos s najpovoljnijim ponuditeljem u vrijeme u koje je tužitelj odabrao i pod uvjetima koje je tužitelj uglavio. Da je spornu situaciju bilo moguće izbjeći proizlazi i iz primjera koji je naveo tuženik u pogledu opcija koje su tužitelju bile na raspolaganju, ali ih nije primijenio (predzadnji odlomak obrazloženja osporavanog rješenja tuženika).

12.4. Posebnosti privatnopravnih (obveznopravnih) odnosa, uključujući one koje se odnose na ugovor o građenju, na koje upire tužitelj, ovdje se tiču ugovornih odnosa između tužitelja i ponuditelja, ali ne vezuju posrednička tijela, niti utječu na primjenu javnopravnog normativnog okvira kojim je uređeno utvrđivanje nepravilnosti pri korištenju javnih sredstava, uz pripadajuće financijske korekcije. I ovdje je riječ o rizicima koji proizlaze isključivo iz tužiteljevih odluka. Usto, regulaciju subvencijskih predmeta i inače obilježava striktnost i stroga formalnost, uz sudjelovanje profesionalnih aktera od kojih nije nerazmjerno ni nerazumno očekivati odgovarajući stupanj poznavanja mjerodavnih pravila i pažnje u postupanju. Pri tome nije odlučno je li korisnik potpore imao namjeru pogodovati pojedinom gospodarskom subjektu, odnosno nepravilno koristiti fondovska sredstva.

12.5. Zbog toga ovdje nije odlučno ni je li konkretno produženje roka izvođenja radova iz tužiteljeve perspektive bilo poslovno logično i opravdano niti je li bilo u interesu tužitelja, već jesu li time ispunjena bitna pravna obilježja nepravilnosti u svjetlu subvencijskog prava.

12.6. U pogledu postupovnih pitanja, upravni je postupak ovdje pokrenut izjavljivanjem prigovora, dok radnje i odluke koje su tome prethodile imaju obilježja postupanja. Općenito u upravnome sporu, kada upravni sud (u cijelosti ili djelomice) usvaja tužbeni zahtjev i sam rješava stvar reformacijskom presudom, sud ima one ovlasti koje pripadaju javnopravnom tijelu pri rješavanju konkretnog predmeta u upravnom postupku odnosno pri odlučivanju koje ima bitna obilježja postupanja izvan upravnog postupka. To uključuje vezanost hrvatskog suda sustavom financijskih korekcija uspostavljenog europskim pravom i obvezama koje taj sustav postavlja pred države članice Europske unije.

13. Nadalje, Sud je suglasan s tuženikovom argumentacijom u prilog zaključku da je u spornom slučaju došlo do nepravilnosti broj 16, u kontekstu značaja izmjene slijedom toga što naručitelj unosi uvjete koji bi, da su bili dio prvotnog postupka nabave, omogućili uključivanje drugih ponuditelja različitih od onih koji su prvotno odabrani, uz utjecaj na izmjenu ekonomske ravnoteže u korist ugovaratelja na način koji nije predviđen prvotnim ugovorom (t. 16.a) Pravila o financijskim korekcijama). Ta je argumentacija tužitelju poznata, a većim je dijelom iznesena prethodno u ovom obrazloženju. Tužitelj, pritom, ni u upravnom postupku niti u ovome sporu nije pokazao da se taj utjecaj može posve isključiti. K tomu, za utvrđenje činjenice može li se utjecaj nepravilnosti na proračun uključenih Fondova u okolnostima konkretnog slučaja posve isključiti mjerodavno je stanje stvari razine dokumentiranosti u vrijeme u kojem je tužitelj bio dužan poduzimati pojedine radnje. Ako korisnik potpore navedeno propusti učiniti onda kada je, u skladu s vlastitom Dokumentacijom o nadmetanju, to trebao učiniti, korisnik to ne može sanirati kasnijim aktivnostima.

14. Što se tiče stope financijske korekcije primijenjene u predmetnom slučaju, Sud ukazuje na sljedeće.

14.1. Određivanje stope financijske korekcije ne razumijeva primjenu slobodne (diskrecijske) ocjene, jer ovdje nema diskrecijskog, individualiziranog odlučivanja u okviru propisanog raspona prema okolnostima konkretnog slučaja primjenom načela svrhovitosti. Za svaku je nepravilnost propisana stopa korekcije, a u odnosu na neke od nepravilnosti i pretpostavke za primjenu koje od drugih stopa. U tom je svjetlu potrebno promatrati i načelo razmjernosti u ovoj vrsti predmeta (članak 1. stavak 3. Pravila o financijskim korekcijama, a u odnosu na tuženika i članak 6. Zakona o općem upravnom postupku, „Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP).

14.2. Pravilima o financijskim korekcijama, za nepravilnost broj 16 predviđena je stopa financijske korekcije od 25%, koja je ovdje i primijenjena, odnosno uvećana stopa korekcije, koja u predmetnom slučaju nije primijenjena. Za nepravilnost broj 16 nije predviđena stopa korekcije manja od 25%.

15. HAMAG-BICRO u predmetnom je slučaju, dakle, pravilno odredio stopu korekcije od 25%, što je tuženik osnovano potvrdio. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.

16. Pri odbijanju tužbenog zahtjeva koji se odnosi na glavno traženje, trebalo je odbiti i zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora (članci 144. i 147. ZUS- a). Podredno, ni u slučaju uspjeha tužitelja u sporu ne bi bio prihvaćen dio tužiteljeva troškovnika koji odstupa od odredaba članka 144. stavka 3. ZUS-a (u odnosu na vrijednost predmeta spora) i članka 144. stavka 4. toga Zakona (u pogledu određivanja tijeka zateznih kamata).

17. Odluka Suda o zahtjevu tuženika za naknadu troškova spora na teret tužitelja donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima („Narodne novine“, broj 59/88, 3/94 i 150/05), u okviru troškovnika tuženika podnesenog do zaključenja rasprave, te imajući u vidu da je djelatnost tuženika centralizirana u Zagrebu. Priznat je trošak povratne autobusne karte na relaciji Zagreb - Rijeka - Zagreb (čl. 20. st. 1., vezano uz čl. 6. i 7. navedenog Pravilnika), za jednu službenu osobu (20,00 eura). Ovlast je tuženika da odredi koliko će službenih osoba uputiti na raspravu, ali troškovi upućivanja više od jedne službene osobe ne mogu ići na teret protivne stranke (kao što, usporedbe radi, tužitelju, u slučaju uspjeha u sporu, na teret tuženika ne bi bili dosuđeni putni troškovi opunomoćenika - odvjetnika kada bi mu ured bio izvan grada u kojem je sjedište suda, bez obzira na pravo stranke da odabere odvjetnika iz drugoga grada). Stoga je zahtjev tuženika za naknadu troškova spora u preostalom dijelu odbijen.

U Rijeci 16. travnja 2025.

S u d a c

dr. sc. Alen Rajko

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dostaviti:

- Odvjetnici mr. sc. Anamariji Kvaternik, Rijeka, Agatićeva 2

- Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije, Zagreb, Miramarska cesta 22