Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-803/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik Bruno Koko-Živalj, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženik protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10666/2021- 27 od 11. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10666/2021-27 od 11. travnja 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.169,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospjelosti do isplate. U točki II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.105,88 eura sa kamatom tekućom od 11. travnja 2023. pa do isplate. U točki III. izreke utvrđeno je da ne postoji potraživanje tuženika od 294,65 eura istaknuto radi prijeboja dok je u točki IV. izreke odbijen tuženik sa zahtjevom za naknadom troškova parničnog postupka.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP).

3. Tuženik predlaže uvaženje žalbe.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženika je neosnovana.

6. Kao prvo treba odgovoriti na žalbene navode tuženika o subjektivnoj i objektivnoj pristranosti suda te daljnjem isticanju razloga iz članka 71. ZPP-a za izuzeće sudaca koji sudjeluju u odlučivanju u ovome predmetu u ovoj žalbenoj fazi postupka na način da je istaknuti zahtjev tuženika za izuzeće članova ovog drugostupanjskog vijeća odbijen rješenjem predsjednika Županijskog suda u Rijeci broj 29 Su-139/2025-2 od 8. travnja 2024. jer na stani članica vijeća ovoga suda ne postoje okolnosti koje sutkinje koje čine sastav vijeća dovode u pravnu ili ekonomsku povezanost s predmetom.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa s osnova razlike preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezane uz valutu CHF sadržane u sklopljenom Ugovoru o kreditu od 5. listopada 2005.

8. Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

- da je 5. listopada 2005. u Šibeniku između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen ugovor o stambenom kreditu, s ugovorenim iznosom kredita od 23.170,00 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 5,09% godišnje, promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 96 mjeseci,

- da je tužitelj Ugovor sklopio s namjenom da iznosom kredita izgradi i adaptira stambeni prostor, kuću za stanovanje te da isti ima položaj potrošača u smislu odredbe članka 3. točke 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., 79/07., dalje ZZP/03

- da je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. točke 2. ZZP/03,

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile valutnu klauzulu – da se kredit ispunjava u kunskoj protuvrijednosti valute CHF prema ugovorenom tečaju,

- da je kad je riječ o spornoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF kolektivni spor u odnosu na tuženika pravomoćno završio na način da je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. koja je u tom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17-10 odbijena žalba ovdje tuženika, usvojen zahtjev za utvrđenjem da je Erste&Steiermärkische Bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i u razdoblju od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članaka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP/07) povrijedila interese i prava potrošača korisnika kredita korištenjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezala uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te joj naložio prekinuti s korištenjem tih odredaba i zabranio joj korištenje takvih i sličnih ugovornih odredaba ubuduće,

- da je u smislu odredbe čl. 502.c. ZPP-a vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljem koristio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojom se je otplata glavnice kredita vezala uz švicarski franak,

- da je ugovor prestao ispunjenjem,

- da je tijekom trajanja Ugovora o kreditu zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj važeći na dan korištenja kredita tužitelj platio više iznos od 2.169,54 eur.

9. Na temelju takvih utvrđenja prvostupanjski sud a sve uz primjenu ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu zaključuje da je među strankama ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF sukladno odredbi čl. 81. ZZP/03 nepoštena. Ovo iz razloga jer da se o navedenoj odredbi Ugovora nije pregovaralo te da ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu da je takva ugovorna odredba ništetna. Smatra da su neodlučne tvrdnje tuženika da je u ugovoru jasno navedeno da će se povrat ugovorne obveze obračunavati prema srednjem tečaju kreditora za CHF te da je tužitelj bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koje mogu nastati uslijed promjene tečaja. Ovo iz razloga jer da zahtjev (materijalne) transparentnosti prema kojem ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, obvezuje tuženika da korisniku kredita pruži dovoljno informacija kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke. U tom pogledu taj zahtjev da znači da ugovornu odredbu o riziku promjene tečaja potrošač mora razumjeti na formalnoj i gramatičkoj razini, ali također u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječan potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je ugovor o kreditu sklopljen već i da može procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. S obzirom na opseg informiranosti koji su u svom iskazu opisali svjedokinja NH i tužitelj ocjenom kojih utvrđuje da tužitelju nisu dani relevantni podaci o parametrima za funkcioniranje valutne klauzule, mišljenja je da zahtjev transparentnosti nije bio zadovoljen, čak i kad sud ne bi bio vezan utvrđenjima iz kolektivnog spora.

10. S obzirom na naprijed iznijeto te sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a te vezanost za pravomoćna utvrđenja iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 koja je donesena u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 87. stavka 1. ZZP/03 zaključuje da je odredba o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF sadržana u među strankama sklopljenom Ugovoru o kreditu nepoštena te posljedično tome ništetna. Stoga kao posljedicu ništetnosti predmetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st.1. ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23, dalje ZOO) prihvaća kao osnovan zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa u visini od 2.169,54 eur te odlučuje kao u točki I. izreke pri čemu tuženika obvezuje na plaćanje zakonske zatezne kamate tekuće od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa.

11. Smatra prvostupanjski sud da tuženik neosnovano prigovara da su za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučne tzv. negativne tečajne razlike. Ovo iz razloga jer da je predmet spora povrat uplata za koje se u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u njegovu imovinu na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja a sve temeljem ništetne odredbe ugovora pri čemu da nikakva imovina tuženika pravne osnove nije prešla u imovinu tužitelja pa da prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike.

12. Osim toga, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF utvrđena je stoga što je riječ o odredbi koja stvara neravnotežu među pravima i obvezama ugovaratelja na štetu tužitelja. Stavljanjem takve odredbe u ugovor bez pregovaranja tuženik da je ugrozio visoku razinu zaštite od takvih ugovornih odredbi koja se potrošačima jamči zakonom. Svrsi i smislu te zaštite i prirodi razloga zbog kojih je predmetna ugovorna odredba utvrđena nepoštenom da se protive zahtjevi tuženika da se upravo na temelju takve odredbe koju je sam unio u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere vraćaju bilo kakve koristi koje je potrošač pritom imao. Te je ugovorne odredbe diktirao sam tuženik pa je na njemu da snosi posljedice uključivo i onda kad se te odredbe pozitivno odražavaju na potrošača jer potrošač u njihovu kreiranju nije sudjelovao i ne mogu mu se predbaciti. To još više da vrijedi u predmetu poput ovog kad je ugovoreni tečaj upravo tečaj koji odredi sam tuženik. U takvoj situaciji da se tužitelju kao potrošaču ne može predbaciti da je bez osnove stekao nešto na štetu banke, ako je platio anuitet po tečaju koji je u njegovu korist promijenila sama banka. Smatra da bi isto imalo za posljedicu ugrožavanje restitucije potrošača koja je nužna posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe jer deklaracija sama za sebe, bez potpunog obeštećenja nema traženu kvalitetu zaštite koju ZZP/03 kao prisilni propis predviđa pa smatra da potraživanje tuženika u visini od 294,65 EUR istaknuto radi prebijanja ne postoji. Isto tako cijeni neosnovanim po tuženiku istaknuti prigovor zastare zaključujući da je tužba za isplatu stečenog na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezano uz valutu CHF podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu pravna utvrđenja koje presude da se primjenjuju i na konkretan slučaj.

13. U donošenju pobijane odluke nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz članka 354. stavak 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, s obzirom da presuda nije nerazumljiva, izneseni su i jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

14. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravno zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne valjanosti sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, koje je pitanje sud riješio i na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući iskaz saslušanog tužitelja te svjedokinje NH uz utvrđenje da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje njezine obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je ništetna odredba među strankama sklopljenog Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezano uz valutu CHF te je pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 81. i 87. ZZP-a uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

16. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

18. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

19. S obzirom da je odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kakvu neravnotežu prema utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, koje ovaj sud u cijelosti kao pravilne prihvaća uzrokuju sporna odredba, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je predmetna ugovorna odredba nepoštena te kao takva ništetna.

20. Prvostupanjski je sud nadalje cijenio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a ZZP/07 i članka 118. ZZP/14 te članka 502.c ZPP-a.

21. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d., povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

22. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

24. Bez osnova tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije potrošač u smislu članka 3. stavak 1. ZZP/03 kada je Ugovor sklopio kao fizička osoba za izgradnju i adaptaciju stambenog prostora te kada iz iskaza tužitelja proizlazi da je novac ostvaren tim kreditom uložen u izgradnju i adaptaciju dijela kuće u kojoj živi te koju koristi za stambene potrebe, koju ne iznajmljuje dok su njegova kći i zet naknadno podigli odvojeni kredit u drugoj banci te tim novčanim sredstvima dogradili dio kuće koji iznajmljuju.

25. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa kako iz provedenog postupka proizlazi da tužitelj pri zaključenju ugovora nije djelovao kao trgovac, odnosno u okviru profesionalne djelatnosti to je pravilno prvostupanjski sud tužitelju pružio potrošačku zaštitu

26. U ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema (VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023., Rev18/2018 od 26. svibnja 2020.) Stoga, polazeći od sadržaja iskaza tužitelja da su novčana sredstva iz spornog kredita kojeg je podignuto 2005. utrošena na izgradnju i adaptaciju dijela kuće koju koristi za stanovanje, da je naknadno na ime kćeri i zeta podignut kredit u drugoj banci koji je utrošen na dogradnju dijela kuće koji se iznajmljuje, valja zaključiti da tuženik u ovom postupku nije pružio relevantan dokaz za suprotni zaključak tj. za zaključak da tužitelj nema svojstvo potrošača te postojanje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da bi tužitelj ovaj ugovor sklopio i utrošio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti pa je utoliko i irelevantno pozivanje tuženika na sadržaj rješenja Ureda državne uprave u Šibensko-kninskoj županiji od 24. travnja 2009. ( list 157 spisa) kojim je odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu u dva objekta /apartmana na adresi [adresa]. 27. Kako je kao prethodno pitanje utvrđeno da se sporna odredba konkretnog Ugovora o kreditu utvrđena nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

28. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

29. Neosnovano tuženik žalbom osporava pravilnost prvostupanjske presude u dijelu kojim je tužitelju suđena zakonska zatezna kamata na svaki pojedini mjesečni iznos od izvršenog plaćanja te je pogrešan stav tuženika da tužitelj nije ovlašten pograživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anutieta nego slijedeći dan od pravomoćnosti presude kojom je pružena kolektivna zaštita.

30. U konkretnom predmetu utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika kao kreditne institucije, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Savjesnost se prosuđuje prama okolnostima svakog pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije pa tužitelju pripada pravo na kamatu od plaćanja svakog anutieta kako je to pravilno suđeno po prvostupanjskom sudu.

31. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, treba reći da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan.

32. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01.).

33. U konkretnom slučaju, sukladno navedenom pravnom shvaćanju, tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu) pa do podnošenja tužbe u ovome predmetu 22. prosinca 2021., nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za zastaru novčane tražbine tužiteljice.

34. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja te je pravilno utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika u visini od 294,66 eur istaknuto radi prijeboja s osnova tzv. „negativne tečajne razlike“ a sve uz obrazloženje da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove imovinu tuženika pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

35. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

36. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

37. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu.

38. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu koju je pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora.

39. Sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka time da tuženik sadržajem žalbe i ne iznosi razloge zbog kojih odluka o troškovima sadržana u izreci pobijane presude nije pravilna. Tuženik je izgubio parnicu pa ga je pravilno prvostupanjski sud temeljem odredbe čl. 154.st.1. ZPP-a obvezao na naknadu parničnog troška tužitelju.

40. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja te ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

41. Slijedom naprijed iznijetog žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu primjenom odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a potvrditi i odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

42. Zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je temeljem odredbe čl. 166. st. 1 ZPP jer tuženik nije uspio s žalbom u pogledu odluke o glavnoj stvari pa je odlučeno kao u toč. II. izreke.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković