Poslovni broj: Usž-4422/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Mire Kovačić, predsjednice vijeća, Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice GN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćenici Andreji Fileš-Ružić, odvjetnici iz Čakovca, Uska bb, OIB: 69088075963, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Mihanovićeva 3, OIB: 84397956623, radi nepripadne isplate obiteljske mirovine, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5718/2023-9 od 10. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-5718/2023-6 od 10. rujna 2024.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dana dostave presude naknadi tužiteljici trošak za sastav odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 eura (slovima: tisuću petsto šezdeset i dva eura i pedeset centi) sa zateznim kamatama, koje teku, ako tuženik dobrovoljno ne plati trošak u određenom roku, od dana donošenja presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika, KLASA: 140-03/23- 03/03442518483, URBROJ: 341-99-06/2-23-004641 od 6. listopada 2023., poništeno je rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Zagrebu, KLASA: 140-03/22-03/3442518483, URBROJ: 341-25-06/2-22-130319 od 26. listopada 2022. i obustavljen je postupak utvrđivanja nepripadne isplate obiteljske mirovine u odnosu na tužiteljicu uslijed nastupa zastare (točke I., II. i III. izreke). Točkama IV. i V. izreke nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana od dostave presude naknadi tužiteljici troškove upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura, sa zateznim kamatama, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.

2. Rješenjem tuženika od 6. listopada 2023. odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja prvostupanjskog javnopravnog tijela od 26. listopada 2022. kojim se tužiteljici utvrđuje nepripadna isplata obiteljske mirovine za razdoblje od 1. ožujka 1998. do 31. siječnja 2015., u svoti od ukupno 22.746,46 eura (točka I. izreke) te je tužiteljica obvezana navedenu svotu nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja uplatiti u roku od 15 dana računajući od dana primitka rješenja, u korist žiro računa Državnog proračuna, navedenog u Uputi za plaćanje nepripadno isplaćenih mirovinskih primanja u prilogu tog rješenja (točka II.).

3. Tuženik u žalbi protiv prvostupanjske presude navodi da je prvostupanjski sud u detaljno obrazloženoj prvostupanjskoj presudi pravilno i precizno iznio činjenično stanje i relevantne pravne propise, odnosno meritorna sudska odluka obrazložena je pozivanjem na relevantne zakonske propise i recentnu prasku Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka U-III-4213/20 od 23. ožujka 2022.) i Suda Europske unije (presuda C-52/14 od 11. lipnja 2015.). Ističe da je radi ujednačavanja prakse u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i usklađivanja s pravnim shvaćanjem sudova, potrebno detaljnije razmotriti primjenu materijalnog prava koje se odnosi na razdoblje nepripadne isplate obiteljske mirovine od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2013. kada je na snazi bio Zakonu o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 102/98., 127/00., 59/01., 109/01., 147/02., 117/03., 30/04., 177/04., 92/05., 43/07., 79/07., 35/08., 40/10, 121/10., 130/10, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13; dalje: Zakon 133/13) te radi toga koristi zakonsku mogućnost izjavljivanja žalbe. Citirajući članak 166. stavak 2. Zakona 133/13 ističe da bi zastaru potraživanja trebalo računati od dana kada u upravnom postupku postane konačno rješenje kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada, u konkretnom slučaju od dana donošenja rješenja o nepripadnoj isplati od 26. listopada 2022. Upućuje na ovosudnu presudu, poslovni broj: Usž- 1538/2023 od 6. rujna 2023. Predlaže da ovaj Sud preispita primjenu materijalnog prava u razdoblju nepripadne isplate obiteljske mirovine od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2013. te povezano sa tim donese i odluku o troškovima upravnog spora.

4. Tužiteljica u odgovoru na žalbu ističe da ne postoji osnov za primjenu Zakona 133/13 jer primjena istog ne proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/18., 84/21., 119/22.; dalje: Zakon) koji je stupio na snagu nakon Zakona 133/13, odnosno istim nije propisano da bi se na pitanja utvrđivanja nepripadne isplate, zahtjeva za povrat nepripadne isplate i pitanje zastare istih primjenjivao ranije važeći zakon. Smatra da navedeno potvrđuje i činjenica da se tuženik u poništenim rješenjima i u prvostupanjskom upravnom sporu pozivao na sada važeći Zakon. Dalje navodi da se tuženik neosnovano i pogrešno poziva na odredbe koje se odnose na naknadu štete jer se u ovdje predmetnom slučaju radi o zahtjevu za povrat iznosa navodno stečenih bez osnove te stoga da čak i kad bi se glede zastare prava na utvrđivanje nepripadne isplate i zahtjeva za povrat nepripadne isplate za razdoblje od 1. siječnja 1999. do 31. prosinca 2013. primjenjivao raniji, u tom razdoblju važeći Zakon, nema mjesta primjeni njegovih odredbi koje se odnose na naknadu štete i na zastaru zahtjeva za naknadu štete. Zakon 133/13, na kojega se sada u žalbi poziva tuženik, kao i sada važeći Zakon, razlikuje zahtjev za naknadu štete i zahtjev za povrat stečenoga, odnosno isplaćenoga bez osnove te je neupitno i nesporno da ovdje predmetna situacija, isplata navodno nepripadnih iznosa, nije naknada štete, već stjecanje bez osnove, što je jasno i nesporno navedeno u članku 164. Zakona 133/13. Stoga nema osnove za primjenu članka 166. stavka 2. Zakona 133/13 kojim se uređuje nastup zastare potraživanja s osnova naknade štete. Dalje navodi da je neupitno da je najkasnije prilikom donošenja rješenja o obustavi isplate obiteljske mirovine od 29. travnja 2015., tuženik znao i bio upoznat o navodnom stjecanju bez osnove te je najkasnije od tada i počela teći zastara, koja bi u slučaju primjene Zakona 133/13 istekla 29. travnja 2020., dakle, prije donošenja prvostupanjskoga rješenja od 26. listopada 2022., kao i poništenog rješenja od 11. veljače 2021. Ističe da kada bi se primijenio članak 166. stavak 2. Zakona 133/13, računanje početka tijeka zastare od dana konačnosti rješenja kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada korisniku, to dovelo do pravne nesigurnosti i neosnovanog privilegiranja upravnih tijela i države. Upućuje na odluku Ustavnog suda, broj: U-III-4213/20 i na presudu C-52/14 Suda Europske unije u kojima se za situacije postupanja državnih, odnosno upravnih tijela ističe da je čak tijek zastare od njihovoga saznanja za nepravilnosti, protivno načelu pravne sigurnosti i vladavini prava te da isto na određeni način ohrabruje inertno držanje tijela prilikom procesuiranja nepravilnosti, izlažući pri tome subjekte dugom razdoblju pravne nesigurnosti. Smatra da je tuženik imao sve podatke i informacije od samoga početka, dakle i prije prve sada sporne isplate te je zastara za svaku navodno nepripadnu isplatu počela teći s danom te isplate, odnosno primitka iste od strane tužiteljice, s time da je iste primila bona fide, kao neuka stranka koja je primala isplate sukladno odlukama tuženika koje nije imala razloga niti osnova propitivati. Predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu te traži trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 eura.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 36/24.; dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija.

7. Iz spisa proizlazi da je tužiteljica 24. listopada 1998. podnijela zahtjev za priznanje prava na obiteljsku mirovine te da je povodom tog zahtjeva Republički fond mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područne službe u Varaždinu donijelo privremeno rješenje od 21. prosinca 1998., a kasnije i rješenje od 3. travnja 2000. kojim joj se to pravo priznaje od 1. studenog 1997.

7.1. Rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Centralne službe u Zagrebu od 13. studenog 1998. tužiteljici je priznato pravo na razmjerni dio starosne mirovine na teret hrvatskog mirovinskog i invalidskog osiguranja počevši od 1. ožujka 1998. Rješenje je doneseno po službenoj dužnosti sukladno članku 37. Sporazuma o socijalnom osiguranja s Republikom Slovenijom od 26. veljače 1998. („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, 16/97.).

7.2. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 29. travnja 2015. tužiteljici se obustavlja isplata obiteljske mirovine koja joj je isplaćivana od 1. ožujka 1998. do 31. siječnja 2015. jer je u predmetnom razdoblju bila korisnica razmjernog dijela starosne i obiteljske mirovine iz hrvatskog osiguranja.

8. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravno sporu proveden je u izvršenju rješenja tuženika od 13. travnja 2022. kojim je poništeno rješenje prvostupanjskog javnopravnog tijela od 11. veljače 2021. i predmet vraćen na ponovni postupak.

8.1. U ponovno provedenom upravnom postupku utvrđeno je da je tužiteljica u razdoblju od 1. ožujka 1998. do 31. siječnja 2015. primala dvije mirovine, iako je propisano da korisnik mirovine koji stekne pravo na dvije ili više mirovina, ima pravo koristiti samo jednu mirovinu, prema svom izboru. Tuženik je pokrenuo postupak utvrđivanja nepripadne isplate po službenoj dužnosti te je utvrdivši visinu nepripadno isplaćenih sredstava, naložio tužiteljici vraćanje nepripadno isplaćenog novčanog iznosa, po pravilima o stjecanju bez osnove.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio odlučne činjenice na temelju isprava iz spisa upravnog postupka i sudskog spisa te je na takvo pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, članak 168. stavke 1. i 2. Zakona te poništio osporeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i uvažavajući pravnu prirodu predmetne upravne stvari obustavio upravni postupak.

10. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer žalbenim navodima nisu dovedene u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a uzimajući u obzir i utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

11. Člankom 168. stavkom 1. Zakona propisano je da pravo Zavoda na utvrđivanje nepripadne isplate i prava na povrat nepripadne isplate zastarijeva za pet godina računajući od dana kada je zastara počela teći. Stavkom 2. istog članka propisano je da zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate počinje teći nakon isteka godine u kojoj je Zavod saznao za nepripadnu isplatu, odnosno za osobu primatelja nepripadne isplate.

12. Imajući u vidu citirane zakonske odredbe, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je prvostupanjsko rješenje od 11. veljače 2021, kojim je tužiteljici po prvi put utvrđena nepripadna isplata mirovine za razdoblje od 1. ožujka 1998. do 31. siječnja 2015., doneseno po isteku propisanog roka za zastaru prava za utvrđivanje nepripadne isplate. Rješenje od 29. travnja 2015. kojim je tužiteljici obustavljena isplata obiteljske mirovine doneseno je po službenoj dužnosti nakon saznanja tijela mirovinskog osiguranja o nepripadnim isplatama obiteljske mirovine u spornom razdoblju. Dakle, tijela tuženika su saznala za nepripadnu isplatu 29. travnja 2015., kada je tužiteljici obustavljena isplata obiteljske mirovine te je istekom te godine tekao propisani petogodišnji zastarni rok. Zastara prava na utvrđivanje nepripadne isplate je nastupila protekom petogodišnjeg roka, 1. siječnja 2021.

13. S obzirom na to da su i rješenje od 29. travnja 2015. kojim je tužiteljici obustavljena isplata obiteljske mirovine i rješenje od 26. listopada 2022. donesena nakon što je stupio na snagu Zakon i članak 168. Zakona, a u prijelaznim i završnim odredbama istog, kao ni u prijelaznim i završnim odredbama Zakona 133/13, koji je bio na snazi za dio razdoblja nepripadne isplate, nije propisano da bi se na pitanja utvrđivanja nepripadne isplate, zahtjeva za povrat nepripadne isplate i pitanje zastare istih primjenjivao ranije važeći Zakon, nije bilo osnove da se za rješavanje ove upravne stvari primjene odredbe Zakona 133/13, odnosno članak 166. Zakona 133/13, kako to ističe tuženik u žalbi. Stoga je prvostupanjski sud na rješavanje ove upravne stvari pravilno primijenio trenutno važeći Zakon te članak 168. Zakona i na razdoblje nepripadne isplate u kojem je bio na snazi Zakon 133/13 te utvrdio nastup zastare prava na utvrđivanje nepripadne isplate.

14. Tuženik se u žalbi poziva na ovosudnu presudu, poslovni broj: Usž-1538/2023 od 6. rujna 2023. smatrajući da je istom zauzeto shvaćanje da se na razdoblje nepripadne ispate u kojem je na snazi bio Zakon 133/13 ima primjenjivati taj Zakon, odnosno članak 166. stavak 2. Zakona 133/13 sukladno kojem zastaru potraživanja treba računati od dana kada u upravnom postupku postane konačno rješenje kojim je utvrđeno da isplaćeno davanje ne pripada. Ovaj Sud ističe da je upravni postupak utvrđivanja nepripadne ispate koji je prethodio upravnom sporu u kojem je donesena predmetna ovosudna presuda pokrenut prije 1. siječnja 2014., dakle, kada je na snazi bio Zakon 133/13. Sukladno članku 187. stavku 1 i 2. Zakona, upravni spor u vezi s upravnim postupcima ostvarivanja prava iz mirovinskog osiguranja koji se ostvaruju do 31. prosinca 2013., dovršit će se prema propisima koji su važili do 31. prosinca 2013. Upravo iz navedenih razloga je ovosudna presuda, poslovni broj: Usž-1538/2023 od 6. rujna 2023. donesena primjenom članka 166 stavka 2. Zakona 133/13 te stajališta iz iste o tijeku zastare nisu primjenjiva na rješavanje upravne stvari u konkretnom slučaju.

15. Slijedom navedenog, Sud žalbene navode tuženika smatra neosnovanima i bez utjecaja na drugačije rješavanje upravne stvari.

16. Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, uzimajući u obzir činjenice utvrđene u upravnom postupku, prvostupanjski sud je pravilno poništio oba rješenja javnopravnih tijela i obustavio upravni postupak. U obrazloženju presude izložio je sve bitne činjenice koje proizlaze iz provedenih dokaza u upravnom postupku te je, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i relevantne propise, naveo razloge zbog kojih je usvojio tužbeni zahtjev.

17. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga kao ni razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

18. Po ocjeni ovog Suda osnovan je zahtjev tužiteljice za naknadu troška za sastav odgovora na žalbu te s obzirom na sadržaj podneska isti smatra opravdanim troškom. Stoga je na temelju članka 144. stavaka 1. i 4. i članka 147. stavka 1. ZUS-a i Tbr. 27/3 i Tbr. 46. Tarife nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, 138/23.) tužiteljici dosuđen zatraženi iznos od 1.562,50 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

19. Slijedom navedenog, na temelju članka 135. stavka 1., 144. stavaka 1. i 4. te članka 147. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić