Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-180/2024-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Saše Poldana, Gorana Gatare, Valentine Vižintin, Marka Komorskog i Tonija Primorca iz Rijeke, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-236/2019-62 od 29. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-236/2019-62 od 29. prosinca 2023. u točkama I., II. i IV. izreke.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 5.308,01 eura/39.993,17 kn[1] sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki II. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 3.301,04 eura/24.871,69 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 29. prosinca 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana, u točki III. izreke je odbijen dio zahtjeva za nadoknadu parničnog troška, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška.
2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP).
3. Tuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da su izostali razlozi o odlučnim činjenicama, posebice zbog toga što zbroj pojedinačno dosuđenih iznosa ne odgovara iznosu glavnice. Navodi da je tužiteljica podneskom od 27. listopada 2023.smanjila tužbeni zahtjev za negativne razlike u tečaju tako da je zatražila isplatu iznosa od 5.256,89 eura, ali da je u petitu tužbe propustila umanjiti iznos konačnog zahtjeva. Osporava stajalište suda u odnosu na domašaj presude donesene u kolektivnom sporu te ističe da je ovlašten dokazivati da se o pojedinoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo. Na te okolnosti da je predložio provođenje dokaza saslušanjem djelatnice banke GH, koji prijedlog da je bez osnove odbijen, čime da je narušena pravična ravnoteže između stranaka, protivno načelu jednakosti oružja i pravičnog suđenja. Tvrdi da je sud propustio utvrditi je li tužiteljica postupala s dužnom pažnjom, budući da Zakon o zaštiti potrošača pruža zaštitu samo onom potrošaču koji je prilikom sklapanja ugovora bio pažljiv i oprezan.
4. Nadalje ističe da nije ocijenjeno je li ugovaranjem promjenjive kamate došlo da neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka te u čemu bi se ta ravnoteže sastojala. Posebice naglašava da promjena tečaja strane valute žalitelju nije mogla biti predvidiva , da je bilo neizvjesno kretanje tečaja te da su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva potrošači koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u valuti CHF stavljeni u povoljniji položaj od onih koji su sklopili ugovor o kreditu s fiksnom kamatom te valutnom klauzulom u valuti EUR. Također ukazuje da je sud naložio vještaku pogrešan način obračuna preplate i to kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa u kunama, zanemarivši činjenicu da je između stranaka sklopljen aneks ugovora kojim je izmijenjena kamatna stopa iz osnovnog ugovora.
5. Tvrdi da je ugovorena kamatna stopa uvijek bila u skladu sa zakonskim ograničenjima, da dosuđeni iznos ne obuhvaća sve nastale razlike pa tako ni razliku nastalu uslijed smanjenja tečaja CHF, a što bi trebala uključivati, jer da ništetnost odredbe o promjenjivoj kamati obuhvaća i promjenu prema kojoj se isti parametri smanjuju. Osporava stajalište suda o tome da nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine te ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Smatra da bi u svakom slučaju u zastari bio zahtjev koji je preinačen nakon provedenog vještačenja, jer da je to učinjeno podneskom od 27. listopada 2023., po proteku pet godina od donošenja pravomoćne presude u kolektivnom sporu. Također da nije obrazloženo zbog čega sud smatra da je tuženik nesavjestan u smislu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO), pri čemu ponavlja da je postupao u skladu s propisima koji reguliraju poslovanje banke. Tuženik osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku u odnosu na priznavanje nagrade odvjetnika za zastupanje prema tarifi koja nije bila na snazi u vrijeme poduzimanja svih radnji u postupku.
6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.
7. Žalba nije osnovana.
8. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati.
9. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.308,01 eura/39.993,17 kn sa zateznom kamatom, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji iznos predstavlja razliku između kamate koju je tužiteljica platila prema ugovorima o kreditu sklopljenim između stranaka 6. travnja 2007. te 12. travnja 2007. te kamate koja je ugovorena kao početna kamatna stopa u oba ugovora, te razliku između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.
10. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da su stranke sklopile dva ugovora o kreditu, i to Ugovor o kreditu 6. travnja 2007. za kupnju osobnog vozila te Ugovor o kreditu od 12. travnja 2007. kao nenamjenski kredit, da je u oba ugovora unesena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli te da je tijekom trajanja obaju ugovora došlo do izmjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, s tim što je početna kamatna stopa u prvom ugovoru iznosila 5,25% godišnje, a u drugom ugovoru 7,9% godišnje te da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Također je utvrđeno da je u oba ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, te određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja.
11. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik (jednako kao i ostale banke) u razdoblju 2003. do 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje je utvrđeno da je i glede valutne klauzule donesena presuda istog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.
12. Kako je u ovom postupku nesporno da je i u prijepornim ugovorima o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, da je kamatna stopa tijekom trajanja ugovora mijenjana jednostranim odlukama banke te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužiteljica nije informirana o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice te za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.
13. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužiteljici priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu, te trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od 3.301,04 eura/24.871,62 kn.
14. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe ugovora o kreditu sklopljenih između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatu, u odnosu na mogućnost izmjene na temelju jednostrane odluke banke te valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužiteljici pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa.
15. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
16. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.
17. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 2003. do 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97.Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.( dalje: ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.
18. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.
19. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku bilo dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužiteljici prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njezinu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome pristala na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Treba navesti da je tuženik na okolnost pojedinačnog pregovaranja predložio provođenje dokaza saslušanjem svjedoka, međutim, tijekom postupka je od tog prijedloga odustao, osim u odnosu na prijedlog za saslušanjem zaposlenice banke LH. Saslušanje ove potonje svjedokinje nije bilo moguće, budući da tuženik nije dostavio potrebne podatke o njezinom prebivalištu pa je stoga osnovano sud prvog stupnja takav dokazni prijedlog tuženika odbio.
20. Točne su i tvrdnje tuženika da stranke nisu ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom. Međutim, u situaciji kada je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je visinu tražbine tužiteljice utvrdio na temelju nalaza vještaka, a koji je obračunao preplatu na već opisani način. Utoliko je odredba o početnoj kamatnoj stopi mogla ostati na snazi u skladu s odredbom čl. 324. ZOO-a.
21. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljičine tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužiteljice podnesena 14. veljače 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.
22. Treba dodati da je pogrešno stajalište žalitelja glede zastare u odnosu na preinačeni dio zahtjeva. Naime, tužiteljica od podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave nije mijenjala ni činjeničnu niti pravnu osnovu tužbe pa to nije učinila ni povećanjem konačnog iznosa kojeg potražuje od tuženika. Povećanje zahtjeva je uslijedilo radi usklađivanja s nalazom vještaka, ali time nije izmijenjena činjenična osnova pa se stoga ne radi o samostalnom zahtjevu, kako to pokušava prikazati tuženik u žalbi. Dakle, zastara je prekinuta podnošenjem tužbe pa tuženik neosnovano ustraje na tom prigovoru.
23. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između kamate koju je tužiteljica isplatila u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem. Pritom tužiteljici pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.
24. Još treba navesti da je sud prvog stupnja obvezao tuženika na isplatu onog iznosa koji je postavljen u podnesku od 27. listopada 2023. pa je sudio u okviru postavljenog zahtjeva (čl. 2.st.1. ZPP-a). Pritom okolnost što je zbroj pojedinačnih iznosa manji od iznosa glavnice nije odlučna, budući da je tužiteljica bila ovlaštena raspolagati svojim zahtjevom na način da zahtijeva manje od onog što joj pripada. Inače je pravilno stajalište suda prvog stupnja glede nemogućnosti odlučivanja o uračunavanju tzv. negativne razlike, s obzirom na izostanak osnove za odlučivanje (protutužba ili prigovor radi prebijanja).
25. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici pa joj primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23). Iz obrazloženja te odluke je potpuno jasno koji troškovi su priznati, koji nisu i zašto, te je naznačeno koja Tarifa je pri obračunu primijenjena pa tuženik bez osnove tvrdi suprotno.
26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I., II. i IV. izreke potvrditi, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok u odnosu na dio presude u točki III. izreke te rješenje žalba nije podnesena pa su u tom dijelu odluke neizmijenjene.
U Rijeci 16. travnja 2025.
Predsjednica vijeća
Helena Vlahov Kozomara
