Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-416/2022-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja GE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Erlić, odvjetnici iz Rijeke, protiv tuženika Triglav osiguranje d.d. Podružnica Rijeka, E. Barčića 3, zastupan po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Mađarić&Lui, odvjetnicima iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-227/2021 od 25. studenog 2021., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se odbija žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-227/2021 od 25. studenog 2021. u točki I. u odnosu na iznos neimovinske štete od 955,60 eur/7.200,00 kn sa zateznim kamatama.

II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-227/2021 od 25. studenog 2021. u točki I. u odnosu na iznos neimovinske štete od 238,90 eur/1.800,00 kn sa zateznom kamatom i u točki II. izreke i sudi:

„ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju na ime neimovinske štete iznos od 238,90 eur/1.800,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studeni 2021. pa do isplate, sve po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja do 2023. do 30. lipnja 2024. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 1. srpnja 2024. do isplate, po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke s uvećanjem za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja 2024. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja iste godine.

Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

r i j e š i o  j e

I Uvaženjem žalbe tužitelja ukida se presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-227/2021 od 25. studenog 2021. u točki I. u odnosu na iznos od 891,90 eur/6.720,00 kn sa zateznom kamatom (uključuje 2.000,00 kn imovinske štete i 4.720,00 neimovinske štete) i u tom se dijelu tužba odbacuje.

II Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Pn-227/2021 od 25. studenog 2021.

Obrazloženje

1.Presudom suda odbijen je tužbeni zahtjev radi naknade štete u iznosu od 15.720,00 kn sa zateznom kamatom (2.000,00 kn po osnovi imovinske štete i 13.720,00 po osnovi neimovinske štete), te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka od 13.560,00 kn sa zateznom kamatom. Rješenjem sadržanim u istom pisanom otpravku sud prvog stupnja ne dopušta preinaku tužbe.

2. Protiv prvostupanjske presude i rješenja žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom na čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlaže uvaženjem žalbe presudu i rješenje preinačiti u smislu žalbenih navoda i usvojiti tužbeni zahtjev.

3. Tuženik u odgovoru na žalbu predlaže njezino odbijanje kao neosnovane budući je pobijana presuda zakonita i rezultat pravilne primijene materijalnog prava.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev radi naknade štete za koju tužitelj tvrdi da mu je nastala radnjom osiguranika tuženika, te je činjenično zahtjev zasnovao na odgovornosti tuženika koja proizlazi iz automobilskog (obveznog osiguranja), da bi tijekom postupka odgovornost za naknadu štete zasnovao na pravilima i činjenicama koje proizlaze iz odgovornosti iz prijevoznika u domaćem i međunarodnom cestovnom prometu utemeljenoj na polici koju je osiguranik tuženika i ujedno štetnik imao ugovorenu sa tuženikom.

6. Prije nego li se upustio u ocjenu odlučnih činjenica sud je prvog stupnja, a imajući u vidu uputu iz ukidnog rješenja ovog suda pod posl. br. Gž-162/20 odbio preinaku tužbe poduzete nakon zaključenja prethodnog postupka kojoj se tuženik protivio te nalazeći da ista nije svrsishodna za konačno rješenje spora među strankama. Tužitelj u žalbi pobija pravilnost iznesenog stajališta obrazlažući kako je bez svoje krivnje i uslijed odbijanja tuženika da dostavi policu osiguranja od odgovornosti doveden u situaciju da tužbu nije mogao preinačiti ranije, nego tek u fazi glavne rasprave. Ovi su navodi točni i proizlaze iz podataka u spisu predmeta zbog čega se u smislu odredbe čl. 190. st. 2. ZPP imaju smatrati okolnostima koje se ne mogu pripisati u krivnju tužitelja. Međutim i ovaj sud jednako kao i sud prvog stupnja smatra da učinjena preinaka nije svrsishodna za rješenje spora između stranaka, posebno imajući u vidu da su svi izvedeni dokazi usmjereni na raspravu o odgovornosti osiguratelja prema tužitelju po osnovi police obveznog osiguranja, da nisu dostavljeni dokazi, odnosno Opći uvjeti iz kojih bi bilo razvidno je li osiguratelj po polici osiguranja od odgovornosti u domaćem i međunarodnom cestovnom prometu odgovara pored šteta na stvarima i za neimovinske štete, pa je u takvoj pravnoj situaciji kada se tuženik preinaci protivio, pravilno sud prvog stupnja istu odbio. Iz tih je razloga žalba tužitelja odbijena i prvostupanjsko je rješenje u smislu odredbe čl 380. st. 1. toč. 2. ZPP potvrđeno.

7. Potom je sud prvog stupnja utvrđivao okolnosti štetnog događaja i ocijenio da se ne radi o osiguranom slučaju za kojeg bi odgovarao tuženik kao osiguratelj štetnika zbog čega je odbio tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 22. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (»Narodne novine«, br. 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.-dalje ZOOIP). Budući ovaj sud jednako kao i tužitelj smatra da opstoji tuženikova odgovornost za štetu, valjalo je u primjeni odredbe čl. 373. st. 1. toč. 2. ZPP utvrditi činjenice od kojih ovisi pitanje doprinosa tužitelja štetnom događaju, kao i pitanje visine štete.

8. No prije toga, potrebno je navesti kako su u ovom postupku sudjelovala dva tuženika i to kao prvotuženik Triglav osiguranje, te drugotuženik UE kao vlasnik Vučne službe Krk. Tužbom je od oba tuženika zahtijevana solidarna isplata iznosa od 15.720,00 kn sa zateznom kamatom i to po osnovi imovinske štete 2.000,00 kn te neimovinske štete 13.720,00 kn. Sud je prvog stupnja donio presudu od 30. rujna 2019. kojom je usvojio zahtjev prema oba tuženika i naložio isplatu 9.000,00 kn sa zateznom kamatom (točka 1. izreke), dok je odbio tužbeni zahtjev radi isplate preostalog iznosa, dakle iznosa od 6.720,00 kn, kao i zahtjev radi solidarne isplate (točka 2. izreke) te je odlučio o troškovima postupka (točka 3. izreke).

9. Protiv ove presude izostale su žalbe tužitelja i drugotuženika, dok je povodom žalbe prvotuženika, a sada jedinog tuženika, ovaj sud u odluci Gž-162/2020 od 15. veljače 2021. ukinuo prvostupanjsku presudu u točkama 1. i 3. u odnosu na prvotuženika. Iz narečenog slijedi da je tužitelj pravomoćno odbijen sa tužbenim zahtjevom od 6.720,00 kn koji u sebi uključuje imovinsku štetu od 2.000,00 kn i neimovinsku štetu od 4.720,00 kn (vidljivo iz obrazloženja odluke), te da je pravomoćno odbijen sa zahtjevom radi solidarne isplate budući su oboje tuženika presuđeni na isplatu 9.000,00 kn. Kako je tužiteljeva tražbina suđena kao djeljiva obveza, a drugotuženik nije uložio žalbu u odnosu je na ovog tuženika postao pravomoćan dio od 4.500,00 kn, te polovica iznosa suđenog po osnovi troškova postupka.

10. Tužitelj je nakon ukidne odluke ustrajao na zahtjevu identične visine kao u tužbi, samo bez solidariteta (podnesak od 5. listopada 2021.), a sud je prvog stupnja sudio o cijelom zahtjevu u visini od 15.720,00 kn. Na ovaj je način sud prvog stupnja odlučio o dijelu zahtjeva o kojem je pravomoćno presuđeno tako što je tužitelj odbijen za iznos od 6.720,00 kn, pa je uvaženjem žalbe tužitelja valjalo u tom dijelu sukladno odredbama čl. 333. ZPP u svezi sa odredbom čl. 354. st. 2. toč 9. i čl. 369. st. 2. ZPP presudu ukinuti i tužbu odbaciti kao u toč. 2. izreke ovog rješenja.

11. Iz narečenog slijedi da zahtjev tužitelja o kojem je potrebno odlučiti predstavlja iznos od 9.000,00 kn neimovinske štete sa zateznom kamatom.

12. U tom dijelu nije ostvarena niti jedna apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP pa je presudu moguće ispitati, dok je zbog pogrešnog pravnog pristupa o izostanku odgovornosti tuženika za nastalu štetu ovaj sud utvrđivao bitne činjenice prema odredbi čl. 373. a ZPP.

13. Sud je prvog stupnja utvrdio kako se štetni događaj odigrao 21. prosinca 2016. u večernjim satima nakon što je tužitelj na otoku Krku doživio prometnu nezgodu kada je pozvao vučnu službu u vlasništvu UE, ranijeg 2. tuženika i osiguranika Triglav osiguranja. Vozilo tužitelja je bilo izvan uporabe i nakon što je ukrcano na kamion vučne službe po nalogu je tužitelja odvezeno na parkiralište Citroenovog servisa radi popravka. Iz iskaza UE sud je utvrdio kako je ovaj uočio da je tužitelj u alkoholiziranom stanju jer je dva puta gubio ravnotežu i naočale, da je upozorio tužitelja da se odmakne od automobila, te je licem okrenut prema vozačkoj kabini, a leđima prema automobilu počeo na vitlu otpuštati sajlu kako bi spustio vozilo sa kamiona. Nije čuo da bi tužitelj zapomagao, vjerojatno zbog buke a nakon nastanka povrede i ponude UE da ga vozi u bolnicu, tužitelj je to odbio. Dakle, iz utvrđenja suda proizlazi da vlasnik vučnog vozila nije vidio kako se sam događaj odigrao, pa je sud ove okolnosti utvrdio iz iskaza tužitelja. Tužitelj je opisao da je pristupio svom vozilu prvo sa strane vozača, uzeo svoje stvari, zatvorio vrata vozila i krenuo na suprotnu suvozačku stranu, otvorio vrata da bi provjerio i uzeo potrebnu dokumentaciju (prometnu i vozačku dozvolu, policu osiguranja) i kada je zatvarao vrata da se njegovo vozilo počelo kretati i prešlo mu preko noge uslijed čega je zadobio lom palca desne noge. Iz podataka u spisu predmeta (list 75) proizlazi kako je Općinsko državno odvjetništvo odbacilo kaznenu prijavu podnesenu od strane tužitelja protiv UE zbog kaznenog dijela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona.

14. Na temelju je takvog stanja stvari sud prvog stupnja u primjeni odredbe čl. 22. st. 3. ZOOIP te ocjenjujući zahtjev tužitelja u okviru police automobilskog osiguranja zaključio da su citiranim osiguranjem pokrivene štete nastale od vozila koje se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, što konkretno nije bio slučaj budući je šteta nastala prilikom istovara vozila tužitelja pri čemu vozilo vučne službe u vlasništvu osiguranika tuženika nije bilo u uporabi i imalo je funkciju stroja. Iz tih razloga sud nalazi osnovanim prigovor nedostatka pasivne legitimacije i odbija tužbeni zahtjev.

15. Zaista je odredbom čl. 22. st. 3. ZOOIP propisano da su ugovorom o osiguranju pokrivene štete koje su nastale od vozila koja se kreću javnim cestama i ostalim površinama na kojima se odvija promet, a koja podliježu obvezi registracije te po propisima o registraciji moraju imati prometnu dozvolu. Predmetna odredba nacionalnog prava važeća u vrijeme štetnog događaja nije korespondirala sa pravnim shvaćanjima Suda EU izraženim u presudama C-162/13 (Vunuk protiv Zavarovalnice Triglav d.d.) i C-514/16 ( de Andrade protiv Salvadora i dr.) na što žalitelj s pravom upire u žalbi kada se poziva na ove izvore prava. U citiranim je predmetima pojašnjeno kako države članice nemaju autonomno pravo tumačenja pojma „uporabe vozila“ jer se isti na području EU mora tumačiti na ujednačen način i kako je to određeno Prvom Direktivom Vijeća 72/166/EEZ od 24. travnja 1972. u njezinom čl. 1. st. 1. Navedena je Direktiva stavljena izvan snage Direktivom 2009/103/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. u odnosu na osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu uporabe motornih vozila i izvršenje obveze osiguranja od takve odgovornosti.

16. Međutim obje navedene Direktive pojam vozila definiraju na identičan način, pa „vozilo” znači svako motorno vozilo namijenjeno za kopneni promet, a koje pokreće mehanička snaga, ali koje se ne kreće po tračnicama, i svako priključno vozilo, bilo da je priključeno ili ne. U tom je smislu Sud EU u prednje citiranim predmetima naveo kako se pod pojmom uporabe vozila podrazumijeva svaka uporaba koja je u skladu s uobičajenom funkcijom tog vozila. Kada se radi o višenamjenskim vozilima koja se mogu upotrebljavati i kao prometna sredstva i kao obični strojevi koji proizvode pogonsku snagu kad miruju, ista se smatraju vozilima u uporabi ukoliko se vozilo u mirovanju upotrebljava za svoju uobičajenu funkciju stroja.

17. Direktiva 2009/103/EZ zadnjim je Izmjenama i dopunama ZOOIP objavljenim u NN 155/23 ugrađena u taj Zakon, pa se tako u čl. 3. st. 1. toč. 33. pod upotrebom vozila smatra svaka upotreba vozila koja je u skladu s funkcijom vozila kao prijevoznog sredstva u trenutku prometne nesreće, neovisno o značajkama vozila i neovisno o terenu na kojem se motorno vozilo upotrebljava te o tome je li ono u stanju mirovanja ili u pokretu.

18. Utoliko je sud prvog stupnja pogrešno primijenio nacionalno materijalno pravo kada ga nije tumačio u svijetlu europske pravne stečevine i presuda Suda EU C-162/13 i C-514/16 i kada je zaključio da se vozilo vučne službe u okolnostima konkretnog slučaja ne smatra vozilom u potrebi. Naprotiv iz utvrđenih činjenica proizlazi da je do štetnog događaja došlo u trenutku kada je vučno vozilo u mirovanju proizvodilo pogonsku snagu radi istovara vozila tužitelja odnosno tijekom tog istovara. Utovar, prijevoz i istovar oštećenih vozila predstavljaju osnovnu i uobičajenu funkciju vučnog vozila i pojedine faze tog procesa ne mogu se odvojeno promatrati kada je u pitanju uspostava građanske odgovornosti za štetu. Iz svih je tih razloga, osiguranik tuženika kao vlasnik opasne stvari u smislu odredbe čl. 1063. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. dalje: ZOO) uzročno odgovoran za naknadu štete nastale njezinom uporabom, a time i tuženik kao njegov osiguratelj na temelju police automobilskog (obveznog) osiguranja.

19. Kako sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa utvrđene činjenice odnosno okolnosti nastanka nezgode nije ocijenio i u tom svijetlu raspravio tuženikov prigovor doprinosa tužitelja vlastitoj šteti kao eskulpacijskog razloga u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO, to je ovaj sud u primjeni odredbe čl. 373. a ZPP tako postupio. Naime, prihvaćajući iskaz 2. tuženika UE iz kojeg proizlazi da je tužitelj bio u alkoholiziranom stanju i da je gubio ravnotežu te odbijao zatražiti liječničku pomoć, a koji iskaz tužitelj nije osporio, niti prilikom davanja vlastitog stranačkog iskaza, ni primjedbama na iskaz 2. tuženika, ovaj sud nalazi utvrđenom činjenicu alkoholiziranosti tužitelja u momentu nastanka prometne nezgode pa nadalje do nastanka štetnog događaja. Tužitelj je u takvom stanju propustio uložiti onaj stupanj pažnje kojeg bi upotrijebila svaka prosječna osoba i iako je znao ili barem morao znati za opasnosti koje mogu nastati prilikom istovara vozila te unatoč upozorenjima vlasnika vučne službe da se odmakne od vozila, on je prilazio vozilu i otvarao vrata u namjeri da uzme osobne dokumente. Opisano se ponašanje mora okarakterizirati kao gruba nepažnja pa je po stajalištu ovog vijeća isti doprinio nezgodi u omjeru od 60%. S druge strane, vlasnik vučnog vozila kao vlasnik opasne stvari koja je uzrokovala povredu zdravlja tužitelja, morao je kao profesionalac uložiti povećani stupanj pažnje, to tim više što je uočio alkoholiziranost tužitelja i njegove reakcije, te osigurati da se iskrcaj vozila obavi na siguran način. Kako je propustio postupiti na izloženi način to se njegova odgovornost za štetu procjenjuje u opsegu od 40 %.

20. Dakle, kako je tužitelj u smislu odredbe čl. 1067. st. 2. ZOO doprinio šteti u visini od 60% u tom mu opsegu ne pripada pravo na njezinu naknadu.

21. Uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Williama Klarića ovaj sud utvrđuje da je tužitelj zbog prelaska kotača vozila preko noge zadobio višekomadni prijelom krajnjeg članka palca desne noge sa djelomičnim otrgnućem nokta. Stopalo je imobilizirano gipsanom udlagom na vrijeme od tjedan dana nakon čega je gips zamijenjen imobilizacijom dva prsta flasterom, a tijekom liječenja obavio je više kontrolnih pregleda. Trajne posljedice po zdravlje tužitelja nisu zaostale, no trpio je fizičke bolove jakog intenziteta 2 dana, srednje jakog 4 dana, te slabog 10 dana uglavnom pri hodanju. Tužiteljev strah u jakom intenzitetu bio je kratkotrajan i odnosio se na strah od potpunog nagnječenja i gubitka palca. U daljnjoj je fazi taj strah jenjavao i bio slabog intenziteta u trajanju od 3 tjedna zbog zabrinutosti od nastupa mogućih infekcija i vitalnosti oštećenog nokta. Zaostalo je naruženje u vidu kozmetičkog defekta a očituje se u morfološkoj promijeni nokta na palcu desnog stopala, a koje je naruženje samo povremeno vidljivo trećima.

22. Imajući u vidu odredbu čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO ovaj sud ocjenjuje kako tužitelju za povredu prava osobnosti pripada pravična novčana naknada u okviru iznosa koji je preostao za suđenje, a radi se o 9.000,00 kn. Pri tome su cijenjene sve okolnosti slučaja, a naročito traumatičan događaj koji je kod tužitelja izazvao trenutni intenzivan ali i višetjedni strah zbog ishoda liječenja. Cijenjeno je trajanje i intenzitet fizičkih bolova, kao i neugodnosti tijekom liječenja u vidu odlazaka liječnicima i previjanja rane, te nošenja imobilizacija. Naravno da je valjalo uzeti u obzir i nastup naruženja koje iako nije zaostalo u pretjeranom opsegu, kao kozmetičko ipak postoji i povremeno je vidljivo trećim osobama.

23. Budući je sud prvog stupnja prilikom prvog presuđenja utvrdio pravičnu novčanu naknadu također u iznosu od 9.000,00 kn, te je obvezao 1. i 2. tuženike na isplatu toga iznosa kao djeljive a ne solidarne obveze pri čemu je polovica od 4.500,00 kn u odnosu na 2. tuženika postala pravomoćnom obvezom, ovaj je sud u okviru preostalih 4.500,000 kn razmatrao obvezu koja tereti sadašnjeg tuženika, naravno cijeneći tužiteljev doprinos. Naime, kada je u pitanju djeljiva obveza nije moguće tuženika kao dužnika presuditi na veći iznos i dosuditi onaj dio o kojem je pravomoćno odlučeno u odnosu na sudužnika. Dakle, tužitelj koje je doprinio šteti u opsegu od 60% ima pravo na naknadu neimovinske štete od 1.800,00 kn odnosno 238,90 eur što predstavlja 40% iznosa od 4.500,00 kn Sve to sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja kako je u tužbi zatraženo i u smislu odredbe čl. 1103. ZOO.

24. Utoliko je u pogledu glavne stvari pobijana presuda dijelom potvrđena za 7.200,00 kn, a dijelom preinačena na način da je tužitelju dosuđeno 1.800,00 kn, sve to u smislu odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 373. a ZPP.

25. S obzirom na uspjeh stranaka u postupku te vodeći računa da je tužitelj uspio sa osnovom u cijelosti, te sa visinom djelomično od 40%, ovaj sud drži da su ostvarene pretpostavke za primjenu odredbe čl. 154. st. 4. ZPP da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

26. O žalbenom trošku nije odlučivano jer stranke nisu stavljale takve zahtjeve.

U Rijeci 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar