Poslovni broj: Usž-407/2025-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Željke Zrilić Ježek i Blanše Turić, članica vijeća, te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Dino Klisura Hrapović, odvjetnik u Zagrebu, Preradovićeva 29, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Zagreb, Trg kralja Petra Krešimira IV broj 1, OIB: 66486182714, radi stegovne mjere, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3930/2024-6 od 2. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I- 3930/2024-6 od 2. prosinca 2024.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, klasa: UP/I-815-01/22-01/142, urbroj: 512-21-24-92 od 12. srpnja 2024.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3930/2024-6 od 2. prosinca 2024. u točki I. poništava se rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, klasa: UP/I-815-01/22-01/142, urbroj: 512-21-24-92 od 12. srpnja 2024. Točkom II. tužiteljica se oslobađa odgovornosti za stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 45. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ 73/13., 75/15., 50/16., 30/18. i 125/19.). Točkom III. nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 900,00 eura u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude, a koji iznos se odnosi na naknadu troška upravnog postupka klasa: UP/I-815-01/22-01/142. Točkom IV. nalaže se tuženiku naknaditi trošak upravnog spora tužiteljici u iznosu od 2.000,00 eura u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti ove presude.

2. Protiv naznačene presude tuženik izjavljuje žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu, pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredaba Zakona o upravnim sporovima kao i zbog pogrešne odluke o troškovima spora. Navodi da je bitnu povredu materijalnog prava prvostupanjski upravni sud počinio pogrešnim tumačenjem odredbe članka 133. stavak 1. u vezi sa stavcima 5. i 15. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske kao materijalnog zakona čijom provedbom su ostvarena obilježja stegovnog prijestupa, a koju je utvrdio Vojnostegovni sud u provedenom stegovnom postupku za čije počinjenje je tužiteljica proglašena odgovornom te stegovno kažnjena. Ističe kako zakonodavac u predmetnoj zakonskoj odredbi propisuje kao jedan od uvjeta za ostvarivanje predmetnog prava postojanje "uvećanih troškova života zbog najma stambenog prostora" u mjestu službe. Prvostupanjski upravni sud sadržaj citirane odredbe materijalnog zakona tumači ne samo na način protivan njezinom sadržaju nego i na način koji nije svojstven tumačenju zakonskih odredaba, to jest potpuno izdvojeno iz cjelokupnog pravnog sustava. Tuženik smatra kako pojam "najam stana" iz navedene zakonske odredbe treba tumačiti kao obvezno-pravni odnos koji je reguliran odredbama članka 550. do 578. Zakona o obveznim odnosima, pri čemu naglašava da se ovim ugovorom najmodavac obvezuje predati određenu stvar najmoprimcu, a ovaj mu se obvezuje za to plaćati određenu najamninu. Naglašava da je jedan od bitnih sastojaka ugovora o najmu plaćanje najamnine što predstavlja obvezu najmoprimca. Iako je propisano da se ugovor o najmu nekretnine sklapa u pisanom obliku ističe kako je sudska praksa zauzela pravni stav da je takav ugovor na snazi i u slučajevima kada nije sklopljen u propisanom obliku i kada ugovorne strane započnu i nastave izvršavati svoje ugovorne obveze koje su preuzele kao znak sklapanja ugovora, a što proizlazi iz odredbe članka 294. Zakona o obveznim odnosima. U konkretnom slučaju tužiteljica je bila u najmu dijela kuće na adresi [adresa], koje je vlasništvo njezine majke CJ i ujaka FJ. Pri tome je na usmenoj raspravi majka tužiteljice kao svjedokinja iskazala da njezina kćer GJ tada CJ nije plaćala nikakvu najamninu dok joj je samo UJ koji je sa tužiteljicom živio u tom dijelu kuće mjesečno davao na ruke iznos od 100,00 eura radi pokrića režijskih troškova. Iz navedenog slijedi da tužiteljica ne samo da nije plaćala najamninu za korištenje dijela kuće na navedenoj adresi kao adresi svojeg boravišta, nego nije imala niti režijskih troškova koje je za sebe i za nju plaćao RJ, njezin sadašnji suprug. Nadalje, tuženik ističe da je sasvim irelevantno što zakonodavac u odredbama članka 133. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske nije propisao obvezno sklapanje ugovora o najmu stana, odnosno dijela kuće i prilaganje toga ugovora zahtjevu za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje jer je odredbom članka 133. stavak 3. tog Zakona propisano da se pravo iz stavka 1. tog članka priznaje na temelju prijavljenog boravišta u mjestu službe. Tuženik zaključuje da se pravo na naknadu za stanovanje priznaje djelatnoj vojnoj osobi koja ima povećane troškove života zbog najma stambenog prostora na temelju prijavljenog boravišta u mjestu službe, odnosno do 50 kilometara od mjesta službe upravo na konkretnoj adresi na koju glasi uvjerenje o boravištu. Zaključno, tuženik ističe kako odredba članka 133. stavka 15. Zakona ne upućuje na zaključak da djelatne vojne osobe iz članka 133. stavak 1. tog Zakona mogu naknadu za stanovanje ostvariti bez postojanje uvećanih troškova života zbog najma stambenog prostora u mjestu službe. Nadalje, tuženik smatra da se bitna povreda odredaba upravnog spora sastoji u postupanju prvostupanjskog upravnog suda koji je nakon usvajanja tužbenog zahtjeva i poništenja rješenja tuženika od 12. srpnja 2024. suprotno sadržaju i smislu odredbe članka 117. stavak 1. ZUS-a sam riješio upravnu stvar utvrđivanja stegovne odgovornosti tužiteljice na način da ju je oslobodio stegovne odgovornosti za stegovni prijestup postupanja suprotnog propisa iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske. Ističe da je priroda i cilj upravne stvari utvrđivanja stegovne odgovornosti izricanje stegovne kazne stegovno prijavljenoj osobi kojoj se utvrdi stegovna odgovornost za stegovni prijestup. Smatra da je smisao utvrđivanja stegovne odgovornosti za stegovne prijestupe, izricanje stegovnih kazni te kroz izrečene kazne postizanje učinaka stegovnog kažnjavanja koje jedino Vojnostegovni sud kao zakonom određeno tijelo imenovane od strane predsjednika Republike Hrvatske može utvrđivati stegovnu odgovornost te slijedom toga, dakle i rješavati upravne stvari utvrđivanja stegovne odgovornosti primjenjujući pri tome materijalne zakone sukladno definiciji vojne stege i povrede vojne stege iz članka 174. Zakona, što predstavlja "prirodu stvari" stegovnog postupka koja sprječava upravni sud da sam odlučuje o stegovnoj odgovornosti i stegovnim kaznama u upravnom sporu. Osim što je prvostupanjski upravni sud pogrešno primijenio odredbe članka 133. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske i povredom postupovnih odredaba upravnog spora se upustio u rješavanje upravne stvari koristeći reformacijske ovlasti, iako je u navedenom stegovnom postupku nastupila zastara njegovog vođenja s danom 11. listopada 2024. prema odredbi članka 186. stavka 2. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske, pa je nakon poništaja tuženikovog rješenja jedino mogao obustaviti stegovni postupak primjenom odredbe članka 43. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti („Narodne novine“ 122/15.). Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da Visoki upravni sud Republike Hrvatske poništi presudu Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3930/2024-6 od 2. prosinca 2024. i odbije tužbeni zahtjev tužiteljice za poništaj rješenja tuženog tijela Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda od 12. srpnja 2024.

3. Tužiteljica, iako uredno pozvana, nije dostavila odgovor na žalbu tuženika.

4. Žalba je osnovana.

5. ispitujući pobijanu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine", 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi radi kojih se presuda ne može ocijeniti zakonitom.

6. Rješenjem Vojnostegovnog suda od 12. srpnja 2024. tužiteljica GJ utvrđena je odgovornom što je u svrhu nepripadnog ostvarivanja prava iz Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine", 73/13. – 14/24. – dalje: Zakon) dana 19. svibnja 2020. podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, kojom prilikom je priložila potvrdu o prijavljenom boravištu u mjestu [adresa], na temelju koje joj se priznaje pravo na naknadu za stanovanje u mjesečnom iznosu od po 2.400,00 kuna počevši od 30. lipnja 2020., pa sve dok za to postoje uvjeti, a koju je primala do 28. listopada 2022., za što joj je iz Državnog proračuna Republike Hrvatske sve ukupno isplaćeno 67.200,00 kuna, iako prilikom podnošenja zahtjeva, kao i tijekom cijelog navedenog vremenskom razdoblja, nije imala povećane troškove života za najam stambenog prostora što je protivno članku 133. stavak 1. Zakona, čime je nanijela štetu imovine Republike Hrvatske, dakle postupala je suprotno propisima iz područja obrane, kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, te je time počinila stegovni prijestup iz članka 175. stavak 3. točka 45. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske, te joj se izriče stegovna kazna zaustavljanje u promaknuću u čin u trajanju od tri godine.

7. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na stavu kako iz odredbe članka 133. stavak 1. Zakona nije jasno propisano da djelatnim vojnim osobama koje ne snose trošak najma stana, ne pripada naknada za stanovanje, budući da bi u slučaju da je isključiva svrha naknade za stanovanje trošak najma stambenog prostora, zakonodavac takvu odredbu izričito propisano, a uz to bi za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje propisao kao uvjet postojanje ugovora o najmu. Međutim, uz zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, niti po odredbama postojećeg Pravilnika o stanovanju, nije potrebno dostaviti ugovor o najmu niti navesti da se podnositelj nalazi u najmu stambenog prostora. Također, da naknada za stanovanje ne službi isključivo za najam stambenog prostora, proizlazi iz stavka 5. članka 133. Zakona, koji određuje da će 50% naknade primati i dočasnici i časnici te generali/admirali, koji su smješteni u vojnim lokacijama, a koji notorno nemaju trošak najma stana, te je isto tako stavkom 15. članka 133. Zakona određeno da se pravo na naknadu za stanovanje ostvaruje umjesto naknade troškova odvojenog života od obitelji. Nastavno, prvostupanjski sud smatra, a imajući u vidu da je odredba članka 133. stavak 1. Zakona postavljena apstraktno i da je iznos naknade određen u fiksnom iznosu neovisno koliko bi stvarni troškovi pojedinog korisnika bili da te troškove za koje se odobrava naknada nisu taksativno navedeni, proizlazi da tuženik pogrešno tumači navedenu odredbu.

8. Člankom 133. stavkom 1. Zakona propisano je da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku bez obzira na udaljenost, te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smješteni u vojnim lokacijama. Stavkom 3. istog članka Zakona propisano je da se pravo iz stavka 1. ovog članka priznaje na temelju prijavljenog boravišta u mjestu službe.

9. Iz spisa predmeta proizlazi kako je tužiteljica u lipnju 2020. predala zahtjev za naknadu za stanovanje, budući da je došlo do promjene zakona, a uz zahtjev je priložila i potvrdu o boravištu u [adresa], koju potvrdu je već puno ranije ishodila. Tužiteljica u odnosu na činjenicu je li imala povećane troškove stanovanja, zbog boravišta u [adresa], izjavljuje kako ih je imala, ali da nije imala ugovor o najmu stana niti je plaćana najamninu, dok je RJ, njen sadašnji suprug, plaćao njezinoj majci 100 eura. Tužiteljica je iskazala kako joj u postrojbi nikada nije bilo rečeno da naknada za stanovanje podrazumijeva sklapanje ugovora o najmu, odnosno plaćanje najamnine. Nadalje, svjedok FJ iskazuje kako se u konkretnom predmetu radi o obiteljskoj kući, koji su naslijedili on i njegova sestra CJ, koja je tužiteljičina majka. Nastavno, iskazao je kako je dio stambenog prostora predstavljalo suvlasništvo njega i njegove sestre CJ, a prema njemu taj stambeni prostor pripadao je njegovoj sestri, pa on nije smatrao potrebnim svojoj nećakinji i RJ naplaćivati korištenje tog prostora. Svjedokinja CJ izjavila je kako sa RJ nije imala ugovor o najmu, već su se usmenim putem dogovorili da joj mjesečno daje 100 eura za plaćanje režijskih troškova na toj lokaciji. Nastavno, izjavila je kako nije sklopila ugovor o najmu stana, budući da se radi o kćeri koju je uredno prijavila u MUP-u, kao i RJ. Dakle, iz rezultata dokaznog postupka u bitnome proizlazi da u vrijeme podnošenja zahtjeva, kao i za svo vrijeme primanja novčane naknade, tužiteljica nije imala, odnosno nije plaćala povećane troškove života, koji se odnose na najam stambenog prostora u kojem je boravila na adresi [adresa], kao i za vrijeme boravka u Zagrebu na adresi [adresa], a što je u suglasju i sa iskazom njene majke CJ, koja sa kćeri nije sklopila ugovor o najmu stana, kao i sa iskazom svjedokinje BJ koja je izjavila kako su ona i tužiteljica, dok je boravila u [adresa] na adresi [adresa], sudjelovale u podmirenju režijskih troškova, no ni jedna ni druga nisu plaćale najam stana. Također, utvrđeno je da je tužiteljici prestalo pravo na naknadu za stanovanje s danom 28. listopada 2022. temeljem osobnog zahtjeva, zbog isteka važenja prijavljenog boravišta. Nadalje, iz dopisa Operativnog odjela za financije Karlovac od 23. veljače 2023. s priloženom karticom primanja za tužiteljicu, utvrđeno je kako joj je od 30. lipnja 2020. do 28. listopada 2022. sveukupno isplaćeno 67.200,00 kuna.

10. Prema stavu ovoga Suda, svrha članka 133. stavak 1. Zakona jest naknaditi povećane troškove života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama na temelju prijavljenog boravišta u mjestu službe, a koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku bez obzira na udaljenost, te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smješteni u vojnim lokacijama, pri čemu nije od utjecaja postojanje ugovora o najmu stambenog prostora, već je potrebno dokazati da upravo zbog prijavljenog boravišta djelatna vojna osoba ima povećane troškove stanovanja. U konkretnom predmetu stegovna odgovornost nije utvrđena tužiteljici temeljem činjenice što nije imala ugovor o najmu, već što iz iskaza svjedoka proizlazi da ona nije imala nikakve troškove stanovanja, jer se radi o obiteljskoj kući u vlasništvu njene majke, stoga ona nije imala dodatne troškove, dok je režijske troškove plaćao RJ u usmeno dogovorenom iznosu od 100 eura. Pored navedenog, tijekom boravka na adresi u [adresa], također nije imala povećane troškove stanovanja, obzirom da iz iskaza svjedoka također proizlazi da nije plaćan najam stana, već je tužiteljica zajedno sa SJ sudjelovala u podmirenju režijskih troškova.

Nadalje, iz priloženog spisa predmeta proizlazi da je predmetni stegovni postupak protiv tužiteljice pokrenut 11. listopada 2022., pa stoga prema odredbi članka 186. stavak 2. Zakona zastara vođenja stegovnog postupka nastupa 11. listopada 2024. U svezi navedenog, ističe se kako pravne posljedice nastupanja zastare daljnjeg vođenja stegovnog postupka nastupaju po sili zakona i predstavljaju zapreku za daljnje vođenje stegovnog postupka i utvrđivanje stegovne odgovornosti tužiteljice. Stoga, prvostupanjski upravni sud poništavanjem osporenog rješenja od 12. srpnja 2024. nije više mogao meritorno odlučiti o stegovnoj odgovornosti i kazni, već je eventualno u odnosu na tužiteljicu stegovni postupak mogao jedino obustaviti primjenom odredbe članka 43. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti, kojom je propisano da ako je nastupila zastara ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju mogućnost vođenja stegovnog postupka, Vojnostegovni sud će rješenjem obustaviti postupak.

11. Sukladno svemu navedenom, kako je iz utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak zbog čega je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, ovaj Sud je temeljem odredbe članka 135. stavak 2. Zakona o upravnim sporovima poništio presudu Upravnog suda u Zagrebu od 2. prosinca 2024. u toč. I izreke, te riješio ovu upravnu stvar na način da je odbijen tužbeni zahtjev za poništavanje osporenog rješenja tuženika od 12. srpnja 2024. u točki II. izreke presude.

12. Kako je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih tužiteljica pobija odluku Vojnostegovnog suda od 12. srpnja 2024., to je u cijelosti izgubila ovaj upravni spor, pa je valjalo odbiti zahtjev za naknadu troška upravnog spora pozivom na odredbu članka 147. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

U Zagrebu 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković