1

                            Poslovni broj: 26 Gž-980/2023-2

 

 

Poslovni broj: 26 Gž-980/2023-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka, predsjednika vijeća, Sanje Bađun, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Amalije Švegović, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja I. P., OIB:..., R. S., N. B., , kojeg zastupa punomoćnik A. M., odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. M. i R. J. u V. L., protiv tuženice A. P. (V.), OIB:..., I., M., tuženice J. J., OIB: ...iz K., tuženice A. J., OIB:... iz O., tuženika P. J., OIB:... iz K., tuženice Đ. Z., OIB:... iz K., i tuženice L. Š., OIB:... iz K., koje zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik u B., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-1550/2019 od 16. lipnja 2023., u sjednici vijeća 9. studenog 2023.

 

p r e s u d i o    j e

 

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli poslovni broj P-1550/2019 od 16. lipnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Utvrđuje se da imovinu ostavitelja pok. N. P. pok. I. iz L. ne spadaju nekretnine označene kao kat. čest. zgr. 435 i kat. čest zem. 6159, sve u zk. ul. br. 1732 k.o. L., budući da iste predstavljaju vlasništvo pok. roditelja I. P. koje je stečeno gradnjom i ulaganjem vlastitih sredstava u navedene nekretnine.

 

Tuženici sud dužni nadoknaditi tužitelju trošak ovog spora u roku od 15 dana od pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe“

 

II. Tužitelj je dužan naknaditi tuženima parnični trošak u iznosu od 912,47 eur/6.875,00 kn u roku od 15 dana."

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tuženici su podnijeli odgovor na žalbu u kojem se protive žalbi tužitelja, prihvaćaju stajalište prvostupanjskog suda i predlažu žalbu odbiti.

 

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

 

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje da čest.zgr. 435 i čest.zem. 6159 upisane u zk.ul. 1732 k.o. L. ne čine ostavinsku imovinu pok. N. P. pok. I. iz L. jer iste predstavljaju vlasništvo roditelja tužitelja I. P. (pok. N. P. pok. N. i D. P.) koje je stečeno gradnjom i ulaganjem vlastitih sredstava u nekretnine.

 

6. Ocjenu neosnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

 

- da je iza smrti pok. N. P. pok. I., koji je umro...., u tijeku ostavinski postupak pred Općinskim sudom Dubrovniku, Stalnoj službi u Korčuli pod brojem O-1885/18 (ranije O-81/74), u kojem su na nasljedstvo temeljem zakona pozvani tužitelj I. P. kao potomak ranije umrlog ostaviteljevog sina N. P. i kćerke ostavitelja A. P. i M. J., da je nakon ostavitelja umrla zakonska nasljednica M. J. te da su tuženici J. J., A. J., P. J., Đ. Z. i L. Š. njezini pravni slijednici;

 

- da je rješenjem ostavinskog suda od 26. studenog 1974. broj O-81/74 prekinut ostavinski postupak iza pok. ostavitelja i da su tužiteljeva majka D. P. i tužitelj I. P. upućeni na parnicu radi utvrđenja "koje nekretnine iz zk.ul. 1492 i 1182 k.o. L. ne spadaju u ostavinsku imovinu", da su pokrenuli parnični postupak koji je pravomoćno okončan pod brojem P-368/2019 (ranije P-249/1990, P-111/2014, PuP-20/2017, P-1036/2017) na način da je odbijen zahtjev tužitelja I. P. protiv tuženice A. P. i tuženika J. J., A. J. i P. J. (pravnih slijednika M. J.) za utvrđenje da su dvije dozidane prostorije opisane kao soba 5x5 m i kuhinja 3x3 m, koje se nalaze na kat. čest. 1492 i 1182 k.o. L., bračna stečevina tužiteljevih roditelja, da su navedene prostorije suvlasništvo (tužiteljeve majke) D. P. u ¾ dijela i tužitelja I. P. u ¼ dijela i da se navedene prostorije izdvajaju iz ostavinske imovine u postupku koji se vodi pod brojem O-81/74;

 

- da je rješenjem ostavinskog suda od 25. listopada 2019. broj O-1885/2018 (ranije O-81/74) prekinut ostavinski postupak iza pok. N. P. pok. I. i da je tužitelj upućen pokrenuti parnicu radi utvrđenja da čest.zgr. 435 i čest.zem. 6159 upisane u zk.ul. 1732 k.o. L. ne čine ostavinsku imovinu ostavitelja jer predstavljaju vlasništvo pokojnih roditelja tužitelja I. P. koje je stečeno gradnjom i ulaganjem vlastitih sredstava, a povodom kojeg je pokrenuta predmetna parnica;

 

- da nije osnovan prigovor presuđene stvari, koji su tuženici istaknuli smatrajući da je o istom zahtjevu donesena pravomoćna sudska odluka u predmetu broj P-368/2019, s obzirom da je tužitelj zajedno s majkom D. P. u ranije okončanom pravomoćnom postupku zahtijevao utvrđenje da su dograđene prostorije 5x5 m i 3x3 m bračna stečevina D. P. i N. P. pok. N. (tužiteljevih roditelja) i da se iste izdvoje iz ostavine, s time da su u tom postupku tužitelji opisali da su prostorije dograđene na kčbr. 1492 i 1182 k.o. L., dok u ovom postupku tužitelj zahtijeva utvrđenje da čest.zgr. 435 i čest.zem. 6159 upisane u zk.ul. 1732 k.o. L. ne ulaze u ostavinsku imovinu iza pok. ostavitelja iz razloga što su pravo vlasništva na tim nekretninama stekli njegovi roditelji N. P. pok. N. i D. P., time da se građenje odnosi ne samo na dogradnju prostorija 5x5 m i 3x3 m (kao u predmetu broj P-368/2019) nego i na dogradnju prostorije WC-a i kupaone u dvorištu i na renoviranje već postojeće kuće, pa iz tih razloga ne postoji objektivni identitet između predmeta ovog spora i spora koji je pravomoćno okončan pod brojem P-368/2019;

 

- da je pok. N. P. pok. I. upisan na čest.zgr. 435 kuća i čest.zem. 6159 vrt površine 140 m2 u zk.ul. 1732 k.o. L. u ½ dijela, dok je na preostalih ½ dijela uknjiženo vlasništvo K. A. pok. A.;

 

- da su u predmetu broj P-368/2019 saslušani svjedoci na okolnost jesu li tužiteljevi roditelji financirali dogradnju stojne kuće, te da su u ovom postupku saslušani Z. T. koji nije imao nikakvih relevantnih saznanja i N. K. (tužiteljeva ujna) koja je opisala izgled i stanje obiteljske kuće u L. od 1961. kada je došla u posjet svojoj sestri (tužiteljevoj majci), te o dogovorima u obitelji P. o dogradnji prostorija, kojoj se pok. ostavitelj prvotno protivio da bi na kraju rekao tužiteljevom ocu u ljetu 1961. cit.: "ovo je tvoja kuća i tu treba da živiš ti i tvoja obitelj, možete dograditi što želite", te da su izgradnju financirali tužiteljevi roditelji jer pok. ostavitelj nije imao novaca, da su izgrađene dvije prostorije od kojih je kuhinja podignuta u gabaritima izgrađene cisterne 5x5 m i trpezarija 3x3 m, te WC i kupaona, da su radovi financirani od strane tužiteljevih roditelja u vezi čega su oni podizali kredite, te da su osim toga četiri postojeće sobe opremili namještajem;

 

- da se tužitelj nije mogao izjasniti o vremenu dogradnje, tvrdeći da o tome postoji dokumentacija (pisma graditelja, računi Elektrodistribucije Dubrovnik, računi plaćenih komunalnih usluga) kao i dokumenti koji dokazuju da je između njegovog oca i djeda započeta procedura "prepisivanja kuće na njegovog oca“;

 

- da iz iskaza tuženice A. P. proizlazi da je cisternu izgradio suprug njezine sestre (ranije tuženice M. J.), nakon čega su izgrađene dvije prostorije (kuhinja i trpezarija) koje su naslonjene na zid postojeće kuće, da je radove financirao njezin otac (pok. ostavitelj) na način da je prodao nekretninu pokraj mora i iz tih novčanih sredstava isplatio sve radove u kući i još pozajmio tužiteljevom ocu novac za iznajmljivanje ili kupoprodaju stana u B.;

 

- da je tužitelj nakon zaključenja prethodnog postupka na ročištu za glavnu raspravu 7. ožujka 2023. priložio u spis određenu dokumentaciju (pismo tužiteljevog djeda od 29. lipnja 1967., pismo J. J. od 22. kolovoza 1969. i šest pisama J. B.) koje je sud prihvatio kao dokaz primjenom čl. 299. st. 2. ZPP-a, a na temelju kojih utvrđuje da je u pismu koje je tužiteljev djed uputio tužiteljevom ocu 29. lipnja 1967. (u bitnim dijelovima reproducirano pod toč. 23.1. obrazloženja) iskazana namjera pok. ostavitelja da naknadno raspolaže predmetnom nekretninom u korist tužiteljevog oca, kao i da to nije dokaz da su tužiteljevi roditelji uložili novčana sredstva ili dogradili nekretninu u razdoblju od 1961. do 1965., niti da im tužiteljev djed ustupa pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, dok iz sadržaja ostalih pisama koja su J. J. i B. J. naslovili na tužiteljevu majku D. P., a datirana su u razdoblju od 1969. do 1975., proizlazi da su bili angažirani na izvođenju određenih radova i da su kupovali građevinski materijal te za isto zahtijevali od tužiteljeve majke plaćanje određenih novčanih iznosa,

 

na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da sve prostorije na koje se poziva tužitelj u predmetnoj tužbi nisu dograđene za života pok. ostavitelja, iz razloga što tužiteljeva majka D. P. u tužbi koju je podnijela 7. lipnja 1976. u postupku pod brojem P-126/76 (koji je pravomoćno okončan odbijanjem zahtjeva pod brojem P-368/2019) ne tvrdi da su dograđene (i) prostorije WC-a i kupaone, već samo navodi da su dograđene prostorije dimenzija 5x5 m (soba) i 3x3 m (kuhinja), pa se prema ocjeni suda očito radi o prostorijama koje su dograđene nakon sobe i kuhinje u produžetku otprije postojećih četiri soba na katu kuće i to nakon smrti ostavitelja. Nadalje, kako tužitelj nije dostavio niti jedan materijalni dokaz da su njegovi roditelji u razdoblju od 1961. do 1965. ulagali svoja novčana sredstva u dogradnju (iako je navodio da materijalna dokumentacija postoji), te da su iskazi svjedoka saslušanih u predmetu P-368/2019 kontradiktorni iskazu svjedokinje N. K., koja je tužiteljeva ujna i zainteresirana za ishod spora pa iskaz navedene svjedokinje nije prihvaćen kao vjerodostojan za utvrđenje činjenice da su tužiteljevi roditelji financirali dogradnju, pri čemu sud navodi da dograđene prostorije ne mogu biti samostalan objekt prava vlasništva jer zajedno s postojećom zgradom koja se sastoji od prizemlja i kata s četiri sobe čini jednu cjelinu. Stoga je prvostupanjski sud primjenom pravnog pravila iz paragrafa 418. Austrijskog Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu: OGZ) koji propisuje pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na tuđem zemljištu građenjem zgrade, ali i usporedbom s pravnim pravilima iz paragrafa 414. i 415. OGZ-a, ocijenio zahtjev tužitelja neosnovanim i odbio toč. I. izreke presude.

 

7. U žalbi tužitelj navodi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio pismo pok. ostavitelja od 29. lipnja 1967. kada je zaključio da on istim „tek iskazuje namjeru da eventualno naknadno raspolaže predmetnom nekretninom u korist svog sina“. Naime, same riječi „eno ti kuća i predvorje da radiš kako god hoćeš i kako je najbolje“ u kontekstu riječi „mislim da ovo pismo pokažeš advokatu ili sudu da ti nebi trebalo drugega dokumenta“, kao i da je sve pisano u prezentu, bez kondicionala ili dvojbenih izraza, prema mišljenju tužitelja predstavlja neoboriv dokaz da je pok. ostavitelj: a) u vremenu svakako prije 1967. usmeno izrijekom darovao njegovom ocu predmetne nekretnine, b) da su građevni radovi započeti i prije pisanja pisma, c) da su u to vrijeme njegovi roditelji bili u posjedu nekretnine i d) da pismo sadrži sve bitne sastojke valjanog darovnog ugovora. Nadalje, pogrešnim smatra utvrđenje suda da se radi o dogradnji već postojeće stambene zgrade, obzirom tužitelj nikada nije spomenuo dogradnju nego cijelo vrijeme tvrdi da su njegovi roditelji svojim sredstvima i radom „predmetne nekretnine – kao cjelinu – doveli u stanje izgrađenosti u kome se iste i danas nalaze“, pa je trebalo provesti dokaz građevinskim vještačenjem da bi se utvrdilo da li određena gradnja predstavlja samostalni objekt koji može biti predmet vlasništva. Osporava ocjenu provedenih dokaza, smatrajući da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz N. K. nevjerodostojnim, obzirom je njezin iskaz trebao ocijeniti u ukupnosti sa sadržajem pisma od 29. lipnja 1967. i pisama osoba koje su se obraćale tužiteljevoj majci, pa u obrazloženju prvostupanjskog suda kako sadržaja pisma od 29. lipnja 1967. tako i iskaza svjedokinje N. K. nalazi počinjenje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Nadalje, kako sud nije vezan pravnim osnovom tužbe, a da iz stanja u spisu proizlazi da tužiteljev djed nije bio vlasnik nekretnina u trenutku smrti jer ih je darovanjem s teretom ustupio tužiteljevom ocu, koji je na njima zajedno sa suprugom izvršio značajne građevinske radove, to smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 186. ZPP-a.

 

8. U odgovoru na žalbu tuženici ponavljaju činjenične navode istaknute tijekom postupka, ukazujući da tužitelj od ostaviteljeve smrti vodi parnice tražeći prvo vlasništvo dograđenih prostorija, a sada vlasništvo cijele stojne kuće na pravnom temelju građenja, a sada i na „nepostojećem“ darovanju, iako ništa od toga nije dokazao u ovom postupku kao i u ranijoj parnici.

 

9. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tužitelja i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP-a, a nije počinio niti bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza i cjelokupnim stanjem u spisu, te nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne može ispitati njezinu zakonitost.

 

10. Tvrdeći da sud nije pravilno ocijenio iskaz svjedokinje N. K. i sadržaj pisma od 29. lipnja 1967., a koje dovodi u vezu s počinjenjem bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, tužitelj suštinski pobija presudu radi bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

11. Međutim, prvostupanjski sud je sve provedene dokaze (i one na koje ukazuje tužitelj) analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP-a, te je iznio valjane i dostatne razloge za utvrđenje relevantnih činjenica o kojima ovisi ocjena osnovanosti zahtjeva tužitelja, a koje imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza u ovom postupku, kao i sadržaju pravomoćne presude Općinskog suda u Dubrovniku, Stalne službe u Korčuli od 30. siječnja 2019. broj P-368/2019. Iako je u tom predmetu odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da su dvije dozidane prostorije i to soba veličine 5x5 m i kuhinja veličine 3x3 m koje se nalaze na „kat.čest. 1492 i 1182 k.o. L.“ bračna stečevina tužiteljevih roditelja, između stranaka nije sporno da se (i) u tom postupku raspravljalo o dogradnji istih prostorija kao i u ovom predmetu, samo što su nekretnine u ranije navedenom postupku označene pogrešnim identifikacijskim oznakama (brojevima zk.ul. 1492 i 1182 k.o. L. u kojima se nalaze druge čestice u nespornom vlasništvu ostavitelja). U tom postupku tužitelj je tužbu temeljio na tvrdnji (kao i njegova majka D. P.) da su dogradnjom dviju prostorija veličine 5x5 m i 3x3 m na nekretnini u vlasništvu pok. ostavitelja tužiteljevi roditelji stekli pravo vlasništva. U ovom postupku tužitelj temelji tužbu na tvrdnjama da su njegovi roditelji dogradnjom istih prostorija (veličine 5x5 m i 3x3 m), te u dvorištu posebnih prostorija WC-a i kupaone, kao i „obnovom i pregradnjom postojeće kuće“ stekli pravo vlasništva cijelih nekretnina temeljem građenja i da iz tog razloga nekretnine ne čine ostavinsku imovinu.

 

12. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je predmetna tužba i tužba iz pravomoćno okončanog postupka broj P-368/2019 djelomično činjenično identična jer tužitelj i u ovom postupku (kao i ranijem) tvrdi da su roditelji financirali dogradnju prostorija veličine 5x5 m i 3x3 m, a što nije dokazano u postupku broj P-368/2019 koji je pokrenut tužbom od 5. lipnja 1976. i okončan presudom od 30. siječnja 2019., te je analizom neposredno provedenih dokaza u ovom postupku, ali cijeneći i da je odbijen zahtjev u predmetu broj P-368/2019, pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da su dogradnju tih prostorija financirali njegovi roditelji, kao što je pravilno zaključio i da ostale prostorije (WC-a i kupaone u dvorištu) nisu dograđene za života ostavitelja, nego su građene nakon smrti ostavitelja (na što upućuju i pisma izvođača radova).

 

13. Žalbene tvrdnje kojima tužitelj ističe da nikada nije spomenuo samo dogradnju prostorija, nego da cijelo vrijeme tvrdi da su njegovi roditelji svojim sredstvima i radom „predmetne nekretnine – kao cjelinu – doveli u stanje izgrađenosti u kome se iste i danas nalaze“, nemaju uporišta u stanju u spisu. Tužitelj je u tužbi tvrdio da su njegovi roditelji „poduzeli obnovu i pregradnju postojeće ruševne kuće“, a da činjenično nije obrazloženo kojim radnjama je postojeća kuća obnovljena/pregrađena. Te tvrdnje nisu niti jednim dokazom u ovom postupku dokazane, a niti su bile predmetom dokazivanja u okviru dispozicije tužitelja. Daljnji činjenični navodi u tužbi se odnose isključivo na dogradnju prostorija 5x5 m i 3x3 m, WC-a i kupaone, pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da tužitelj zahtjev temelji na tvrdnji da su njegovi roditelji dogradnjom upravo tih prostorija stekli pravo vlasništva temeljem građenja.

 

14. Vezano uz daljnje žalbene tvrdnje da sud nije vezan pravnim osnovom tužbe, valja istači da je tužitelj činjenično temeljio zahtjev isključivo na građenju, na način da je i u tužbenom zahtjevu izričito naznačeno „građenje“ kao pravni temelj stjecanja prava vlasništva tužiteljevih roditelja. U toj situaciji sud nije ovlašten osnovanost zahtjeva cijeniti kroz drugi pravni temelj (sada kroz pravni posao – darovanje) jer bi time odluku temeljio (i) na drugoj činjeničnoj osnovi.

 

15. S tim u vezi ovaj sud ističe da je tužitelj, nakon što je prvostupanjski sud dopustio korištenje dokaza koje je tužitelj predao u spis 7. ožujka 2023., tvrdio da je ostavitelj njegovom ocu darovao nekretnine, a to ponavlja i u žalbi. Međutim, isto je kontradiktorno kako tvrdnjama tužitelja u ostavinskom postupku iza pok. ostavitelja, tako i činjeničnim navodima iz tužbe u ovom postupku i u postupku broj P-368/2019 i ne ide mu u prilog. Naime, ako bi se pismo ostavitelja od 29. lipnja 1967. smatralo darovanjem, ili da je ostavitelj usmeno darovao nekretnine tužiteljevom ocu „prije 1967.“ (kako tvrdi tužitelj u žalbi), to bi značilo da tužiteljevi roditelji nisu stekli pravo vlasništva temeljem građenja nego da su nekretnine bile imovina ostavitelja i nakon građenja (koje je prema tvrdnji tužitelja bilo od 1961.-1965.).

 

16. Za primjenu pravnog pravila iz paragrafa 418. OGZ-a (na koji se i tužitelj izričito poziva), a u vezi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15.) koji propisuje da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka, osoba koja svoje pravo temelji na građenju dužna je dokazati da je vlastitim novčanim sredstvima gradila na tuđem zemljištu, ali i da je s vlasnikom zemljišta postigla sporazum da će graditi s ciljem stjecanja su/vlasništva nekretnina. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da su njegovi roditelji ulagali novčana sredstva u dogradnju, ali isto tako tužitelj nije dokazao (a niti u tužbi navodi) da je između njegovih roditelja i ostavitelja postignut sporazum da bi ulaganjem u nekretninu stekli pravo vlasništva. Sama činjenica što se pok. ostavitelj nije protivio dogradnji, kada bi i bila financirana od prednika tužitelja, ne znači da je dogradnja učinjena s ciljem stjecanja prava su/vlasništva nekretnina, sve uzimajući u obzir da se radilo o proširenju stambenog prostora postojeće kuće u vlasništvu pok. ostavitelja (koja je tada imala konobu u prizemlju i četiri sobe na katu) radi daljnjeg života tužiteljevih roditelja na postojećoj nekretnini s pok. ostaviteljem.

 

17. Kako je stoga prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio zahtjev, to je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke.

 

18. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, time da je razloge o troškovima koji su bili potrebni za vođenje parnice i visini odmjerenih troškova iznio pod toč. 33. obrazloženja presude, čime je pravilno primijenio materijalno pravo, pa je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP-a potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

 

U Varaždinu 9. studenog 2023.

 

 

      Predsjednik vijeća

                                                                                                                       Milko Sambolek v.r.