REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] B 5
Poslovni broj: Us I-1396/2024-10
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja BA (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (OIB: 84397956623), Središnje službe, Zagreb, A. Mihanovića 3, kojeg zastupa službena osoba ĆA, radi naknade zbog tjelesnog oštećenja, 16. travnja 2025.,
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, KLASA: UP/II 141-06/24-01/03017118833, URBROJ: 341-99-05/3-24-2739 od 4. srpnja 2024., radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I 141-06/24- 01/03017118833, URBROJ: 341-14-05/3-24-16237 od 23. travnja 2024., te radi priznavanja tužitelju prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 100% prouzročenog ozljedom na radu počevši od 29. svibnja 2013. godine.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci, KLASA: UP/I-141-06/24-01/03017118833, URBROJ: 341- 14-05/3-24-16237 od 23. travnja 2024., kod tužitelja je utvrđeno postojanje tjelesnog oštećenja od 100%, pri čemu se od ukupno utvrđenoga tjelesnog oštećenja na donje ekstremitete odnosi 50% kao posljedica ozljede na radu dok je u 50% riječ o posljedici bolesti, te je odbijen zahtjev tužitelja za priznavanje prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. To je rješenje ispravljeno rješenjem navedenog tijela, KLASA: UP/I 141- 06/24-01/03017118833, URBROJ: 341-14-05/3-24-23707 od 16. rujna 2024. godine. Upravni postupak pokrenut je na zahtjev tužitelja od 2. kolovoza 2021., u kojem je kao svrhu podnošenja zahtjeva tužitelj označio ostvarivanje prava na znak pristupačnosti.
2. Tuženik je rješenjem, KLASA: UP/II 141-06/24-01/03017118833, URBROJ: 341-99-05/3-24-2739 od 4. srpnja 2024., odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja. Negativne odluke javnopravnih tijela temelje se, u osnovi, na činjenicama utvrđenima nalazima i mišljenjima obaju stupnjeva institucionalnog medicinskog vještačenja, te na utvrđenju da je tjelesno oštećenje kojem je uzrok ozljeda na radu nastalo 5. svibnja 1994., kada tužitelj više nije bio osiguranik, budući da je status osiguranika u mirovinskom osiguranju tužitelj imao do 2. svibnja 1993. godine.
3. Tužitelj u tužbi i poslije u sporu osporava zakonitost tuženikove odluke, opisuje svoje zdravstveno stanje i historijat pravnih postupaka koje je vodio na upravnom području mirovinskog osiguranja, te tvrdi, u bitnome, da su odlučne stručno- medicinske činjenice u upravnom postupku utvrđene pogrešno, smatrajući da je njegovo tjelesno oštećenje u cijelosti posljedica ozljede na radu. Elaborira i svoja stajališta vezana uz pravo na invalidsku mirovinu. Tužitelj predlaže poništiti drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje, poništiti sva drugostupanjska i prvostupanjska rješenja u kojima se spominje tjelesno oštećenje zbog bolesti te da sud sam riješi stvar priznavanjem tužitelju prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja od 100% prouzročenog ozljedom na radu počevši od 29. svibnja 2013., uz retroaktivnu isplatu razlike invalidske mirovine koju sada prima do pune invalidske mirovine.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje, u osnovi, kod navoda osporavanog rješenja. Na raspravi ukazuje da postotak tjelesnog oštećenja u predmetu prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja nije povezan s radnom sposobnošću i pravom na invalidsku mirovinu. Tuženik predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
5. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje, u spisima ovosudnih predmeta poslovnih brojeva Us I-416/2022 i 861/2022, te u spisu ovoga upravnog spora.
6. Sud razumije da tužitelj svoju pravnu i zdravstvenu situaciju sagledava u cjelini. Međutim, predmet ovog upravnog spora isključivo je ocjena zakonitosti drugostupanjskog rješenja od 4. srpnja 2024. i prvostupanjskog rješenja od 23. travnja 2024., donesenih u upravnoj stvari prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Predmet ovoga spora nije i ne može biti ocjena zakonitosti prijašnjih rješenja donesenih u predmetima tjelesnog oštećenja. K tomu, u okviru pravnog uređenja mirovinskog osiguranja institut tjelesnog oštećenja različit je, zaseban u odnosu na institut invalidske mirovine (invalidska mirovina vezana je uz radnu sposobnost, a ne uz tjelesno oštećenje). Svaki od ovih dvaju instituta ima zasebnu svrhu, uz različite medicinske kriterije povezane za priznavanje pojedinog prava. Povezano s time, pojam invaliditeta u smislu tjelesnog oštećenja bitno je različit od pojma invalidnosti u smislu radne sposobnosti u predmetima invalidske mirovine. Zbog toga predmet ovoga spora nije i ne može biti ni ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu, niti izračun svote invalidske mirovine, te ovo obrazloženje ne sadržava osvrt na s time povezane tužiteljeve navode.
7. Prema članku 61. stavku 1. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22, u nastavku teksta: ZOMO), tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, značajnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje smanjenje ili gubitak radne sposobnosti osiguranika. Odredbom stavka 2. navedenoga članka propisano je da pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja stječe osiguranik kod kojega tjelesno oštećenje od najmanje 30% nastane kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Prema stavku 3. navedenoga članka, vrste tjelesnih oštećenja i postoci tih oštećenja, na osnovi kojih se stječe pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, utvrđuju se posebnim propisom. Ako i kada bude smatrao da za to ispunjava propisane pretpostavke, tužitelj može prvostupanjskom tijelu mirovinskog osiguranja podnijeti zahtjev za novi izračun svote invalidske mirovine, o čemu bi bilo odlučivano u novom, zasebnom upravnom postupku, a nikako u postupku čiji je predmet naknada zbog tjelesnog oštećenja.
8. Jedna od kumulativnih pretpostavki za primjenu članka 61. ZOMO-a jest svojstvo osiguranika. Pritom pojmovi osiguranika i korisnika mirovine nisu istoznačni. Prema članku 8. točki 2. ZOMO-a, osiguranik je fizička osoba koja je na osnovi radne aktivnosti (radni odnos, obavljanje djelatnosti i dr.) obvezno osigurana na mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti. Nesporno je da je kod tužitelja svojstvo osiguranika prestalo 2. svibnja 1993., do kada je tužitelj bio u radnom odnosu. Prema nalazu i mišljenju institucionalnih tijela vještačenja, tjelesno oštećenje kojem je uzrok ozljeda na radu nastalo je, u smislu propisa o mirovinskom osiguranju, 5. svibnja 1994., kada tužitelj više nije imao svojstvo osiguranika. U tom je pogledu na umu potrebno imati i da regulacija mirovinskog osiguranja u pravilu ne vezuje dan nastupa osiguranog slučaja s danom nastupa događaja koji je utjecao na konkretni element zdravstvenog stanja stranke. Slijedom iznesenog u ovoj točki obrazloženja, odredbe članka 61. ZOMO-a ne mogu biti primijenjene u odnosu na tužitelja.
9. Nadalje, omjer uzroka tužiteljeva tjelesnog oštećenja institucionalna su tijela vještačenja raščlanila na oštećenja prouzročena ozljedom na radu (potpuna i stalna inkontinencija urina, poremećaji u kuku – parnom organu) i na oštećenje prouzročeno bolešću (torako-lumbalna skolioza težeg stupnja), uz pripadajuće postotke oštećenja i ukupni izračun postotka i omjera uzroka invaliditeta. Zaključci nadležnih tijela vještačenja citirani su u obrazloženjima osporavanih rješenja, te su tužitelju, stoga, poznati. Sud ne nalazi da su ti zaključci niti postupak u kojem se do njih došlo nesukladni mjerodavnim odredbama članka 20. Uredbe o metodologijama vještačenja („Narodne novine“, broj 67/17 i 56/18,), te Liste I uz Uredbu (Liste oštećenja organizma). Tužitelj u ovome sporu nije osnovano osporio odlučne stručno-medicinske činjenice na kojima se bazira osporavano rješenje tuženika. Sud ujedno napominje da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-7751/1994-5 od 11. srpnja 1996., na koju upire tužitelj, odlučivano u predmetu ocjene radne sposobnosti, a ne tjelesnog oštećenja. Podredno, tom presudom konkretna upravna stvar nije definitivno riješena, već je predmet, zbog manjkavog obrazloženja osporavanog rješenja, vraćen na ponovni postupak, radi dodatnog utvrđivanja odlučnih činjenica. Izreka i obrazloženje te presude ne proizvode pravni učinak prema kojem bi se današnje nesporno stopostotno tjelesno oštećenje tužitelja smatralo u cijelosti prouzročeno ozljedom na radu.
10. Uzevši u obzir navedeno, osporavana odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom. Trebalo je stoga, na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24), tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan.
11. Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja pristojbe na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 16., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18 i 51/23).
U Rijeci 16. travnja 2025.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.
Dostaviti:
- BA, [adresa]
- Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, A.
Mihanovića 3
