Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-2886/2023-3

Split, Gundulićeva 29a

R E P U B L I K A  H R V AT S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice NB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Luki Šumbercu, odvjetniku u Puli, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima OD Mandarić & Einwalter, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj 30 P-1793/2019-18 od 30. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 2025.,

r i j e š i o  j e

Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj 30 P-1793/2019-18 od 30. listopada 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. , Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da isplati tužitelju NB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos u visini od 91.239,04 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje:

- na iznos od 6.057,41kn teku od dana 22. rujna 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.084,51kn teku od dana 12. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1.225,96 kn teku od dana 20. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 82.871,16 kn teku od dana 21. travnja 2010. godine pa do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011, po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak, u roku od 15 dana od dana zaključenja glavne rasprave pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena."

II. Nalaže se tužiteljici da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 746,25 eura/5.622,62 kuna*, sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana presuđenja do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje ZOO), u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu u cijelosti kao osnovanu, te pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje te naloži tuženiku da naknadi trošak postupka tužiteljici kao i trošak žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužiteljice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 91.239,04 kuna sa pripadajućim kamata a s osnova ništetne promjenjive kamate i valutne klauzule.

7. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su pravni prednik tužiteljice ĆB, kao korisnik kredita i tuženik, kao banka sklopili 20. lipnja 2005. ugovor o kreditu broj 9010599650 u pogledu novčanog iznosa 137.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da se tim ugovorom korisnik kredita obvezao platiti tuženiku kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75 % godišnje, te da se ista obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), a sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima (čl. 4), te uz valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF kako je ugovoreno u čl. 7.2. predmetnog ugovora,

- da nije sporno, da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu broj 9010599650 (kojim se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) dana 28. prosinca 2015., a stajalište je suda jer tako proizlazi iz predmetnog Dodatka od 28. prosinca 2015. da su istim izmijenili svoje ugovorne odnose, kako u pogledu valute tako i u pogledu redefiniranja ugovorene kamatne stope,

- da je među strankama sporno zapravo - je li sklapanjem Dodataka ugovoru o kreditu broj 9010599650 od 28. prosinca 2015. sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK/15) prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku,

- da je stajalište suda da je sklapanje predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010599650 kojim su izmijenjene odredbe osnovnog ugovora, kako u pogledu valute tako i u pogledu kamate – od utjecaja na pravo tužiteljice da potražuje razliku na koje se poziva u tužbi, na način da je sklapanjem predmetnog Dodatka prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužiteljica zahtijeva u ovom postupku,

- da je predmetni Dodatak koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u EUR izvršen na temelju ZID ZPK/15,

- da se u svezi s pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na osnovi ZID ZPK/15 izjasnio Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom sporu broj

Gos-1/2019 rješenjem od 04. ožujka 2020.,

da je Vrhovni sud Republike Hrvatske tim rješenjem odgovorio na pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava - je li Sporazum o konverziji sklopljen na osnovu ZID ZPK/15 nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, na način da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da je svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR,

- da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti EUR,

- da iz sadržaja predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu broj 9010599650 zaključenog među strankama 28. prosinca 2015. proizlazi da su stranke potvrdile da je izračun konverzije kredita sastavljen sukladno odredbama ZID ZPK/15 te da su prednik tužiteljice i tužiteljica (kao založni dužnik) prihvatili izračun konverzije,

- da je Vrhovni sud u obrazloženju zauzetog pravnog shvaćanja ocjenjuje da je riječ o posebnom uređenju, novoj pravnoj osnovi, i da pobuda nije bila relevantna za zaključenje konverzije, da u tom smislu Vrhovni sud posebno apostrofira da su potrošači, u primjeni ZID ZPK/15 imali mogućnost izbora hoće li zaključiti ugovor o konverziji ili ne - čime Vrhovni sud RH pravi distinkciju između presude u predmetu Suda EU broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. (kako to i tvrdi tuženik) jer da je ta presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK/15 korisnici kredita kao potrošači mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi,

- da bi prema stajalištu Vrhovnog suda, tužiteljica kao slijednica korisnika kredita imala pravni interes i bila bi ovlaštena tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogla ostvariti neka eventualna prava koja joj pripadaju, a riječ je o kondemnatornim novčanim zahtjevima, i bez obzira na sklapanje dodatka ugovoru o kreditu, ali samo u slučaju postojanja razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK/15.

8. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da su se sklopljenim Dodatkom ugovora stranke suglasile o načinu izračunavanja ugovorne obveze u skladu sa odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) koju obvezu sada tužiteljica ispunjava u eurima u protuvrijednosti kuna, te su prednik tužiteljice i tužiteljica potpisivanjem Dodatka izrazili svoju suglasnost, odnosno volju za izmjenu načina obračuna obveza preuzete Ugovorom o kreditu broj 9010599650 od 27. lipnja 2005. Time da su riješeni svi međusobni odnosi tužiteljice i tuženice koji proističu iz uplaćenog iznosa na ime kamata po stopama koje su jednostrano bile određivane od strane tuženice, a sa koje osnove tužiteljica i potražuje ove predmetne iznose, a to sve temeljem odredbe članka 19. c. i članka 19. e. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 112/12, 143/13, 147/13, 95/15, 78,15 i 102/15, dalje ZPK), obzirom da je na dan 30. rujna 2015. predmet konverzije preračunat na način da je sadržavao jasan pregled svih promjena iz kojih mora biti razumljivo na koji način je utvrđen iznos preostalih neotplaćenih glavnica u eurima i u kunama sa valutnom klauzulom u eurima u slučaju prihvata konverzije. Osim toga stranke su provele konverziju kredita u CHF na način propisan glavnom 4., (člancima 19. a. do 19. i.) Zakona o potrošačkom kreditiranju koje su odredbe u navedeni Zakon unesene ZID ZPK. Stoga kod činjenice da je predniku tužiteljice i tužiteljici dostavljen izračun konverzije kredita s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu (jer tužiteljica u postupku niti ne tvrdi drugačije), te su prednik tužiteljice i tužiteljica ovaj izračun i prihvatili, a na što nisu ničim bili obvezni niti prinuđeni te slijedom toga sklopili predmetni Dodatak ugovoru o kreditu, kako je to vidljivo iz članka 19. e. stavak 6. ZPK, prema kojem se ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, proizlazi da su stranke sklapanjem Dodatka ugovoru izmijenile svoj ugovorni odnos ne samo u pogledu valute, već su predefinirale i ugovorenu kamatnu stopu tako da ta odredba nije i ne može biti ništetna. Imajući u vidu sadržaj zakonskih odredbi i nesporno utvrđenje da su stranke zaključile Dodatak uz predmetni ugovor o kreditu sukladno ZID ZPK, na temelju odredbi čl. 19. c. ZPK i da stranke tijekom ovog postupka nisu ni dovodile u dvojbu da je navedeni Dodatak sklopljen uz pravilnu primjenu ove zakonske odredbe, odlučeno je kao u točki I. izreke presude, pa da je tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan.

9. Žalbenim prigovorima tužiteljice doveden je u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva iste.

10. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje tužiteljica, a koje bi za posljedicu imale da se ta presuda ne može ispitati.

11. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, pa je presudu valjalo ukinuti.

12. Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su parnične stranke sklapanjem Sporazuma izmijenile pojedine ugovorne odredbe, ali je pogrešno utvrđenje da je već samim time, odnosno suglasnošću volja parničnih stranaka, otklonjena posljedica eventualne ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, a to stoga jer je predmetni Sporazum samo izjednačio položaj tužiteljice i prednika tužiteljice, kao korisnika kredita u valuti CHF, s položajem u kojem bi bili da je Ugovorom ugovoreno korištenje kredita u valuti EUR. Niti odredbama ZID ZPK, na temelju kojih je i zaključen Sporazum, nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja s korisnicima kredita same (nepošteno) mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope.

13. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje prvostupanjskog suda na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine, te posljedično tome na odredbu članka 502.n stavak 1. ZPP. To stoga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetnoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ostalim pravnim pitanjima, već je u tom pogledu u obrazloženju, između ostalog, naveo:"...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

14. Stoga je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da tužiteljica u konkretnom slučaju nema pravo utvrđivati ništetnim sporne odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule, jer da je isto uredio Sporazumom. To stoga jer se Sporazumom (konverzijom) nije riješilo pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije.

15. U nastavku postupka prvostupanjski sud će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu, imajući u vidu utvrđenja iz ovog ukidnog rješenja, te će donijeti novu, zakonitu odluku.

U Splitu, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac