REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Avenija Dubrovnik 6
Poslovni broj: Us I-3234/2024-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Hrvoju Miladinu, te Sanji Kobilšek Ponjan, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja TĆ iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Miljenko Korušić, odvjetnik u Varaždinu, Anina ulica 2/II, protiv tuženog Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi utvrđivanja zastare prava na naplatu poreznog duga, dana 16. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-410-23/24-01/14, URBROJ: 513-04-24-2 od 10. lipnja 2024.
II. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, KLASA: UP/I-416-02/2024-06/2 URBROJ: 513- 07-05/2024-02 od 17. siječnja 2024., te se predmet vraća na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu, koje je dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjem i primjedbama suda izraženim u obrazloženju ove presude.
Obrazloženje
1. Rješenjem Ministarstva financija Republike Hrvatske, Porezne uprave, Područnog ureda Varaždin, KLASA: UP/I-416-02/2024-06/2 URBROJ: 513-07- 05/2024-02 od 17. siječnja 2024. odbija se zahtjev žalitelja da se utvrdi nastup zastare poreznog duga (točka I.). Točkom II. navedeno je kako žalba ne odgađa izvršenje rješenja.
2. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-410-23/24-01/14, URBROJ: 513-04-24-2 od 10. lipnja 2024. odbijena je žalba tužitelja protiv uvodno citiranog prvostupanjskog rješenja.
3. Tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika te ističe kako je za njegov porezni dug temeljem poreznog rješenja od 29. listopada 2013. nastupila zastara prava na naplatu 31. prosinca 2019., slijedom čega je tražio da porezno tijelo po službenoj dužnosti utvrdi nastup zastare. Ističe kako više nije dužan platiti zastarjeli dug, ali ne spori da se isti dug može naplatiti iz nekretnina na kojima je upisano založno pravo. Smatra da je odbijanjem njegovog zahtjeva porezno tijelo povrijedilo zakon jer tužitelj više nije obvezno-pravni dužnik već je kao vlasnik nekretnina dužan trpiti prodaju istih.
Predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporavanog rješenja. Predlaže riješiti spor bez rasprave i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Predmetni spor riješen je bez rasprave, a s obzirom da su za isto ispunjeni uvjeti iz članka 98. st. 1. toč. 4. i 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24 dalje: ZUS), jer bitne činjenice za donošenje odluke u ovoj stvari nisu sporne, te je prema stanju spisa Sud utvrdio da su osporavane odluke nezakonite, pri čemu niti tužitelj u tužbi ni tuženik u odgovoru na tužbu izričito ne zahtijevaju održavanje rasprave.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev osnovan.
7. Upravni postupak, koji je prethodi ovom sporu, pokrenut je po zahtjevu tužitelja za utvrđenjem zastare prava na naplatu poreznog duga, kojeg je tužitelj podnio 5.1.2024.
7.1 Nije sporno da su predmetne porezne obveze tužitelja utvrđene za 2008., 2009., 2010., 2011. i 2012., te je prema utvrđenjima prvostupanjskog rješenja zastara prava na naplatu (najkasnije) obveze iz 2012. počela teći 1.1.2013., čime je do podnošenja zahtjeva tužitelja istekao 6-godišnji rok zastare, te je nastupila zastara prava na naplatu istih. Nadalje, za dio duga tužitelja za 2019. godinu, utvrđeno je da je zastara počela teći 1.1.2020. te do podnošenja zahtjeva tužitelja nije nastupila zastara prava na naplatu.
8. Spornim se ukazuje zakonitost rješenja kojim se odbija zahtjev tužitelja uz obrazloženje da se, unatoč proteku vremena zastare, ista ne može utvrditi jer je glavnica duga osigurana založnim pravom i to na temelju rješenja Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu broj Ovr-287/14 od 13. veljače 2014.
9. Tuženik je odbio žalbu tužiteljice u cijelosti prihvativši takvo obrazloženje prvostupanjskog tijela.
10. U konkretnom slučaju članak 212. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 147/08) upućuje na primjenu ranije važećeg Općeg poreznog zakona Narodne novine, broj: 127/00-150/02), kojim je bilo propisano (članak 90. stavak 6.) da ako ovim Zakonom nije uređeno drugačije, na poreznu zastaru primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima.
10.1 Stoga se tuženik pozvao na odredbu članka 222. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj odredbi kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi.
11. Jednaka odredba postoji i u članku 109. st. 10. Općeg poreznog zakona (Narodne novine, broj: 115/16), te je riječ o odredbi koja propisuje iznimku od načela akcesornosti založnog prava, jer iako je zastarjela tražbina osigurana zalogom na nekretnini, dopušteno je naplatiti takvu tražbinu, ali samo iz nekretnine na kojoj je upisan zalog.
12. Dakle, protek vremena zastare nije od utjecaja na činjenicu da porezno tijelo svoje potraživanje po osnovi glavnice duga ne bi moglo naplatiti iz opterećene stvari, odnosno ovrhom na nekretnini opterećenoj zalogom, pri čemu se zastarjeli porezni dug namiruje samo iz vrijednosti nekretnine na kojoj je upisan zalog. Navedeno ne dovodi u pitanje niti tužitelj navodima iz tužbe.
13. Slijedom toga, porezno tijelo imalo je i ima mogućnost voditi ovrhu radi naplate iz vrijednosti nekretnine na kojoj je upisan zalog i to neovisno da li je ista nekretnina u vlasništvu tužitelja ili treće(ih) osobe(a).
14. Međutim, isto nije od utjecaja na utvrđenje zastare prava na naplatu, što je tužitelj zahtjevom tražio i o čemu je pravilnom primjenom zakona trebalo odlučiti, neovisno o tome što se radi namirenja obveze može provoditi ovrha na nekretnini na kojoj postoji založno pravo poreznog tijela.
15. Pravno shvaćanje, prema kojem činjenica da je potraživanje porezne uprave osigurano upisom zaloga na nekretninama u vlasništvu tužiteljice, ne utječe na pitanje nastupa apsolutne zastare, jer odredba članka 368. Zakona o obveznim odnosima ne regulira pitanje nastupa zastare prava na naplatu poreza, već situaciju kada se zastarjeli dug može namiriti, izraženo je u odluci Upravnog suda Republike Hrvatske (danas Visoki upravni sud Republike Hrvatske), posl.br: Us-11799/2008 od 2. rujna 2011., te je u istoj odluci iz istih razloga, kao što su razlozi ove presude, poništio rješenje poreznog tijela.
16. Stoga Sud nije mogao otkloniti prigovore tužitelja o pravilnoj primjeni zakona, te nalazi da je po zahtjevu tužitelja za utvrđenjem zastare naplate poreznog duga porezno tijelo pravilnom primjenom odredbi OPZ-a trebalo utvrditi nastup apsolutne zastare prava na naplatu poreznog duga za obveze za koje je nesporno nastupila zastara prava na naplatu. U odnosu na dio duga za koji nije nastupila zastara prava na naplatu, postoji osnov da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbije, pri čemu je porezno tijelo dužno obrazložiti takvu odluku.
17. Slijedom navedenog, ovaj Sud je ocijenio nezakonitim rješenja javnopravnih tijela te je u skladu sa svojim ovlastima iz članka 116. st. 1. ZUS-a poništio osporavano rješenje tuženika i prvostupanjskog tijela (točka I. i II. izreke), te vratio predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom tijelu, koje je prema članku 119. st. 4. ZUS-a u ponovljenom postupku dužno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama Suda izraženim u obrazloženju presude.
U Zagrebu 16. travnja 2025.
Sudac:
Hrvoje Miladin
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove Presude nije dopuštena žalba (članak 127. stavak 1. ZUS-a).
Dna:
1. Odvj. Miljenko Korušić – putem e komunikacije
2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak – uz spis tuženika
3. U spis
