Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-617/2023-39
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice VR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Bojanu Bacingeru, odvjetniku u Čakovcu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 11. ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 16. travnja 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužitelju GLAD VESNI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.230,10 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 17. kolovoza 2009. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II. Odbija se zahtjev tuženika za utvrđenje tražbine tuženika prema tužiteljici u visini od 615,95 EUR zajedno sa traženim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan, te se po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja odbija.
III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 da tužitelju GLAD VESNI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.687,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 14. lipnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu radi isplate, u kojoj prije svega napominje da je tuženik Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, jedna od banaka obuhvaćena pravomoćnim presudama donesenima u postupcima povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koji su se vodili pred Trgovačkim sudom u Zagrebu; da naime, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine je, između ostalog, potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, drugotužena Privredna banka Zagreb d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna; da stav Visokog trgovačkog suda RH da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna potvrđen je i odlukom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Revt 249/14 od dana 09.04.2015. godine; da nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine je u toč. I. izreke odbijena žalba, između ostalih, i drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. i potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04.07.2013. godine, u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, drugotužena Privredna banka Zagreb d.d., ovdje tuženik, u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 31 prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81., 82., i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima; da naprijed citiranim pravomoćnim presudama je povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava u bitnom utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora – ugovora o kreditu koje je sastavljao tuženik i nudio ga potrošačima u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, kojima se ugovarala promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci banke i kojima je ugovorena valutna klauzula na način da je glavnica vezana za švicarski franak (dalje CHF), ništetne.
1.1. Dalje se u tužbi navodi da tužitelj i tuženik sklopili su dana 09.01.2007. godine u Ugovor o kreditu broj: 9012214335 (dalje: Ugovor) kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 71.817,05 CHF obračunato prema srednjem tečaju tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita; a da imajući u vidu prednje citirane pravomoćne sudske odluke Ugovor koji su stranke sklopile opterećen je ništetnim ugovornim odredbama, obzirom je tuženik u isti jednostrano ugradio nepoštenu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nepoštenu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezan švicarski franak; da obzirom na odredbu iz čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), jasno je kako je naslovni sud vezan za utvrđenja iz pravomoćnih presuda na koje se tužitelj u ovoj tužbi poziva; te da slijedom navedenog, a temeljem odredbe iz čl. 323. Zakona o obveznim odnosima tužitelj ima pravo da mu tuženik vrati ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredaba; da naime, posljedice nepoštenih ugovornih odredaba iz navedenog Ugovora bile su za tužitelja zastrašujuće budući je tečaj CHF-a u odnosu na HRK u vrijeme vraćanja kredita znatno rastao te da je tuženik, uz to što je rastao tečaj paralelno donosio Odluke kojom je povećavao kamatne stope (!?!?) – obzirom si je tuženik osigurao takvo pravo nepoštenom/ništetnom ugovornom odredbom; te da tužitelj je da bi spriječio daljnji porast, naprosto bio primoran prijevremeno otplatiti predmetni kredit; da u bitnom, posljedica nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba u Ugovoru o kreditu očituje se u preplati te tužiteljevu pravu na restituciju iznosa 1.762,99 EUR / 13.283,27 kuna, a koji iznos je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi; da tužitelj je za potrebe ovog postupka samostalno obračunao iznos preplate po kreditu s osnova promjene tečaja CHF, međutim, u slučaju da tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva, predlaže da sud u nastavku postupka provede vještačenje po vještaku financijske struke koji će uzeti u obzir činjenicu ništetnosti ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu; te da ovdje je svakako bitno za istaknuti da je tužitelj prije podnošenja tužbe od tuženika tražio potrebnu dokumentaciju i to najprije usmeno putem poslovnice banke, a kasnije pismeno putem punomoćnika i to dana 19.05.2023. godine – Ugovor o kreditu broj: 9012214335, specifikacija uplata (promet po kreditu), povijest promjene kamatne stope i prvotni otplatni plan, međutim, tuženik do podnošenja tužbe nije dostavio Ugovor o kreditu broj: 9012214335 (pribava službenim putem).
1.2. Temeljem svega naprijed navedenog tužitelj predlaže da naslovni sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom se nalaže tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju GLAD VESNI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.762,99 EUR / 13.283,27 kuna, zajedno sa zateznim kamatama, od 17. kolovoza 2009. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana (točka I. tužbenog zahtjeva), te da nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju GLAD VESNI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini. Tuženik navodi da se ovako postavljenom tužbenom zahtjevu i prijedlogu tužitelja, jer isti ne udovoljava odredbama čl.186 b, a sve kako ne postoji dokaz što je tužitelj od dokumentacije tražio i evidentno ne postoji dokaz da navedeno tuženik ne želi dati, čime nije udovoljeno uvjetima iz čl.186 b ZPP- a da bi se mogla postaviti ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev te predlaže tužbu kao neodređenu time i nerazumljivu i nepodobnu odbaciti, podredno odbiti. Podredno tuženik daje odgovor na tužbu, navodeći kako smatra da tužitelju nisu Ugovorom o kreditu broj 9012214335 koji je zaključen 2007. godine. (dalje u tekstu Ugovor), povrijeđena njegova prava kao potrošača, a sve jer tuženi nije koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a prilikom potpisivanja ugovora i trajanja ugovornog odnosa nije postojala zavaravajuća poslovna praksa od strane tuženika; da netočno tužitelj navodi da bi u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04.07.2013. godine bile utvrđene naprijed navedene povrede Ugovorom o kreditu broj 9012214335 koji je zaključen 2007. godine; da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe na koju se poziva tužitelj nije identičan, niti to može biti, zahtjevu ovdje tužitelja temeljem konkretnog ugovora; da naime, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača; da budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenog među strankama (predmetnog Ugovora o kreditu), to se ovdje tužitelj ne može na tu presudu pozivati niti bi to imalo smisla, slijedom čega je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 irelevantna kako u pravnom tako i u činjeničnom pogled; da važno je naglasiti da je Ugovorom o kreditu broj 9012214335 koji je zaključen 2007. godine. u potpunosti konzumiran i isplaćen odnosno zatvoren čime je Ugovor o kreditu prestao otplatom kredita; da istodobno je bitno naglasiti da iz čl. 131. ZZP-a iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja Potrošač) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP; da u skladu s navedenim, odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja Potrošač odnose se na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude poslovni broj P- 1401/2012 nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...", a da kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a presuđenja iz predmeta Potrošač odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz predmeta Potrošač ukazuju u cijelosti neosnovanima. Tuženik ističe da je tužba i tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan jer: je valutna klauzula zakonom dopuštena i jasno određena pravna kategorija koja je utemeljena na kogentnoj normi te nikako ne može biti proglašena ništetnom kako to tužitelj pogrešno zaključuje, niti konkretni pravni posao može biti ništetan samo zbog toga što je ugovorena valutna klauzula, a niti može biti proglašena ništetnom neka od odredbi konkretnog ugovora zbog ugovaranja valutne klauzule; je volja ugovornih strana jasno i nesumnjivo određena Ugovorom o kreditu te nema zakonske osnove da se ista tumači, a kako je ista jasno i nedvojbeno iskazana ugovorom; je Ugovor o kreditu solemniziran kod javnog bilježnika te isti predstavlja javnu ispravu čiju istinitost nije dopušteno parničnim postupkom utvrđivati drugačije no kako glasi i kako u ispravi jasno i istinito stoji, jer je ista kao i presuda zakon među strankama; tužbeni zahtjev koji je postavljen, se odnosi na Ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, a iznosi koji su navedeni u petitu tužbenog zahtjeva su postavljeni u kunama, čime isti ne proizlaze iz navedenog Ugovora o kreditu i ovako postavljena tužba i tužbeni zahtjev je u cijelosti nepodoban za odlučivanje. Opreza radi prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), sukladno Uredbi br.1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije, jer se u svakom konkretnom slučaju treba uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i prirodu i svrhu istog, ali i objektivne okolnosti koje su pratile njegovo sklapanje (presuda od **.**.2005., V, C-464/01, EU:C:2005:32, t.47). Tuženik ističe prigovor radi prebijanja i to za iznose koji su eventualno manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato jer je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan u ovoj pravnoj stvari, a napominje se da osnova za isplatu nema. Tuženik također uz sve gore navedene prigovore ističe i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev.
2.1. Slijedom svega iznesenog predlaže se odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.
3. Tužiteljica je ostala kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda i dokaznih prijedloga.
4. Tuženik je ostao kod svih iznesenih navoda i prigovora.
5. Tužiteljica je tužbeni zahtjev precizirala podneskom od 18. prosinca 2024., zaprimljenim kod suda 19. prosinca 2024., kojim se podneskom očitovala da je suglasna s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Natalije Jambrečić, navodeći da vještak je utvrdio visinu pretplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu i srednji tečaj tuženika CHF na dan korištenja kredita, da izračunom je bilo potrebno obuhvatiti i eventualne negativne tečajne razlike (kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita), te je preplaćene iznose bilo potrebno iskazati odvojeno; te da stoga, kao vrijednost predmeta spora postavlja upravo iznos preplate koji je utvrdio vještak s osnova promjene tečaja CHF, a sve sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju VSRH o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF predmetima; pa slijedom navedenog, sukladno nalazu i zaključku vještaka, tužiteljica predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732, da tužitelju GLAD VESNI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.230,10 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 17. kolovoza 2009. godine do 31.07.2015. godine po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno određenoj, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana (točka I. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB 02535697732 da tužitelju GLAD VESNI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena u roku 15 dana (točka II. tužbenog zahtjeva).
6. Tuženik ostaje kod do sada iznesenih navoda, protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti kako u osnovu tako i u visini te prigovara nalazu i mišljenju vještaka obzirom da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentaciji u spisu. Tuženik se protivi bilo kakovoj promjeni tužbe i tužbenog zahtjeva protivi se povećanju istog i prigovora zastari u materijalno pravnom smislu, ukoliko sud procesno pravno dozvoli preinaku, a da ukoliko sud i zanemarujući ovo dopusti preinaku, tuženi ističe prigovor zastare na iznose koji su utuženi dana 18.12.2024 godine te se za sva zastarjela potraživanja i sa tog osnova predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova tuženoj strani, a sve kako je parnica u pogledu tih zahtjeva počela od dana 19.12.2024 godine kada su ti zahtjevi dostavljeni tuženiku. U odnosu na zaprimljeni Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka tuženik se očituje na način da istome u cijelosti prigovara kao neosnovanom, sve kako nalaz ne počiva i ne temelji se na dokumentaciji koja prileži spisu te je tako isti kontradiktoran materijalnim dokazima u spisu i načinjen protivno pravilima struke, da nalaz je nepodoban jer sadržava zastarjela potraživanja u svom obračunu, te da je navedeno vještačenje temeljeno na stvaranju kreiranog, a neugovorenog kreditnog odnosa, koji ne proizlazi iz materijalnih dokaza u spisu i koji nikada nije bio dogovoren među strankama, te se postavlja pitanje točnosti danog izračuna, jer da vještak mijenja ugovorni odnos među strankama te kreira novi, jer kredit koji je bio sa valutnom klauzulom vještači kao da je bilo ugovoreno da bude isplaćen u kunama iako je jasno ugovoreno da se kredit isplaćuje uz valutnu klauzulu, te se tužitelj stavlja hipotetski u poziciju u kojoj tada prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije mogao biti, te da time se Nalaz i mišljenje ne izvodi i ne temelji na materijalnim dokazima u spisu i dogovoru stranaka, već se navode nove i neugovorene varijable i uvjeti koji nisu među strankama nikada bili dogovoreni niti proizlaze iz bilo kojeg propisa, zakona ili presude. Predlaže se, ako sud prihvaća ovaj nalaz, isti prihvatiti samo u dijelu koji uzima u obzir cjelokupno plaćene iznose i to kada je tečaj bio niži i kada je bio viši, jer isto čini sveukupan iznos, a naročito obzirom na zadatak suda, a da ukoliko sud navedeno ne bi uzeo u obzir tada se podredno ističe prigovor radi prebijanje te predlaže slijedeće: Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od: 615,95 € preplata za isplate kada je tečaj bio niži - sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i koji u kunama iznosi i to:
64,29 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.3.2007 do namirenja, 194,29 HRK sa pripadajućim kamatama od 30.4.2007 do namirenja, 124,29 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.5.2007 do namirenja, 124,29 HRK sa pripadajućim kamatama od 30.6.2007 do namirenja, 114,29 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.7.2007 do namirenja, 120,15 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.8.2007 do namirenja, 155,15 HRK sa pripadajućim kamatama od 30.9.2007 do namirenja, 155,15 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.10.2007 do namirenja, 125,15 HRK sa pripadajućim kamatama od 30.10.2007 do namirenja, 155,15 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.11.2007 do namirenja, 83,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 29.2.2008 do namirenja, 18,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.3.2008 do namirenja, 103,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 30.4.2008 do namirenja, 123,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.5.2008 do namirenja, 123,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 30.6.2008 do namirenja, 143,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.7.2008 do namirenja, 133,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.8.2008 do namirenja 113,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 30.9.2008 do namirenja, 3,40 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.10.2008 do namirenja, 2.463,09 HRK sa pripadajućim kamatama od 31.1.2009 do namirenja, sve u EUR preračunato prema službenom tečaju konverzije 7,534500 HRK za jedan EUR, te sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate; navodeći da u odnosu na prihvaćenje tzv negativnih razlika sudska je praksa ustanovljena u smjeru da se iste svakako trebaju uzeti u obzir pa tako i Rev-1277/2022 od 8.3.2023 Vrhovnog suda RH. Tuženik ostaje kod istaknutih prigovora zastare, prijeboja iako osnova za isplatu nema, prigovora aktivne legitimacije u vidu činjenice da tužitelj nije potrošač što je dužan u svakom pojedinačnom slučaju i dokazati i ostalih iznesenih prigovora te predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove sukladno odluci suda.
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Zahtjev za izdavanjem dokumentacije po kreditu br. 9012214335 – korisnik kredita: VR (list br. 6 spisa), Plan otplate (list br. 7 spisa), Pismo namjere od 18.03.2009. (list br. 8 spisa), Pregled uplata po kreditu na dan 29.05.2023. (list br. 9 spisa) i Knjigovodstvenu karticu od 29.05.2023. (listovi br. 11-15 spisa); te daljnju dokumentaciju dostavljenu od strane tužitelja: Račun v.d. javnog bilježnika Petra Kvakana iz Čakovca br. 1095//1/1 od 08.04.2024. (list br. 69 spisa) i Ugovor o kreditu broj: 9012214335 od 09.01.2007. (listovi br. 70-80 spisa).
7.1. Provedeno je i saslušanje tužiteljice, te svjedokinje VRR.
7.2. Nadalje je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, mag.oec., iz Centra poslovni analiza d.o.o. Čakovec, te izvršen uvid u Nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka od 28.11.2024. (listovi br. 107-114 spisa), te u Očitovanje imenovanog sudskog vještaka na prigovor tuženika, zaprimljeno kod suda 31.01.2025. (listovi br. 138-142 spisa), a koji je sudski vještak i usmeno saslušan na raspravi kod suda.
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.
9. Nesporno je da su tužiteljica kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 09.01.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 9012214335.
10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužiteljici odobren kredit za kupnju stambenog objekta sa adaptacijom, u kunskoj protuvrijednosti od 71.817,05 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, uz ugovorenu kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditima građana, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,75% godišnje, sa rokom otplate 180 mjeseci, odnosno u 180 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.
11. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena otplata kredita uz valutnu klauzulu u CHF.
12. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
13. Prema odredbama članka 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
13.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
13.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
13.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
14. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
15. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje u tekstu: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
16. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
17. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
18. Tužiteljica je saslušana u svojstvu stranke iskazala da uzela je kredit u švicarskom franku u Privrednoj banci Zagreb, a prije se išla raspitati u Raiffeisenbanku, a njena banka gdje je primala plaću je bila Međimurska banka Čakovec, da uzela je kredit 2007., ili 2005. Godine, da kredit je uzela kako je navela u Privrednoj banci Zagreb, ponudili su joj švicarski franak, da to kao ide, a za drugo joj nisu ponudili, da dopala joj se kamata i bila je najmanja, od drugih banki gdje je išla raspitati se, kamata je bila 4,7% i to joj se dopalo i zato je tu uzela; da ugovor je bio pripremljen i ona je to potpisala, bankarica joj je pokazala da su iste rate i da se ništa ne mijenja i to joj je bilo važno; da uzela je kredit na 15 godina. Na pitanje u kojoj je poslovnici Privredne banke Zagreb ugovorila predmetni kredit odgovorila je da tu u Čakovcu. Na pitanje, a u svezi s spomenutom bankaricom, zna li možda njezino ime odgovorila je da ne sjeća se, a na daljnje pitanje da li joj je možda poznato ime VRR odgovorila je da čak i možda da, ali nije sigurna. Na pitanje o kojem se iznosu kredita radilo odgovorila je da oko 71.000,00 švicarskih franaka. Na pitanje zamj. punomoćnika tužiteljice za što joj je trebao kredit, odgovorila je da za kupnju i adaptaciju obiteljske kuće u [adresa]. Na pitanje je li pročitala ugovor o kreditu koji joj je službenica banke dala, odgovorila je da je i vidjela je da su rate iste, to joj je bilo najbitnije i da je na 15 godina. Na pitanje je li joj itko pojasnio termin promjene kamate stope i pojam valute utočišta, odgovorila je da ne. Na pitanje je li joj itko objasnio da je franak rizična valuta, odgovorila je da ne, da je super i da ga svi uzimaju u to vrijeme. Na pitanje je li išla kod javnog bilježnika i je li joj tamo što objašnjavano o kamatnoj stopi i švicarskom franku odgovorila je da da, išla je kod javnog bilježnika i ne, samo je bilo rečeno da mora redovito plaćati rate, svaki mjesec, jer bi joj inače uzeli nekretninu, da mora biti redovita kod otplate kredita, jer je nosila na blagajnu svaki mjesec i redovito plaćala. Na pitanje sjeća li se koliko joj je bila najviša rata otplate kredita, odgovorila je da 3.600,00 u kunama. Na pitanje je li tada išla pitati u banku zašto rastu rate, odgovorila je da pitala je svaki put zašto se povećava i rekli su joj da je to odluka iz Zagreba i da oni nemaju ništa s time. Iskazala je da želi još reći da je ona morala isplatiti taj kredit u cijelosti tako da su ona i suprug prodali nekretninu, a to iz razloga jer nije više mogla plaćati mjesečne rate kredita, koliko su rasle.
19. Svjedokinja VRR na pitanje da li je radila kod ovdje tuženika Privredna banka Zagreb d.d. odgovorila je da radila je 18 godina, do 2015. Na pitanje na kojim poslovima, odgovorila je da voditelj poslovnice Čakovec. Na pitanje da li joj je poznata ovdje tužiteljica VR, odgovorila je da ne, da ona je sam imala desetke tisuća predmeta. Na pitanje da li je kao voditelj poslovnice Čakovec sudjelovala pri dogovaranju i ugovaranju kredita, odgovorila je da imala je druge poslove pretežno, voditeljske. Na pitanje, a nakon što joj je predočen ugovor o kreditu na listovima broj 70 do 80 sudskog spisa, izjavila je da ova imena prvi put vidi, te se i nadalje ne sjećam toga ugovora o kreditu. Na pitanje pun. tuženika da li je banka davala upute na način da se prezentiraju kao povoljniji ili bolji ugovori u CHF u odnosu na druge ugovore klijentima, odgovorila je da nikada to nije radila, da oni su imali paletu kreditnih proizvoda, dostupnih svim klijentima. Na pitanje jesu li klijenti birali slobodno proizvode, odgovorila je da naravno, to je njihova bila odluka zadnja. Na pitanje je li potpisala ovaj ugovor, odgovorila je da je, vidi svoj potpis. Na pitanje je li sudjelovala u sklapanju ovog ugovora, odgovorila je da ne sjeća se stvarno da li je baš toga ona, da ona je taj ugovor potpisala kao niži rang, lijevi potpisnik, nakon čega je kao desni potpisnik ugovor potpisivala šefica višeg ranga. Na pitanje da li se sjeća kada je sklapala kredite i potpisivala 2007. je li odgovarala na pitanje klijenata ako nešto nije bilo jasno uz valutu ili uvjete ugovora, odgovorila je da naravno, da gdje su bile nesuglasice ili bilo što, sve su im objasnili.
20. Nesporno je da je tužiteljica potpisala predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužiteljici dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužiteljica imala stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužiteljici na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužiteljici dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužiteljica bila u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.
21. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužiteljicu kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice kao potrošača.
22. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača, ovdje tužiteljicu, o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
23. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
24. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
25. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
26. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
27. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
28. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.
29. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
30. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
31. Nedvojbeno je da radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužiteljice kao fizičke osobe, za kupnju stambene nekretnine. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.
32. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužiteljici bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužiteljici objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
33. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužiteljica kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
34. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, nepoštene i time ništetne.
35. Zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužiteljici je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
36. Nesporno je da je kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu u cijelosti otplaćen. No valja navesti kako odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), jer ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt-150/07 od 30. siječnja 2008.).
37. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
38. U presudi KRR i VRRI protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
39. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.
40. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća obveze. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
41. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
42. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužiteljici pripada pravo da joj tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
43. Danim pisanim Nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec. od 28.11.2024. (listovi br. 107-114 spisa) utvrđeno je:
- da tužiteljica je tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora (4,75% godišnje) i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja (isplate) kredita ukupno više platila 3.103,06 EUR;
- da negativne tečajne razlike uključene su u izračun i prezentirane u koloni 7 kao negativni brojevi u razdoblju od 31.03.2007. do 31.10.2008.;
- da od navedenog ukupnog iznosa, 872,96 EUR je više plaćeno zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu;
- da od navedenog ukupnog iznosa, 2.230,10 EUR je više plaćeno zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, i to iznos 2.230,10 EUR od 17. kolovoz 2009.
43.1. U odnosu na primjedbe tuženika sudski se vještak očitovao pisanim Očitovanjem od 31.01.2025. (listovi br. 138-142 spisa), navodeći:
- da izračun u nalazu sačinjen je na temelju naloga postavljenog od strane suda (cit.): 1) „Utvrditi visinu preplaćenog iznosa po ugovoru o kreditu s osnova promjenjive kamate i valutne klauzule, uzimajući u obzir početnu kamatnu stopu i srednji tečaj tuženika CHF na dan korištenja kredita. Izračunom je potrebno obuhvatiti i eventualne negativne tečajne razlike (kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita).
Preplaćene iznose potrebno je iskazati odvojeno.“;
- da za izračun je korištena početna kamatna stopa i tečaj na dan isplate kredita, izračun je napravljen zasebno; da odvojeno je više plaćeno po osnovi kamatne stope i više plaćeno po osnovi promjene tečaja CHF, a u izračun su uključene i negativne tečajne razlike (kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita;
- da izračun je izrađen zasebno na način da su izračunate posebno razlike više plaćenog zbog promjene kamatne stope i više plaćenog zbog promjene tečaja, te je na taj način iz valutne klauzule isključen utjecaj promjene kamatne stope; da isto je vidljivo u tabeli 2 Nalaza gdje se u koloni 6 nalaze samo razlike više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope, a u koloni 7 samo razlike više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF;
- da u skladu s nalogom postavljenim od strane suda, prijeboj koji ističe tuženik (tzv. negativne tečajne razlike) već je izvršen u Nalazu; da isto je vidljivo u tabeli 2 Nalaza, u koloni 7, gdje su ti negativni brojevi uključeni u ukupan iznos (zbroj), što znači da su svi više plaćeni iznosi već umanjeni za manje plaćene iznose.
43.2. Nadalje, uslijed inzistiranja tuženika na istim prigovorima, sudski vještak Natalija Jambrečić saslušana na raspravi kod suda iskazala je da u cijelosti ostaje kod nalaza i očitovanja na prigovor tuženika koje je pismeno dostavila u spis; da u nalazu je odvojeno iskazana preplata s osnove promjene kamatne stope, i s osnove promjene tečaja CHF; da to znači da je iz promjene tečaja isključena promjena kamatne stope; da negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita uključene su u izračun, prijeboj je već izvršen, i sve je vidljivo u tabeli 2 nalaza gdje su u koloni 7 iskazani negativni brojevi.
44. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje imenovanog sudskog vještaka, jer je dan stručno i objektivno, na temelju dokumentacije u spisu, te u skladu s povjerenim mu zadatkom vještačenja, a sve primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje vještaka u potpunosti su otklonjene dodatnim pojašnjenjima iz prednje navedenog Očitovanja sudskog vještaka te danog usmenog iskaza sudskog vještaka, dok su primjedbe tuženika koje se odnose na pravna pitanja već prethodno raspravljena kako je prednje obrazloženo.
45. Nedvojbeno je da je nakon provedenog vještačenja, i to konačnim tužbenim zahtjevom, postavljenim podneskom od 18. prosinca 2024., tužiteljica povisila zahtjev za isplatu, za iznos od 467,11 EUR (sa iznosa od 1.762,99 EUR, na iznos od 2.230,10 EUR), a koje povišenje tužbenog zahtjeva prema odredbi članka 191. st. 1. ZPP-a predstavlja preinaku tužbe, no iako se tuženik toj preinaci tužbe usprotivio, navedena je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbama članka 190. st. 2. ZPP-a, budući se radi o uređenju tužbenog zahtjeva sukladno danom nalazu i mišljenju sudskog vještaka. Naime, prema Zaključku poslovni broj Su IV-162/2021 sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
46. Shodno svemu iznesenom, osnovan je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 2.230,10 EUR.
47. Tužiteljici na navedeni iznos od 2.230,10 EUR pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dospijeća navedenog u danom nalazu sudskog vještaka te u uređenom tužbenom zahtjevu tužiteljice, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
48. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
49. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužiteljica kao vjerovnik imala pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO-a).
50. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
51. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
52. Obzirom da je tužba tužiteljice podnesena dana 14. lipnja 2023., a kojom tužbom tužiteljica potražuje isplatu preplaćenog po predmetnom kreditu samo po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan, i to kako u odnosu na prvotno utuženi iznos, tako i u odnosu na povišeni dio.
52.1. Građanski odjel Vrhovnog suda RH na svojoj drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. donio je pravno shvaćanje Su-IV-123/2024-5 pod točkom 2. koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
53. Na temelju svega iznesenoga, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti je usvojen.
54. U odnosu na po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja, a s osnova tzv. negativnih razlika, sud utvrđuje kako je isti u cijelosti neosnovan.
55. Naime, kako je prednje izloženo, provedenim financijskim vještačenjem sve tzv. negativne razlike, kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita, uključene su u izračun, prijeboj je već izvršen prilikom izrade nalaza i mišljenja.
56. Slijedom iznesenog, a budući da tuženik nema osnovanu dospjelu tražbinu prema tužiteljici, po tuženiku istaknuti prigovor radi prijeboja je odbijen.
57. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
57.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 14.6.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 2.11.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 8.1.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 4.3.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 9.4.2024. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. t. 4. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 16.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 7.6.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 19.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), sastava podneska od 4.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 11.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 16.4.2025. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.950,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 487,50 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 250,00 EUR, sveukupno 2.687,50 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
57.2. Tužiteljici nije priznat traženi trošak sastava podneska dostavljenog sudu 16.10.2023., iz razloga jer je isti na ovaj spis predmeta dostavljen omaškom, jer se ne odnosi na ovaj predmet već na predmet ovog suda poslovni broj P-418/2023.
Čakovec, 16. travnja 2025.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, putem ovog suda, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćnici
