1              Poslovni  broj:  5 Us I-894/2023-10

 

REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
      Erazma Barčića 5                                                                 Poslovni  broj:  5 Us I-894/2023-10

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sucu Vedranu Juričiću, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Monike Puharić, u upravnom sporu tužiteljice N. S. iz Z., W. … 10, zastupane po opunomoćenici J. K., odvjetnici u Z., H. 2, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, radi posebnog poreza na motorna vozila, 9. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Poništava se rješenje Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-415-05/22-01/56, URBROJ: 513-04-22-4 od 22. rujna 2022. i rješenje Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-410-19/21-19/62919, URBROJ: 513-02-3017/36-22-4 od 24. veljače 2022.

 

II.              Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 497,50 € (slovima: četiristo devedeset sedam eura i pedeset centi) / 9.371,03 kn (tri tisuće sedamsto četrdeset osam kuna i četrdeset jednu lipu)[1] u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

 

III.              Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova ovog upravnog spora iznad dosuđenog iznosa od 497,50 €.

 

Obrazloženje

 

1.               Osporavanim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Zagreb, Carinskog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-410-19/21-19/62919, URBROJ: 513-02-3017/36-22-4 od 24. veljače 2022., kojim je tužiteljicu utvrđena obveza plaćanja posebnog poreza na motorna vozila u iznosu od 10.334,09 kn za rabljeno osobno vozilo marke Audi Q2, pobliže opisano u izreci tog rješenja.

 

2.               Tužiteljica osporava zakonitost gore označenih rješenja zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. U tužbi, u bitnom, navodi da u konkretnom slučaju nisu bili ostvareni zakonski uvjeti za obračuna poreza obzirom da nije došlo do unosa i uvoza dobra u RH. Nastavno na prethodno, obrazlaže kako kupoprodaja predmetnog vozila nije realizirana obzirom da je odmah po uočenim nedostatcima na vozilu ugovor o kupoprodaji motornog vozila raskinut nakon čega je došlo do storniranja računa (sedam dana od izdavanja) te, posljedično tome, vraćanja vozila prodavatelju u Njemačku i povratu iznosa plaćenog na ime kupoprodajne cijene. Naglašava da je vozio vraćeno prije nego što je stekla faktični posjed odnosno isti registrirala i stavila u uporabu u RH. Iz svega navedenog slijedi da u vrijeme donošenja pobijanog prvostupanjskog rješenja više nije postojao pravni odnos između nje i prodavatelja vozila odnosno nije došlo do nastanka oporezivog događaja – unosa motornog vozila, temeljem kojeg joj je obračunata porezna obveza. U prilog tome ide rješenje Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (dalje: Fond), KLASA: UP/I-351-02/21-42/38555, URBROJ: 563-02-1/234-22-2 od 1. travnja 2022. kojim je to javnopravno tijelo, na temelju prethodno iznijetih odlučnih činjenica (raskid ugovora, storniranje računa, povrat iznosa kupoprodajne cijene) utvrdilo da vozilo nije stavljeno na tržište RH i na osnovu takvog utvrđenja oglasilo ništavim rješenje, KLASA: UP/I-351-02/21-42/38555, URBROJ: 563-01/1-21-1 od 30. prosinca  2021. kojim joj je utvrđena obveza plaćanja naknade za gospodarenje otpadom.  Navodi kako je u ovom upravnom sporu odlučna činjenica raskida ugovora i storniranja računa, te pravne posljedice koje nastupaju uslijed istih. Raskid ugovora za pravnu posljedicu da ima kao da nikada nije ni zaključen, dok storniranje računa za pravnu posljedicu ima kao da nikada nije izdan. Tuženik i prvostupanjsko tijelo niti jednom riječju ne osvrću se na te činjenice kao niti na njihove pravne posljedice već pukim formalističkim pristupom pri tumačenju odredbi Zakona o posebnom porezu na motorna vozila (NN br. 15/13, 108/13, 115/16, 127/17, 121/19; dalje: Zakon) tvrde da oporezivi događaj nastaje u onom trenutku kada se motorno vozilo unese ili uveze u RH, ali pri tome ne pojašnjavanu niti obrazlažu što se smatra unosom ili uvozom. Životno je i logično da unošenje ili uvoz motornog vozila znači i stvarno korištenje istog, registracija istog, te stavljanje u promet, a do čega u konkretnom slučaju nije došlo.

 

3.               Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja, te predlaže da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

 

4.               U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (NN br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17, 110/21; dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

 

5.               U cilju ocjene zakonitosti osporavanog rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta ovog upravnog spora.

 

6.               Iz stanja spisa proizlazi kako slijedi.

Tužiteljica je dana 13. prosinca 2021. podnijela poreznu prijavu za obračun plaćanje posebnog poreza na motorna vozila za vozilo marke Audi Q2. Navedeno motorno vozilo tužiteljica je kupila od stranog prodavatelja S. A. (iz Savezne Republike Njemačke) za što joj je ispostavljen račun br. 211212003 od 12. prosinca 2021. na iznos od 32.500 €. Iznos kupoprodajne cijene uplaćen je prodavatelju  6. prosinca 2021., a istog dana je u dokumentu o registraciji vozila (njemačkom) tužiteljica upisana kao vlasnik. Predmetno vozilo pregledano je od strane Stanice za tehnički pregled "A. A." 10. prosinca 2021. u postupku ispitivanja sukladnosti. Dana 17. prosinca 2021. tužiteljica putem e-maila obavještava carinsko tijelo da odustaje od podnesene prijave dok razloge odustanka pojašnjava naknadno, u podnesku od 15. veljače 2022., navodeći pritom da je ugovor o kupoprodaji raskinut zbog uočenih nedostataka na vozilu te da je isto vraćeno prodavatelju u Njemačku. U privitku tog podneska tužiteljica je dostavila račun (prodavatelja) br. 211219006 od 19. prosinca 2021. kojim je storniran račun od 12. prosinca 2021. te potvrdu o povratu iznosa kupovine (22. prosinca 2021.).

Iz stanja spisa također slijedi da su tužiteljici, osim posebnog poreza na motorna vozila, utvrđene obveze plaćanja: (1) poreza na dodanu vrijednost -  rješenjem istog prvostupanjskog tijela, KLASA: UP/I-410-19/21-19/62919, URBROJ: 513-02-3017/36-22-6 od 1. ožujka 2022. te (2) naknada gospodarenja otpadnim vozilima, rješenjem Fonda, KLASA: UP/I-351-02/21-42/38555, URBROJ: 563-01/1-21-1 od 30. prosinca  2021. Prvo spomenuti porezni akt poništen je presudom ovog suda posl. br. Us I -896/2023 od 18. rujna 2023., dok je drugi oglašen ništavim rješenjem Fonda, KLASA: UP/I-351-02/21-42/38555, URBROJ: 563-02-1/234-22-2 od 1. travnja 2022.

 

7.               Odredbom čl. 5. st. 1. tč. 1. Zakona, predmet oporezivanja su motorna vozila na koje nije obračunat i plaćen posebni porez u Republici Hrvatskoj koja se registriraju sukladno posebnim propisima, i to osobni automobili i ostala motorna vozila konstruirana prvenstveno za prijevoz osoba, uključujući motorna vozila tipa karavan, kombi i trkaće automobile iz tarifnih oznaka KN: 8703 21, 8703 22, 8703 23, 8703 24, 8703 31, 8703 32, 8703 33 i 8703 90, osim sanitetskih vozila, dostavnih »van« vozila i vozila posebno prilagođenih za prijevoz osoba s invaliditetom.

 

8.               Prema čl. 6. st. 1. tč. 1. Zakona obveznik plaćanja posebnog poreza je fizička i pravna osoba koja, radi uporabe na cestama u Republici Hrvatskoj, stječe motorno vozilo iz čl. 5. st. 1  Zakona u Republici Hrvatskoj ili koja takvo motorno vozilo na koje nije obračunat i plaćen posebni porez uvozi ili unosi u Republiku Hrvatsku.

 

9.               Sukladno čl. 7. st. 1. tč. 2. Zakona obveza obračunavanja i uplate posebnog poreza iz čl. 5. st. 1. Zakona nastaje kad pravna ili fizička osoba sa sjedištem, odnosno prebivalištem u Republici Hrvatskoj te trgovac rabljenim motornim vozilima unese ili uveze motorno vozilo namijenjeno za uporabu na cestama u Republici Hrvatskoj.

 

10.          Porezno tijelo dužno je zakonito utvrđivati sva prava i obveze iz porezno-pravnog odnosa. Porezno tijelo dužno je utvrđivati sve činjenice koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke, pri čemu je s jednakom pažnjom dužno utvrditi i one činjenice koje idu u prilog poreznog obveznika (čl. 6. st. 1. i 2. Općeg poreznog zakona, NN br. 115/16, 106/18, 121/19, 32/20, 42/20; dalje: OPZ).

 

11.          Analizirajući ukupnost činjenica utvrđenih iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i spisu predmeta ovog upravnog spora te podvodeći iste pod kontekst prethodno citiranih zakonskih normi, Sud nalazi da pobijane odluke javnopravnih tijela nisu utemeljene na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju te pravilnoj primjeni materijalnog prava, a na što osnovano tužiteljica upire u tužbi.

 

12.          Odredbe čl. 6. st. 1. i 2. OPZ-a utemeljuju načela zakonitosti i načelo materijalne istine u poreznom postupku. Ostvarivanje načela zakonitosti u poreznom postupku znači da je tijelo koje rješava određenu upravnu – poreznu stvar dužno u svemu se pridržavati materijalnih propisa koje primjenjuje u rješavanju upravne stvari te propisa kojima je reguliran postupak rješavanje određene upravne stvari. To se odnosi kako na sve radnje tako i na cjelokupan rad tijela na rješavanju upravne stvari. Načelo materijalne istine logičan je slijed zakonite provedbe poreznog postupka i obvezuje porezno tijelo da utvrdi sve činjenice bitne za donošenje odluke, dakle i one koje idu u prilog poreznom obvezniku, što međutim ne isključuje primjenu pravila o teretu dokazivanja ustanovljenog odredbom čl. 88. OPZ-a.
13.          Imajući u vidu da se ovom vrstom poreza, u biti, oporezuje stjecanje vozila, valja istaknuti da Zakon ne sadržava efikasno pravno sredstvo kojima bi se stranka mogla poslužiti u slučaju raskida ugovora o kupoprodaji vozila nakon što je isto uneseno, ali ne i registrirano u RH, zbog čega može doći do situacije, kao što je riječ u ovome sporu, u kojoj je porezni obveznik dužan podmiriti svoju poreznu obvezu neovisno o tome što do stvarnog stjecanja predmeta oporezivanja u konačnici nije došlo.

Naime, Zakon ne predviđa takvu okolnosti kao razlog za obnovu postupka, kao što je to slučaj pri oporezivanju prometa nekretnina (čl. 29. Zakona o porezu na promet nekretnina), dok je institut povrata poreza (čl. 18. Zakona) neprimjenjiv budući da predmetno vozilo nije bilo registrirano u RH.

Nastavno na prethodno valja navesti kako se, osim posebnog poreza, na stjecanje motornih vozila obračunava i porez na dodanu vrijednost. Prema pravilima koji uređuju ovu vrstu poraza, u slučaju raskida ugovora o kupoprodaji vozila porezni obveznik prodavatelj može smanjiti poreznu osnovicu, odnosno obvezu PDV-a, temeljem storno računa ako raspolaže odgovarajućim dokazom o povratu prodajne cijene.

 

14.          Iz ranije citiranih odredbi zakona slijedi da je nastanak obveze obračunavanja i naplate poreza vezan uz trenutak unosa vozila u RH. U konkretnom slučaju, a kako je to prethodno utvrđeno u tč. 6. obrazloženja ove presude, predmetno vozilo ušlo je u RH najkasnije 10. prosinca 2021. te je time formalno-pravno ispunjen uvjet za obračun poreza. Međutim, sama činjenica da je oporezivi događaj nastao ne oslobađa porezno tijelo da razmotri učinak osobitih okolnosti slučaja na oporezivanje (posebice ako su iste nastale neposredno nakon oporezivog događaja) u širem kontekstu od onog zadanog normama mjerodavnog propisa. Jedino takvim pristupom u rješavanju određene upravne (porezne) stvari ostvaruje su puna primjena načela zakonitosti i materijalne istine iz čl. 6. st. 1. i . 2. OPZ-a. U prilog tome govori i ustavnosudska praksa budući da je Ustavni sud RH u svojim brojnim odlukama iznio stajalište da su nadležna tijela, uključujući i sudove, dužna tumačiti i primjenjivati mjerodavno pravo, uvijek i bez izuzetaka, u svjetlu osobitih okolnosti svakog pojedinog slučaja.

 

15.          Slijedom obrazloženog, kako u sustavu oporezivanja porezom na dodanu vrijednost raskid pravnog posla na osnovu kojeg je došlo do stjecanja motornog vozila predstavlja činjenicu koja ukida porez, to bi po analogiji ova činjenica trebala imati isti učinak i kod obračuna posebnog poreza te ne može ostati zanemarena u postupku samo zato što zakonodavac nije predvidio pravnu normu koja bi regulirala takve slučajeve.

 

16.          Slijedom ovako izloženog stanja stvari, zaključak je ovog Suda da porezna obveza utvrđena pobijanim prvostupanjskim rješenjem nije utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava te je stoga valjalo usvojiti tužbeni zahtjev i poništiti osporavana rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela bez vraćanja na ponovni postupak, a čime je predmetna upravna stvar meritorno riješena te se upravni postupak u navedenoj stvari ima smatrati dovršenim.

 

17.          Odluka Suda o troškovima spora (tč. II. i III. izreke) temelji se na odredbi čl. 79. ZUS-a te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; 37/22, 126/22; dalje: Tarifa). Tužiteljici su priznati troškovi zastupanja po odvjetniku i to: sastav tužbe (Tbr. 23. tč. 1. Tarife) te zastupanje na ročištu održanom 2. studenog 2023. (Tbr. 23. tč. 2. Tarife), za svaku radnju u pojedinačnom (zatraženom) iznosu od 199,00 €, sve uvećano za pripadajući PDV u iznosu 99,50 €, odnosno sveukupno 497,50 €.

Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 12. listopada 2023. iz razloga što se po ocjeni ovog Suda ne radi o opravdanom trošku, odnosno trošku koji bi bio nužan za vođenje ovog upravnog spora. Također, tužiteljici nisu priznati trošak sastava žalbe protiv prvostupanjskog rješenja budući da se ne radi o trošku koji je nastao u tijeku upravnog spora,  kao niti trošak sudskih pristojbi obzirom da sukladno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (NN br. 118/18, 51/23; dalje: ZSP) trošak sudske pristojbe pada na teret stranke samo u slučajevima kada Sud odbaci tužbu ili odbije tužbeni zahtjev.

 

U Rijeci 9. studenog 2023.

 

                   Sudac

Vedran Juričić, dipl. iur., v. r.

 

 

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. st. 5. ZUS-a).