REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-1042/2019-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu ovog suda Jadranki Babić-Milberg, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po Krešimiru Kmaet, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupana po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 18. ožujka 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice Krešimira Kmet, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika HŽ, odvjetničkog vježbenika, 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 9011491181 od 5.6.2006., kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa između tužiteljice UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, te stoga ista odredba ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužiteljici UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 630,22 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca. 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita određenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve do isplate, na iznose kako slijedi:

na iznos od 9,90 EUR od 1.9.2007.

na iznos od 9,67 EUR od 1.10.2007.

na iznos od 9,56 EUR od 1.11.2007.

na iznos od 9,50 EUR od 1.11.2007.

na iznos od 9,69 EUR od 1.1.2008.

na iznos od 9,51 EUR od 1.2.2008.

na iznos od 18,48 EUR od 1.3.2008.

na iznos od 17,99 EUR od 1.4.2008.

na iznos od 17,46 EUR od 1.5.2008.

na iznos od 17,16 EUR od 1.6.2008.

na iznos od 16,80 EUR od 1.7.2008.

na iznos od 16,48 EUR od 1.8.2008.

na iznos od 16,40 EUR od 1.9.2008.

na iznos od 16,83 EUR od 1.10.2008.

na iznos od 16,64 EUR od 1.11.2008.

na iznos od 15,77 EUR od 1.12.2008.

na iznos od 16,84 EUR od 1.1.2009.

na iznos od 16,84 EUR od 1.2.2009.

na iznos od 15,98 EUR od 1.3.2009.

na iznos od 15,57 EUR od 1.4.2009.

na iznos od 15,39 EUR od 1.5.2009.

na iznos od 14,80 EUR od 1.6.2009.

na iznos od 14,56 EUR od 1.7.2009.

na iznos od 14,13 EUR od 1.8.2009.

na iznos od 13,89 EUR od 1.9.2009.

na iznos od 13,44 EUR od 1.10.2009.

na iznos od 13,24 EUR od 1.11.2009.

na iznos od 13,00 EUR od 1.12.2009.

na iznos od 12,85 EUR od 1.1.2010.

na iznos od 12,59 EUR od 1.2.2010.

na iznos od 12,44 EUR od 1.3.2010.

na iznos od 12,08 EUR od 1.4.2010.

na iznos od 11,98 EUR od 1.5.2010.

na iznos od 11,76 EUR od 1.6.2010.

na iznos od 11,59 EUR od 1.7.2010.

na iznos od 11,53 EUR od 1.8.2010.

na iznos od 11,16 EUR od 1.9.2010.

na iznos od 10,54 EUR od 1.10.2010.

na iznos od 10,24 EUR od 1.11.2010.

na iznos od 10,31 EUR od 1.12.2010.

na iznos od 9,71 EUR od 1.1.2011.

na iznos od 9,17 EUR od 1.2.2011.

na iznos od 8,79 EUR od 1.3.2011.

na iznos od 8,24 EUR od 1.4.2011.

na iznos od 7,79 EUR od 1.5.2011.

na iznos od 7,82 EUR od 1.6.2011.

na iznos od 7,36 EUR od 1.7.2011.

na iznos od 6,99 EUR od 1.8.2011.

na iznos od 6,90 EUR od 1.9.2011.

na iznos od 5,76 EUR od 1.10.2011.

na iznos od 5,16 EUR od 1.11.2011.

na iznos od 1,94 EUR od 1.12.2011.

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 33,39 eura kao neosnovanim.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužiteljici UŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati troškove postupka u iznosu od 1.114,04 eura skupa sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Odbija se tužiteljica s dijelom zatraženog troška postupka u iznosu od 187,50 eura, kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 6. lipnja 2006. sklopila Ugovor o kreditu broj 9011491181 u iznosu od 23.909,34 CHF s promjenjivom kamatnom stopom od 5,50% godišnje, predviđeno u članku 4. Ugovora.

1.1. Navodi da se o navedenoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, niti je za tužiteljicu postojala takva mogućnost, te da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji bi utjecali na odluku tuženika o promjeni ugovorene kamatne stope.

1.2. Nadalje, poziva se i na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom se utvrđuje da je takva odredba ništetna te da korisnici kao potrošači imaju pravni interes na ostvarivanje prava koja im pripadaju.

1.3. Traži da sud donese presudu kojom će utvrditi u deklaratornom dijelu ništetnost ugovorne odredbe članka 4. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke i obvezati tuženika za isplatom iznosa stečenog bez osnove temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koji iznos će postaviti nakon provođenja knjigovodstveno-financijskog vještačenja, a kao vrijednost predmeta spora označava iznos od 5.000,00 kn (sada 663,61 eura).

2. Tuženik se u cijelosti protivio tužbi i tužbenom zahtjevu.

2.1. Prije upuštanja u raspravljanje ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu pozivom na članak 48. i 59 ZPP-a kao i članak 11. Ugovora okreditu.

2.2. Vezano uz navode tužbe i tužbenog zahtjeva smatra da je tužitelj cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti zatvoren 20. travnja 2011. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

2.3. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta i da je stav tuženika da je tužitelj bio dužan sam procijeniti odgovara li ugovor o kreditu njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelji učinio. Iluzorno je očekivati da bi banka pregovarala sa svakim klijentom o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, zbog posebne regulative u poslovanju banaka i zbog činjenice da bi u takovom slučaju odobrenje kredita trajalo mjesecima, što bi dovelo do poskupljenja usluga. Ističe da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji je prije zaključenja ugovora dobila sva potrebna pojašnjenja i informacije, a koju je činjenicu potvrdio potpisom ugovora.

2.4. Tuženik nadalje ističe kako nije utvrđeno da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila nezakonita, nego je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, jer da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, jer je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa i nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Smatra da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik i učinio. Kamatna stopa nije prelazila zakonom dopuštenu visinu stope. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat.

2.5. Zaključno tuženik navodi da je tužitelj izričito pristalo na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno je odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te usklađeno i sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa nema protupravnosti u postupanju tuženika i promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes niti pravo tužitelja.

2.6. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare u odnosu na sva potraživanja s dospijećem unazad tri godine od dana podnošenja tužbe.

3. U nastavku postupka parnične strane su u bitnome ostale kod svojih navoda.

4. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom sklopilo Ugovor o kreditu broj 9011491181 od 5. lipnja 2006. solemniziran 6. lipnja 2006. po Javnom bilježniku Mariji Baković iz Zagreba, broj: OU-967/06, temeljem kojeg je tuženik stavio na raspolaganje tužiteljici iznos od 23.909,34 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. Nije sporno da je ugovor sklopljen na vrijeme od 72 mjeseca s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Također, tuženik nije sporio činjenicu da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti.

5. Sporno je da li je ovaj sud mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Sporno je da li je u Ugovor o kreditu inkorporirana odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, a time i ništetna i ima li sada tužiteljica pravo na isplatu na ime stečenog bez osnove. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja, da li tužiteljica ima status potrošača. Sporna je osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

6. Sud je odbio tuženikom prigovor mjesne nenadležnosti pozivom na odredbu čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) i čl. 50. st. 1. istog zakona jer se radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kada se o istoj nije posebno pregovaralo već je ista sastavni dio tipskog sadržaja ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaja, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana s obzirom na cijenu i vrijeme potrebno za putovanje tužitelja u Zagreb i natrag. Nadalje, prema čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba se smatrati nepoštenom ako nije bilo posebnog pregovaranja, te je isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Po mišljenju ovog suda, udaljenost Slavonskog Broda od Zagreba i troškovi putovanja javnim prijevozom uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice. Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju se ugovori o potrošačkom kreditu, informacije i prava o ugovoru o kreditu, pristup bazi podataka, nadzor i zaštita prava potrošača, a u kojima kao korisnik kredita nastupa potrošač koji uzima kredit pod uvjetima i u svrhu koju određuje taj Zakon. Navedenim zakonom određena je i nadležnost sudova pa je tako čl. 19.l st.1. propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu, potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Radi navedenoga, kada je tužiteljica kao mjesno nadležnom sudu za spor u vezi s ugovorom o kreditu, tužbu podnijela Općinskom sudu u Slavonskom Brodu kao sudu prebivališta potrošača, postupila je sukladno odredbi čl. 19.l. st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

7. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

8. U dokaznom postupku, izvršen je uvid i pročitan Ugovor o kreditu broj 9011491181 od 5. lipnja 2006. (list 7 do 9 spisa), uvid u izvadak iz MKV (list 6 spisa), uvid u plan otplate (list 10-11 i str. 48-49 spisa), uvid u dopis tužiteljice od 19. rujna 2018. (list12 spisa), uvid u dopis tuženika od 26. rujna 2018. (list 13 spisa), uvid u brošuru Poslovanje s građanima Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 28 do 31 spisa), uvid u Opće uvjete poslovanja s građanima od 19. listopada 2004. (list 23-27 spisa), uvid u knjigovodstvenu karticu (str. 50-64 spisa), uvid u pregled uplata po kreditu (str. 65-66 spisa), uvid u nalaz i mišljenje vještaka Mirjana Radman-Funarić od rujna 2024. (str. 71-79 spisa). Provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirjani Radman-Funarić iz Slavonskog Broda čiji je nalaz pročitan i dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke.

9. Nije proveden dokaz saslušanjem vještaka pred sudom, već je prihvaćen pisani nalaz i mišljenje iz razloga ekonomičnosti postupka. Tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka a tužiteljica je prihvatila nalaz vještak u cijelosti i u skladu s nalazom postavila konačni specificirani tužbeni zahtjev.

10. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka, a primjenom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev osnovan.

11. Iz Ugovora o kreditu broj 9011491181 od 5. lipnja 2006. (list 7 do 9 spisa) utvrđeno je da je tužiteljica s tuženikom sklopila ugovor o kreditu za kupovinu vozila (čl. 2.) u iznosu od 23.909,34 CHF obračunato prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita (čl. 1.), promjenjivom kamatnom stopom (čl. 4.) i s rokom otplate od 72 mjeseca (čl. 7.1.).

12. Saslušana pred sudom tužiteljica je iskazala da je Ugovor o kreditu sa PBZ-om zaključila u 2006. za kupovinu motornog vozila koje je pronašla u jednom auto kući u [adresa]. Navela je da ju je auto kuća uputili da obiđe nekoliko banaka i vidi koji joj je kredit najpovoljniji što je i učinila i na kraju se odlučila za ovdje tuženika jer je smatrala da imaju najpovoljnije uvjete kreditiranja. Kada je došla u banku rekla im je za što joj kredit treba i u kojem iznosu, a oni su joj ponudili kredit vezan uz CHF kao najpovoljniji. Osobno nikad se prije toga nije susrela s valutom CHF ali je vjerovala da se radi o najpovoljnijem kreditu za nju. Prodajni razgovor se svodio uglavnom na potrebnu dokumentaciju za realizaciju kredita i nikakvog govora nije bilo niti o valutnoj klauzuli, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi za koju niti ne zna da ju je kao takvu ugovorila. Nitko ju nije uputio niti joj pojasnio bilo kakav rizik sklapanja ovakvog ugovora o kreditu. Ugovor je pročitala u dijelu koji ju je zanimao a to je iznos kredita, visina rate i rok plaćanja. Kredit je u cijelosti otplatila uplatama na kreditnu partiju i za vrijeme trajanja kredita rata joj je porasla za više od 50 %. Istakla je da vozilo koje je kupila isključivo koristila za osobne svrhe i u vrijeme sklapanja ugovora na sebi nije imala registriran obrt, niti udjele u trgovačkom društvu, niti je po bilo kom osnovu kupljeno vozilo koristila kao poreznu olakšicu. Ponovila je da se cijeli prodajni razgovor svodio samo na iznos kredita i rok otplate, a da nikakvog govora nije bilo o vezanju otplatnih anuiteta uz valutu CHF, razlozima eventualnog povećanja rate i o tome što bi sve moglo utjecati na povećanje rate kredita.

13. Pročitanu materijalnu dokumentaciju sud je u cijelosti prihvatio jer nitko od stranaka nije sporio njezinu vjerodostojnost. Nadalje, iz iskaza tužiteljice koji je dan logično i uvjerljivo, te mu sud u cijelosti priklanja vjeru, utvrđeno je da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu vezanim uz promjenjivu kamatnu stopu, nije pregovaralo. Osim toga, sud prihvaća iskaz tužiteljice istinitim u dijelu u kojem iskazuje da joj je kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF i primjenjivu kamatnu stopu prezentiran kao najpovoljniji, kao i da je izostalo u potpunosti pregovaranje o spornim odredbama ugovora. Nadalje, njezin je iskaz suglasan i materijalnoj dokumentaciji u spisu iz koje je utvrđeno da je tužiteljici tijekom razdoblja otplate kredita kamatna stopa i s njom u vezi rata kredita znatno porasla.

14. Temeljem uvida u Ugovor o kreditu i iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je kredit realizirala s namjenom kupovine motornog vozila, kao fizička osoba. Tuženik nije predlagao bilo kakve dokaze na okolnosti poreznog statusa vozila i uz tako činjenično utvrđenje ovaj sud smatra da je tužiteljica bila u ugovornom odnosu s tuženikom sa statusom potrošača u smislu čl. 3. točka 1. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 93/03, dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu.

15. Tuženik nije dokazao da bi korisnike kredita, niti konkretno tužiteljicu valjano upozorio i upoznao s rizicima sklapanja ugovora s promjenjivom kamatnom stopom i egzaktnim parametrima i metodama izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. I sam tuženik u odgovoru na tužbu (str.18-19 st.9. spisa) navodi da je iluzorno očekivati da bi banka pregovarala sa svakim klijentom o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, zbog posebne regulative u poslovanju banaka i zbog činjenice da bi u takovom slučaju odobrenje kredita trajalo mjesecima, što bi dovelo do poskupljenja usluga.

16. U kontekstu svega navedenog, sud je uzeo u obzir da je tužiteljica kao potrošač bila u slabijem položaju u odnosu na drugu ugovornu stranu glede njezine pregovaračke moći, razine znanja, te nemogućnosti utjecaja na sadržaj odredbe.

17. Prema mišljenju ovoga suda, tužiteljica se vezano za utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, osnovano poziva na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P–1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. u postupku kolektivne zaštite interesa potrošača jer je upravo tim presudama presuđeno da je između ostalih i tuženik, u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditu na način da je nepošteno ugovorena promjena kamatne stope mijenjana jednostranim odlukama banke i na način da se o svakoj promjeni kamatne stope nije s tužiteljicom, kao potrošačem, pojedinačno pregovaralo, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača.

18. Naime, iz Ugovora o kreditu je utvrđeno da je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva. Uz navedenu odredbu ne stoji o kojim će parametrima ovisiti buduće kretanje visine kamatne stope, a sud prihvaća navode tužitelja da mu isti nisu pojašnjeni niti prilikom sklapanja Ugovora a niti prilikom svake promjene kamatne stope. Posebno se ističe da niti tuženik nije dokazao da je u konkretnoj situaciji postupio drugačije od situacije koja je činjenično bila temeljem za pravna utvrđenja iz presuda za zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezana uz ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 12. lipnja 2024. odustao od dokaza saslušanjem GŽ, službenice banke, predloženom na okolnosti pružanja informacija u tijeku postupka ugovaranja predmetnog ugovora.

19. Ugovaranje promjenjive kamatne stope je dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP-a vezan. Tim više na činjenični supstrat ovog postupka, u kojem je iskazom tužiteljice utvrđeno da je sklapanjem spornog Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 2. tog zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. Prema stavu suda u konkretnom su slučaju ispunjeni svi navedeni kriteriji. Naime, odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi određena je u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužiteljica kao potrošač nije dobila mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa utvrđeno je da se početna kamatna stopa, ugovorena kao promjenjiva, tijekom cijelog otplatnog razdoblja povećavala, te je od 5,50% porasla do 7,45% (str. 73 spisa). Protivno je načelu savjesnosti i poštenja kada stranke bez posebnog pregovaranja jedna drugoj uvjetuju obvezu koja je u trenutku sklapanja Ugovora neodrediva, a čija visina ovisi o jednostranoj odluci tuženika, čime je tuženik sebe doveo u znatno povoljni položaj od tužiteljice kao potrošača, i što je uzrokovalo neravnopravan položaj stranaka. Dakle, kako stranke nisu posebno pregovarale o odredbi čl. 4. Ugovora o kreditu, kako ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, i u konačnici kako je takova odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika, te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, sud je stava da je takova odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštena, time i ništetna (čl. 87. ZZP/03).

22. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. izreke presude.

23. Nisu prihvaćeni kao relevantni za utvrđenja činjeničnog stanja i donošenja odluke u ovom postupku dokazi priloženi po tuženiku i to brošura Poslovanje s građanima Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke (list 28-31 spisa) i Opći uvjeti poslovanja s građanima od 19. listopada 2004. (list 23-27 spisa), pošto se radi o dokumentima od kojih je prvo navedeni nepoznatog datuma donošenja i nije poznato da li je uopće primjenjiv na konkretni ugovorni odnos, a drugo navedenim nije definirano o kojim parametrima ovisi promjena ugovorene promjenjive kamatne stope, niti on dokazuje da bi se sa tužiteljicom pregovaralo na način da bi joj bili pojašnjeni načini promjene kamatne stope, parametri i metode o kojima to ovisi, kao i svi rizici ugovaranja kredita vezanim uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu. U konkretnom slučaju ovaj sud je imao u vidu intervencijski efekt presuda u kolektivnom sporu i izveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz kojih dokaza je zaključio da tužiteljica kao korisnik kredita nije bila od strane banke informirana o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe na bilo koji drugi način izuzev standardnog ugovora sastavljenog po tuženiku i javno dostupnim informacijama koje su uzete u obzir u tzv. "kolektivnom sporu". Pri tome valja naglasiti da je upravo na tuženici bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dala odgovarajuće obavijesti tužiteljici kao potrošaču o parametrima promjene kamatne stope koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu,

24. Na okolnosti visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po vještaku Mirjani Funarić-Radman iz Slavonskog Broda. Vještak je u skladu sa zadatkom izradila nalaz i mišljenje u kojem navodi da je uslijed promjene kamatne stope, uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj CHF na dan isplate kredita, tužiteljica više platila iznos od 630,22 eura.

25. Nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka, tužiteljica je prihvatila nalaz i mišljenje vještaka i podneskom od 25. veljače 2025. uredila i specificirala tužbeni zahtjev u skladu s nalazom na način da je u cijelosti ostala kod deklaratornog dijela pod točkom I. tužbenog zahtjeva a u kondemnatornom dijelu pod točkom II. tužbenog zahtjeva, postavilo traženje po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ukupno u iznosu od 630,22 eura.

26. Tuženik je ostao u cijelosti kod svih svojih navoda ističući da nije ugovoren kredit u CHF s fiksnom kamatnom stopom kako je to obračunato u nalazu vještaka. Sud je u cijelosti odbio navedeni prigovor iz razloga što je utvrđeno da je odredba ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je ona navedena u ugovoru, ništetna zbog čega se u konkretnom slučaju ima primijeniti kamatna stopa važeća na dan sklapanja ugovora o kreditu sa kojom je tužiteljica bila upoznata i za koju je znala koliko iznosi. Sve daljnje promjene kamatne stope tuženik je mijenjao bez da je prethodno prilikom sklapanja ugovora tužiteljici pojasnio parametre i metode o kojima će ovisiti visina kamatne stope i jednako tako u tijeku otplate kredita. Dostavljanje obavijesti banke o promjeni kamatne stope zasigurno ne predstavlja dokaz o valjanom obavještavanju stranke o razlozima mijenjanja kamatne stope i parametrima koji su utjecali na isto.

27. Odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18; dalje ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

28. Osnovna je posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO), da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu, ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO).

29. Međutim, to ipak ne znači da odluka donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnicama u kojima je istaknut zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove. Isto bi bilo protivno svrsi odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/14) da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obligatorno primijeni i u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Volja zakonodavca bila je da i u parničnom postupku kao što je ovaj, u kojem se traži upravo vraćanje primljenog na temelju ništetne odredbe, odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj je utvrđeno da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje sudove u deklaratornom dijelu. U prilog iznesenog govori i odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., koja individualnu zaštitu ne ograničava samo na postupke radi naknade štete.

30. Tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu na ime ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 4. Ugovora u iznosu od 630,22 eura što čini zbroj više plaćenih iznosa tijekom cijelog razdoblja otplate, što proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

31. Tuženik se podneskom od 28. veljače 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva.

32. Nesporno je da je tužiteljica djelomično povukla prvotni tužbeni zahtjev za iznos od 33,39 eura a jednako tako je nesporno da u trenutku podnošenja tužbe i tužbenog zahtjeva nije raspolagala svom dokumentacijom potrebnom za izračun i pravilno postavljanje visine svoga traženja. Tek nakon dostavljanja dokumentacije i provedenog postupka vještačenjem bila je saznanja o visini potraživanja.

33. Kako se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, odlučeno je kao pod III. izreke presude.

34. Tuženik je u postupku istaknuo prigovor zastare, koji prigovor sud nije cijenio osnovanim.

35. U odnosu na deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi ugovora nije nastupila zastara jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, niti može zastarjeti (čl. 328. Zakona o obveznim odnosima).

36. Što se tiče kondemnatornog dijela zahtjeva za isplatom iznosa stečenog bez osnove na ime promjenjive kamatne stope, sud je stava da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 4. travnja 2012. godine (Trgovački sud u Zagrebu P-1401/12), u kojem je postupku u konačnici dana 13. lipnja 2014. godine donesena pravomoćna presuda Pž-7129/13, a od pravomoćnosti koje presude zastara počinje ponovno teći.

37. Navedeno je pravno shvaćanje izneseno i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/17 od 20. veljače 2018., suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i objedinjenom pravno shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice odjela od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.".

38. Kako je tužba podnesena 12. lipnja 2019. to do podnošenja tužbe svakako nije protekao rok od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima koji se za promjenjivu kamatnu stopu računa počev od 13. lipnja 2014.

39. Tužiteljici su priznate kamate u skladu sa zatraženim, odnosno kako su utvrđene nalazom vještaka, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, koji glasi da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako su pojedine odredbe Ugovora nepoštene, to je tuženik, kao nepošteni stjecatelj dužan platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja.

40. Slijedom navedenog, tužiteljici je primjenom čl. 1111. u vezi s čl. 323. ZOO-a priznato pravo na isplatu stečenog bez osnove kako je to zatraženo konačno postavljenim tužbenim zahtjevom skupa sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to navedeno u izreci presude pod točkom II. izreke presude

41. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i sud joj je dodijelio pravo na naknadu nužnih i potrebnih troškova.

42. Vezano uz kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, ovaj sud smatra da je tužiteljici postavljeni tužbeni zahtjev u pretpostavljenoj visini, bez financijskih znanja, nakon provedenog financijskog vještačenja isti specificirala, zbog kojeg postupanja za tuženika nisu nastali nikakvi troškovi.

43. Takvu odluku ovaj sud temelji i na pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije iskazao u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ 44. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga tuženik ne bi imao pravo na naknadu parničnog troška. Sve navedeno, uvažavajući i činjenicu da za tuženika odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva nisu nastali nikakvi posebni troškovi u postupku.

45. Tužiteljica je zatražila naknadu troška u iznosu od 1.301,54 eura za zastupanje po punomoćniku te daljnje troškove pristojbi i naknade za vještačenje.

45.1. Priznat joj je trošak zastupanja po punomoćniku u skladu s vrijednosti predmeta spora (630,22 eura), priloženom troškovniku i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23, dalje: Tarifa) i to trošak sastava tužbe 100,00 eura (Tbr. 7/1), trošak zastupanja na ročištima 12.6.2024, 27.2.2025. i 18.3.2025., za svako u iznosu od zatraženih 100,00 eura ili ukupno 300,00 eura (Tbr.9/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 50,00 eura (Tbr. 9/3 Tarife), trošak sastava podnesaka od 24.2.2025. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 8/1 Tarife), ili ukupni troškovi zastupanja po punomoćniku u iznosu od 550,00 eura skupa s pripadajućim PDV-om od 25% ili 137,50 eura, ukupno 687,50 eura.

45.2. Tužiteljici je priznat i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura kao i trošak naknade za financijsko vještačenje u zatraženom iznosu od 400,00 eura.

45.3. Ukupni priznati troškovi tužiteljice iznose 1.114,04 eura.

46. Na priznati trošak tužiteljici su priznate i kamate od dana donošenja presude u skladu sa zatraženim u skladu sa zatraženim te primjenom čl. 151. st.3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022, 6/2024).

47. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod IV. izreke presude.

48. U preostalom zatraženom iznosu od 187,50 eura troškova postupka, zahtjev tužiteljice je odbijen kao neosnovan.

48.1. Tužiteljici nije priznat zatraženi iznos od 100,00 eura i 25,00 eura PDV za opomenu pred tužbu od 14.8.2018. iz razloga što navedeni podnesak nije bitan za donošenje odluke o glavnoj stvari u ovom postupku.

48.2. Nije priznat niti zatraženi iznos naknade za pristup na ročište za objavu presude preko priznatih 50,00 eura do zatraženih 100,00 eura, sve sa PDV-om, jer se trošak po ovom osnovu priznaje u skladu s odredbom Tbr. 9/3 Tarife u visini od 50% iznosa.

49. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod V. izreke presude.

Slavonski Brod, 16. travnja 2025.

Sudac

Jadranka Babić-Milberg

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana objave presude, za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, rok teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

Dna:

1. Odvj. Krešimir Kmet, Slavonski Brod,

2. OD Leko i partneri, Zagreb.