Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ob-141/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, člana vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja JC OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Đuri Zoroe, odvjetniku iz Sesveta, protiv tužene MC OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Mariu Suknu, odvjetniku iz Zagreba, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj 18 P Ob-58/2021-50 od 26. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Vrbovcu, poslovni broj 18 P Ob-58/2021-50 od 26. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da devizna štednja u ukupnom iznosu od 9.937,33 eura., koja se u HPB d.d. Zagreb nalazi se na računima tuženice i to:

- na računu [broj bankovnog računa] iznos od 2.065,82 eura i

- na depozitnom [broj] iznos od 7.871,45 eura, predstavlja bračnu stečevinu tužitelja ĆC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženice MC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na jednake dijelove.

2. Nalaže se HPB d.d. Zagreb da, nakon pravomoćnosti presude, u roku od 8 dana, tužitelju ĆC isplati polovicu iznosa od 9.937,33 eura.

3. Nalaže se tuženici MC da tužitelju ĆC, u roku od 15 dana, naknadi prouzročeni parnični trošak, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate." II Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.057,90 eur u roku od 15 dana.

2. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 2. Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 -dalje:ZPP), predlažući da drugostupanjski sud, usvoji žalbu i ukine pobijanu presudu te predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovnu odluku, ali pred drugim raspravnim sucem.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da devizna štednja u ukupnom iznosu od 9.937,33 eura, koja se u HPB d.d. Zagreb nalazi na računima tuženice i to: na računu [broj bankovnog računa] u iznosu od 2.065,82 eura i na depozitnom [broj] u iznosu od 7.871,45 eura, predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i tuženice na jednake dijelove.

6. Tijekom postupka pa i u žalbenom stadiju postupka između stranaka je sporno predstavljaju li novčana sredstva na računima kod Hrvatske poštanske banke d.d. koje je naznačio tužitelj njihovu bračnu stečevinu ili su posebna imovina tužene odnosno njihove kćerke ZC, kako to tvrdi tužena.

7. U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je između stranaka nesporno da su bili u braku od 23. prosinca 1983. do 8. srpnja 2022. time da je bračna zajednica faktično prestala još u prosincu 2020., da su tijekom braka zajednički kupili gradilište u [adresa] na kojem su sagradili obiteljsku kuću u kojoj su živjeli do prestanka bračne zajednice, a o kojoj također vode spor u vezi bračne stečevine u drugom predmetu, da imaju dvoje zajedničke djece sada u odrasloj dobi, da su oboje bili zaposleni time da tužitelj dulje vremensko razdoblje nije radio zbog kaznenog postupka koji se protiv njega vodio, ali da je ipak primao plaću, kao i po okončanju toga postupka u kojem je pravomoćno oslobođen dobio određenu isplatu,

- da iz dostavljenih podataka Hrvatske poštanske banke d.d. (list 79-84) proizlazi da je [broj] otvoren 8. svibnja 2012. sklapanjem tužene ugovora o stambenoj štednji uplatom depozita od 1.000,00 kn (zahtjev s lista 34), zatim da je 1. lipnja 2012. uplaćen depozit od 1.590,28 kn, 21. kolovoza 2012. u iznosu od 1.000,00 kn, 20. prosinca 2012. u iznosu od 1.450,00 kn te 30. travnja 2013. u iznosu od 979,00 kn, dakle ako se kćerka stranaka zaposlila kako tvrdi u travnju 2013., a što tužitelj nije ni osporio, navedene uplate da su mogle biti iz njezine ušteđevine, a za ostale je mogla davati novac za tu stambenu štednju majci od svoje plaće, da iz navedenih uplata depozita proizlazi da je uplaćeno oko 6.000,00 kn do razdoblja kada je već primala plaću,

- da iz ugovora o oročenom štednom ulogu (list 58-59) i dopisa Zagrebačke banke d.d. od 16. studenoga 2023. (list 158) proizlazi da je kćerka stranaka HC, sada ZC oročila kod te banke iznos od 1.488,56 CHF 18. prosinca 2007., a zatvorila ga je 2. lipnja 2009, da obzirom na tečaj te valute u odnosu na domaću valutu kunu, koji je iznosio za 1 CHF preko 6,20 kn, kao i ostvarenu ugovorenu kamatu za vrijeme oročenja proizlazi da je tako stečena ušteđevina kada ju je podigla iznosila preko 9.000,00 kn,

- da je moguće da je u vrijeme kada je tužena 2012. sklopila ugovor o stambenoj štednji na rok od pet godina kćerka stranaka imala novac i za polaganje depozita, ali i za daljnje uplate depozita do vremena kada je počela primati plaću u svibnju 2013.,

- da iz prometa po računu Hrvatske poštanske banke d.d. proizlazi da je račun stambene štednje na ime tužene zatvoren 14. svibnja 2021., dakle nakon podnošenja tužbe u ovom predmetu, sa ušteđenim iznosom od 7.928,05 eur,

- da je iskaz tužene i kćerke stranaka sudu uvjerljiv, životan i logičan, a istinitost njihova iskazivanja pokrepljuju i analizirani materijalni dokazi,

- da je novac sa računa stambene štednje koji je glasio na tuženu zapravo bio posebna imovina ZC koja ga je i podigla te ne predstavlja bračnu stečevinu stranaka,

- da je sporni račun tužene broj 3213022375 otvoren kod Hrvatske poštanske banke d.d. 30. travnja 2010., a prema izvodu o stanju računa izdanom za prosinac 2020. na dan 31. prosinca 2020., kada stranke više nisu živjele zajedno iznosio 2.065,82 eur nakon čega da je tužena podigla iznos od 2.060,24 eur u travnju i svibnju 2021. dakle, nakon prestanka bračne zajednice,

- da je iz prometa po tom računu (list 128-129) vidljivo da je na njemu tužena imala od 2011. do listopada 2017. i veće svote, no od tada da je na računu ostao samo iznos od 2.065,82 eur, a sve drugo da je podigla tijekom zajednice života s tužiteljem,

- da sud poklanja vjeru iskazu tužene da je taj novac njezina posebna imovina stečena nasljeđivanjem roditelja koji su živjeli u [adresa],

- da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Mostaru od 22. ožujka 2006. (list 27) proizlazi da je iza majke LC umrle **.**.2000. naslijedila 1/8 dijela neutvrđenog novčanog iznosa stare devizne štednje na računu svoje majke, da ona tvrdi da joj je temeljem toga nasljeđivanja znatno kasnije isplaćen iznos od 800,00 eura, a tužitelj ničim ne osporava visinu tako stečene imovine već tvrdi da ako ga je i primila da je utrošila u kućanstvo, da je neodlučno kuda je ona uložila taj novac, je li ga potrošila u kućanstvo ili položila na račun, da se radi o njezinoj posebnoj imovini, pa i ako ga je uložila u kuću ili kupnju neke imovine na njemu je teret takvog dokazivanja sukladno odredbi članka 221.a ZPP pa se smatra da nije dokazao tu činjenicu,

- da vjeruje i iskazu tužene o primljenom iznosu od 1.700,00 CHF od brata DC koji je zorno i u detalje opisao stečeni novac njihovih roditelja, postupanje s njim u ratno vrijeme u Bosni i Hercegovini te odluku roditelja da ga on čuva za njihove potrebe, a onda da ga je, budući da ga nije potrošio na njih, naknadno podijelio ravnomjerno među braćom prema pripadajućim nasljednim dijelovima, tvrdeći da je tužena mogla dobiti sigurno preko 1.500,00 CHF, da je i ovaj svjedok sudu uvjerljiv, a i sam tužitelj je priznao da je svjedok dao tuženoj neki novac, tvrdeći da nije trebao, pa da to potvrđuje istinitost iskaza svjedoka da tužitelj zna za to,

- da sud poklanja vjeru tuženoj i njezinom bratu te se utvrđuje da je i novac koji je tužena imala na tom računu krajem 2020. u iznosu od 2.065,82 eur, a kasnije ga podigla, njezina vlastita imovina.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su sporna novčana sredstva stjecana od 2010. kada je tužena otvorila sporni devizni račun do 2017. kada joj je brat isplatio iznos od 1.700,00 CHF, pa da je za primijeniti odredbe članka 253. stavak 2. Obiteljskog zakona (NN 116/03, 17/04, 136/04, 107/07 i 61/11-dalje:ObZ/03) i članka 39. stavak 2. Obiteljskog zakona (NN 103/15 i 98/19-dalje:ObZ) koji su bili na snazi u vrijeme spornih stjecanja, a sve sukladno članku 551. stavak 2. ObZ, kojima je propisano da je vlastita imovina i imovina koju je bračni drug stekao tijekom trajanja bračne zajednice na pravnom temelju različitog od bračne stečevine odnosno imovine koju su bračni drugovi stekli u bračnoj zajednici radom ili potječe od te imovine. Sud da je utvrdio da su sporna novčana sredstva na utuženim računima tužene bila posebna imovina njihove kćerke ZC i njezina vlastita imovina stečena nasljeđivanjem, pa da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koje ukazuje žalba, kao niti povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

10. Pozivanje žalitelja u žalbi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP nije osnovano, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

11. Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud u bitnom pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP pa takva utvrđenja u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, slijedom čega nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tužene te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

12. U navedenim okolnostima pravilno je prvostupanjski sud cijenio rezultate provedenoga dokaznog postupka i dao logične i uvjerljive razloge za svoju ocjenu dokaza te je pravilno zaključio da novčana sredstva ne predstavljaju bračnu stečevinu stranaka za 1/2 dijela. Naime, iz rezultata postupka proizlazi da se radi o novčanim sredstvima koja su njezina vlastita imovina stečena nasljeđivanjem (pok. oca i majke) i posebna imovina njihove kćerke ZC, koje je ona stekla dijelom sama a dijelom od rodbine, dok tužitelj na kojem je teret dokaza a obzirom na vrijeme stjecanja predmetne nekretnine nije dokazao svoj doprinos u stjecanju iste.

13. Dakle, tužitelj na kojem je teret dokaza nije dokazao da su predmetna novčana sredstva stečena radom za vrijeme trajanja braka. Dapače iz izvedenih dokaza proizlazi da je tužena nasljeđivanjem roditelja dobila novčana sredstva, što tužitelj i ne osporava, kao što proizlazi i da se kćerka stranaka zaposlila u travnju 2013., što također tužitelj nije osporio, pa su navedene uplate mogle biti njezina ušteđevina koju je davala majci, dok tužitelj nije dokazao drugačije. Kako tužitelj sa predloženim dokazima nije dokazao da novčana sredstva na računu tužene predstavljaju bračnu stečevinu stranaka za 1/2 dijela to je osnovano prvostupanjski sud zaključio da je zahtjev tužitelja valjalo odbiti, a pri čemu se pozvao i na zakonske odredbe koje je primijeniti u konkretnom slučaju, pa nisu osnovani žalbeni navodi žalitelja.

14. U smislu članka 221.a ZPP ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokaza. Imajući u vidu sve rezultate provedenoga dokaznog postupka i prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, tužitelj u postupku nije dokazao odlučne, a među strankama prijeporne činjenice koje se odnose na to da novčana sredstva predstavljaju bračnu stečevinu stranaka kao ni njegov doprinos u istima, a teret dokaza svih odlučnih činjenica u tom pogledu leži upravo na tužitelju, pa je osnovano odbije zahtjev tužitelja.

15. Dakle, žalbenim razlozima tužitelja nije dovedena u sumnju zakonitost pobijane presude u odnosu na naprijed navedeno, a ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvaća kao potpuno i pravilno činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je zasnovano na rezultatima raspravljanja te pravilnoj i svestranoj ocijeni u postupku izvedenih dokaza, kao to nalaže odredba članka 8. ZPP. Način na koji tužitelj u žalbi iznosi svoju interpretaciju činjenica te njegovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica ne mogu se prihvatiti utemeljeni, jer nemaju uporište u provedenim dokazima obzirom da nije dokazao da novčana sredstva na računu tuženice predstavljaju bračnu stečevinu stranaka.

16. U odnosu na pobijanje odluke o trošku postupka za istaći je da je odluka prvog stupnja o parničnom trošku donesena na temelju zakona i u skladu s člankom 154. stavak 1. ZPP. Naime, sud je prilikom odlučivanja o trošku postupka vodio računa o vrijednosti spora, kao i uspjehu stranaka u postupku, pa je pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu žaliteljice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

U Splitu, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Tihana Pivac