Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2355/2023-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima ZOU Krunoslav Kunštić i Zoran Kurcinak, iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 9 P-470/2019-32 od 30. ožujka 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 9 P-470/2019-32 od 30. ožujka 2023.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da su ništetne pojedine ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 122/05 kreditna partija 7102945717 od 5. prosinca 2005. javnobilježnički potvrđenog kod javnog bilježnika Ljubice Papac iz [adresa] pod posl. br. OU- 595/05 dana 5. prosinca 2005. sklopljenog između tužitelja ĐL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, i to u dijelu istih u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banke kao i u dijelu u kojem je za otplatu kredita ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF – švicarski franak i to osobito u:

- čl. 1. st. 2. u dijelu odredbe koji glasi: "…uz valutnu klauzulu…"

- čl. 2. st. 1. u dijelu odredbe koji glasi: "…u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. …" te u dijelu: "…na dan plaćanja, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

- čl. 7. u dijelu odredbe st.1. koji glasi: "…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja…" te odredbe st. 2. koja glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete."

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju IL, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 9.766,17 EUR / 73.583,24 kn1, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini dospjeli preplaćeni iznos i to do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1.1.2023. godine do plaćanja po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to na:

- iznos od 106,78 EUR / 804,52 kn od 16.3.2010.,

- iznos od 348,07 EUR / 2.622,51 kn od 8.4.2010.,

- iznos od 170,04 EUR / 1.281,14 kn od 7.5.2010.,

- iznos od 334,72 EUR / 2.521,95 kn od 8.6.2010.,

- iznos od 593,53 EUR / 4.471,95 kn od 6.7.2010.,

- iznos od 253,76 EUR / 1.911,95 kn od 7.8.2010.,

- iznos od 182,28 EUR / 1.373,39 kn od 7.9.2010.,

- iznos od 118,47 EUR / 892,58 kn od 7.10.2010.,

- iznos od 119,58 EUR / 900,96 kn od 7.11.2010.,

- iznos od 174,19 EUR / 1.312,43 kn od 7.12.2010.,

- iznos od 35,56 EUR / 267,94 kn od 7.1.2011.,

- iznos od 90,10 EUR / 678,86 kn od 7.2.2011.,

- iznos od 898,75 EUR / 6.771,60 kn od 12.10.2011.,

- iznos od 61,85 EUR / 465,99 kn od 8.1.2012.,

- iznos od 101,61 EUR / 765,58 kn od 7.4.2012.,

- iznos od 4.949,56 EUR / 37.292,48 kn od 26.3.2014.,

- iznos od 62,56 EUR / 471,38 kn od 9.4.2014.,

- iznos od 62,06 EUR / 467,62 kn od 10.5.2014.,

- iznos od 59,50 EUR / 448,34 kn od 13.6.2014.,

- iznos od 61,82 EUR / 465,79 kn od 13.7.2014.,

- iznos od 64,66 EUR / 487,18 kn od 13.8.2014.,

- iznos od 138,11 EUR / 1.040,60 kn od 11.9.2014.,

- iznos od 6,06 EUR / 45,64 kn od 8.10.2014.,

- iznos od 58,63 EUR / 441,76 kn od 12.11.2014.,

- iznos od 70,70 EUR / 532,67 kn od 13.12.2014.,

- iznos od 71,10 EUR / 535,72 kn od 13.1.2015.,

- iznos od 71,36 EUR / 537,63 kn od 13.2.2015.,

- iznos od 71,41 EUR / 538,06 kn od 11.3.2015.,

- iznos od 8,14 EUR / 61,36 kn od 13.4.2015.,

- iznos od 134,52 EUR / 1.013,56 kn od 13.5.2015.

- iznos od 50,44 EUR / 380,03 kn od 13.6.2015.,

- iznos od 72,15 EUR / 543,58 kn od 13.7.2015.,

- iznos od 96,87 EUR / 729,90 kn od 9.8.2015.,

- iznos od 67,23 EUR / 506,59 kn od 9.9.2015., sve to u roku od 15 dana.

III. Tužena je dužna tužitelju naknaditi prouzročeni trošak parnice u iznosu 2.258,47 eura /17.016,47 kuna1 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena počevši od dana donošenja presude 30. ožujka 2023. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud usvoji žalbu i preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu naknade troška tuženiku uvećano za trošak žalbe, a podredno da rješenjem ukine prvostupanjsku presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućom uputom.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 5. prosinca 2005. a glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te povrat preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova ništetene ugovorene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope.

6. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je, jesu li odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene, i posljedično tome, ništetne, kao što je sporno postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koje ukazuje žalba, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude može ispitati.

8. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

9. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

10. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, 5. prosinca 2005. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 103.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju banke za CHF,

- da je namjena kredita bila kupnja stana,

- da iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je sredstva kredita Banka isplatila dijelom prodavatelju stana tvrtki ..., a dijelom istom za opremanje tog novog kupljenog stana i u tu da je svrhu kredit iskorišten,

- da tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi tužitelj ugovor sklopio u okviru svoje poslovne djelatnosti, a iz tužiteljevog iskaza proizlazi da je po zanimanju policijski službenik, i da nije dokazao da kredit nije iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom,

- da je neosnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja,

- da je ugovorena redovna kamata 4,50% godišnja, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika,

- da je prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka (između ostalih i tuženika) u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. da je potvrđena citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda da je podržao i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što da je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena revizija kreditora protiv dijela presude kojom je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu,

- da pravomoćna odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika (čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača),

- da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu neodređena i nepoštena i da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer da je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru, kako to i proizlazi iz uvjerljivog tužiteljevog iskaza,

- da je položaj tužitelja prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužitelj pristupio sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tuženik da je za razliku od tužitelja raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano te je tuženik iskoristio nestručnost tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužitelj nije mogao utjecati pa da je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja,

- da je ugovorna odredba sadržana u Ugovoru o namjenskom kreditu glede promjenjive kamatne stope nepoštena, jer nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužitelja kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime da je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača,

- da je terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za tužitelja kao prosječnog potrošača nerazumljiva, a tužitelju kao potrošaču da nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita, da ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope,

- da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke,

- da je tužitelj sklapanjem Ugovora o kreditu kao potrošač bio doveden u neravnopravni položaj u odnosu na Banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužitelj kao korisnik kredita znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, no nije mogao ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja,

- da odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja koji kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija,

- da je između tuženika i tužitelja 18. veljače 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR,

- da iz odredbe čl. 2. st. 1. Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da stranke suglasno potvrđuju da su 5. prosinca 2005. sklopile Ugovor o kreditu broj računa: 7102945717 u iznosu od 103.000,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja zajedno s ugovorenom redovnom kamatom,

- da iz odredbe čl. 2. st. 2. Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da u skladu s odredbama Zakona (ZID ZPK/15), a temeljem pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, tim dodatkom ugovoru o kreditu mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita te postižu sporazum o raspolaganju preplatom, na način kako to nalaže Zakon,

- da je Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu sklopljen radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 - dalje: ZID ZPK/15),

- da je tuženik izvršio konverziju sukladno ZID ZPK/15.,

- da tužitelj u tužbi ni tijekom postupka ne traži utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovoru o kreditu.

- da je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli,

- da sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO, koji u predmetnom slučaju da nisu ispunjeni,

- da Dodatkom Ugovora o kreditu od 18. veljače 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka,

- da je provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR tužitelj izjednačen s položajem dužnika s kreditom u valuti EUR, a nije izjednačen s položajem dužnika s kreditom obračunatim po tečaju na dan korištenja kredita (bez valutne klauzule) i uz primjenu kamatne stope od 4,50% godišnje (kamatna stopa na dan sklapanja ugovora o kreditu), kako to i proizlazi iz knjigovodstveno-financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka,

- da obzirom na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog 18. veljače 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, osnovano tužitelj predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom te s osnova valutne klauzule i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije,

- da iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka i priloženih isprava proizlazi da je tužitelju isplaćen kredit 13. prosinca 2005. u iznosu od 92.388,00 CHF /443.702,22 kn po tečaju 4,802596, 13. prosinca 2005. u iznosu od 721,00 CHF / 3.462,67 kn po tečaju 4,802596 i 21. prosinca 2005. u iznosu od 9.891,00 CHF / 47.120,55 kn po tečaju 4,763982 odnosno prema nalazu vještaka po prosječnom tečaju 1 CHF = 4,798888 kn, a anuitet iznosi 516,38 CHF x tečaj na dan korištenja 4,798888 = 2.478,05 kn,

- da je vještak u nalazu izračunao razliku anuiteta radi promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF na način da je od anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje otplate kredita odbijen iznos iz prvog otplatnog plana u CHF i na razliku je primijenjen tečaj na dan korištenja kredita, da je razlika radi promjene tečaja izračunata na način da je na anuitete po promjenama kamatne stope primijenjen tečaj na dan korištenja kredita i od tog iznosa odbijena je stvarno izvršena uplata u kunama,

- da je prema nalazu vještaka tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platio 21.939,56 kuna, a s osnova promjene tečaja CHF da je platio više 53.086,22 kn, odnosno ukupno da je više platio 75.025,78 kn, no navedenu ukupnu preplatu da je umanjio za obračunatu zateznu kamatu od 1.442,57 kn (točka 5. pisanog nalaza) pa da preplata iznosi 73.583,24 kn,

- da iz nalaza vještaka proizlazi da je u razdoblju od 2. veljače 2006. do 7. travnja 2010. tužitelj povremeno uplaćivao manje iznose od iznosa obveze pa da je na dug s osnova glavnice obračunata zatezna kamata koja je podmirivana iz prve uplate, da ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita tužitelj da je više uplatio 73.583,24 kn u iznosima i u dane kako je to navedeno u pisanom nalazu i mišljenju, da je pri izračunu konverzije uzeta valuta kredita (CHF-EUR) i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, da tuženik u konverziji nije primjenjivao kamatnu stopu iz osnovnog ugovora ni tečaj na dan korištenja kredita,

- da iz nalaza vještaka proizlazi da je Dodatkom Ugovora uspostavljena ravnoteža u smislu tog Zakona, no konverzijom da je utvrđen manjak te je dug tužitelja uvećan u odnosu na stanje na dan 30. rujna 2015. za utvrđeni manjak u konverziji od 5.672,01 kn/743,18 eura, dakle Dodatkom Ugovora o kreditu radi provođenja konverzije iz valute CHF u valutu EUR da je utvrđena potplata odnosno manje plaćeni iznos u visini od 743,18 eura, a da je primijenjena početna kamatna stopa i prosječni tečaj isplate kredita za švicarski franak preplata bi iznosila 75.583,24 kn,

- da nije osnovan prigovor zastare,

- da je u deklaratornom dijelu tužitelj specificirao tužbeni zahtjev podneskom od 24. listopada 2019. na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude,

- da je tuženik naveo da se protivi preinaci deklaratornog dijela tužbe, no sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbi čl. 191. ZPP, a i da se u konkretnom slučaju radi o preinaci tužbe, sud bi tužitelju dopustio takvu preinaku tužbe temeljem odredbi čl. 190. ZPP jer bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka.

11. Na osnovu tako utvrđenoga činjeničnog stanja, a obzirom da su citirane odredbe čl. 1. st. 2., čl. 2. st. 1., čl. 7. st. 1. i st. 2. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu u skladu promjenama odluke Banke protivne prisilnim propisima, jer je banka tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, pa da je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne i ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane slijedom čega da je presuđeno kao u točki I. izreke presude. Budući da je utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužitelj osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora sukladno odredbi čl. 1111. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO) i to za razdoblje do 30. rujn i naprijed obrazloženo.

12. Osnovano je prvostupanjski smatrao da se glede deklaratornog dijela zahtjeva ne radi o preinaci tužbe u smislu odredbi čl. 191. ZPP, već o uređenju zahtjeva pa se žalba tuženika ukazuje neosnovanom.

13. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti spornih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci tuženika i valutnu klauzulu vezano za CHF, kao i neosnovanost prigovora zastare.

14. Imajući u vidu činjenicu da tuženik tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno, da se radi o potrošačkom ugovoru, kao i okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je predmetni ugovor tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika – banke, te da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i ugovorenih odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

15. Pravilna je odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika (čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu). Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli tužitelju bile nerazumljive, da su iste uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Stoga je sud prvog stupnja prihvaćajući deklaratorni dio tužbenog zahtjeva pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga nisu ostvareni žalbeni navodi istog.

16. Tuženik u žalbi ističe da je odredbama čl. 22. i 26. ZOO bilo dopušteno sklapanje ugovora s valutnom klauzulom. Također, ističe i da je ugovaranje promjenjive kamatne stope bilo dopušteno, te da je u konkretnom slučaju u potpunosti postupao u skladu s pozitivnim propisima i načelu savjesnosti i poštenja. Međutim, dopuštenost ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ne isključuje primjenu odredbi ZZP/03, te mogućnost da odredbe ugovora budu nepoštene i posljedično tome ništetne. U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je utvrdio da se o spornim ugovornim odredbama nije pregovaralo, te da iste protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te je na temelju takvih utvrđenja pravilno ocijenio da su iste nepoštene u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03), pa stoga ukazivanje tuženika o dopuštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost tog dijela pobijane presude.

17. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na nevezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/19) predmetna odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

18. Tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu, te da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Pritom tuženik ukazuje i na tekst prijedloga ZID ZPK, te da je svrha konverzija bila da se u obračun uključe sva plaćanja pri čemu je tužitelj izračun konverzije i prihvatio.

19. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK ) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

20. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu, a navedeno proizlazi i iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK, dok s druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO/05), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO/05 u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

21. Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

22. Ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

23. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

24. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

25. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK.

26. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi. Uostalom, tekst odredbi Glave IV. ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

27. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

28. Naime, potrošač koji je podigao kredit 2005. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

29. Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelj koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja mu ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome jesu li dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

30. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelje na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

31. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014.

32. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

33. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C- 452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

34. S obzirom da prema odredbama ZID ZPK predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

35. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK).

36. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

37. Osim toga, prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 TL protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

38. Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

39. Stoga, pravilno je sud prvog stupnja, nakon što se povežu pravna shvaćanja iz odluka Suda EU C-452/18 od 9. srpnja 2020. u predmetu XZ protiv Ibercaja Banko S.A i C-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu TL protiv Erste Bank Hungary Zrt, zaključio da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

40. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare, jer je zastarijevanje prekinuto podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401712 od 4. srpnja 2013. koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (u kojem je predmetu donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt. 249/14 od 9. travnja 2015.), odnosno i u pogledu ništetnosti ugovaranja valutne klauzule podnošenjem tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu koji je pravomoćno okončan presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 4. lipnja 2018. (u kojem je donesena i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.), a uvažavajući činjenicu da je predmetni postupak pokrenut tužbom koja je kod prvostupanjskog suda zaprimljena 13. lipnja 2019.

41. Dakle, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 1111. ZOO/05 kada je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenjem djelomične ništetnosti ugovora i restitucijski zahtjev za isplatom prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi ističe tuženik.

42. U postupku je provedeno financijsko vještačenje te je utvrđena visina potraživanja tužitelja u visini preplate umanjene za iznos koji je tužitelju priznat po osnovi preplate prilikom konverzije.

43. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

44. Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

45. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

46. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s člankom 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i članaka 1111. i 1115. ZOO/05 prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

47. Sud prvog stupnja je pri tome oduzeo preplatu utvrđenu ugovorom o konverziji (Aneksom), pravilnim obračunom prema odredbama Zakona o obveznim odnosima, zatvaranjem prvo zakonskih zateznih kamata prema pravilima o obračunavanju. Nakon uračunavanja utvrđene preplate, utvrđeno je da preplata po kreditu na dan 30. rujna 2015. iznosi ukupno 9.766,17 EUR/73583,24 kuna.

48. U odnosu na žalbene navode tuženika da je tužitelj dovedeni u povoljniji položaj od potrošača koji nisu sklopili ugovor o konverziji jer da je dva puta ostvario korist, treba istaknuti da tomu nije tako. Ovo iz razloga što je vještak oduzeo od ukupnog iznosa koji je utvrđen po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi onaj dio koji tuženik ugovorom o konverziji tužitelju priznao kao preplaćeni iznos. Ukoliko tuženik smatra da je došlo do oštećivanja njega kao vjerovnika, on može koristiti zakonom propisana sredstva da zaštiti svoja prava, ali navedeno nije od utjecaja na izračun preplate temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

49. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu potvrditi, temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP, uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, a koju žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

U Splitu, 16. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac