Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-129/2022-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sucu Draženku Jakopoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj],zastupanog po punomoćniku Kožić Darku, odvjetniku u Ivancu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d. d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupana po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d. o. o., odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 7. ožujka 2025. godine, kojoj je bio nazočan tužitelj, punom. tužitelja Darko Kožić i z. punom. tuženika AJ, te sukladno odredbi članka 335. Zakona o parničnom postupku, objave presude dana 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d. d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, da tužitelju VJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita isplati iznos od 2.589,11 EUR (slovima: dvije tisuće pet sto osamdeset devet eura i jedanaest centa) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na:

- na iznos 4,41 EUR od dana 31. 03. 2009. godine,

- na iznos 14,26 EUR od dana 30. 04. 2009. godine,

- na iznos 9,61 EUR od dana 31. 05. 2009. godine,

- na iznos 9,61 EUR od dana 30. 06. 2009. godine,

- na iznos 10,28 EUR od dana 31. 07. 2009. godine,

- na iznos 10,94 EUR od dana 31. 08. 2009. godine,

- na iznos 10,01 EUR od dana 30. 09. 2009. godine,

- na iznos 8,28 EUR od dana 31. 10. 2009. godine,

- na iznos 10,94 EUR od dana 30. 11. 2009. godine,

- na iznos 11,20 EUR od dana 31. 12. 2009. godine,

- na iznos 16,25 EUR od dana 31. 01. 2010. godine,

- na iznos 15,19 EUR od dana 28. 02. 2010. godine,

- na iznos 19,83 EUR od dana 31. 03. 2010. godine,

- na iznos 19,57 EUR od dana 30. 04. 2010. godine,

- na iznos 21,58 EUR od dana 31. 05. 2010. godine,

- na iznos 25,54 EUR od dana 30. 06. 2010. godine,

- na iznos 29,52 EUR od dana 31. 07. 2010. godine,

- na iznos 38,81 EUR od dana 31. 08. 2010. godine,

- na iznos 36,55 EUR od dana 30. 09. 2010. godine,

- na iznos 31,25 EUR od dana 31. 10. 2010. godine,

- na iznos 37,48 EUR od dana 30. 11. 2010. godine,

- na iznos 47,04 EUR od dana 31. 12. 2010. godine,

- na iznos 42,79 EUR od dana 31. 01. 2011. godine,

- na iznos 46,51 EUR od dana 28. 02. 2011. godine,

- na iznos 43,72 EUR od dana 31. 03. 2011. godine,

- na iznos 44,12 EUR od dana 30. 04. 2011. godine,

- na iznos 54,74 EUR od dana 31. 05. 2011. godine,

- na iznos 59,38 EUR od dana 30. 06. 2011. godine,

- na iznos 66,68 EUR od dana 31. 07. 2011. godine,

- na iznos 65,36 EUR od dana 31. 08. 2011. godine,

- na iznos 58,72 EUR od dana 30. 09. 2011. godine,

- na iznos 57,39 EUR od dana 31. 10. 2011. godine,

- na iznos 57,39 EUR od dana 30. 11. 2011. godine,

- na iznos 59,12 EUR od dana 31. 12. 2011. godine,

- na iznos 64,82 EUR od dana 31. 01. 2012. godine,

- na iznos 63,63 EUR od dana 29. 02. 2012. godine,

- na iznos 61,37 EUR od dana 31. 03. 2012. godine,

- na iznos 64,29 EUR od dana 30. 04. 2012. godine,

pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.932,00 EUR, (slovima: tisuću devet sto trideset dva eura) zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, tj, od dana 16. travnja 2025. godine do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi isplate u kojoj navodi da je kao korisnik kredita dana 12.1.2007. godine s tuženikom, kao davateljem kredita, sklopio potrošački Ugovor o kreditu, broj ugovora 9012220829, a koji kredit je tuženiku u cijelosti otplatio, da mu je tuženik Ugovorom o kreditu odobrio kupovinu vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.420,98 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.), da u čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012220829 od 12.1.2007. g. je ugovoreno da se tužitelj obvezuje tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, da se kamata obračunava u CHF i da je sadržana u anuitetima i da dospijeva na naplatu zajedno s njima, dok se na zakašnjelo podmirenje anuiteta obračunava zakonska zatezna kamata, da se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate (čl. 5.), da je u čl. 6. ugovoren rok otplate koji iznosi 84 mjeseci, odnosno kredit da se otplaćuje u 84 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da tuženik kao trgovac nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, budući da je u Ugovoru o kreditu broj 9012220829 od 12.1.2007. g. ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. kao i protivno odredbama čl. 322. i čl. 247. ZOO, da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), da je odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, da se u konkretnom predmetu radilo upravo o unaprijed formuliranim standardnim ugovorima tuženika kao trgovca, a o pojedinim ugovornim odredbama da se uopće nije niti moglo pojedinačno pregovarati, budući su odredbe već bile unaprijed formulirane od strane trgovca i da potrošač nije imao nikakav utjecaj na njihov sadržaj, da je upravo time uzrokovano i suprotno načelu savjesnosti i poštenja značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja kao potrošača, da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. godine utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i imalo je za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, da je presuda VTS broj: Pž 6632/17-10 od 14.6.2018. g. potvrđena Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2221/18 od 03.9.2019. g. i odlukom Ustavnog suda na sjednici dana 3.2.2021. g, da je presuda Visokog trgovačkog suda broj: Pž-6632/17-10 od dana 14.6.2018. g. donijeta povodom tužbe za zaštitu kolektivnog interesa potrošača, pa se ukazuje na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz navedene presude u individualnim parničnim postupcima koje pokreću potrošači kao tužitelji, a sve temeljem odredbe čl. 502c. Zakona o parničnom postupku, da obzirom na obveznu primjenu pravnih utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. g. ističe kako je valuta CHF specifična valuta, a specifičnost tzv. ''valute utočišta'' bila je poznata tuženiku, banci, međutim rizik švicarskog franka kao valute ne znajući za opisani rizik da je preuzeo kao potrošač, da Banka u ugovorima u kojima se glavnica vezuje za CHF ugovaranjem prihvaća opći rizik valutne klauzule, a potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji je specifičan za CHF kao ''valutu utočišta'', pri čemu banka navedeni rizik razumije, a potrošač istog nije niti svjestan niti ga razumije, da je upravo stoga uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, pa tužitelj ovom tužbom traži utvrđenje ništetnim i ugovornih odredaba kojima je glavnica vezana uz valutu CHF ali i kamata, da je napravio izračun više plaćenog iznosa zbog ugovorene i primijenjene ništetne ugovorne odredbe o valuti uz koju je glavnica i kamata vezana uz CHF, da je prilikom izračuna uzet tečaj CHF prema tečaju na dan isplate kredita, da je takvim izračunom utvrđen više plaćen iznos od 19.510,87 kn, a koji iznos je tuženik neosnovano stekao od tužitelja, da slijedom svega navedenog uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. g., te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, predlaže da sud primjenom odredaba čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača i odredbi čl. 322. ZOO donese slijedeću presudu kojom će naložiti tuženiku da mu isplati utuženi iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove parničnog postupka.

1.1. Podneskom od 6.6.2022. g. (list 45-47 spisa) tužitelj se očitao na odgovor na tužbu tuženika.

1.2. Podneskom od 13.10.2022. g. (list 57-58 spisa) tužitelj se očitao na podnesak tuženika od 14.9.2022. g.

1.3. Podneskom od 6.11.2023. g. (list 133-135 spisa) tužitelj se očitao na Nalaz i mišljenje vještaka i precizirao tužbeni zahtjev u skladu sa Nalazom i mišljenjem vještaka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja, ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, da tužitelj svojim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 19.510,87 kuna, a koji iznos, prema stavu tužitelja, predstavlja iznos za koji je tužitelj navodno "preplatio" rate kredita temeljem Ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita, da tužitelj svoju tužbu temelji isključivo na presudama donesenim u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, da iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP) i čl. 502. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP) kao temelju po kojem bi navedena presuda u kolektivnom sporu obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove (isplate), da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz kolektivnog spora pravno irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. ZZP i čl. 502.c. ZPP, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima, da je ugovor o kreditu u potpunosti konzumiran i otplaćen čime je predmetni ugovorni odnos okončan, da iz članka 131. ZZP iz 2009. jasno proizlazi da se tužba za zaštitu kolektivnih interesa (što je u ovom slučaju tužba tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, dalje u tekstu: kolektivna tužba) podnosi samo ako i dok postoji postupanje koje je protivno točno specificiranim odredbama ZZP, da se odluke sudova donesene povodom kolektivne tužbe tužitelja POTROŠAČ-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača odnose na ugovorne odnose koji su na snazi s obzirom da Trgovački sud u Zagrebu u toč. 9. izreke presude posl. br. P-1401/2012 od dana 4. srpnja 2013. godine nalaže bankama "da prekinu s gore opisanim postupanjem...", da kako je ugovorni odnos utužen u ovom predmetu okončan i ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti, a utvrđenja iz predmeta po navedenom kolektivnom sporu odnose se na ugovorne odnose u kojima još postoji ugovorni odnos i povreda istoga, očito je da se u ovom konkretnom slučaju predmetna tužba i pozivanje na utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora ukazuju u cijelosti neosnovanima, da tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba), odnosno odluke donesene u parnici pokrenutoj kolektivnom tužbom, na nijedan način, niti u bilo kojem segmentu, ne mogu zamijeniti pojedinačnu tužbu iz konkretnog pravnog odnosa te da nema mjesta primjeni utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi na ovaj konkretni spor, da u svakoj pojedinoj parnici treba provesti dokazivanje na okolnost jesu li utvrđenja u kolektivnom sporu primjenjiva na pojedinačno određeni slučaj te ako jesu, na koji način su primjenjiva, da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut tužbom individualnog tužitelja, da je u kolektivnom sporu utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita čiji učinci se nikako ne mogu neposredno primijeniti na svaki pojedini ugovorni odnos, već je potrebno ispitati i utvrditi pripada li uopće tužitelj kategoriji "prosječnog potrošača" o kakvom potrošaču se raspravljalo u kolektivnom sporu, da je zadatak suda da utvrdi jesu li prilikom ulaska u poslovni odnos sa potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive, odnosno da utvrdi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja, da sud treba voditi računa i o tome da je tužitelj poslovno sposobna osoba koji se kao takav ne može opravdavati time da nije znao što potpisuje, stoga istom sporne odredbe ugovora o kreditu nikako nisu mogle ostati nejasne i nerazumljive, da je notorno da živimo u vremenu lako dostupnih informacija pa stoga tužitelj ni u tom pogledu nije mogao ostati uskraćen, da je putem svojih djelatnika koji su bili u izravnom kontaktu sa korisnicima kredita, pa tako i tužiteljem, prilikom davanja općenitih informacija o kreditnim uvjetima, upoznao tužitelja sa rizikom od eventualnog rasta tečaja CHF u odnosu na kunu, da je tužitelj u cijelosti prihvatio sve rizike koje mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja kredita, da su tužitelju prije samog zaključenja ugovora o kreditu pružene sve informacije u vezi podizanja kredita i mogućih odstupanja u pogledu tečaja valute CHF kroz razdoblje korištenja kredita, da tužitelju nije moglo ostati nepoznato da Hrvatska narodna banka štiti tečaj domaće valute kune u odnosu na valutu EUR kako bi stabilizirala tečaj kada dođe do njegovih oscilacija, ali ista na taj način ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, da je Hrvatska narodna banka upozoravala javnost na moguće oscilacije u tečaju kune prema tečaju CHF, priopćenje HNB-a od 25.8.2006. godine, da je u cijelosti neosnovana tvrdnja tužitelja kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB bio upoznat sa takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio, da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu s tuženikom imao mogućnost izbora, da je u navedeno vrijeme tuženik je svojoj ponudi imao više vrsta ugovora o kreditu, npr. ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, da je tužitelj između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara, da stoga tuženik ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio, da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je prije samog zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora, da mu je ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije, da iz obrazloženja presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od dana 4.7.2013. godine proizlazi: "Prema tome, zaključak je ovoga suda da je blagi do umjereni rast tečaja Švicarskog franka za banke kao poznavatelje valuta i tržišta bio predvidiv odnosno vjerojatan, što je izjavio i prof. dr. Ivan Lovrinović kao savjetnik tužitelja, a što prihvaća i ovaj sud kao stručnu i objektivnu procjenu, no prekomjerni rast tečaja zbog izvanrednih događaja i opisane koincidencije je bio nepredvidiv za svakoga, pa onda i za tužene banke.", da se mogla predvidjeti blaga do umjerena promjena tečaja i kamate, što je očekivano i opravdano obzirom na samu bit predmetnog ugovornog odnosa, da događaji koji su stvarno nastupili su bili izvanredne prirode te iste da nitko, pa niti tuženik, nije mogao predvidjeti, da valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) nije "nečija špekulacija", već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša, da kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita, da su pokriće depoziti (štednja), da je 80% svih depozita u valuti, da je očito da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti, da je nesporno da ZOO u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu, da su sadržaj ugovora i postupanje tuženika u cijelosti usuglašeni sa lex specialis, odnosno zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno - pravni odnos banke, ovdje tuženika i korisnika kredita kaso tužitelja, da se u Ugovoru o kreditu ne navodi da se kredit otplaćuje u kunama, niti je anuitet izražen u kunama, da u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje mjesečnim anuitetima plativim u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, da je Otplatna tablica uvezana uz ugovor i čini njegov sastavni dio, da u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci Hrvatske narodne banke (dalje: HNB), su sadržani anuiteti izraženi isključivo u CHF, da sukladno odredbi čl. 22. ZOO, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu, da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule u presudi VSRH Rev 1990/91, naveo utvrđuje: "Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.", da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala, niti podržava ukidanje valutne klauzule, da ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule, da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli, da iz svega navedenog proizlazi da nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14.6.2018. godine i vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS, već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti pojedinog ugovornog odnosa, odnosno pojedinog nastalog spora, ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP), gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, u bitnom ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti iz razloga što je nastupila zastara potraživanja tužitelja, jer se utvrđenja iz parnice po kolektivnoj tužbi ne mogu primijeniti na konkretan predmet, jer nema mjesta vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine, a kamoli izravnoj primjeni navedene presude, jer je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, jer je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo kredita s valutnom klauzulom, jer tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže između stanaka i nije osnovano raspravljati o visini tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog potraživanja. Nadalje navodi da je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka i nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe i to niti prilikom sklapanja ugovora, niti kasnije, ističe prigovor zastare za utuženo potraživanje i predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti te da naloži tužitelju da mu nadoknadi troškove ovog parničnog postupka.

2.1. Podneskom od 14.9.2022. g. (list 53-56 spisa) tuženik je dodatno pojasnio istaknuti prigovor zastare.

2.2. Podneskom od 4.11.2022. g. (list 68-111 spisa) tuženik se očitovao na dosadašnji tijek postupka.

2.3. Podneskom od 9.2.2023. g. (list 131-132 spisa) tuženik se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid Ugovor o kreditu broj 9012220829 od dana 12.1.2007. g. (list 6-9 spis), Plan otplate po kreditu broj 9012220829 (list 10-12 spisa), Pregled uplata po kreditu broj 9012220829 korisnika GJ na dan 2.4.2021. g. (list 13-15 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika (list 31-39 spisa) i Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije i bankarstvo Natalije Jambrečić, mag. oec. od 16.1.2023. g. (list 115-122 spisa), te je saslušao tužitelja GJ (list 138 -139 spisa).

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 9012220829 od 12.1.2007. g. (list 6-9 spis) sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu broj 9012220829 zaključen između Privredna banka Zagreb d. d. i VJ, kao Korisnika kredita, dana 12.1.2007. godine, da se Banka obvezala Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.420,98 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, da se Kredit odobrava za kupnju vozila, da na kredit u otplati Korisnik kredita se obvezuje Banki platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 % godišnje, da je rok otplate kredita 84 mjeseci, da se otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, a eventualne sporove iz Ugovora da je za nadležan sud prema sjedištu podružnice Banke.

3.2. Uvidom u Plan otplate po kreditu broj 9012220829 (list 10-12 spisa) sud je utvrdio da isti sadrži redni broj, datum, kamatnu stopu, dio glavnice, dio kamate, iznos rate/anuiteta i ostatak duga.

3.3. Uvidom u Pregled uplata po kreditu, broj partije kredita 9012220829, korisnika kredita GJ na dan 2.4.2021. g. (list 13-15 spisa) sud je utvrdio datum valute i iznose uplate u kunama i CHF za razdoblje od 2.1.2007. – 22.1.2014. godine.

4. Uvidom u Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije i bankarstvo Natalije Jambrečić, mag. oec. od dana 16.1.2023. g. (list 115-122 spisa) sud je utvrdio da je u izradi Nalaza vještak koristio dokumentacija koja je priložena u spisu, da su svi brojčani iznosi u Nalazu izraženi u valuti HRK (kuna) i EUR (tečaj konverzije 7,53450), osim gdje je izričito navedeno drugačije, da tužitelj traži od tuženika da mu isplati razliku uplaćenih anuiteta u iznosu od 19.510,87 kuna koja je nastala uslijed promjene tečaja CHF u razdoblju otplate, uvećano za zakonsku zateznu kamatu, da je Ugovorom o kreditu broj 9012220829 (dalje Ugovor) Privredna banka Zagreb odobrila korisniku kredita VJ kredit u iznosu od 18.420,98 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa 5,10 % godišnje, promjenjiva sukladno Odluci Kreditora, da je način otplate 84 mjesečnih anuiteta u iznosu od 261,23 CHF, da je Kredit isplaćen dana 15.1.2007. godine po tečaju koji je iznosio 4,564907 kuna za 1 CHF. Vještak je posebno napomenuo da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a da se sastoji od dva dijela otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata, da su za izračun anuiteta nužni parametri i to iznos glavnice koji se mora vratiti, vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), broj dospijeća i kamatna stopa, da će se za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog uz promjenu kamatnih stopa kako je to obračunavao tuženik i po tečaju na dan isplate kredita, te uplaćenih anuiteta (izvršenih uplata) koristiti metodologija te će se utvrditi iznosi anuiteta uz promjenjivu kamatnu stopu i u valuti HRK (preračunato po tečaju na dan isplate kredita) i utvrditi iznos plaćenih anuiteta od strane tužitelja u kunama po promjenjivim kamatnim stopama koje je obračunavao tuženik i utvrditi razlika u kunama, da se u Tabeli 1 (list 4 Nalaza vještaka i 118 spisa) prikazuje promjena kamatnih stopa po kreditu (početni datum, završni datum, visina kamatne stope, iznos mjesečnog anuiteta u CHF, tečaj i iznos mjesečnog anuiteta u HRK). Vještak je u Tabeli 2 (list 5-6 Nalaza vještaka i list 119-120 spisa) prikazao izračun razlike po parametrima iz točke c.3. Nalaza (naveo je broj anuiteta, datum dospijeća, obvezu obračunatu u HRK uz promjenjivu kamatnu stopu u HRK, izvršenu uplatu u HRK, razliku više uplaćeno (+) i manje uplaćeno (-), te kumulativ. Vještak je na osnovu Naloga suda, a nakon izvršenog uvida u dokumentaciju izvršio analizu i temeljem tako utvrđenih činjenica utvrdio da je tužitelj tuženoj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 28.2.2007. do 22.1.2014. godine (Tabela 2 Nalaza) više platio tuženiku 2.589,11 EUR (19.507,64 kuna), te je vještak razliku od 2.589,11 EUR (19.507,64 kuna) iskazao u pojedinačnim mjesečnim iznosima za razdoblje od 31.3.2009.-

- 22.1.2014. godine (list 7-8 Nalaza vještaka i list 121-122 spisa). Dakle, iz Nalaza i mišljenja vještaka Natalije Jambrečić proizlazi, prema Metodologiji i izračunu koji je vještak detaljno prikazao u Nalazu (list 1-8 Nalaza vještaka i list 115-122 spisa), da razlika više plaćenog iznosa od strane tužitelja tuženiku iznosi 2.589,11 EUR (19.507,64 HRK), odnosno da je tužitelj tuženiku izvršio uplatu u ukupnom iznosu od 126.027,02 HRK, a da je obveza obračunata u HRK uz promjenljivu kamatnu stopu u HRK bila u iznosu od 106.519,38 HRK.

4.1. Sud je prihvatio Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo financije i bankarstvo Natalije Jambrečić, mag. oec. od 16.1.2023. g. u cijelosti, jer je prema ocjeni i utvrđenju suda ovaj vještak svoj Nalaz dao objektivno, stručno, savjesno, opširno, uvjerljivo i prema pravilima struke.

5. Tužitelj VJ u svojem iskazu (list 138 -139 spisa) naveo je, da je kredit digao radi kupnje auta za osobne potrebe jer je imao dvoje djece, da je auto kupio preko auto kuće koja ga je uputila u banku preko koje su poslovali, da je to ovdje tuženik, da je u banci dobio ugovor za auto kredit, da su mu tom prilikom napomenuli visinu mjesečne rate i protokol što će se događati u slučaju neredovite otplate kredita, da je nakon toga upućen kod javnog bilježnika gdje je potpisao ugovor o kreditu, da je Kredit bio u švicarcima i da je bio najpovoljniji u odnosu na druge, da se sjeća da mu je bilo rečeno da je kamata promjenjiva, da je Ugovor o kreditu pročitao kod javnog bilježnika, da mu pojam valutna klauzula nije poznat i da su mu u banci rekli da je kredit u švicarcima najpovoljniji, da nije pitao javnog bilježnika što znači pojam valutna klauzula, a kao valuta mi je poznato da je to euro ili švicarac, da je kredit u cijelosti pokrivao iznos cijene vozila odnosno da je bio u visini vrijednosti vozila, da je točno znao koje vozilo kupuje i da kad je došao u banku da je sve već unaprijed bilo pripremljeno za kupnju tog vozila, da ispočetka su rate otplate kredita bile onakve kakve su dogovorili, a kasnije da je došla obavijest o promjeni kamate i da su rate kredita počele rasti, da je rate kredita otplaćivao u banci u Ivancu jer plaću dobiva preko druge banke, da su rate kredita kroz neko vrijeme bile skoro duple, da je imao uvid u to što će se događati da ne bi uzeo kredit, da nije osobno tražio banku kod koje ću uzeti kredit već ga je prodavatelj osobnog vozila uputio na banku, odnosno na ovdje tuženika, da je redovno otplatio cijeli kredit, da kad je došao na banku da je ugovor bio pripremljen i da mu je rečeno kolika je rata kredita, kao i posljedice u slučaju neplaćanja kredita, da je i ranije digao kredit kod Zagrebačke banke u stranoj valuti ali da koliko je digao kredita da je toliko i otplatio i da nije bilo povećanja rata kao kod ovog kredita za auto.

5.1. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja, jer smatra da je tužitelj objektivno, istinito i uvjerljivo dao svoj iskaz, opisujući opširno radnje koje je proveo prije sklapanja kredita sa tuženikom, te posebno dijelu iskaza u kojem tužitelj navodi da nije pregovarao s tuženikom o kamati, odnosno o promjenjivosti kamate, te da mu je tuženik (banka) dao ponudu koju je on prihvatio, bez posebnih pregovaranja i informacija o svim obavijestima i potrebitim parametrima bitnim za donošenje odluke prilikom sklapanja Ugovora o kreditu. Za napomenuti je i to da tijekom postupka tuženik nije argumentirano osporio iskaz tužitelja.

6. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07. - Odluka USRH, 84/08, 96/08. - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13, 89/1 - Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje - ZPP), sud je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te ga je u cijelosti usvojio.

7. Naime, između stranaka nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu broj: 9012220829 od 12.1.2007. g. (list 6-9 spis), da je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 18.420,98 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, da je ugovorena godišnja kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,10 % godišnje, da je promjenljiva sukladno odluci Banke, da je kredit otplaćen i da se radilo o kreditu za kupnju motornog vozila (u ugovoru navedena marka, tip i broj šasije, kao i ostali podaci o vozilu).

8. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. g. proizlazi da je tužitelj Potrošač - Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu i protiv tuženika, kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007. g., protivno članku 81., 82. i 90. Zakona ("Narodne novine", broj: 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008. g., protivno odredbama istog Zakona ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09) i to članak 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

9. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13-4 od dana 13.6.2014. g. potvrđena je prvostupanjska presuda u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. g. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i u odnosu na tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

11. U odnosu na elaboriranje tuženika na okolnost tvrdnje da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu ništetne, sud ne nalazi potrebnim posebno analizirati te navode. Ovo iz razloga što se prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u tužbi. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

12. Također, i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude poslovni broj: Pž-7129/13-4 od dana 13.6.2014. g. navodi da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

13. Isto tako, u odluci Ustavnog sud RH broj: U-III-5458/2021 od dana 30. lipnja 2022. Ustavni sud RH obrazložio je razloge obvezujuće primjene, tj. direktni učinak presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava (potrošača) propisan u članku 502.c ZPP (posebno u točki 19.2. i 19.3. obrazloženja navedene odluke), pri čemu se ističe da su odluke Ustavnog suda obvezatne za sve.

14. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, ističe se da zastarni rok za stjecanje bez osnove iznosi 5 godina, a pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o kamati po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je pravomoćnošću presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4.7.2013. g., koja je u tom dijelu postala pravomoćnom dana 13.6.2014. g., a u dijelu ugovornih odredaba odnoseći se na ugovorenu valutnu klauzulu 14.6.2018. g, pa kako je tužba u ovom predmetu podnijeta dana 24.3 2022. g. proizlazi da nije nastupila zastara potraživanja vezanih ni uz promjenu kamatne stope, ni ugovorenu valutnu klauzulu.

15. Slijedom svega navedenog, tužbeni zahtjev tužitelja ukazao se osnovanim, te je o istom temeljem odredbi članka 322. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje – ZOO) odlučeno kao u izreci presude.

16. Odluka o zateznoj kamati temelji na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO.

17. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. ZPP, te je sud tužitelju priznao i dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.932,00 EUR, a koji troškovi se sastoje od troška sastava tužbe po punom. u iznosu od 200,00 EUR, troška zastupanja po punom. na ročištu dana 5.5.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, troška sastava podneska po punom. od dana 3.6. .2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, troška zastupanja po punom. na ročištu dana 6.6.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, troška sastava podneska po punom. od dana 13.10.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, troška zastupanja po punom. na ročištu dana 27.10.2022. g. u iznosu od 200,00 EUR, troška sastava podneska po punom. od dana 6.11.2023. g. u iznosu od 200,00 EUR, troška zastupanja po punom. na ročištu dana 7.3.2025. g. u iznosu od 200,00 EUR i troška financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 332,00 EUR, a koji troškovi su odmjereni prema važećoj odvjetničkoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23) i koji troškovi su prema mišljenju suda bili nužni za vođenje ovoga postupka.

17.1. Sud tužitelju, kao potreban, nije priznao trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu, a s obzirom da navedeni trošak nije potreban za vođenje ovog parničnog postupka u smislu članka 155. stavak 1. ZPP, to imajući u vidu da se ročište za objavu presude sukladno članku 335. stavak 6. ZPP održava neovisno o tome jesu li stranke na njega uredno pozvane, odnosno jesu li pristupile, a na istom stranke ne poduzimanju nikakve procesne radnje, već im se isključivo uručuje ovjereni prijepis presude.

Ivanec, 16. travnja 2025.

Sudac

Draženko Jakopović

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pisanog prijepisa presude. Žalba se podnosi Županijskom sudu kao sudu drugog stupnja, putem ove Stalne službe, pismeno u 3 (tri) primjerka.

Dostaviti:

1. Kožić Darko, odvjetnik u Ivancu

2. Odvjetničko društvo Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o., odvjetnici u Zagrebu