Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-304/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Obradoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv prvotuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Zlatku Mateši, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate i drugotuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbama tuženika izjavljenim protiv presude na temelju priznanja i presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5227/2018-20 od 10. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba prvotuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje se točka II. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5227/2018-20 od 10. siječnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukidaju se točka I. izreke presude na temelju priznanja i točka IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5227/2018-20 od 10. siječnja 2025. u dijelu kojim je naloženo drugotuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi tužiteljici troškove postupka i predmet se u ukinutim dijelovima vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Odbija se žalba prvotuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje se točka IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5227/2018-20 od 10. siječnja 2025. u dijelu kojim je naloženo prvotuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici troškove postupka od 2.030,41 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate.

III. Odbija se prvotuženik Raiffeisenbank Austria d.d. sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV. Odluka troškovima žalbenog postupka drugotužene Republike Hrvatske ostavlja se za konačnu odluku.

V. Točka III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5227/2018-20 od 10. siječnja 2025. ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom (na temelju priznanja) u točci I. izreke u odnosu na drugotuženu Republiku Hrvatsku utvrđena nedopuštenom ovrha poslovni broj Ovr- 3364/2018 s kojom je spojena ovrha poslovi broj Ovr-501/2014. Točkom II. izreke prvostupanjske presude naloženo je prvotuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. (dalje: RBA d.d.) isplatiti tužiteljici 22.693,89 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2019. do isplate dok je točkom III. izreke odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu zatezne kamate koja je na iznos od 22.693,89 EUR tekla od 6. prosinca 2018. do 7. svibnja 2019. Točkom IV. izreke naloženo je tuženicima naknaditi tužiteljici troškove postupka od 4.060,81 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 10. siječnja 2025. do isplate.

2. Navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama I. i IV. izreke pravodobno podnesenom žalbom pobija drugotužena Republika Hrvatska zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2022. s izuzecima iz članka 117. stavaka 2. i 3. tog Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 80/2022. s izuzecima iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe.

2.1. Navedenu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkama II. i IV. izreke pravodobno podnesenom žalbom pobija prvotuženik RBA d.d. iz svih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. ZPP-a uz prijedlog da se u pobijanim dijelovima prvostupanjska presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, podredno da se ukine i predmet u tim dijelovima vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbe.

4. Žalba drugotužene Republike Hrvatske je osnovana.

4.1. Žalba prvotuženika RBA d.d. nije osnovana.

5. Predmet spora u odnosu na drugotuženicu je dopuštenost ovrhe na nekretnini u vlasništvu tužiteljice. U odnosu na prvotuženika predmet spora je zahtjev za isplatu 22.693,89 EUR sa zateznim kamatama. Ti se zahtjevi temelje na tvrdnjama tužiteljice da su ovrhe koje su na prijedlog tuženika kao ovrhovoditelja bile određene na nekretnini koja je njezino vlasništvo radi prisilnog namirenja tražbina koje tuženici imaju prema njezinom bratu VN, ranijem ovršeniku, bile nedopuštene. S obzirom na to da je do zaključenja raspravljanja u prvostupanjskom postupku nekretnina ovrhovoditeljice prodana radi namirenja novčane tražbine prvotuženika RBA d.d., od njega traži iznos od 170.987,13 kn za koliko je taj ovrhovoditelj namiren tom prodajom.

6. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava koje su u spisu predmeta, sud prvog stupnja je utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je prvotuženik RBA d.d. kao ovrhovoditelj 9. listopada 2008. na temelju ovršne isprave – ugovora o nenamjenskom kreditu od 12.5.2003., podnio protiv VN – korisnika kredita i ovršenika, ovršni prijedlog prvostupanjskom sudu radi prisilne naplate svog potraživanja iz tog ugovora o kreditu i to na trosobnom stanu ovršenika od 57,73 čm oznake D1 s pripadajućim spremištem u podrumu površine 2,48 čm oznake S2 u nacrtu označeno zelenom bojom, koji se stan nalazi na drugom katu obiteljske stambene zgrade u [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te je bio upisan kao suvlasnički dio: 15/100, etažno vlasništvo E-2, u zk. ul. br. [broj ZK uloška] iste k.o.

- da je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-3364/2008 od 13. listopada 2008. usvojen taj ovršni prijedlog te je određena ovrha na nekretnini VN koja je u zemljišnim knjigama zabilježena 17. listopada 2008.

- da je drugotužena Republika Hrvatska kao ovrhovoditelj 2. travnja 2010. na temelju ovršne isprave – pravomoćne presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj K- 12/2008 od 28. listopada 2008., podnijela protiv VN – okrivljenika i ovršenika, ovršni prijedlog prvostupanjskom sudu radi prisilne naplate troškova kaznenog postupka određenih tom ovršnom ispravom i to na istoj nekretnini

- da je rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj Ovr-1163/2010 od 7. travnja 2010. usvojen taj ovršni prijedlog te je određena ovrha na nekretnini VN koja je u zemljišnim knjigama zabilježena 14. travnja 2010.

- da je Republika Hrvatska za čiju je tražbinu kasnije određena ovrha na istoj nekretnini stupila u već pokrenuti ovršni postupak koji se vodio pod poslovnim brojem Ovr- 3364/2008

- da je 22. rujna 2000. zaprimljen prijedlog tužiteljice za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu (na temelju ugovora o kupoprodaji koji je kao kupac zaključila 6. prosinca 1997.) koji je odbijen uz zabilježbu odbijenog prijedloga u zemljišnoj knjizi pod poslovnim brojem Z-21031/2000

- da je zabilježba odbijenog prijedloga postojala u trenutku pokretanja i zabilježbe ovrhe u povodu ovršnog prijedloga ovrhovoditelja RBA d.d.

- da je tužiteljica tijekom prvostupanjskog postupka, 9. siječnja 2013., na temelju sudske nagodbe prvostupanjskog suda poslovni broj R2-510/2012-5 4. prosinca 2012. uknjižila svoje pravo vlasništva na nekretnini koja je predmet ovrha te da je ovršni postupak uslijed promjene vlasnika nekretnine nastavljen protiv tužiteljice kao ovršenika

- da je tužiteljica rješenjem ovršnog suda od 27. travnja 2017. (koje je postalo pravomoćno 20. rujna 2018.) upućena na pokretanje parnice radi proglašenja nedopuštenom ovrhe određene rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-3364/2008 od 13. listopada 2008. i rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1163/2010 od 7. travnja 2010. zbog žalbenog razloga iz članka 46. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/1996., 29/1999., 42/2000., 173/2003., 194/2003., 151/2004., 88/2005., 121/2005., 67/2008., 139/2010., 154/2011., 70/2012., dalje OZ/1996)

- da je drugotužena priznala tužbeni zahtjev i povukla ovršni prijedlog zbog čega je ovrha određena rješenjem suda prvog stupnja Ovr-1163/2010 od 7. travnja 2010. obustavljena

- da je u ovršnom postupku određenom rješenjem suda prvog stupnja Ovr-3364/2008 od 13. listopada 2008. prodana nekretnina tužiteljice i prvotuženik RBA d.d. je u cijelosti namiren tom prodajom

- da prvotuženik RBA d.d. nije u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga bio u dobroj vjeri jer se propustio (uvidom u spisa predmeta Z-21031/00) informirati o razlozima zbog kojih je odbijen prijedlog tužiteljice za uknjižbu prava vlasništva koji je podnesen još 2000.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je usvojio tužbene zahtjeve.

U odnosu na žalbu drugotuženice Republike Hrvatske

8. Iz stanja spisa proizlazi da je ovrha na prijedlog Republike Hrvatske određena rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-1163/2010 od 7. travnja 2010. te da je tužiteljica rješenjem ovršnog suda upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja nedopuštenom ovrhe određene tim rješenjem. Imajući na umu pravilno utvrđenje suda prvog stupnja o tome da je Republike Hrvatska povukla prijedlog na temelju kojeg je određena ovrha rješenjem o ovrsi poslovni broj Ovr-1163/2010 od 7. travnja 2010., da je nakon toga Republika Hrvatska priznala tužbeni zahtjev te da je ovrha određena tim rješenjem obustavljena, nejasno je zbog čega je sud prvog stupnja proglasio nedopuštenom ovrhu koja se vodi pod poslovnim brojem Ovr-501/2014. Nije jasno o kojoj je ovrsi riječ i kojim je rješenjem određena. To tim više što iz stanja spisa ne proizlazi da je tužiteljica upućena na pokretanje parnice radi utvrđenja te ovrhe niti da je zahtjev za proglašenjem te ovrhe nedopuštenom Republika Hrvatska priznala. S obzirom na to da je nakon povlačenja ovršnog prijedloga Republike Hrvatske, ovršni sud rješenjem od 5. prosinca 2018. obustavio ovrhu određenu rješenjem o ovrsi Ovr- 1163/2010 od 7. travnja 2010., (a ne ovrhu Ovr-501/2014) ne bi proizlazilo da su ovrhe Ovr-1163/2010 i Ovr-501/2014 iste ovrhe, odnosno da je ovrha određena rješenjem poslovni broj Ovr-1163/2010 od 7. travnja 2010. tijekom postupka promijenila poslovni broj. Isto tako, iako se može prihvatiti da je proglašenjem nedopuštenom ovrhe poslovnog broja Ovr-3364/2018, zbog pogreške u pisanju tužbe, sud prvog stupnja zapravo proglasio nedopuštenom ovrhu poslovnog broja Ovr-3364/2008, pobijana presuda nema razloga zbog čega je ta ovrha određena rješenjem poslovni broj Ovr- 3364/2008 od 13. listopada 2008. na prijedlog RBA d.d. proglašena nedopuštenom u odnosu na Republiku Hrvatsku. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da su Republika Hrvatska i RBA d.d. obični suparničari jer je svaki od njih tužena stranka u odnosu na ovrhu koja je određena po njegovom prijedlogu pa je tom utvrđenju proturječna odluka suda prvog stupnja o prihvaćanju u odnosu na Republiku Hrvatsku zahtjeva za proglašenje nedopuštenosti ovrhe koja je određena na prijedlog drugog ovrhovoditelja. Zbog navedenih proturječnosti i nejasnoća koja u žalbi ističe žaliteljica i na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ br. 70/2019., točka I. izreke prvostupanjske presude se ne može ispitati pa je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Zbog toga je uz primjenu članka 369. stavka 1. ZPP-a ukinuta i predmet je u tom dijelu vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

9. S obzirom na to da je ukinuta odluka o glavnoj stvari u odnosu na drugotuženu Republiku Hrvatsku, neizvjestan je uspjeh drugotuženice u postupku pa je u odnosu na tu stranku ukinuta odluka o troškovima postupka iz točke IV. izreke prvostupanjske presude i predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje o troškovima postupka.

9.1. Odluka o ostavljanju odluke o troškovima sastava žalbe drugotuženice za konačnu odluku temelji se na članku 166. stavku 3. ZPP-a.

10. U ponovljenom će postupku sud prvog stupnja ukloniti bitnu povredu postupka koja je ustanovljena ovim rješenjem te će u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen prema drugotuženici donijeti novu odluku za koju će dati jasne i neproturječne razloge.

U odnosu na žalbu prvotuženika RBA d.d.

11. Pravno shvaćanje suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženika RBA d.d. je pravilno iako ne posve iz razloga koje je iznio prvostupanjski sud.

12. S obzirom na to da predmet spora nije zaštita povjerenja u zemljišne knjige prilikom stjecanja stvarnog prava na temelju pravnog posla u smislu članka 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012. i 152/2014., dalje: ZV), nego zaštita povjerenja u zemljišne knjige prilikom predlaganja i zabilježbe ovrhe, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio taj propis kada se njime rukovodio prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva za isplatu kao posljedice nedopuštenosti ovrhe koja je određena na prijedlog ovrhovoditelja rješenjem ovršnog suda poslovni broj Ovr-3364/2008 od 13. listopada 2008.

13. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je 1997. sklopila valjani kupoprodajni ugovor, isplatila ugovorenu kupoprodajnu cijenu i stupila u posjed nekretnine koja je predmet ovrhe prije zabilježbe ovrhe. Drugim riječima, tužiteljica tvrdi da je i prije uknjižbe svoga prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (koja je uslijedilo nakon zabilježbe ovrhe određene rješenjem poslovni broj Ovr-3364/2008 od 13. listopada 2008.), bila vlasnica nekretnine na kojoj je određena ovrha radi prislilnog ispunjenja tuđeg duga.

14. Iz stanja spisa proizlazi da:

- se tužiteljica nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu sporne nekretnine od 6. prosinca 1997. na temelju ugovora o prodaji nekretnine koji je sklopila s ranijim ovršenikom VN **.**.1997.

- je rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3364/2008 od 13. listopada 2008. određena ovrha na spornoj nekretnini u korist drugotuženika kao ovrhovoditelja,

- je u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu i donošenja rješenja o ovrsi kao vlasnik sporne nekretnine u zemljišnim knjigama bio upisan VN, tada ovršenik,

- se tužiteljica upisala kao vlasnica sporne nekretnine u zemljišnim knjigama na temelju sudske nagodbe sklopljene pred prvostupanjskim sudom pod poslovnim brojem R2- 510/2012-5 4. prosinca 2012. (Z-18580/16 od 24. lipnja 2016.),

- prvotuženik radi osiguranja tražbine prema ranijem ovršeniku nije zasnovao dobrovoljno založno pravo na spornoj nekretnini.

15. iz takvog činjeničnog utvrđenja proizlazi da je tužiteljica na temelju članka 159. stavka 2. ZV-a stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu u prosincu 2007., prije zabilježbe ovrhe određene rješenjem poslovni broj Ovr-3364/2008 od 13. listopada 2008.

16. Prema pravnom shvaćanju izraženom u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 242/2021-2 od 8. lipnja 2022., tužitelj koji je vlasništvo nekretnine stekao temeljem zakona (ovdje dosjelošću) prije pokretanja ovršnog postupka odnosno publiciranja zabilježbe ovrhe u zemljišnim knjigama, ima pravo koje sprječava ovrhu, neovisno o savjesnosti prvotuženika kao ovrhovoditelja. To pravno shvaćanje primjenjivo je i u ovom predmetu jer je riječ o činjenično i pravno usporedivim pravnim situacijama.

17. Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (članak 122. stavak 1. ZV-a). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (članak 122. stavak 2. ZV-a).

18. Iz citiranih zakonskih odredaba proizlazi da se načelo povjerenja u zemljišne knjige odnosi na stjecanje knjižnog prava na temelju valjane pravne osnove koja može biti pravna osnova za derivativno stjecanje stvarnih prava na nekretninama. Naime, pošteni stjecatelj bit će pravno zaštićen glede stjecanja knjižnog prava jedino ako je, postupajući u dobroj vjeri, upisao svoje pravo u zemljišnu knjigu na temelju takve pravne osnove – pravnog posla. O tome u ovom predmetu nije riječ, nego je riječ o zabilježbi ovrhe na nekretnini koja je u trenutku te zabilježbe bila vlasništvo (stečeno na temelju zakona – dosjelošću) treće osobe, tužiteljice.

19. Shvaćanje da se načelo povjerenja u zemljišne knjige odnosi (primjenjuje) samo na derivativno stjecanje knjižnog prava zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-59/2000 od 16. rujna 2003., Rev 2031/2010 od 14. siječnja 2015., Rev-1566/2017 od 11. lipnja 2019., Rev-x 142/2016 od 11. prosinca 2019. i Revd-1939/2020 od 9. rujna 2020.

20. Stoga, imajući na umu da je tužiteljica koja je pravo vlasništva na spornoj nekretnini na temelju zakon stekla prije pokretanja ovrhe imala pravo koje sprečava ovrhu na predmetnoj nekretnini radi prisilne naplate duga treće osobe, neovisno o savjesnosti prvotuženog ovrhovoditelja, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da je riječ o nedopuštenoj ovrsi i usvojio odštetni zahtjev iz članka 56. OZ-a pa je uz primjenu članka 368. stavka 2. ZPP-a odbijena žalba prvotuženika i potvrđena je točka II. izreke prvostupanjske presude.

21. Neosnovano prvotuženik prigovara odluci o troškovima postupka sadržanoj u točci III. izreke prvostupanjske presude koja je u odnosu na prvotuženika donesena uz pravilnu primjenu članka 154. stavka 1. ZPP-a s obzirom na to da je taj tuženik u cijelosti izgubio parnicu. U donošenju te odluke o troškovima postupka nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud uz primjenu članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

21.1. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je tužiteljici dosudio naknadu troškova zastupanja uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj: 138/2023, dalje: OT) koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka i za radnje koje su poduzete prije stupanja na snagu tog propisa. Takvo je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju Rev 562/2024-2 od 7. svibnja 2024. i tamo navedenoj sudskoj praksi tog Suda.

21.2. Neosnovano tuženik tvrdi da je taj propis pogrešno primijenjen (samo) stoga što je riječ o propisu koji u skladu s člankom 90. stavkom 4. Ustava Republike Hrvatske ne može imati povratno djelovanje.

21.2.1. U skladu s člankom 164. stavkom 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu troškova sud odlučuje u odluci kojom se završava postupak pred tim sudom. Tom će prilikom sud odrediti naknadu potrebnih troškova u skladu s propisanom tarifom za nagrade odvjetnika i druge troškove (članak 155. stavak 2. ZPP-a). Prema članku 151. stavku 3. ZPP-a, zatezne kamate na troškove postupka teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka. Imajući na umu sadržaj citiranih zakonskih odredbi, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, smislenim tumačenjem tih propisa proizlazi da se naknada troškova postupka treba odmjeravati u skladu s tarifom koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, bez obzira na to što je odredbama OT-a propisano njezino retroaktivno djelovanje ustavnost kojeg tuženik dovodi u pitanje u žalbi. Stoga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je o naknadi svih troškova postupka odlučio uz primjenu OT-a. Naposljetku, drugostupanjski sud primjećuje da je u svom zahtjevu za naknadu troškova postupka koji predlaže drugostupanjskom sudu prihvatiti, prvotuženik također zahtijevao naknadu troškova postupka prema OT-u i za radnje koje su poduzete prije njezinog stupnja na snagu.

21.3. S obzirom na to da je pobijanom presudom naloženo tuženicima isplatiti tužiteljici troškove postupka od 4.060,81 EUR, riječ je o djeljivoj obvezi za koju prvotuženik RBA d.d. odgovora za iznos od 2.030,41 EUR pa je uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP- a odbijena žalba prvotuženika RBA d.d. i potvrđena je odluka o troškovima postupka iz točke III. izreke prvostupanjske presude u iznosu za koji ta stranka odgovora (2.030,41 EUR).

22. Prvotuženik koji sa žalbom nije uspio odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova odbijenog pravnog lijeka.

23. Točka III. izreke prvostupanjske presude nije pobijana žalbom pa nije ispitivana u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a)

U Varaždinu 16. travnja 2024.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer