Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-383/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici T (nominativ: C) Petković, odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1871/2024-9 od 26. veljače 2025., na sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuju se točke I., II., IV. i VI. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1871/2024-9 od 26. veljače 2025.

II. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Točke III. i V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1871/2024-9 od 26. veljače 2025. nisu ispitivane u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom u točci I. izreke utvrđena ništetnom ugovorna odredba ugovora o kreditu broj 029-50-3188059 sklopljenog među strankama 14. prosinca 2005. kojom se u članku 3. tužitelj obvezao prilikom prvog korištenja kredita jednokratno platiti tuženiku naknadu od 3,30% od iznosa kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju 342,64 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 20. prosinca 2005. do isplate dok je zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate koja je tekla 19. prosinca 2005. odbijen točkom III. izreke. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka od 1.158,18 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 26. veljače 2024. do isplate (točka IV. izreke) dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova postupka tužitelj odbijen (točka V. izreke). Točkom VI. izreke odbijen je tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka.

2. Navedenu presudu u dijelu pod točkama I., II., IV. i VI. izreke pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) uz prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova postupka tuženiku zajedno sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, podredno da se u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži i naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja drugostupanjske odluke do isplate.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj je drugostupanjski sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Ispitujući pobijanu presudu na taj način, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tuženik je pobijani dio presude sadrži odlučne i dostatne razloge o bitnim aspektima u postupku iznesene činjenične i pravne argumentacije tuženika. Ti razlozi nisu proturječni ni nerazumljivi pa se, suprotno žalbenim navodima, pobijana presuda može ispitati.

7.1. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira pravna shvaćanja suda prvog stupnja o tome da je sporna ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi nepoštena (i ništetna) ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tuženik izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda postupka.

7.2. Iz sadržaja žalbi proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka.

7.3. Činjenica da žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan nema značaj bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prema članku 8. ZPP- a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog (da sporna ugovorna odredbe nije nepoštena), sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

8. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 326. stavka 1. ZPP-a (u žalbi nepravilno označenim kao 326.a) jer je sud prvog stupnja pobijanom presudom odlučio o tražbini koja je dospjela do zaključenja glavne rasprave imajući na umu da je taj sud utvrdio kako je tuženik iznos od 342,64 EUR primio bez osnove (još) 19. prosinca 2005. dok je glavna rasprava u ovom predmetu zaključena 28. siječnja 2025.

9. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu 029-50- 3188059 od 14. prosinca 2005. i kondikcijski zahtjev za povrat iznosa plaćenih na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi koja je sadržana u članku 3. tog potrošačkog ugovora.

10. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio pregledavanjem isprava i saslušanjem tužitelja, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je 14. prosinca 2005. u Zagrebu između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen potrošački ugovor o kreditu (za kupnju rabljenog vozila) s ugovorenim iznosom kredita od 16.371,43 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (isplate) kredita, uz redovnu kamatu od 6,50% godišnje, promjenjivu u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 84 mjeseca

- da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile obvezu tužitelja da prilikom prvog korištenja kredita tuženiku plati jednokratnu naknadu u iznosu od 3,30% iznosa kredita

- da iz ugovora o kreditu i ostalih isprava koje su prije i tijekom zaključenja ugovora bile dostupne tužitelju nije vidljivo od čega se sastoji ta naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja ugovora obaviješten o troškovima koji se tom naknadom podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju

- da sporna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača

- da je tužitelj 19. prosinca 2005. platio tuženiku jednokratnu naknadu u ugovorenom iznosu 342,64 EUR[1]

- da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 18. ožujka 2024.

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud spornu ugovornu odredbe uz primjenu članka 87. stavka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., dalje: ZZP/2003) utvrdio ništetnom te je obvezao tuženika vratiti tužitelju uplatu koja je učinjena na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od prvog idućeg dana nakon dana plaćanja (stjecanja na strani pravnog prednika tuženika) do isplate. Pritom je ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. Pravilno žalitelj u žalbi tvrdi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u članku 3. ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/2003.

13.1. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

14. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu članka 83. ZZP/2003 potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Zbog toga se razlozi koje je radi podupiranja svoje tvrdnje da je riječ o poštenoj ugovornoj odredbi tuženik iznio (tek) tijekom prvostupanjskog postupka ne mogu uzeti odlučnima, imajući na umu da je u skladu s propisom iz članka 83. ZPP-a za ocjenu transparentnosti i poštenosti odlučno vrijeme prije i (najkasnije) prilikom sklapanja ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/2003, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem mogao razumno očekivati da bi tužitelj bio prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba članka 3. ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženik bio mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1065. do 1071. tada važećeg Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 53/1991., 73/1991., 3/1994., 111/1993., 107/1995., 7/1996., 91/1996., 112/1999., 88/2001., i 35/2005., dalje ZOO/1991) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine" br. 84/02. i 141/06.). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/2003 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/2003 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

20. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, niti takav opis sadrže Promotivni uvjeti za odobravanje kredita građanima za kupnju rabljenih automobila u periodu od 1.10.2005. do 31.12.2005. koji su prema tvrdnja žalitelja bili dostupni tužitelju, a prema shvaćanju ovog suda drugog stupnja ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi.

21. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali posebno kad se uzme u obzir učinak ostalih odredbi ugovora o kreditu prema kojima je, neovisno o naknadi ugovorenoj u članku 3. tog ugovora, tužitelj preuzeo i dodatnu obvezu snošenja svih javnobilježničkih, sudskih i drugih troškove te troškova pristojbe veznih uz potvrđivanje (solemnizaciju), provedbu., osiguranje i naplatu tog ugovora. Očito je stoga da se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

22. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 3. ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/2003 da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

23. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/2003 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu u točci I. izreke prvostupanjske presude utvrdio ništetnom i na temelju članaka 210. stavka 2. i 214. ZOO/1991 naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz članka 3. ugovora o kreditu u iznosu koji nije sporan i s kamatom od prvog dan nakon dana kad je taj iznos primio do dana vraćanja (točka II. izreke).

24. Neosnovano žalitelj prigovara dosuđenom tijeku zateznih kamata. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe koju je unaprijed sastavio tuženik i o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, tužitelju uz primjenu odredbe članka 214. ZOO/1991 pripadaju zatezne kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće od dana plaćanja (dan neosnovanog stjecanja na strani tuženika) do isplate.

25. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženikov prigovor zastare kondikcijskog zahtjeva. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 18. ožujka 2024., prije nego što je odluka iz stavka I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

26. Imajući na umu da je ništetnost predmetne ugovorne odredbe utvrđena na temelju članka 87. stavka 1. ZZP/2003, što se ne može smatrati „zabranom manjeg značaja“ u smislu članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (pravilno: 107. stavka 2. ZOO/1991) neosnovani su prigovori žalitelja da ništetnost sporne odredbe ne može isticati jer da je riječ o zabrani manjeg značaja.

27. Kako ne postoje razlozi zbog kojih se točke I. i II. izreke presude pobijaju žalbom, niti postoje razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a odbijena je žalba tuženika i potvrđene su točke I. i III. izreke prvostupanjske presude.

28. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tek razmjerno neznatnim dijelom svoga zahtjeva u vezi s kojim nisu nastali posebni troškovi (odbijen je sa sporednim zahtjevom za zateznu kamatu i to samo za jedan dan), pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku naknaditi mu sve troškove postupka i odbio njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka. Iako je sud prvog stupnja pogriješio kada je svoju odluku temeljio na članku 154. stavku 1. ZPP-a, uz pravilnu primjenu članka 154. stavka 5. ZPP-a trebalo je jednako odlučiti o troškovima postupka.

29. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi i to da je sud prvog stupnja pogriješio kada je tužitelju dosudio naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude. Odredbe članka 335. stavka 7. i 8. ZPP-a propisuju način dostave presude onoj stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje iz čega proizlazi zaključak da se stranci koja pristupi na ročište za objavu presude uručuje pisani otpravak presude i da od tog dana za stranku teče žalbeni rok, dok je situacija ako stranka ne pristupi na ročište a uredno je obaviještena propisana stavcima 9. i 10. citirane zakonske odredbe. Po ocjeni ovog suda riječ je o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice, tim više jer je pristupanje na ročište povodom objave presude zakonodavac propisao i kao način neposredne dostave sudske odluke uz koju se vežu pravne posljedice (rok za žalbu) zbog čega tužitelj ima pravo i na naknadu troška pristupa na ročište za objavu presude od 26. veljače 2025. Takvo je i pravno shvaćanje izraženo u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 832/2022-2 od 22. ožujka 2022. Zbog toga je odbijena žalba tuženika i potvrđene su odluke o troškovima postupka iz točaka IV. i VI. izreke prvostupanjske presude.

30. S obzirom na to da tuženik nije uspio sa žalbom, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

31. Točke III. i V. izreke prvostupanjske presude nisu pobijane žalbom pa nisu ispitivane u žalbenom postupku (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

U Varaždinu 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer