Republika Hrvatska

Županijski sud u

Splitu

Split, Gundulićeva

29a

Poslovni broj Gž-1864/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda, Mirjane Rubić predsjednice vijeća, Marka Pribisalića sudca izvjestitelja i člana vijeća te dr. sc. Lidije Vojković članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice IP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ivana Marković Palaić, odvjetnica u Petrinji, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj 7 P-44/2021-25 od 24. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 16. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj 7 P-44/2021-25 od 24. travnja 2023.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

„I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj:9012255858 potvrđen po Javnom bilježniku Ivan Čubelić pod brojem OU-117/2007 kojeg su sklopili tužiteljica IP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (ranije ĆP) kao korisnik kredita i tužena PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da isplati tužiteljici IP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (ranije ĆP) iznos od 1.267,02 eur / 9.546,38 kn zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana dospijeća pa do isplate, i to od dospijeća pa do 31.srpnja 2015.godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a koje zatezne kamate teku kako slijedi:

- na iznos od 0,25 eur / 1,86 kn od 31.03.2007. godine pa do isplate;

- na iznos od 1,05 eur / 7,90 kn od 29.02.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,97 eur /22,34 kn od 31.03.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,62 eur / 95,07 kn od 31.10.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 2,90 eur / 21,85 kn od 30.11.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 15,50 eur / 116,75 kn od 31.12.2008. godine pa do isplate;

- na iznos od 14,62 eur / 110,15 kn od 31.01.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,10 eur / 121,34 kn od 28.02.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,88 eur / 97,02 kn od 31.03.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 13,34 eur / 100,53 kn od 30.04.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 12,22 eur / 92,08 kn od 31.05.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,69 eur / 73,03 kn od 30.06.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,75 eur / 73,48 kn od 31.07.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,64 eur / 80,17 kn od 31.08.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 10,06 eur / 75,77 kn od 30.09.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 9,06 eur / 68,29 kn od 31.10.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 11,71 eur 88,20 kn od 30.11.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 13,37 eur / 100,74 kn od 31.12.2009. godine pa do isplate;

- na iznos od 16,73 eur / 126,07 kn od 31.01.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 15,93 eur / 120,01 kn od 28.02.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,45 eur / 146,56 kn od 31.03.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 19,10 eur / 143,94 kn od 30.04.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 20,88 eur / 157,33 kn od 31.05.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 31,25 eur / 235,49 kn od 30.06.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 30,18 eur / 227,37 kn od 31.07.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 36,13 eur / 272,22 kn od 31.08.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 36,79 eur / 277,18 kn od 30.09.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 28,80 eur / 217,01 kn od 31.10.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 40,39 eur / 304,34 kn od 30.11.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 42,68 eur / 321,60 kn od 31.12.2010. godine pa do isplate;

- na iznos od 44,26 eur / 333,50 kn od 31.01.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 42,35 eur / 319,10 kn od 28.02.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 48,15 eur / 362,79 kn od 31.03.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 57,19 eur / 430,92 kn od 30.04.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 54,45 eur / 410,27 kn od 31.05.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 56,90 eur / 428,74 kn od 30.06.2011. godine pa do isplate;

- na iznos od 446,66 eur / 3.365,39 kn od 11.07.2011. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 da tužiteljici IP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] (ranije ĆP) nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.763,50 EUR/13.287,09 HRK zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.“

2.Protiv navedene prvostupanjske presude žali se tuženik, pobijajući odluku u cijelosti, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), predlažući presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti kao neutemeljen, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba nije utemeljena.

5.Predmet spora i u ovom žalbenom stadiju postupka je deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 9012255858, koji Ugovor je sklopljen dana 30. siječnja 2007. između tužiteljice i tuženika u dijelu kojim se određuje kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan dospijeća, kao i kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu temeljem stjecanja bez osnove zbog izvršenih tužiteljičinih isplata po toj osnovi.

6.Među strankama nije sporno kako je tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 9012255858, dana 30. siječnja 2007., kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunama u protuvrijednosti iznosa od 14.620,19 CHF-a, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, kao i kako je člankom 6. Ugovora određeno da se kredit otplaćuje u 60 mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

7.U postupku koji je prethodio odlučivanju, prema stanju u spisu, prvostupanjski sud je u bitnom utvrdio:

-kako su tužiteljica i tuženik sklopili predmetni Ugovor o kreditu, kako nije sporno da je ugovorni odnos stranaka temeljen na navedenom Ugovoru o kreditu, da je tužiteljica plaćala pojedine anuitete kako to proizlazi iz priloženoga otplatnog plana, odnosno prema specifikaciji uplata koje su priložene u spisu, kao i da je tijekom ugovornog odnosa došlo do promjene vrijednosti valute CHF-a u odnosu na HRK, a koji su utjecali na iznose anuiteta, a kako je to navedeno i u nalazu sudskog vještaka,

-kako je predmetnim Ugovorom navedeno da se radi o nemjenskom kreditu za kupnju vozila,

-kako je tužiteljica u iskazu navela da se za kredit raspitivala i to za uvjete kreditiranja u više banaka i kredit kod tuženika je bio najpovoljniji, u pogledu visine anuiteta i roka otplate, kako je uvjete kreditiranja dogovarala u poslovnici tuženika u [adresa], što se tiče pregovaranja o kreditu, poznato joj je da je taj kredit vezan za valutu CHF-a te je pročitala sve odredbe ugovora i nije uočila nekakve rizike koji bi joj bili nepovoljni pa nije tražila nikakva dodatna pojašnjenja, a niti joj je itko od djelatnika banke rekao o mogućim rizicima za valutu švicarski franak, kako tada nije znala da za istu postoje rizici veći u odnosu na ostale valute, kako je kredit otplaćen u cijelosti prije roka 2011. godine zbog rasta tečaja te da je ugovor potpisan kod javnog bilježnika i ništa joj nije posebno javni bilježnik objašnjavao,

-kako je tuženik osporio tužbeni zahtjev ističući i da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je zatvoren te se smatra kako povrede u trenutku podizanja tužbe nema, da odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti „promašenom“, budući da postupanje tuženika više niti ne postoji, odnosno kako toga nije niti bilo, da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima te se radi o politici monetarne vlasti i uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štedišta, kako se u Ugovoru o kreditu ne navodi da se otplaćuje u kunama niti da je anuitet izražen u HRK te kako iznosi koje tužiteljica navodi nisu nikada komunicirani klijentu niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u HRK, ističući i prigovor zastare potraživanja,

-kako je u postupku izveden dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko-knjigovodstvene struke Vlatku Panjkoviću radi utvrđenja razlike između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koje bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju CHF-a na dan korištenja kredita,

-kako je u nalazu i mišljenju vještak naveo da razlika između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule stvarno plaćala i iznosa koji bi platila da je plaćala anuitete po tečaju CHF-a na dan korištenja kredita, iznosi 9.118,98 kn (od toga 9.546,38 kn više plaćeno, 427,40 kn manje plaćeno).

8.Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio kako je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu dana 30. siječnja 2007., kojim Ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunama u protuvrijednosti iznosa od 14.620,19 CHF-a, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita i kako tužiteljica potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatila tuženiku temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta s valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF-a u trenutku realizacije kredita, odnosno potražuje od tuženika s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli predmetni iznos sa zateznom kamatom. Kako se tužiteljica pozvala na utvrđenja u drugoj parnici te uzimajući u obzir da se radi o Ugovoru o kreditu između tužiteljice kao potrošača i tuženika banke, radi se o potrošačkom ugovoru, da tužiteljica kao potrošač kod sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF nije bila obaviještena i upoznata od strane tuženika o parametrima važnim za promjenu vrijednosti valute koje su tuženiku poznate s obzirom na svoju djelatnost i tužiteljica nije bila u istom položaju kao tuženik, koji predstavlja financijsku instituciju te je tužiteljica bila u neravnopravnom položaju. Kako tuženik nije na relevantan način tužiteljicu upozorio odnosno nije prikazao mogućnosti promjene valute CHF-a uz koju je vezana njezina obveza i u predmetnom ugovornom odnosu nije tužiteljici predočavao bilo kakve informacije i ugovaranje obveze u citiranim odredbama Ugovora o kreditu koje su vezane uz valutnu klauzulu CHF predstavljaju nepoštene odredbe, a time i ništetne. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu iznad početno ugovorene vrijednosti valute CHF-a, temeljem kojih je nastala razlika visine anuiteta u odnosu na početno ugovoreni.

9.Nadalje prvostupanjski sud navodi i kako je temeljem članka 323. stavak 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva ugovora te, uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka, razlika između iznosa koji je tužiteljica platila po osnovi valutne klauzule u predmetnom kreditu i iznosa koji bi plaćala da su anuiteti obračunati po tečaju CHF kako je početno ugovoreno iznosi 9.546,38 HRK / 1.267,02 EUR, a stranke nisu prigovarale na matematički izračun, to je prihvaćen i kondemnatorni tužbeni zahtjev, a na pojedine mjesečne iznose tužiteljici dosuđena zatezna kamata koja teče od dana plaćanja pa do isplate.

10.Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći o službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ukazuje žalba, kao niti koja druga bitna postupovna povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, pa se zakonitost i pravilnost te presude može ispitati.

11.Navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, a koje dokaze je prvostupanjski sud pravilno cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a i o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane razloge koje prihvaća i na koje radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje i ovaj drugostupanjski sud.

12.U ovom žalbenom stadiju postupka tuženik, pored ostaloga, osporava i pravilnost utvrđenoga činjeničnog stanja, u bitnom ponavljajući sve navode i prigovore koje je isticao i tijekom postupka, koje je prvostupanjski sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, jer su u skladu s utvrđenim činjenicama koje nisu u suprotnosti s izvedenim dokazima. Sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu izuzete iz ocjene poštenosti pa ih je potrebno ispitati u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje ZZP/03), kao i utvrditi moguće nepoštivanje načela savjesnosti i poštenja i postojanja možebitne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.Člankom 81. ZZP/03 propisano je:

(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

(3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (5) Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

14.Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29; dalje u tekstu: Direktiva 93/13).

15.Prema članku 3. stavak 2. Direktive 93/13 smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13 tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

16.Konačno, člankom 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

17.Prije svega potrebno je navesti kako iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je namjena kredita za kupnju vozila i korisnik kredita je tužiteljica kao fizička osoba.

18.Nadalje, kako je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, u smislu citirane odredbe članka 81. ZZP/03, smatra se da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Pritom nije od utjecaja to što je tužiteljici bilo poznato kako je ugovorena valutna klauzula jer se radi zapravo o neodređenoj formulaciji vezanoj za tuženikovu Odluku. Naime, tužiteljici je na temelju takve ugovorne odredbe bila poznata obveza, no nije bila upoznata s osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje iznosa u budućem razdoblju, tako da predmetna obveza u ugovoru nije bila određena, niti odredljiva.

19.S obzirom da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom, a tuženik tužiteljici nije na valjan i razumljiv način objasnio promjene kamatne stope te postupak formiranja vrijednosti tečaja CHF-a u odnosu na kunu, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi ona kao potrošač mogla spoznati učinke koji će za nju u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi, a tužiteljica prilikom sklapanja ugovora o kreditu, kao potrošač, nije raspolagala osnovnim parametrima o kojima je ovisilo kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba te postoji tuženikova obveza vraćanja uplaćenog iznosa s pripadajućom zateznom kamatom na ime izvršene preplate kod otplate kredita. Tužiteljici je, naime, trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti sporne odredbe ugovora kao bi ona mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetne odredbe ugovora o kojima tužiteljica zasigurno nije bila u poziciji pregovaranja. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači kako su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pritom računa o smislu i svrsi obveznih odnosa, pa je sud prihvaćenjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenio materijalno pravo. Ovdje, dakle, valja posebno naglasiti kako je predmetni Ugovor o kreditu dvostrani pravni posao te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

20.Budući da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštene ugovorne odredbe o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja i potrošača, to su ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, što rezultira da tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbama članka 1115. ZOO-a, tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja, kako to pravilno drži i prvostupanjski sud.

21.Glede žalbenih navoda valja ponoviti kako je prvostupanjski sud pravilno odbio tuženikove prigovore i za to dao potpuno prihvatljive razloge. U pogledu odgovora na prigovor zastare valja ponoviti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U konkretnom slučaju utužena je tražbina prema navedenim dospijećima, a u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 tužba je podnijeta 4. travnja 2012. i prekinula je tijek zastare za tužiteljicu, te je zastara počela teći iznova od dana pravomoćnosti tog dijela presude broj P-1401/12 nakon 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala je pravomoćna dana 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), dok je tužba u ovom predmetu podnijeta 11. veljače 2021. pa je jasno kako prigovor zastare nije utemeljen. Žalitelju valja navesti i kako, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovara počinjene teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22.Neutemeljeno tuženik u žalbi u bitnom osporava činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i polemizira s pojedinim pravnim stavovima i zaključcima tog suda, ali gubi iz vida kako je prvostupanjski sud odluku donio pravilnom ocjenom svih dokaza u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a. Pritom valja navesti i kako prvostupanjski sud ocjenjuje vjerodostojnost svih izvedenih dokaza neposrednom ocjenom dokaza pa na taj način ocjenjuje i vjerodostojnost iskaza, odnosno nalaza i mišljenja vještaka, a u konkretnom slučaju je sud dao prihvatljive razloge zbog kojih je ocijenio kao vjerodostojne rezultate vještačenja, dok tuženik takva utvrđenja suda i njihove razloge nije utemeljeno doveo u sumnju.

23.Tuženikovi žalbeni navodi glede ništetnih odredaba ugovora te činjenice kako je tužiteljica bila upoznata da je dužna platiti predmetne iznose nisu utemeljeni i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužiteljici kao potrošaču je onemogućeno pregovaranje, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenoga 2020.

24.Svi ostali tuženikovi žalbeni navodi nisu odlučni, a prvostupanjski sud je, kako je već i rečeno, za svoje zaključke o svim odlučnim činjenicama dao valjane i prihvatljive razloge koje prihvaća i ovaj sud.

25.Iz navedenog proizlazi kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz citiranih odredaba ZZP-a i odredaba ZOO-a kada je tužbeni zahtjev prihvatio. Na dosuđene novčane iznose tužiteljici je pravilno dosuđena i zatezna kamata od dospijeća do isplate temeljem članka 29. ZOO-a. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti to je, postupajući temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

26.Prvostupanjska odluka o trošku postupka je donijeta primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a i članka 155. stavak 1. ZPP-a i sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 142/15, 103/14, 144/14, 107/15, 126/22, dalje OT). Ovdje valja jasno navesti i kako u smislu članka 365. ZPP-a drugostupanjski sud u odluci o trošku postupka pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava isključivo u dijelu i u granicama razloga navedenih u žalbama stranaka, a tuženik u konkretnom slučaju potpuno neutemeljeno i paušalno nastoji prikazati da bi prvostupanjski sud pogrješno primijenio materijalno pravo u odluci o parničnom trošku.

27.Zbog navedenog je, postupajući temeljem članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neutemeljenu i potvrditi prvostupanjsku odluku o trošku postupka.

28.Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neutemeljen jer tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka.

29.Stoga je odlučeno kao u izrijeci ove presude.

Split, 16. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirjana Rubić