Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-770/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RS iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Alenu Đapiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB:14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, zbog ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1173/2021-30 od 6. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 16. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1173/2021-30 od 6. prosinca 2023.

II.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu br. 246-43/2005 od 23. lipnja 2005., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.000,00 CHF prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan dospijeća, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 313,71 CHF, obračunatih po srednjem tečaju Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja (točka I. izreke), utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 6. Ugovora o kreditu br. 246-43/2005 od 23. lipnja 2005.g., zaključenog između tužiteljice i tuženika, u dijelu u kojem je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i da korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune (točka II. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici (s osnova ništetne valutne klauzule) iznos 4.262,74 €/32.117,58 kn sa zateznom kamatom koja teče na pojedinačne, u točci III. pobliže navedene iznose te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.897,94 €/21.834,53 kune sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja.

2.Protiv citirane odluke tuženik je podnio žalbu zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje:ZPP) predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i zahtjev odbiti, podredno, ukinuti je i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

2.1.Na žalbu je odgovorila tužiteljica predlažući je odbiti.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

5.Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje djelomične ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu (glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule sadržaja navedenog u toč. I. i II. izreke pobijane presude), kojeg je sklopila s nespornim prednikom tuženika 23. lipnja 2005., kao i restitucijski zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u iznosu od 4.262,74 eura sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove, a do koje preplate je došlo po ništetnoj valutnoj klauzuli.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita i nesporni prednik tuženika (Hypo Alpe Adria Bank d.d.) kao banka - kreditor dana 23. lipnja 2005. sklopile ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 31.000,00 CHF s kamatom od 3,99 % godišnje radi adaptacije kuće, s rokom otplate 31. srpnja 2015. u mjesečnim anuitetima od po 313,71 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja te da je stipulirano kako je kreditor ovlašten od 1. svibnja 2006. izvršiti promjenu kamatne stope sukladno svojoj Odluci o kamatnim stopama ovisno o skupini klijenata, odnosno i prije ako se korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ugovora, a korisnik kredita je potpisom ugovora iskazao suglasnost i prihvaćanje primjene Odluke o kamatnim stopama kao i sve kasnije izmjene i dopune (članak 6.).

6.1.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

6.2.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.262,74 eura na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, pozivom na odredbe članka 118. ZZP-a te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO).

7.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i nespornog prednika tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF.

7.1.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koje su banke, pa tako i tuženik sklapale sa potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

7.2.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

7.3.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

8.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.1.Prvostupanjski sud, polazeći od toga da je vezan odlukama donesenim u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača zaključuje kako su pobijane odredbe predmetnog ugovora nepoštene što ih čini ništetnim pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, te je prihvatio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku da isplati tužiteljici gore navedeni iznos s naslova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sve s pripadajućim kamatama.

8.2.Sve naprijed izloženo nikako ne znači apriori automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je u njoj na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

8.3.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

8.4. Na navedenu okolnost je tuženik predložio saslušanje svjedokinje RSD, ali je na ročištu od 20. studenog 2023. odustao od njezinog saslušanja. Nadalje, sadržaj izjave tuženikove zaposlenice MSD također ne upućuje na zaključak da bi ista imala konkretna saznanja o ugovaranju ovdje spornog ugovora o kreditu, a imajući u vidu da je tuženik njezino saslušanje predložio na općenitu okolnost- edukacije zaposlenika o načinu ugovaranja kredita u valuti CHF, prvostupanjski sud s pravom nije izveo ovaj dokaz budući ista ne bi imala konkretna saznanja o ugovaranju ovdje spornog ugovora o kreditu. Iskaz tužiteljice sud prvog stupnja pravilno je cijenio kako je pobliže izloženo u toč.12.2. obrazloženja, što tuženik ničim osnovanim nije doveo u pitanje.

8.5.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužiteljici pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su joj te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

9.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

10.Ujedno je pogrešan u žalbi izraženi stav tuženika glede mogućnosti primjene u predmetnoj parnici pravnih stavova zauzetih u pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu, sve to pozivom na odredbu čl.502.c ZPP-a.

10.1.Naime, u vrijeme (25. ožujka 2021.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom čl.138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi čl. 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

10.2.S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu pravomoćnost 13. lipnja 2014.) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu) koje su donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu.

11.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da bi tužiteljici, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev-razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO-a.

12.Po ocjeni ovog suda, vještak je pravilno utvrdio visinu više plaćenog i to po osnovu promjene valutnog tečaja te na taj način nije konkretni kredit sveden na kunski kredit sa fiksnom kamatnom stopom.

12.1.Tijekom postupka tuženik je vještačkom nalazu i mišljenju isticao prigovore pravne naravi pogrešno smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, odnosno osporio je metodologiju izračuna jer da je isti izvršen na način kao da su stranke ugovorile kunski kredit smatrajući da bi izračun trebalo izvršiti primjenom kamatne stope primjenjive na kredite u HRK valuti u predmetnom vremenskom razdoblju predlažući u tom smislu napraviti dopunu vještačenja. Ujedno je predložio da vještak prikaže razlike anuiteta kod kojih je došlo uslijed tečaja nižeg od početnog, pri čemu je potonje vještak i prikazao u dopuni od 3. studenog 2023., čemu stranke nisu imale konkretnih prigovora. Međutim, time što je odbijen prijedlog tuženika u preostalom dijelu za dopunu vještačenja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju ukazuje žalba tuženika niti je tuženik onemogućen u raspravljanju. Naime, tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, a prvostupanjski sud je prihvatio nalaz financijskog vještaka kao objektivan i stručan, pa upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, pa slijedom navedenog nije bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje.

12.2.Osim toga, u konkretnom slučaju tuženik nije predlagao usmeno saslušanje vještaka nego je tražio dopunu nalaza i mišljenja vještaka smatrajući da je prvostupanjski sud dao pogrešnu uputu vještaku o načinu provođenja financijskog vještačenja, navodeći da je vještačenje provedeno prema prijedlogu tužiteljice kao da se radi o ugovoru o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, a trebalo ga je provesti na način da se koristi promjenjiva kamatna stopa u odnosu na kunske kredite koje su kamate važile u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prema metodi za koju je tuženik smatrao da je trebalo provesti vještačenje, pa kako i ovaj sud smatra da se u takvoj situaciji ne radi o utvrđivanju činjenica za koje sud nema stručnih znanja i za čije utvrđivanje sudu nije potrebna stručna pomoć vještaka, nego da se radi o pravnom pitanju o kojem je jedino mjerodavan svoje shvaćanje izreći sud, u takvoj situaciji, kada uz to na nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora matematičkom izračunu vještaka, i kada je prvostupanjski sud prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka kao objektivan i stručan, tada upućivanje tuženika na drugu metodologiju izračuna zaista predstavlja prigovor pravne prirode koji od strane prvostupanjskog pravilno nije prihvaćen, tada nije ni bilo potrebno odrediti dopunsko vještačenje. Osim toga, pitanje vezano za obvezno saslušanje vještaka na ročištu nije pitanje koje bi moglo dovesti do nezakonitosti pobijane presude iz razloga što tuženik, u navedenim okolnostima, nije ni predlagao saslušanje vještaka već dopunu nalaza i mišljenja vještaka vještačenjem na način i metodom za koju je tuženik smatrao da je pravilna, što je ponavlja se, u domeni pravnog pitanja za koje sudu ne treba stručno znanje vještaka (tako i Vrhovni sud RH u odluci Rev-945/2024-2 od 22. listopada 2024.).

13.U pogledu tvrdnji tuženika kako sud prvog stupnja nije potraživanje tužiteljice umanjio za one mjesece i iznose u kojima je razlika između početno ugovorenog tečaja i tečaja na dan isplate bila negativna, valja reći da je sud prvog stupnja u obrazloženju pravilno otklonio istaknuti prigovor tuženika, pri čemu je reći kako tuženik tijekom postupka i nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.

13.1.Naime, odredba članka 323. stavak 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnov da se za navedene negativne razlike u iznosu od 208,25 eur umanji po tužiteljici preplaćeni iznos, ili da se odbije tužiteljičin zahtjev za isplatu preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13.2.Osim toga, kako tuženik tijekom postupka nije postavio odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja, kraj činjenice da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj to sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice uslijed čega su žalbeni navodi žalitelja istaknuti u tom pravcu neosnovani.

13.3.Obzirom na navedeno, kada tuženik samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev-1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužiteljice temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužiteljice s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, pa se žalba u tom dijelu ukazuje neosnovanom.

13.4.Osim toga, ukazuje se i na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno-pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita.".

14.Neosnovan je i žalbeni navod tuženika glede zastare, o kojem prigovoru se valjano očitovao prvostupanjski sud u toč.18. i 19. presude na koje se žalitelj upućuje, što je sve sukladno i Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH pod brojem Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te je imajući u vidu da je presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske glede ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO-a, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 25. ožujka 2021. proizlazi da zastara nije nastupila, pri čemu je reći kako tužiteljica isplatu s naslova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke i ne potražuje.

15.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

16.Žalbeni prigovor tuženika glede odluke o troškovima postupka odnosi se na primjenu vrijednosti boda po OT-u.

17.Prema Tbr. 52. st. 3. OT/23 (Narodne novine 138/23 koja je stupila na snagu 25. studenog 2023.) kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Odredbom Tbr. 54. OT/23 propisano je da vrijednost boda iznosi 2,00 eur.

17.1.Budući je prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari donesena 6. prosinca 2023., dakle, u vrijeme kada je na snazi OT/23, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je donoseći odluku o naknadi parničnog troška primijenio Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka (OT/23) te je pravilno i za radnje poduzete prije stupanja na snagu Odvjetničke tarife/23 odnosno prije 25. studenog 2023. dosudio parnični trošak prema vrijednosti boda od 2,00 eura. Navedeno je sukladno stavu VSRH izraženom u odlukama br. Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

17.2.Nadalje, protivno žalbenim navodima sud prvog stupnja je pravilno tužiteljici odmjerio trošak pristupa na ročište za objavu presude po Tbr. 9. t. 3. OT-a sukladno članku 155. ZPP-a u svezi sa stavom Vrhovnog suda izraženom u više sudskih odluka pa tako i u Rev-832/2022 i Rev-935/2022.

18.Prvostupanjski sud je odluku o trošku donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a, dosuđujući tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.897,94 EUR-a, a koji se trošak odnosi na trošak zastupanja prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj: 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022 i 126/2022 – dalje u tekstu: Tarifa) za radnje pobrojane u točki 21. obrazloženja, trošak vještačenja i trošak sudskih pristojbi na tužbu i presudu te je naložio tuženiku naknaditi ga tužiteljici u cijelosti.

18.1.Tijekom postupka došlo je do djelomičnog povlačenja tužbe (tužiteljica je nakon provedenog vještačenja smanjila tužbeni zahtjev, kojem se smanjenju tuženik nije protivio, ali je zatražio trošak u odnosu na povučeni dio), ali tuženik nema pravo na naknadu troška obzirom bi tužiteljici i prema prvotno postavljenom zahtjevu i prema konačno postavljenom zahtjevu za svaku radnju pripadao isti trošak jer su oba zahtjeva u istom razredu (od 1.327,01 eur do 13.272,00 eur), radi čega okolnost da je prvotni zahtjev bio viši od konačnog tuženiku nije prouzročila veći trošak.

18.2.Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a reflektira se na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem tužbe te u takvoj situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe, time da je o troškovima uzrokovanim povlačenjem dijela tužbe svrsishodno odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari, i to u odnosu na sniženi dio tužbenog zahtjeva prema odredbama ZPP-a o povlačenju tužbe, vodeći pri tome računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja.

18.3.Protivno žalbenim navodima tuženika, ovaj sud drži da tuženiku zbog smanjenja tužbenog zahtjeva koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe ne pripadaju troškovi prema pravilima iz članka 158. stavak 1. ZPP-a jer mu zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi nisu nastali posebni troškovi. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-941/2022-2 od 18. srpnja 2023.

19.Slijedom iznijetog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu dijelu potvrditi (članak 368. stavak 1. ZPP).

20.Trošak odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka pa je zahtjev tužiteljice za njegovu naknadu odbijen kao neosnovan (članak 166. u svezi sa člankom 155. stavak 1. ZPP).

U Splitu, 16. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić