REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-1113/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i mr. sc Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OMP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o., sa sjedištem u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1957/2023-2 od 18. srpnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 4682/2021-15 od 24. studenoga 2022., u sjednici održanoj 15. travnja 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnoga ljudskog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1957/2023-2 od 18. srpnja 2023. kojom je potvrđena presuda Općinskoga građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-4682/2021-15 od 24. studenoga 2022. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
2. Pitanja koja je tuženik u prijedlogu naznačio glase:
„1. Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), odnosno članku 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;
2. Treba li se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, smatrati cijenom ugovora o kreditu u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003), odnosno članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/2007), radi čega nije dopušteno ocjenjivati poštenost odredbe ukoliko je ista ugovorena kao jasna, lako uočljiva i lako razumljiva;“
3. Tuženik nalazi da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu zbog neujednačene prakse županijskih sudova (ukazano je na suprotnu praksu iz presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021.), kao i zbog nepodudarnost s praksom Suda Europske unije (ukazano je na nepodudarnost s pravnim shvaćanjem izraženim u presudama broj C-621/17 od 3. listopada 2019. i C-84/19 od 3. rujna 2020.).
4. Tužiteljica nije odgovorila na reviziju tuženika.
5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.
6. Prema ocjeni ovog suda, naznačena pravna pitanja nemaju potrebno obilježje važnosti u smislu odredbe članka 385.a stavka 1. ZPP, jer odgovor na pitanje uzrokuje li naknada za obradu kreditnog zahtjeva o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovisi o okolnostima svakog pojedinačnog slučaja. U konkretnom je slučaju sud drugog stupnja, osim testa transparentnosti, pravilno proveo i test poštenosti sporne odredbe, pa nije riječ o pitanjima u odnosu na koje bi bilo potrebno preispitati sudsku praksu.
6.1. Uz navedeno se ističe i da za drugo naznačeno pitanje nije iznesen odgovarajući razlog važnosti jer u pravnom shvaćanju iz odluke Županijskog suda u Splitu pod poslovnim brojem Gž-1215/2020-2 od 24. veljače 2021., ne proizlazi odgovor na to pitanje budući da u toj odluci nije izneseno shvaćanje da bi se odredba ugovora o kreditu, sklopljenog između potrošača i trgovca, a kojom je ugovorena naknada za obradu kredita odredba, smatrala cijenom ugovora o kreditu, u smislu članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, već je navedeno: „Isto tako prvostupanjski sud je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi glede ugovorenih troškova obrade kredita, budući su te odredbe dovoljno jasne odnosno zatezne kamate u slučaju pada uz zakašnjenje i naknadu za prijevremeno vraćanje kredita, iz razloga što su i prema utvrđenju ovog suda kao i prvostupanjskog navedene odredbe iz spornog Ugovora dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za Ugovor o kreditu iz citiranog razdoblja u bilo kojoj valuti a koje su korisnici kredita mogli očekivati i to prema samoj formulaciji teksta. Iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno.“
6.2. Jednako tako, ni navedene odluke Suda EU ne predstavljaju odgovarajući indikator važnosti jer je u njima, u bitnom, izraženo shvaćanje da je za ispunjenje obveze transparentnosti važno da se priroda usluga koje su stvarno pružene može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. U konkretnom su slučaju sudovi, kao što je naprijed kazano, proveli test transparentnosti i poštenosti te na temelju toga upravo i dali svoju ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva.
7. Sadržaj predmetnog prijedloga ukazuje i na nezakonitost kao indikator važnosti jer tuženik tvrdi da su u pobijanoj presudi ostvarene bitne povrede odredaba parničnog postupka te da je ona rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, nezakonitost revizijom pobijane odluke kao indikator važnosti pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija (ili prijedlog za dopuštenje revizije) neko važno pitanje zbog kojeg bi je trebalo dopustiti zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe članka 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranije redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.
8. Slijedom navedenog, u odnosu na naznačena pitanja, prijedlog je tuženika valjalo odbiti na temelju odredbe članka 389.b stavaka 1. i 2. ZPP i riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.
9. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje u aspektu povrede prava na jednakost oružja u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP. To stoga što joj je, prema ocjeni ovog suda, u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo omogućeno iznijeti svoje tvrdnje kao i odlučne činjenice, predložiti dokaze te se izjasniti o navodima suprotne stranke i na taj način ravnopravno sudjelovati u postupku. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženice, a presude nižestupanjskih sudova su dostatno obrazložene. Tuženik u prijedlogu ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u aspektu povrede prava na jednakost oružja „zbog propusta učinjenih zbog nepovođenja predloženih personalnih dokaza po tuženiku“, ali ne navodi koji su to personalni dokazi. Naime, tuženik je uz prijedlog dostavio prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu iz kojih to ne proizlazi, dok druga pismena na koja upućuje odredba članka 387. stavka 3. ZPP, pa tako ni žalbu, nije prilagao. U tom smislu nema osnove za zaključak o postojanju vjerojatnosti da je tuženiku u postupku bilo povrijeđeno načelo jednakosti oružja, jer je pravo tuženika na raspravljanje pred sudom ostvareno upravo omogućavanjem iznošenja činjenica i predlaganja dokaza, te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga se donesene presude ne mogu smatrati arbitrarnima niti očito nerazumnima.
10. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavaka 4. i 5. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 15. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
