Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-332/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur.,kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Gabriele Topić Kordej i suca Marijana Vugića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1608/2019-23 od 18. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1608/2019-23 od 18. prosinca 2024. u pobijanom dijelu iz stavka I. i II. izreke.

II Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj P-1608/2019-23 od 18. prosinca 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu iz stavka III. izreke te iz stavka IV. izreke i sudi:

1. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove, isplati iznos od 5.486,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na svaki iznos od dana uplate, a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja kamata teče:

- na iznos od 22,64 EUR od 06. studenog.2007. do isplate,

- na iznos od 92,25 EUR od 06. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 08. siječnja.2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 05. veljače.2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 05. ožujka.2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 04. travnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,52 EUR od 06. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 02. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 02. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 06. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 01. rujna 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 02. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 04. studenog 2008. do isplate,

- na iznos od 22,64 EUR od 03. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 05. siječnja.2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 04. veljače.2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 04. ožujka.2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 06. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 36,10 EUR od 04. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 53,01 EUR od 02. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 02. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 06. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 04. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 05. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 05. siječnja.2010. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. veljače.2010. do isplate,

- na iznos od 94,12 EUR od 03. ožujka.2010. do isplate,

- na iznos od 59,24 EUR od 02. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 87,11 EUR od 11. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 107,02 EUR od 07. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 104,37 EUR od 07. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 06. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 08. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 19. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 05. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 93,75 EUR od 10. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 117,90 EUR od 07. siječnja.2011. do isplate,

- na iznos od 119,63 EUR od 08. veljače.2011. do isplate,

- na iznos od 112,33 EUR od 05. ožujka.2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 07. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 07. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 30. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 03. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 14. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 08. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 29. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 30. siječnja.2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 12. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 17. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 115,65 EUR od 07. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 08. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 115,65 EUR od 06. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 131,04 EUR od 06. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 72,64 EUR od 10. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 81,80 EUR od 09. studenog 2012. do isplate,

- na iznos od 83,93 EUR od 07. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 119,06 EUR od 10. siječnja.2013. do isplate,

- na iznos od 55,05 EUR od 07. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 56,25 EUR od 07. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 55,06 EUR od 18. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 26,04 EUR od 15. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 28. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 01. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 29. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 22. listopada 2014. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 03. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos od 125,29 EUR od 29. travnja 2015. do isplate,

- na iznos od 11,81 EUR od 04. svibnja 2015. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., sa sjedištem u Zagrebu, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, naknaditi tužitelju ĆT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri (3) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.“

II. Svaka stranka snosi svoj trošak.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe u iznosu od 156,25 eura u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. i II. izreke utvrđene su ništetnima odredbe Ugovora o kreditu od 12. travnja 2007. u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope te ugovorena valutna klauzula.

1.2. U stavku III. izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 5486,74 eura na ime preplaćenih kamata i na ime razlike u tečaju zbog valutne klauzule sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate, a kako je to pobliže navedeno u toj točki izreke.

1.3. U stavku IV izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznos od 2000 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje ZPP) i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4.1. Suprotno žalbenim navodima, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati, a nisu ostvarene niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Sud prvog stupnja je u odnosu na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo iz čl. 87. st. 1. u vezi čl. 81. st. 2. ovdje mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003, dalje ZZP/03) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe o promjenjivosti redovne kamatne stope i valutnoj klauzuli Ugovora o kreditu od 12. travnja 2007. kao u stavku I. i II. izreke prvostupanjske presude.

5.1. Tijekom prvostupanjskog postupka kao nesporno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek dana 12. travnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 70.000,00 Chf s rokom vraćanja od 20 godina i obvezom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za Chf na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja i uz ugovorenu kamatu od 4,40 % godišnje, koja je promjenjiva.

5.2. Nadalje je kao nesporno utvrđeno da su stranke dana 10. ožujka 2016. sklopile Aneks uz ugovor o kreditu temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

6.1. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pozivanjem na direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa utvrdio ništetnost odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovoren jednostran način promjene kamatne stope sukladno odluci kreditora i valutna klauzula vezana uz valutu Chf kao u stavku I. i II. izreke osporene presude, te je pravilno primijenio čl. 502.c ZPP.

6.2. Naime, slijedom pravnog shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. (a tako i u prethodnim odukama br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. i br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020.) tužitelj prihvatom ponude konverzije i zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu od 8. veljače 2015. nije izgubio pravni interes za utvrđenje ništetnosti.

7.1. U odnosu na žalbene navode valja reći da je predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena jednostrana promjenjivost kamatne stope bez posebnog zaključivanja dodatka ugovoru i valutna klauzula u valuti Chf, tako da ne stoje žalbene tvrdnje o tome kako u ovom postupku ne bi bila primjenjiva utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o ništetnosti odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Chf. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, prvostupanjski je sud odgovarajućom primjenom čl. 502.c ZPP u vezi čl. 81. st. 2. i 4. ZZP/03 prihvatio utvrđenje odlučne činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, prednik tuženika u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja prednik tuženika maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog tužitelja kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

7.2. Nema dvojbe da su sporne odredbe predmetnog ugovora u dijelovima koji se odnose na valutnu klauzulu u Chf i kamatnu stopu promjenjivu jednostranim odlukama tuženika nedovoljno određene i za prosječnog potrošača neodredive dakle nisu jasne ni lako razumljive, tako da nema mjesta primjeni čl. 84. ZZP/03.

7.3. U okolnostima u kojima tuženik, suprotno odredbi čl. 81. st. 4. ZZP/03, nije dokazao činjenice navodne pune obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora i njegovog pristanka na takav ugovor a da je bio potpuno obaviješten o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, nije moguće zaključiti da je prekoračen okvira utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama kreditora u postupku po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je obuhvaćen i tuženik kao slijednik Slavonske banke d.d. i za koju je u ovom postupku sud vezan temeljem čl. 502.c ZPP.

7.4. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP u vezi čl. 81. st. 1., 2. i 4. i čl. 87. st. 1 ZZP/03 odlučeno je kao u stavku I. izreke presude.

8.1. U odnosu na odluku iz stavka III izreke presude suda prvog stupnja u kojima je uz zakonske zatezne kamate naložena isplata iznosa od 5486,74 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf kao i zakonskih zateznih kamata na taj iznos od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, valja reći kako zbog između stranaka sklopljenog Aneksa od 10. ožujka 2016. obveza isplate razlike po osnovi tih ništetnih odredbi i navedenih zateznih kamata ne potpada pod direktni učinak navedene presude P-1401/12 za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

8.2. Iako su stranke suglasnošću volja zaključile Aneks uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, prvostupanjski je sud vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

8.3. Kada je naložio isplatu iznosa od 6.622,38 eura s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na početni otplatni plan i s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u Chf u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski je sud zaključio kako je tuženik navedene razlike naplatio bez valjane pravne osnove, koji zaključak je u suprotnosti sa Aneksom uz ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016. koji u sadržaju izračuna konverzije obuhvaća navedene razlike.

9.1. Odredbama čl. 19.a do čl.19.e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz Chf konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u Chf ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u Chf, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

9.2. Zbog odredbi čl. 19.a-19.e. ZPK koje su zaključenjem Aneksa uz ugovor od 10. ožujka 2016. sukladno odredbi čl. 19.a. tog zakona primijenjene na predmetni ugovor o kreditu, nisu ostvarene pretpostavke vraćanja stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO.

10. Povodom pozivanja na pravo restitucije i pravo obeštećenja valja reći da važeće odredbe ZOO umjesto pojma restitucije (lat. restitutio; popravljanje, vraćanje na staro, uspostava prijašnjeg stanja) sadrže odredbe o obvezi vraćanja stečenog bez osnove (čl. 1111.-čl. 1120. ZOO). Isto se tako umjesto obeštećenja (nadoknade, namirenja štete), u odredbama ZOO koristi izraz naknade štete, koja šteta može nastati zbog povrede ugovora (npr. zbog neispunjenja iz čl. 360. ZOO ili u slučajevima iz čl. 30. st. 2., čl. 76. -79, čl. 280. st. 3., čl. 284. st. 3, čl. 332., čl. 342. st. 2. ZOO i dr.) ili kao izvanugovorna šteta (čl. 1045. -čl.1110. ZOO) a moguća je i šteta kao posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 2. ZOO). U predmetnom slučaju nisu ostvarene ni pretpostavke za povrat stečenog bez osnove niti za naknadu štete.

11.1. Za tuženika kao kreditora je sadržaj odredbi Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016. određen ZID ZPK i za njega predstavlja ius cogens kojeg je unaprijed odredio zakonodavac dok je tužitelju kao potrošaču prepuštena odluka o tome hoće li ili ne prihvatiti ponudu s izračunom konverzije. Obzirom da je tuženik izvršio izračun konverzije na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZPK kojeg je tužitelj prihvatio te je postignut sporazum o korištenju utvrđenih preplata, ne može se osporavati restitucijski učinak Aneksa uz ugovor o kreditu od 8. veljače 2016. za tužitelja. Oni iznosi koje je tužitelj u anuitetima otplatio a koji prema obračunu konverzije iz čl. 19.c. ZPK predstavljaju pretplatu, vraćeni su u imovinu tužitelja tako da se njima podmiruju tužiteljeve obveze po novom, suglasno prihvaćenom otplatnom planu. Kao što je odgovoreno na postavljeno materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022.:

Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženim kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u Chf odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u Chf zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate.

11.2. Slijedom navedenog Aneksa uz ugovor od 10. ožujka 2016. zaključenog tužiteljevim pristankom na ponudu konverzije i u skladu s pravnim shvaćanjem iznesenim u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022., tužitelj i tuženik su konverzijom kredita za razdoblje od zaključenja ugovora 12. travnja 2007. na dalje ugovorili novu osnovu stjecanja u vidu nove valutne klauzule i kamatne stope. Pravo na restituciju odnosno na vraćanje stečenog bez osnove ovisi o tome ima li osnove za stjecanje ili nema. Budući da su iznosi koje je tužitelj platio na temelju ništetnih ugovornih odredbi iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni Aneksom uz ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016., radi se o tome da su ti više plaćeni iznosi sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO vraćeni tužitelju da bi ih on potom očitovanjem svoje volje iskoristio za podmirenje obveza iz novog otplatnog plana kao u navedenom Aneksu uz ugovor o kreditu. Posljedično se ne radi o tome da bi banka bez osnove stekla nešto više od ugovorenog pa tako ni razliku između onog što je primila po ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukama banke iz ugovora od 12. travnja 2007. jer te razlike nema ni da bi bila u obvezi plaćanja zateznih kamata s obzirom da je razdoblje primjene ništetnih odredbi zamijenjeno sporazumno ugovorenim odredbama Aneksa uz govor od 10. ožujka 2016. Stoga pretpostavke za prihvaćanje tužbenog zahtjeva iz čl. 1111. ZOO nisu ostvarene.

11.3. Zbog toga nije prihvatljiv zaključak suda prvog stupnja da postoji pravna osnova za isplatu razlike između početno ugovorene i primijenjenih kamatnih stopa te između početnog tečaja i primijenjenih tečaja Chf jer ta pravna osnova u vidu prava na vraćanje stečenog bez osnove ili na restitucijski zahtjev više ne postoji. Tužitelj nema pravo na povrat koristi koje je tuženik kao trgovac neopravdano stekao na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u Chf i kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranim odlukama tuženika nakon što su uplate koje čine te razlike uračunate u korist podmirenja tužiteljeve obveze pri konverziji kredita sporazumnim zaključenjem Aneksa uz ugovor od 8. veljače 2016., čime je obveza tuženika kako kreditora na povrat tih iznosa prestala.

12.1. Vrhovni je sud Republike Hrvatske u odluci br. Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. zaključio da sporazum o konverziji sklopljen sukladno odredbama ZPK predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. U predmetnom se slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena jer se opća pravila o ništetnosti sadržana u ZOO, slijedom načela lex specialis derogat legi generali, ne protežu na sporazum o konverziji odnosno na Aneks uz ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016. zaključen temeljem odredbi posebnog ZPK.

12.2. Ujedno je vezano za naknadno pravomoćno utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u Chf u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nakon što je zaključen Aneks uz ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016. otklonjena primjena općih pravila o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, jer je pobuda kod naplatnih ugovora nedopuštena ako je zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani i drugi ugovaratelj to zna ili mora znati, što kod konverzije kredita nije slučaj jer je ZPK naložio kreditorima odnosno bankama ponuditi izračun konverzije dok su korisnici kredita kao potrošači imali dispoziciju u ostavljenom roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz euro ili zadržati važeće stare kredite vezane uz Chf.

12.3. U tom smislu na ovaj slučaj nije primjenjivo pravno shvaćanje iz odluke Suda Europske Unije br. C-118/17 u predmetu Zsuzsanne Dunai protiv Erste Bank Hungary od 14. ožujka 2019. o tome da ništetnost određenih ugovornih odredbi i njihova zamjena novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Za razliku od tog slučaja, u ovom se predmetu ne radi o tome da je zakonodavac zakonom koji se retrogradno primjenjuje izmijenio ugovor privatnog prava. Navedeno se shvaćanje iz odluke br. C- 118/17 tiče održanja ugovora izravnom zakonskom intervencijom u ugovorni odnos stranaka putem zakona za razliku od predmetnog slučaja utemeljenog na načelu slobode uređivanja obveznih odnosa iz čl. 2. ZOO.

13.1. U odnosu na zaključenje Aneksa uz ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016. s prihvatom tuženikovog izračuna, valja ukazati na zakonske odredbe o nastanku obveze suglasnošću volja ugovornih strana iz čl. 20. i čl. 247. ZOO te o učincima obveze s dužnošću njezina ispunjenja iz čl. 9. i 65. st. 1. ZOO. U okviru ocjene eventualne ništetnosti odredaba Aneksa uz ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016. koju je moguće izvršiti samo u okviru činjenične osnove spora, valja ponoviti da će se ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo smatrati nepoštenom ako one, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 49. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača, "Narodne novine" br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22.).

13.2. Za razliku od utvrđenja iz postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu posl. br. P-1401/12 o uzrokovanju znatne neravnoteže time što su tuženici prešućivali ili umanjivali rizike time što su propustili potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) koje su im s obzirom na njihovu profesionalnu djelatnost morale biti poznate a odnose se na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu koji proizlazi iz sustava „fluktuirajućih tečajeva“ a koji rizik je Međunarodni monetarni fond proglasio velikim, zatim o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema Chf onako kako to čini u odnosu prema valuti euro te o tome da je izvjestan rast tečaja Chf u kontekstu najavljenog uvođenja euro-zone dok su kamatne stope mijenjali jednostrano i netransparentno do mjere da je ta odredba neodrediva i predstavlja nekorektno iznenađenje (“unfair surprise“) za potrošača, u predmetnom se Aneksu uz ugovor o kreditu od 10. ožujka 2016. takvi razlozi povrede načela savjesnosti i poštenja ne nalaze niti to tužitelj tvrdi. Ponudu s izračunom konverzije je tuženik predložio sukladno odredbama ZID ZPK, u odnosu na koji zakon Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem br. U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.

14.1. Stoga je sklapanjem sporazuma o konverziji, na koju ponudu tuženika je tužitelj svojevoljno pristao, nastala nova pravna osnova temeljem koje su oni anuiteti koji su isplaćeni iskorišteni za namirenje anuiteta konvertiranih u euro, primjenom Aneksa uz ugovor od 10. ožujka 2016. U okolnostima predmetnog slučaja u kojima tužitelj ne osporava pravilnost izračuna konverzije i ne dokazuje suprotno, a polazeći od sadržaja ugovora o konverziji iz Aneksa od 8. veljače 2016. kao valjane osnove stjecanja, otklonjena je primjena odredbe čl. 1111. ZOO a time otpada i tvrdnja o osnovanosti zahtjeva za navodno obeštećenje tužitelja s obzirom na to da je tužiteljevim pristankom na tuženikovu ponudu zaključen Aneks od 8. veljače 2016.

14.2. Budući da je suglasnošću volja stranaka iz Aneksa uz ugovor od 10. ožujka 2016. ta preplata iskorištena sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZPK, nema pretpostavki za primjenu čl. 29. st. 1. i 2. u vezi čl. 1111. ZOO niti su ostvarene pretpostavke u vidu činjenica i dokaza o nastanku štete, štetnoj radnji, tuženiku kao štetniku i uzročnoj vezi štete i štetne radnje iz čl. 342. i čl. 346. u vezi čl. 1085. ZOO da bi tužitelj kao dužnik u predmetom ugovoru o kreditu od 12. travnja 2007. i Aneksu ugovora od 10. ožujka 2016. imao pravo na naknadu štete, što njegov zahtjev za obeštećenje čini neosnovanim.

15. Zato je povodom žalbe tuženika u odnosu na odluke u dosuđujućem dijelu iz stavka III. izreke prvostupanjske presude odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude, primjenom čl. 373. toč. 3 ZPP.

16.1. Odluku o naknadi parničnog troška sadržanu u stavku IV izreke prvostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2000 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate je s obzirom na polovični uspjeh tužitelja valjalo preinačiti primjenom čl. 380. toč 3 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP i odlučiti kao u stavku I. izreke.

16.2. Slijedom odluke po kojoj zbog polovičnog uspjeha svaka stranka snosi svoj trošak, valjalo je primjenom čl. 380. toč. 2 u vezi čl. 154. st. 4. ZPP odlučiti kao u stavku II. izreke.

17. Djelomično je prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe. Temeljem tbr. 10. toč. 1 i vezi tbr. 7. toč. 1. te tbr. 48. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23) a obzirom na razmjer uspjeha sa žalbom od oko 50% je primjenom čl. 166. st. 2. u vezi čl. 2. st. 1. ZPP odmjerena naknada troška sastava žalbe od 156,25 eura, kao u stavku III izreke.

U Zagrebu 15. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sandra Artuković Kunšt univ.spec.iur.