Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2141/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Sanje Joka Umićević, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća mr.sc. Iris Gović Penić te članice vijeća Ines Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja FF, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Ireni Gulan Šimurina, odvjetnici u Zadru, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1726/2019-34 od 25. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1726/2019-34 od 25. siječnja 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

III Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Izreka prvostupanjske presude glasi:

" I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka:

- odredba članka 4. stavak 3. Ugovora o ... sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojom je ugovoreno da se kredit otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 581,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja;

- ugovorna odredba članka 6. istog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da će se korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog ugovora 01.03.2007. promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za "kredite za mlade", a da nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke,

- ugovorna odredba članka 1. st. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o ... sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojim je utvrđena glavnica kredita na dan 31.07.2011. u iznosu od 114.814,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., te da se ista uvećava za naknadu za provedbu moratorija u skladu s Aneksom, te da glavnica kredita uvećana za naknadu iznosi 115.963,06 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koji iznos predstavlja novu glavnicu kredita na dan 31.07.2011. godine,

- ugovorna odredba članka 3. Aneksa br. 1. uz Ugovor o ... sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojom je ugovoreno da se na glavnicu kredita obračunavaju kamate od 5,96% dekurzivno godišnje, a kamatna stopa je promjenjiva,

- ugovorna odredba članka 4. st. 2. Aneksa br. 1. uz Ugovor o ... sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine kojom je ugovoreno da se kredit po isteku moratorija vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka planom otplate kredita, te da se anuiteti plaćanja u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju za EUR Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, i stavka 3. istog članka u kojem stoji da će banka o visini anuiteta i svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti Korisnika kredita, kojim svojim potpisom na ovom ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta.

II. Nalaže se tuženici: ADDIKO BANK d.d. Zagreb, OIB 14036333877, da isplati tužitelju: FF, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 103.768,30 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče kako slijedi:

- na iznos od 165,35 kn počev od 01. 04. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 128,85 kn počev od 01. 05. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 99,28 kn počev od 01. 06. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 79,03 kn počev od 01. 07. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 96,80 kn počev od 01. 08. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 125,60 kn počev od 01. 09. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 195,53 kn počev od 01. 10. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 189,79 kn počev od 01. 11. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 226,43 kn počev od 01. 12. 2007. godine, pa do isplate

- na iznos od 211,22 kn počev od 01. 01. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 264,35 kn počev od 01. 02. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 293,68 kn počev od 01. 03. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 685,57 kn počev od 01. 04. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 601,81 kn počev od 01. 05. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 568,71 kn počev od 01. 06. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 609,50 kn počev od 01. 07. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 549,58 kn počev od 01. 08. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 552,55 kn počev od 01. 09. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 588,08 kn počev od 01. 10. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 857,09 kn počev od 01. 11. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 676,84 kn počev od 01. 12. 2008. godine, pa do isplate

- na iznos od 983,97 kn počev od 01. 01. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.019,94 kn počev od 01. 02. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.036,19 kn počev od 01. 03. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 991,39 kn počev od 01. 04. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 999,96 kn počev od 01. 05. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 931,48 kn počev od 01. 06. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 881,05 kn počev od 01. 07. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 894,45 kn počev od 01. 08. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 921,02 kn počev od 01. 09. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 918,72 kn počev od 01. 10. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 891,84 kn počev od 01. 11. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 942,26 kn počev od 01. 12. 2009. godine, pa do isplate

- na iznos od 982,71 kn počev od 01. 01. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.040,22 kn počev od 01. 02. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.027,02 kn počev od 01. 03. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.105,10 kn počev od 01. 04. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.090,28 kn počev od 01. 05. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.119,12 kn počev od 01. 06. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.368,92 kn počev od 01. 07. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.317,50 kn počev od 01. 08. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.474,60 kn počev od 01. 09. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.420,32 kn počev od 01. 10. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.333,01 kn počev od 01. 11. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.517,22 kn počev od 01. 12. 2010. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.644,88 kn počev od 01. 01. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.482,91 kn počev od 01. 02. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.545,23 kn počev od 01. 03. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.472,90 kn počev od 01. 04. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.486,07 kn počev od 01. 05. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.792,18 kn počev od 01. 06. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.822,00 kn počev od 01. 07. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 2.077,76 kn počev od 01. 08. 2011. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.720,26 kn počev od 01. 03. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.680,07 kn počev od 01. 04. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.707,20 kn počev od 01. 05. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.725,77 kn počev od 01. 06. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.694,54 kn počev od 01. 07. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.702,75 kn počev od 01. 08. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.679,33 kn počev od 01. 09. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.629,44 kn počev od 01. 10. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.683,38 kn počev od 01. 11. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.709,28 kn počev od 01. 12. 2012. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.690,41 kn počev od 01. 01. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.588,66 kn počev od 01. 02. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.675,10 kn počev od 01. 03. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.682,66 kn počev od 01. 04. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.648,77 kn počev od 01. 05. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.543,39 kn počev od 01. 06. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.540,71 kn počev od 01. 07. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.566,59 kn počev od 01. 08. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.608,09 kn počev od 01. 09. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.665,57 kn počev od 01. 10. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.635,92 kn počev od 01. 11. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.656,91 kn počev od 01. 12. 2013. godine, pa do isplate

- na iznos od 1.680,72 kn počev od 01. 01. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 841,67 kn počev od 01. 02. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 866,99 kn počev od 01. 03. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 858,70 kn počev od 01. 04. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 830,69 kn počev od 01. 05. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 821,71 kn počev od 01. 06. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 825,77 kn počev od 01. 07. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 857,56 kn počev od 01. 08. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 884,33 kn počev od 01. 09. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 878,78 kn počev od 01. 10. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 901,92 kn počev od 01. 11. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 917,65 kn počev od 01. 12. 2014. godine, pa do isplate

- na iznos od 908,38 kn počev od 01. 01. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 02. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 03. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 04. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 05. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 06. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 07. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 08. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 09. 2015. godine, pa do isplate

- na iznos od 910,96 kn počev od 01. 10. 2015. godine, pa do isplate,

i to po stopi od 15% godišnje do 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. godine, po stopi 7,88% od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2017. godine, po stopi 7,09% od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. godine, po stopi 6,82% od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,55% od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% od 1. srpnja 2020. do 31. 12. 2020. godine, po stopi od 5,75% od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, te dalje po stopi koju utvrdi HNB uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

III. Nalaže se tuženiku: Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877) da nadoknadi tužitelju:

FF (OIB [osobni identifikacijski broj]) trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 37.692,00 kuna / 5.002,59 eura (fiksni tečaj konverzije 7,53450), sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, dok se za iznos iznad dosuđenog, a zatraženog, zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.“

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i traži naknadu troška sastava žalbe.

2.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i traži naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku -dalje u tekstu ZPP (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 8/14 i 70/19, 80/22), na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a koju tuženik ističe u žalbi.

5. U provedenom postupku utvrđene su sve činjenice odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom sporu, te je na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, u potpunosti i pravilno utvrđeno činjenično stanje.

6. Sud prvog stupnja je i pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 13. rujna 2006. zaključio Ugovor o ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje u tekstu: Ugovor), koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Darije Grigillo Ramljak pod brojem OU-480/16-1 dana 14. rujna 2006. Navedenim Ugovorom ugovoren je kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tada Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važeći na dan otplate kredita, uz rok otplate od 30 godina te uz početnu kamatnu stopu od 3,88% godišnje. S obzirom da je riječ o sporu koji potječe iz navedenog Ugovora, mjesna nadležnost Općinskog suda u Zadru u ovom sporu da se temelji na čl. 59. ZPP-a te članku 20. navedenog Ugovora.

S obzirom na rast tečaja CHF koji je pogodio tužitelja, kao i brojne druge korisnike kredita u CHF, uslijed čega više nije bio u mogućnost plaćati rate kredita koje su bile nerazmjerno veće od početnih, a i zbog rasta kamatne stope koja je paralelno sa rastom tečaja valute CHF bila gotovo dvostruko veća od početne, tužitelj da je iskoristio ponudu banke i dana 17. kolovoza 2011. zaključio Aneks br. I uz Ugovor o ... sa sporazumom o osiguranju u novčane tražbine, ovjeren 17. kolovoza 2011. kod javnog bilježnika Alkice Kolega Zubčić, pod brojem OV- 14402/11, kojim je ugovorio moratorij na kredit u trajanju od 6 mjeseci.

Sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, stranke da su 26. veljače 2016. zaključile Aneks uz Ugovor o ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji Aneks je solemniziran dana 29. veljače 2016. pod br. OV- 1729/16 kod javnog bilježnika Silvane Grdović. Navedenim Aneksom da je izvršena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR.

Člankom 2. navedenog Ugovora o kreditu ugovoren je iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.600,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, a člankom 4. st. 3 Ugovora ugovorena je otplata kredita u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 581,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe Adra Bank d.d. na dan plaćanja.

Ugovorna odredba kojom je ugovorena plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 581,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja da je nepoštena i stoga ništetna, s obzirom da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. O navedenom pitanju da je dana 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17-10 donio presudu kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je između ostalih banaka i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu potrošača u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je između ostalih banaka i tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Pored odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, u Ugovoru da je u članku 6. ugovorena promjenljivost kamatne stope na način da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Banke ili drugog akta Banke, dakle jednostranim aktima i razlozima banke sa kojima tužitelj nije upoznat i na koje nema nikakav utjecaj, te je u potpunosti izvan njegove volje i znanja. Štoviše, banka da je s tužiteljem ugovorila promjenu kamatne stope sukladno kamatnoj stopi koja vrijedi za „kredit za mlade", kao da je kredit koji se nudi za mlade povoljna opcija, a u trenutku ugovaranja promjene kamatne stope prema „kreditu za mlade" tužitelju da nisu bili poznati niti parametri promjene kamatne stope u „kreditu za mlade", jer su oni i u trenutku zaključenja ugovora, kao i kasnije tijekom otplate kredita ovisili isključivo o volji i jednostranim aktima banke. Čim je došlo do promjene kamatne stope sukladno „kreditu za mlade" došlo je do njenog znatnog porasta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu.

Takva ugovorna odredba koja se temelji na jednostranim odlukama tuženika, a na koje odluke tužitelj nikako ne može utjecati, jer pristaje na buduće odluke nepoznatog sadržaja, da je nepoštena ugovorna odredba, protivna odredbama Zakona o zaštiti potrošača te stoga ništetna.

Svoj stav o tome da je zauzeo Visoki trgovački sud RH, u presudi poslovnibroj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je djelomično potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koji postupak je pokrenut radi zaštite kolektivnih interesa i prava, na način da je utvrdio da je između ostalih banaka i tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, time što je u potrošačkim ugovorima o kreditu koje je zaključivala u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

Sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a koji su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuća je za sve ostale sudove u postupcima koje potrošači pokrenu osobno radi naknade štete koja im je uzrokovana postupanjem tuženika.

Stoga da su i drugi sudovi u postupcima koje potrošači osobno i pojedinačno pokrenu dužni slijedom utvrđenja Visokoga trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrditi ništetnost ugovornih odredbi u pojedinačnim ugovorima te dosuditi potrošačima naknadu koja ih uslijed ništetnosti takve ugovorne odredbe pripada. S obzirom da je, zbog nepodnošljivog rasta tečaja CHF i rasta kamata, došlo do zaključenja Aneksa br. 1. uz Ugovor o kreditu kojim je ugovoren moratorij od 6 mjeseci banka je ovim Aneksom u članku I. st. 2. utvrdila novi iznos glavnice koji je nezakonit jer u sebi sadrži pogrešno obračunata plaćanja temeljem ranije nezakonito utvrđenog tečaja, te je u članku 4. st. 2. sebi pridržala pravo da naknadno, jednostrano utvrđuje visinu cijelog anuiteta, dakle i kamate i glavnice, o čemu će obavijestiti korisnika kredita koji svojim potpisom na Aneksu br. 1. već unaprijed prihvaća svaku obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta. Na taj način tužitelj da nije mogao imati uvid uopće u to koliki anuitet, u kojem iznosu i kada će morati platiti, koliko na ime glavnice, a koliko na ime kamata. Prvi mjesečni anuitet koji je dospio nakon isteka moratorija temeljem obavijesti banke da je iznosio 748,00 CHF, dakle, sam anuitet bio je za 166,43 CHF viši od početno ugovorenog, a da će toliko iznositi u vrijeme zaključenja Aneksa br. 1. tužitelj da nije mogao znati, jer je dopis kojim ga je o tome obavijestila sastavljen tek 18. kolovoza 2011., dakle nakon potpisa i ovjere Aneksa br. 1. dana 17. kolovoza 2011. Koliko je banka uložila energije u ovaj ugovorni odnos da se vidi čitanjem samog Aneksa br. 1, u kojem u članku 4. st. 2. stoji da će se ti nepoznati anuiteti plaćati u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju za EUR Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. na dan plaćanja, što da je greška u pisanju, s obzirom da se prema otplatnim planovima plaćao prema tečaju za CHF. Nadalje, numeracija članaka da je potpuno pomiješana, pa tako iza članka 4. dolazi članak 12., iza njega članak 16., iza njega članak 18., iza njega članci koji su opet numerirani kao članci 3. i 4. I takav sramotan ugovor da je navodno pročitan i ovjeren. Sam sadržaj ugovora i način na koji je sastavljen da ukazuje na očaj potrošača koji bi potpisao sve samo da mu se na 6 mjeseci olakša otplata u krajnje neizdrživoj životnoj situaciji i uz krajnju nebrigu i neprofesionalnost banke, koja da se nije potrudila ni pročitati i ispraviti ugovor koji je sama sastavila.

U odnosu na početni otplatni plan, tužena da je u više navrata jednostrano mijenjala kamatne stope.

Tužitelj da je proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije i računovodstvo ..., mag. oec., sukladno kojem je banka temeljem ništetne odredbe o plaćanju u valuti CHF i temeljem ništetnih odredbi o mijenjanju kamatne stope jednostrano, sukladno aktima banke, bez osnove stekla iznos od 103.768,30 kuna. Međutim, tužitelj ovom tužbom za sada potražuje iznos djelomično, bez iznosa za zadnjih pet mjeseci koji mjesečno iznosi 910,96 kuna, odnosno potražuje ukupno iznos od 99.213,50 kuna sa zakonskom zateznom kamatom.

S obzirom da je temeljem ništetnih ugovornih odredbi tužena bez osnove stekla iznos od 99.213,50 kuna, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti postavljeni tužbeni zahtjev.

8. Sud prvog stupnja pravilno je ocijenio da su ništetne sporne ugovorne odredbe.

8.1. Iz Nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije proizlazi da su tuženik Addiko Bank d.d. kao Kreditor (ranije Hypo Alpe-Adria bank d.d.) i tužitelj kao Korisnik kredita zaključili Ugovor o ... sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine dana 13. rujna 2006., kojim je tuženik odobrio kredit u kunskoj u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 123.600,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita.

Na dan sklapanja Ugovora o kreditu ugovorena je godišnja kamatna stopa od 3,88% (čl. 3. Ugovora).

Korisnik kredita je preuzeo obvezu otplaćivati kredit u 360 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 581,57 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

Dospijeće prvog anuiteta je 31. listopada 2006.

Na dan isplate kredita 22. rujna 2006. srednji tečaj banke iznosio je 1 CHF = 4,670000 HRK.

Dana 17. kolovoza 2011. stranke su zaključile Aneks br. 1. uz Ugovor o ..., kojim je korisniku kredita - tužitelju odobren moratorij na otplatu glavnice od 31. srpnja 2011. do 31. siječnja 2012.

Navedenim Aneksom je ugovoreno da se glavnica kredita na dan 31. srpnja 2011. u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke uveća za naknadu za provedbu moratorija, koja iznosi 1% od iznosa dospjele glavnice.

Člankom 3. st. 2 Aneksa ugovoreno je da se kamate za vrijeme trajanja moratorija ne obračunavaju i ne naplaćuju.

U Tablici br. 1. daje se prikaz razlike između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane banke u odnosu na traženja kakva su trebala biti bez promjene tečaja CHF i bez mijenjanja kamatne stope od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR dana 30. rujna 2015.

Mišljenje vještaka je da iz prikazanog izračuna proizlazi da bi banka bez osnove stekla ukupan iznos od 103.768,30 kuna, u slučaju da se od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR (30. rujna 2015.) pri izračunu mjesečnih anuiteta primjenjivao fiksni početni tečaj Banke na dan isplate kredita 22. rujna 2008. i početna ugovorena kamatna stopa od 3,88%, dakle bez mijenjanja kamatne stope od strane Banke.

8.2. Tužitelj nije imao prigovora na pisani nalaz i mišljenje vještaka financijske struke te je podneskom zaprimljenim kod suda 11. studenog 2021. uredio tužbeni zahtjev u dijelu pod točkom II. na način da je obuhvatio i iznose od 31. svibnja 2015. pa do konverzije, te u pogledu kamatnih stopa uslijed proteka vremena od podnošenja tužbe.

8.3. Tuženik je iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka, a u očitovanju vještak navodi da je u izračunu prikazana razlika između terećenja za ukupan iznos anuiteta izvršenih od strane banke u odnosu na traženja kakva su trebala biti bez promjene tečaja CHF i bez mijenjanja kamatne stope od početka otplate kredita do konverzije kredita iz CHF u EUR dana 30. rujna 2015. Dakle, u izračunu je primijenjen datum dospijeća anuiteta prema otplatnom planu i primijenjeni tečaj prema datumu dospijeća.

Ukoliko je tužitelj zakasnio s plaćanjem dospjelog anuiteta, u tom slučaju Banka da je obračunavala i naplaćivala zakonsku zateznu kamatu.

Svi ostali navodi u podnesku tuženika isključivo da su pravna pitanja.

9. Svjedokinja ŠF je iskazala da je bila djelatnica tuženika, ranije Hypo Alpe Adria Bank od studenog 1999. pa do 2012. Uprava banke je donijela odluku da se u ponudu uvedu krediti u CHF i u EUR-ima, sve vezano za valutnu klauzulu u CHF i EUR. Ona je tada radila kao financijski savjetnik za kredite u građanstvu. U tom periodu je CHF na tržištu novca bio jako povoljan i s time je kamatna stopa bila niska, do 4%. Krediti uz valutnu klauzulu EUR su bili cca 7% i više. Klijenti da su se uvijek odlučili za CHF, tj. većinom su se odlučivali za CHF. Velik broj klijenata nije imao kreditnu sposobnost za realizirati kredit u EUR-ima, jer su iznosi anuiteta, s obzirom na visinu kamatne stope, bili znatno veći nego anuiteti u CHF.

Navodi da je u tom periodu na hrvatskom tržištu došlo do rasta cijene nekretnina, a kako klijenti nisu imali vlastita učešća u kupnji nekretnine, već bi kupnju realizirati putem kredita u cijelosti, samim time da nisu mogli realizirati željenu ili adekvatnu kupnju nekretnina, odnosno određenu kvadraturu koju su zamislili, jer jednostavno nisu imali kreditnu sposobnost.

Dakle, zbog nedovoljne kreditne sposobnosti i rasta cijena nekretnina, klijenti nisu bili kreditno sposobni za realizaciju kredita u EUR-ima i to zbog kamatne stope od 7%, zato da su se uglavnom klijenti odlučivali za podizanje kredita u CHF, jer je to bilo jedino što su tada mogli realizirati, a tečaj CHF je tada iznosio 4 KN (1 CHF = 4 KN). O svemu tome da je vrlo dobro obaviještena HNB i to za svaku poslovnu banku, za sve vrste kredita i sve kamatne stope, jer je HNB regulator poslovnih banaka. Banka da je imala izložene uvjete u CHF i EUR-ima u pisanom obliku na stalcima u svojim poslovnicama.

Kad bi ona, kao financijski referent predočila klijentima ponudu kredita u CHF i EUR- ima, odnosno uvjete koje je naprijed opisala, onda da bi joj uglavnom odgovorili: "Ti radiš za interes banke i nudiš mi ovaj kredit za veću kamatnu stopu, pa nisam lud uzeti kredit po višoj kamatnoj stopi".

Ona da je imala prethodno znanje o rizičnosti valuta, jer je dugi niz godina radila u bankarskom sektoru pa bi neke klijente i upozorila da su valute CHF, japanski jen i američki dolar te britanska funta prepušteni slobodnom tržištu novca, a ne pod kontrolom HNB-a kao što je to slučaj s EUR-om. Navodi da bi upozorila one klijente koji su se "zainatili" pa bi joj spočitavali da radi za interese banke, a i inače da bi objašnjavala klijentima pojam rizičnih valuta, jer je upravo studirala ekonomiju i to smjer bankarstvo.

Klijenti da su poslije dolazili doslovno s ulice, samoinicijativno i tražili kredite u CHF, jer su čuli da je povoljna kamatna stopa i to je ono što klijente zanima, a tako da je i dan-danas, tj. da ih zanima samo što niža kamatna stopa.

Regulator cijele situacije na tržištu kredita tada, a i sada da je HNB.

Svjedokinja napominje, a što da je i suci kod kojih dolazi svjedočiti često pitaju, da Hypo banka nikad nije zabranila niti ukinula kredite u EUR-ima, te da su uvijek postojali krediti u EUR-ima.

Kamatna stopa da se tada formirala na način da se bančina marža (marža banke) koja iznosi 3-3,5% ili 4%, dodavala cijeni novca ovisno o valuti u kojoj je kredit realiziran, pa tako da npr. LIBOR označava cijenu CHF na tržištu novca i u tom periodu da je LIBOR iznosio cca 0,5%, a EURIBOR koji označava cijenu EUR-a na tržištu tada da je iznosio cca 3-3,25%. Kada se tome pribroji bančina marža da se dobije kamatna stopa u CHF odnosno u EUR.

Na poseban upit tužitelja, svjedokinja je navela da se ne sjeća konkretno kredita koji je zaključio ovdje tužitelj. Potvrđuje da je u nekom periodu prednica tuženika, Hypo banka nudila i stambeni kredit za mlade. Ne zna u kojim valutama je postojao taj stambeni kredit za mlade. Taj stambeni kredit za mlade da je bio ograničen u godinama života klijenta za realizaciju, a ne zna točno koja je bila dobna granica jer da se to mijenjalo. Dok je radila u Hypo banci, tada da nije postojao stambeni kredit u kunama. Uvjeti za stambene kredite, tj. brošure koje su bile izložene na stalcima u banci da su sadržavale općenite uvjete za pojedinu vrstu kredita. Ona da je kao financijski savjetnik u banci uglavnom pojašnjavala klijentima i pojam valutne klauzule i rizične valute u CHF i formiranje valutne kamatne stope, kao što je ranije iskazala, a da li je svakom pojedinom klijentu to objašnjavala da se ne može sjetiti. Na poseban upit tuženika, svjedokinja je navela da su klijenti dolazili u banku radi realiziranja kredita u nekoliko navrata, ali da je sve to individualno, ako nose papir po papir onda da dođu i po deset puta, dok neki dođu 2-3 puta. Prije same solemnizacije ugovora kod javnog bilježnika, klijentu da bi se uručila cijena dokumentacija u fascikli, zajedno sa ugovorom i klijenti su bili slobodni otići kad god hoće kod javnog bilježnika, ili odustati od kredita, a također su bili slobodni i konzultirati se financijski s bilo kim. Što se tiče samog pojma konverzije kredita, navodi da s time nije upoznata jer tada više nije radila u Addiko Bank, a HPB kod koje sada radi da nije imala kredite u CHF pa da tako ih nisu ni konvertirali. Nositelj kredita da podnosi zahtjev za kredit te sam bira banku i sam bira kredit i valutu.

Na daljnji upit tužitelja da li je postojala mogućnost pregovaranja vezano uz konkretni ugovor, svjedokinja je navela da nije, da su to bile uglavnom "šprance" ugovora, tj. tipski ugovori. Takvi ugovori da se ne mogu mijenjati prije solemnizacije, ali npr. kad je ugovor odobren i kad već teče isplata, onda se mogu mijenjati i to aneksima. Nadalje, na pitanje što je banka nudila klijentima kada je kredit u CHF počeo "divljati", tj. kad je počeo rasti anuitet i tečaj i kamata, svjedokinja navodi da se moglo te kredite refinancirati u kredite u EUR-ima, prema tada važećim uvjetima, te da postoji još i reprogramiranje, moratorij i slično. Refinanciranje kredita da je išlo prema važećim uvjetima, a klijent da može ili ne mora prihvatiti te važeće uvjete, te da se nije moglo pregovarati o uvjetima.

10. Tužitelj u svom iskazu navodi da je u vrijeme podizanja spornog kredita radio kao trgovački putnik u firmi Foerch d.o.o. iz Zagreba. U to doba da je bio podstanar sa svojom obitelji, tj. on, supruga i dijete. Uvjeti podstanarstva da su bili jako loši, bez ugovora, bez otkaznog roka i supruga i on su odlučili kupiti stan i to kreditom. U to doba da su imali pristojna primanja, a supruga da je radila kao medicinska sestra. U to vrijeme da je imao tekući račun kod Hypo banke i interesirao se upravo kod te banke. Ističe da se svjedokinje PF dobro sjeća, jer je sve razgovore vezano za konkretni kredit obavljao s njom. Ona da mu je objasnila sljedeće: da je kreditno sposoban, ali samo za kredit u CHF. Dobro se sjeća da je tražio da mu predoči iznose anuiteta. Kada mu je izračunala iznose anuiteta, da je razumio da sa svojim primanjima koja je tada ostvarivao i sa skromnim načinom života na koji je naučio živjeti, bez problema može podmirivati ratu kredita, tj. mjesečni anuitet, za koji misli koji da je u početku iznosio 2.800,00 kuna. Podigao je kredit u CHF i isti mu je isplaćen u kunama, a preračunavao se u EUR-e. Kredit da je plaćao trajnim nalogom u kunama.

Ističe da sada pod punom kaznenom odgovornošću tvrdi da mu prilikom realizacije kredita svjedokinja ŠF, koja je vodila njegov predmet, nikada nije predočila ni nesigurnost tržišta ni nesigurnost CHF valute i ostalih valuta na tržištu kako je iskazala, a ne sjeća se da mu je dala objašnjenje pojma "valutna klauzula", također da mu nije ni objasnila od čega se sastoji kamatna stopa, a razgovor se sveo na to da je to u biti bio trgovački razgovor i u ime banke da mu je prodan proizvod i to mu ga je prodala svjedokinja ŠF. Navodi da je pribavio kompletnu dokumentaciju, da je pozvan pokupiti ugovor, otići na solemnizaciju i konzumirati kredit u konačnici, te da je mogao tog momenta uzeti upravo ovaj konkretan kredit ili niti jedan drugi kredit, da nije bilo mogućnosti pregovaranja. Iz ove pozicije u kojoj je sada, tvrdi da je taj kredit u CHF bio "dobra navlakuša".

Dalje navodi da je 2016. konvertiran kredit. Kada je počeo rast kredita u CHF, njegov mjesečni anuitet da je sa 2.800,00 kuna skočio na gotovo 6.000,00 kuna, a kamatna stopa je s početnih 3,88% porasla na gotovo 6%.

O promjeni kamatne stope i anuiteta da je samo dobivao obavijesti koje postoje u spisu, te da nije bilo pregovora u svezi obavijesti koje mu je banka slala na kućnu adresu. Uredno da je do 2008. podmirivao mjesečne anuitete, odnosno čak i do 2010., a kada je kriza donijela promjene na tržištu da se počeo mučiti s otplatom. U jednom momentu da bi mu taj mjesečni anuitet putem trajnog naloga uzeo gotovo 3/4 mjesečnih primanja. Onda da je počeo ulaziti u minuse, u tzv. "prešutne minuse" koje banka sama daje svojih klijentima, jer da je morao hraniti svoju obitelj. 2008. njegova obitelj da je porasla za još jednoga člana, a "2011. je došao u situaciju da zapalim stan, ubijem sebe, ženu i dicu".

Misli da je pristojna i realna osoba pa je kontaktirao banku, jer je naučen poštivati obaveze, te da bi mu banka pomogla, da mu da savjet kako da skine teret. Jedina opcija koju mu je banka u tom periodu ponudila da je bio moratorij, ali samo na glavnicu, kamata da je u trenutku ponude moratorija od strane banke nosila gotovo 80% mjesečnog iznosa anuiteta. Međutim, u situaciji u kojoj se našao, kada gotovo nemate za kruh, i tih 20% koje je banka nudila kroz moratorij da je puno značilo. I za taj moratorij da je banka lihvarski naplatila 1,5% od glavnice i onda tu kamatu prebacila u glavnicu, na koju da opet teče kamata.

Kada se pružila mogućnost konverzije, kredit je konvertirao u želji da konačno stane na neko stabilno financijsko tlo i da nastavi živjeti, a 2017. je podigao kredit u drugoj banci – HPB kojim je zatvorio ovaj kredit u švicarcima, jer je uzeo kredit u kunama sa fiksnom kamatnom stopom.

Kada je napravio konverziju u Hypo banci, onda su mu izračunali da je u preplati cca 6.000,00 kuna, jer je nakon 10 godina urednog plaćanja kredita u švicarcima bio gotovo jednako dužan kao i prvoga dana.

Naglašava da je prilikom podizanja novog kredita kod HPB-a, kojim je zatvorio ovaj kredit u švicarcima, tj. konvertiran u EUR-e, naišao na profesionalnost djelatnika HPB-a, koji su mu sve pojasnili vezano za kamatnu stopu, LIBOR, EURIBOR i ove NRS (nacionalna referentna stopa).

Na poseban upit pun. tuženika, tužitelj potvrđuje da je pročitao Ugovor o kreditu prilikom sklapanja ugovora, te da sada zna razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope, a u vrijeme podizanja predmetnog kredita da je vjerovao instituciji u koju je došao, tj. banci. Sva pitanja i upute koje su bile vezane za konkretni kredit, da ih je saslušao usmeno u poslovnici banke i na kraju je dobio gotov ugovor. Ističe da je ugovor pročitao i otišao kod javnog bilježnika, koji da je zajedno s njim njegovom suprugom, u ovom slučaju supatnicom, pročitao ugovor koji je tehnički bio ispravan, a to da je ono što javni bilježnik provjerava. U ovom slučaju javni bilježnik služi da provjeri je li ugovor ispravan, a da je bio dovoljno bogat, uzeo bi odvjetnika da mu pojasni, ili financijskog savjetnika. Ističe da je od 2011. do 2016. godine imao izbor: "ili završiti tu iza ovih žica (u zatvor), ili potpisati aneks ugovora, tj. konverziju, život me prisilno da potpišem aneks".

11. Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme realiziranja predmetnog Ugovora imao status potrošača u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

Naime, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju ni poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe, a iz iskaza tužitelja proizlazi da su ta dva uvjeta ispunjena.

12. Pravilno sud prvog stupnja navodi da je odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

13. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO), opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Nadalje, prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a Ugovor koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 324. st. 1. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

Prema odredbi čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti Ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz stavka 2. te odredbe proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.

Prema odredbi čl. 295. ZOO-a, opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.

14. Predmetni Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio, tj. i savjesno i nesavjesno.

Pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke, jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji, npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke.

Prema presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja – banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

15. Stoga pravilno sud prvog stupnja zaključuje da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu(kamate), što je suprotno odredbi čl. 26. ZOO-a, koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Zakon o zaštiti potrošača i ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

Prema odredbi čl. 83. ZZP-a, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena, odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja.

16. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, pravilno sud prvog stupnja zaključuju da je banka kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

Banka je tužitelju kao korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Zbog navedenoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je odredba Ugovora kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštena i prema tome ništetna. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome sa tužiteljem kao korisnikom kredita, nepoštene su te stoga ništetne, a navedeno potvrđuju i pravna shvaćanja iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 gdje je navedeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome ništetne osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora, a što je u konkretnom slučaju kamatna stopa od 3,88% koja je ugovorena i određena na dan sklapanja Ugovora.

17. Nadalje, odredbom čl. 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci (Narodne novine broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, mora se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Suprotno postupanje sankcionirano je propisima Republike Hrvatske kao kažnjivo djelo.

Članak 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog čl. 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca.

Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze.

Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa.

Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti.

Članak 22. ZOO-a, to jest ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO-a) i kliznu skalu (čl. 24. ZOO-a).

Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo – vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Članak 22. ZOO-a ne ograničava svoju primjenu samo na neke poduzetnike, već se on jednako odnosi na sve poduzetnike, neovisno o tome koju djelatnost obavljaju. Prema tome, mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisane čl. 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore, dakle, i one koje sklope dvije fizičke osobe bez svojstva trgovca (građanskopravni ugovori) i omogućuje svim ugovornim stranama pod jednakim uvjetima ugovaranje te zaštitne klauzule. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

17.1. Iz predmetnog Ugovora je vidljivo da su stranke glavnicu kredita vezali za valutu švicarski franak.

17.2. Dakle, kredit je odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u švicarskim francima prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i otplaćuje se u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja.

17.3. Time je ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak, odnosno ugovorena je valutna klauzula.

17.4 Prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule je poznat odnosno jasan. No, iz iskaza tužitelja proizlazi da ga nisu u banci upozoravali na rizik podizanja kredita u švicarskim francima. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao.

Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

17.5. U čl. 4. ZOO-a izričito je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, pa je pravilan zaključak suda prvog stupnja da već sama činjenica da u trenutku sklapanja ugovora postoje dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrokuje određene neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni korisnik kredita ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, korisnik kredita ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda ozbiljan je uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za tužitelja ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu tužitelja i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima korisnik kredita, a da to ne zna.

Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče tužitelja na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu tužitelja protivna načelu savjesnosti i poštenja. Svrha ugovora o stambenom kreditu je da korisnik kredita dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da korisnik kredita putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora. Poslovna aktivnost banke je sklapati ugovore o kreditu sa korisnicima radi ostvarenja profita, te ima financijska znanja koja prosječan korisnik kredita nema. Korisnik kredita nema drugog načina, jer ono što mu treba, pokušava ostvariti sklapanjem ugovora s bankom. Banka, koja je u tom odnosu jača strana, iako joj je prvenstveni poslovni cilj ostvariti profit, sklapanjem ugovora čiji je cilj da korisnik kredita dobije novac za rješavanje stambene potrebe, mora biti obzirna prema korisniku i njegovom interesu i u razumnoj mjeri informirati ga o sadržaju i posljedicama namjeravanog pravnog posla, a naročito ako se radi o standardiziranom ugovoru kojeg je sastavila ona sama bez pojedinačnog pregovaranja s drugom ugovornom stranom.

17.6. Slijedom navedenoga, pravilno sud prvog stupnja zaključuje da odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. Banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok korisnik kredita prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni veliki rizik koji je specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta, sve to dugoročno, dok traje ugovor, što znači i do 360 mjeseci, uz činjenicu da banka navedene odredbe i njihove posljedice razumije, a korisnik kredita ih ne razumije i nije ni svjestan da ih ne razumije, jer su mu na prvi pogled jasne, pa misli da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Standardni ugovori tuženika koji sadrže ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak ne sadrže odredbe kojima bi korisnicima kredita bila dana prava kojima bi bio kompenziran rizik švicarskog franka kao valute utočišta. Činjenicom da je uz valutu švicarski franak vezana početna niža stopa ugovorne kamate, po ocjeni ovog suda, tuženik nije dokazao da postoji ravnoteža između stranaka. Naime i ugovorna kamata je vezana za valutu švicarski franak, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Uz to, stopa ugovorne kamate je niža samo u početnoj fazi, dakle na prvi pogled, s obzirom da su promjenjive prema odluci banke. Tako je iznos ugovorne kamate korisniku nerazumljiv iz dva razloga: jer je vezan za tečaj švicarskog franka i jer je vezan za odluku banke.

17.7. Kako je tuženik znao za opisani rizik koji sa sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nije na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da korisnik kredita to ne zna i da mu je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje da u opisanim okolnostima tuženik nije u odnosu na tužitelja postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te da je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja švicarskog franka, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. I da tečaj švicarskog franka stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje su banke sastavile same, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

17.8. Pravilno sud prvog stupnja ističe i to da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10dana 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

Visoki trgovački sud RH je ovom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

U pogledu valutne klauzule, zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također je došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama.

17.9. Dakle, korištenjem predmetnih odredaba tuženik je povrijedio interese i prava tužitelja, korištenjem ugovornih odredaba kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18. Budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO/05 bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, pravilno sud prvog stupnja navodi da ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da ugovor može opstati bez njih, ne povlači ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.

Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa.

Kako je utvrđeno da su da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji su stranke zaključile i to u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj odluci banke i valutne klauzule, a kojom je zapravo sav rizik promjene tečaja valutne klauzule prebačen na tužitelja, a sve naprijed navedeno proizlazi iz presude iz kolektivnog spora, to je pravilno sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu naznačeno u točki I izreke prvostupanjske presude.

19. U odnosu na sklapanje ugovora o konverziji i utjecaju istoga na ishod spora treba navesti sljedeće.

19.1. Pravilno sud prvog stupnja navodi da sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu odnosno konverzijom, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje ZID ZPK) tužitelj ne gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

19.2. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK-a, pa tako i odredbe čl. 19. b i čl. 19c ZPK-a na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno proizlazi odredbe čl. 19.a ZPK-a kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK-a.

S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a5), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru.

Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, tako da neosnovano tuženik u žalbi ističe da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj izgubio pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19.3. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi osnovno pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako bi se to osnovno pravo potrošača ukidalo ili ograničavalo, to bi moralo biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora, dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

19.4. Dakle, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZIDZPK. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji bilo kakva pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju.

19.5. U svezi tumačenja i dosega odredba ZID ZPK-a potrebno je navesti da je odredbom čl. 19.a. ZPK jasno propisano što je predmet uređenja Glave IV.a ZPK-a. Iz predmetne odredbe, kao i ostalih odredbi ZPK-a, proizlazi da se Glavom IV.a ZPK- a reguliraju pretpostavke i postupak u kojem se provodi konverzija kredita i da iste ni na koji način reguliraju izvanugovorni obvezni odnos koji je u ovom postupku sporan tj. nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i pravo na restituciju koja je posljedica nepoštenosti i ništetnosti takvih odredbi.

Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl, a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

Predmet reguliranja ZID ZPK-a je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

19.6. Osim toga, ako bi se prihvatilo da su potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali različito postupanje prema njima.

Naime, potrošač koji je podigao kredit 2008. kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a neosnovano tuženik sugerira da tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno.

Pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) ne bi trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

Potrošačima koji su kredit konvertirali pravo na potpuno restituciju nije ukinuto, dokinuto ili ograničeno, a nema niti razloga da se tužitelju koji je izvršio konverziju prizna niža razina zaštite potrošačkih prava, onu koja joj ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

19.7. Posebno treba istaknuti da se pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske vodio postupak pod brojem Gos-1/2019. U tom oglednom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem Vrhovni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravno shvaćanje da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Međutim, u ovom postupku tužitelj uopće ne tvrdi da je sporazum o konverziji ništetan, već svoj tužbeni zahtjev temelji na izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove, pa za ovaj postupak pravno shvaćanje iz oglednog postupka nije pravno relevantno.

19.8. Potrošač se sklapanjem sporazuma o konverziji nije mogao odreći svog prava na potpunu restituciju jer takvo što nije propisano bilo kojom odredbom zakona, pa tako i odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 –dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača.

Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne.

Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik tj. da se sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač odrekao prava na potpunu restituciju. Čak i kada bi se tog prava potrošač mogao odreći to odricanje moralo bi biti rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što uostalom proizlazi i iz presude Suda Europske unije C-452/18 što bi u ovom slučaju značilo da je potrošaču, barem okvirno, trebao biti poznat novčani iznos kojeg se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji odriče odnosno na određeni način "oprašta" banci.

S obzirom da prema odredbama ZID ZPK-a predmet konverzije niti nisu bili novčani iznosi na koje bi potrošač imao pravo potraživati protiv kreditora s osnove restitucije zbog nepoštenosti ugovornih odredbi, to se ni u kom slučaju ne može smatrati da se potrošač sklapanjem sporazuma o konverziji bilo čega odrekao, a pogotovo ne novčanog potraživanja koje i nije bilo predmetom konverzije, te u izračun konverzije nije niti ulazilo.

19.9. ZID ZPK je imao osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK-a).

Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora, a čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

19.9.1. Prema odluci Suda Europske unije broj C-118/17 ZF protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji. Dakle, iz te odluke može se zaključiti da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira i na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo. Takvo pravno shvaćanje ne dovodi u pitanje niti činjenica da je prema ZID ZPK-u potrošaču i korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

Potrošač, a u konkretnom slučaju korisnik kredita u CHF, mogao se nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz ugovora o kreditu u CHF odluka u kolektivnom sporu uslijedila je tek tri godine nakon sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te potrošači i korisnici kredita zasigurno nisu mogli u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava. Takav zaključak proizlazi i iz odluke Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A.

19.9.2. Stoga, pravilno sud prvog stupnja, zaključuje da potrošačima i korisnicima kredita u CHF pripada pravo na puno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

Korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji. U konkretnom slučaju temeljem provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja utvrđeno je da ta razlika postoji. Tuženik žalbom ne osporava točnost izračuna već samo iznosi načelno pravno shvaćanje da nakon konverzije tužitelju pravo na obeštećenje više ne pripada, a koje pravno shvaćanje ne prihvaća niti prvostupanjski, a niti ovaj drugostupanjski sud.

20. U odnosu na žalbene navode tuženika posebno treba navesti da iskazom svjedokinje PF tuženik nije dokazao odgovarajuću informiranost tužitelja. Naime, sud je utvrdio da takve informiranosti nije bilo iz razloga koji su prethodno izloženi, dok svjedokinja ne navodi da se sjeća da je upravo tužitelja informirala o rizicima i kriterijima promjena tečaja i kamatne stope, a s druge strane navodi da se o odredbama ugovora nije moglo pregovarati.

21. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio i tuženikov prigovor zastare.

Naime, ovdje se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze.

Odredba čl. 214. st. 1-3. ZOO-a propisuje da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Članak 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

Imajući u vidu gore navedene odredbe ZOO-a o zastari, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. zastara počela teći ispočetka, a vrijeme prije prekida neće se uračunati u tijek zastare.

Dakle, kako je predmetna tužba podnesena 11. lipnja 2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a presuda pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donesena je 13. lipnja 2014., to je razvidno da je predmetna tužba podnesena u zastarnom roku.

22. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Dakle, tuženik je dužan vratiti tužitelju iznose koji su više pretplaćeni po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

23. Pravilno je pri tome sud prvog stupnja visinu tražbine utvrdio prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i prema početnom tečaju za CHF, umanjeno za priznatu preplatu koja je utvrđena prilikom konverzije, a kako je odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženu da vrati i zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

24. Slijedom navedenoga, pravilno je sud prvog stupnja u skladu s čl. 29. st. 2., čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i 1115. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa.

25. I odluka o trošku postupka pravilno je utemeljena na čl. 154. st. 1. ZPP-a, uz primjenu vrijednosti boda od 15,00 kuna (Tbr. 48. Tarife, u svezi Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika – Narodne novine broj 126/2022) jer se vriejdnost boda određuje na dan presuđenja.

26. Slijedom navedenoga, prvostupanjska je presuda potvrđena, a žalba tuženika je kao neosnovana odbijena (čl. 368. st. 1. ZPP-a).

27. Kako tuženik nije uspio sa žalbom, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troška sastava žalbe.

28. Odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje spora, pa je primjenom čl. 155- ZPP-a odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

U Zagrebu, 15. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Sanja Joka Umićević