Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-96/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽJ (OIB; [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikša Đurić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb (OIB: 53056966535), koje zastupaju punomoćnici odvjetnici Odvjetničkog društva "Glamuzina & Grošeta" iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P- 4515/2023-35 od 21. studenoga 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4515/2023- od 21. studenoga 2023. u pobijanom dijelu u točkama I., II. i V. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu podnesenog pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima dijelovi odredbi članka 1. i 7. Ugovora o kreditu broj 320-50-3728257, zaključenog među strankama 17. listopada 2005., kojima je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarskog franka (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od ukupno 1.839,74 eura sa kamatama na pojedine mjesečne iznose, kao i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 1.824,90 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate (točka II. izreke), a tužitelju je naloženo naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 273,86 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. studenoga 2023. do isplate (točka IV izreke), dok su odbijeni daljnji zahtjevi stranaka za priznanje parničnog troška (točke III. i V. izreke).

2. Protiv te presude, i to dijela pod točkom I, II i V izreke žalbu je izjavio tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08,123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/14,70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP), s prijedlogom da se žalba uvaži i pobijana presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 17. listopada 2005. i to u dijelu ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli te zahtjev za isplatu iznosa od 1.839,74 eura na ime razlike tečaja valute CHF u odnosu na dan zaključenja ugovora o kreditu i isplaćenih iznosa, sve s pripadajućim zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni iznos kako je to navedeno u izreci pobijane presude.

6. Prvostupanjski sud je u postupku, koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su stranke 17. listopada 2005. sklopile Ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 14.830,00 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, te je ugovorena otplatna u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća;

- da je predmetni kredit odobren za kupnju vozila;

- da razlika u otplati kredita koja se odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita iznosi 1.839,74 eura;

- da su se svi podaci vezano uz kredit rješavali na način da tužitelj nije o odredbama ugovora mogao pregovarati niti su mu pružena ikakva pojašnjenja o rizicima sklapanja ugovora s valutnom klauzulom.

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te odredbu čl. 502.c. ZPP i ocjenjujući da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ocijenio pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) i čl. 1111. i 1115. ZOO, tužbeni zahtjev osnovanim.

7.1. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio istaknuti prigovor zastare neosnovanim, jer je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača prekinut tijek zastare koji je ponovno počeo teći donošenjem pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske 14. lipnja 2018., a koji petogodišnji rok, s obzirom na to da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu 5. lipnja 2020., nije protekao.

7.2. Pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. ZPP te 154. st. 3. sud je odlučio o troškovima postupka (točka II., III., IV. I V. izreke).

8. Prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

9. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženik navodi kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge.

10.1. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge za donesenu odluku što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Obrazloženje odluke suda prvog stupnja sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge te se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje. Također, pobijana presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, koji u žalbi ističe tuženik.

11. Neosnovano tuženik u žalbi upire na počinjenu bitnu povredu iz članka 338. st. 4. ZPP s obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio. Iz spisa je razvidno da je tuženik na ročištu održanom 24. listopada 2023. odustao od dokaza saslušanjem svjedoka ĐJ. Stoga je razvidno da je tijekom postupka tuženik bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu te poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje pa stoga u postupku pred sudom prvog stupnja nije doveden u nejednak položaj u odnosu na tužitelja.

12. Time što je sud raspravnim rješenjem od 19. listopada 2021. dozvolio preinaku tužbe, te je postupao po preciziranom i usklađenom tužbenom zahtjevu po provedenom vještačenju, on je pravilno postupio. Prema odredbama čl. 193. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužitelj je tek po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, mogao znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju bi se nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06), pri čemu valja dodati da tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe nije raspolagao svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, pa nedopuštanje preinake tužbe koje je uslijedilo ovdje odmah nakon provedenog vještačenja ne bi bilo razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP i rezultiralo bi povredom prava na pristup sudu. Legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te i ovaj sud cijeni da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Stoga tuženik neosnovano ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 190. st. 1. ZPP.

13. Imajući u vidu predmet spora valja reći da je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03- dalje: ZZP/03), koji je u čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. tog zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Ista materija jednako je bila regulirana u čl. 96. i čl. 99. ZZP/07), dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste.

14. U odnosu na žalbene navode tužene valja reći i da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke (između kojih je i tuženica u ovome sporu), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

14.1. Stoga je i postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik, kao i dodatni rizik specifičan za CHF, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike.

14.2. Naime, odredba čl. 502. c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, na temelju odredbe čl. 502. c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. To se naravno odnosi i na situaciju kada je kredit otplaćen, kao što je u konkretnom slučaju, pa su stoga žalbeni navodi tuženika kojima smatra da tužitelj nema pravni interes pravno neutemeljeni, s obzirom da unatoč tome što je kredit otplaćen tužitelj ima pravo zahtijevati povrat plaćenog na temelju ništetnih odredaba i za to se pravni interes presumira.

15. Pri tome valja dodati da je tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka – bankara koji je osobno sudjelovao u postupku obrade i sklapanja ugovora o kreditu sa tužiteljem, te je predlagao samo saslušanje javnog bilježnika, koji nije osobno sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu pa o tome niti ne može imati nikakvih neposrednih saznanja te koji nije ni bio ovlašten pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora, a da je tužitelj u iskazu danom u ovom postupku iskazao da nije dobio nikakva obavještenja o rizicima mogućeg porasta tečaja valute CHF, a nije mogao niti utjecati na odredbe ugovora, pa su žalbeni navodi u dijelu u kojem tuženik ističe žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani.

15.1. U skladu sa načelom stranačke istine sud utvrđuje odlučne činjenice primjenom dokaza koje mu stranke ponude, što ne znači da je dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti dokaznu snagu predloženih dokaza, sukladno odredbi čl. 220. st. 2. ZPP. U okolnostima u kojima su odlučne činjenice utvrđene pravilno izvedenim dokazima, sud nije bio dužan izvoditi sve predložene dokaze jer je predmet dovoljno raspravljen i u tom je smislu odredba čl. 304. ZPP pravilno primijenjena.

16. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u tom dijelu suprotne načelu savjesnosti i poštenja kojeg su se dužni pridržavati svi sudionici u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa i da su kao takve protivne odredbama ZZP koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, kao i odredbama ZOO, slijedom čega su u takvim okolnostima te odredbe Ugovora o kreditu, protivno žalbenim navodima tuženika, u tom dijelu – ništetne.

17. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge radi kojih je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a koje razloge prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Tuženik nije imao prigovore na matematički izračun vještaka, već tijekom postupka, a to ponavlja i u žalbi, ukazuje na negativne vrijednosti odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tečaj bio manji od srednjeg tečaja za CHF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita.

17.1. Suprotno žalbenim navodima. pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne mogu uzeti u obzir iznosi koje je tužitelj platio po nižem tečaju od onoga koji je vrijedio u vrijeme isplate kredita, jer se ne radi o djelomičnom ispunjenju koje bi se moglo uračunati s obzirom na utvrđene „negativne iznose“ s obzirom na razdoblje kada je tužitelj platio manje nego što bi platio u odnosu na početno ugovoreni tečaj, odnosno plaćanjem tih anuiteta tužitelj ništa nije stekao bez osnove, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa stoga niti ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio.

17.2. Pri tome valja dodati da tuženik, osporavajući visinu potraživanja tužitelje na temelju nepoštenih i ništenih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, nije istaknuo prigovor radi prebijanja ili materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev, zbog čega sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK – CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita, a koje pravno shvaćanje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.

18. U odnosu na prigovor zastare tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

18.1. Stoga, imajući u vidu navedeno, da je ništetnost ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu utvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 5. lipnja 2020. to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO.

19. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), a prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora.

20. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, to je tuženik nepošten stjecatelj te u smislu odredbi čl. 1111. ZOO i čl. 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, pa do isplate.

20.1. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tuženika neosnovani.

21. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. i V. izreke prvostupanjske presude, kojom je naloženo tuženiku naknaditi parnične troškove tužitelju je pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP.

21.1. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud odmjerio troškove postupka primjenom tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) i primijenio vrijednost boda prema izmijenjenom Tbr. 50, jer je Tbr. 48/3 Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, zbog čega su žalbeni navodi u tom dijelu neosnovani.

21.2. Neosnovano tuženik osporava dosuđeni trošak tužitelja, koji se odnosi na plaćenu sudsku pristojbu na presudu, a koju je tužitelj platio upravo u dosuđenom mu iznosu od 66,36 eura.

22. Slijedom svega navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

23. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova žalbenog postupka u zatraženom iznosu.

U Šibeniku 15. travnja 2025.

PEEDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić