Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Šibenik, S. Radića 81

Gž-379/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Maje Skorić, kao predsjednice vijeća, Ivane Čačić Brčić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marte Plančić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice OE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Bezjak, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Franjo Matković i Igor Bezjak u Rijeci, protiv tuženice Croatia osiguranje d.d., Zagreb, Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, koju zastupa punomoćnik Zoran Vukić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci broj Pn-79/2018 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženice te se ukida presuda Općinskog suda u Rijeci broj Pn-79/2018 od 27. svibnja 2024. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da isplati tužiteljici iznos od 2.554,62 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. lipnja 2017. do isplate, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na zatražene zatezne kamate od 13. svibnja 2017. do 21. lipnja 2017., tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Pod točkom II. izreke odlučeno je o troškovima postupka na način da je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.395,75 EUR, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog do zatraženih 2.895,75 EUR, zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan.

2. Protiv navedene presude, u dijelu u kojem joj je naložena isplata iznosa od 2.554,62 EUR sa zateznim kamatama, te iznosa od 2.395,75 EUR na ime parničnog troška, žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.554,62 EUR s pripadajućim kamatama, na osnovi ugovora o kasko osiguranju osobnog vozila tužiteljice, sklopljenog s tuženicom, koje vozilo je oštećeno u prometnoj nezgodi koja se dogodila 12. svibnja 2017. kada je vozilom upravljao sin tužiteljice.

6. Prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, utvrdio da je sin tužiteljice, ME, dana 12. svibnja 2017. upravljao vozilom u vlasništvu tužiteljice marke „Volkswagen Polo“, osiguranim kod tuženice višegodišnjim auto kasko osiguranjem, kada se dogodila prometna nezgoda u kojoj je to vozilo oštećeno, a visinu štete je, temeljem nalaza i mišljenja vještaka utvrdio u utuženom iznosu. Sud prvog stupnja je utvrdio da se predmetna nezgoda dogodila oko 19,40 sati na način da su ME koji je upravljao vozilom, te ČE krenuli iz Rijeke prema Poreču, da se ME vozilom zabio u trotoar u zavoju, da je parkirao vozilo, te da su pješke otišli kod FE kod kojeg su planirali spavati i da su u stanu pili rum pomiješan s kolom, da su pronašli automehaničara te da su se dva sata kasnije vraćali do automobila koji je bio parkiran uz cestu, kada ih je zaustavila i legitimirala policija, te je vozač alkotestiran i izmjerena mu koncentracija alkohola je iznosila 1,17 g/kg.

6.1. Prvostupanjski sud nadalje ocjenjuje neosnovanim prigovor tuženice da bi tužiteljica izgubila prava iz osiguranja zbog alkoholiziranosti vozača nalazeći da tuženica nije dokazala da bi vozač u vrijeme upravljanja vozilom, tj. u trenutku prometne nezgode, vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju, te prihvaća tvrdnje tužiteljice da je vozač alkoholna pića konzumirao tek naknadno u stanu FE, u vremenu od dva sata koliko je proteklo između nezgode i samog alkotestiranja navodeći da u nedostatku dokaza o protivnom, valja zaključiti da je vozač vozilom upravljao u trijeznom stanju, a tuženica da za svoje tvrdnje nije predočila sudu nedvojbene dokaze. Istovremeno, taj sud zaključuje da je tuženica trebala dokazati da je napuštanje mjesta nesreće bilo usmjereno na prikrivanje stanja alkoholiziranosti, odnosno da je ME u trenutku prometne nezgode već bio alkoholiziran iznad dozvoljene granice, međutim, da saslušanjem svjedoka te imajući u vidu činjenicu da tuženica nije dokazala da je ME u vrijeme nezgode bio pod utjecajem alkohola, ocjenjuje da njegovo napuštanje mjesta nesreće nije bilo motivirano izbjegavanjem utvrđenja alkoholiziranosti, te da ne postoje dokazi o alkoholiziranosti u vrijeme nesreće iznad dopuštene granice, zbog čega da nisu ispunjeni razlozi za isključenje tuženičine odgovornosti za naknadu štete, ali ni za provedbu dokaza toksikološkim vještačenjem.

6.2. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je zaključio da je odgovornost tuženice kao osiguratelja nedvojbeno utvrđena i proizlazi iz članka 921. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 155/23, dalje: ZOO) kao i odredaba Uvjeta za osiguranje automobilskog kaska (dalje; Uvjeti), posebice članaka 2. do 4. tih Uvjeta, te prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

7. U konkretnom slučaju sud prvog stupnja ocjenjuje da prema odredbi članka 176. stavka 1. Zakon o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, dalje: ZSPC) u situaciji kao što je predmetna, gdje je nastala samo materijalna šteta na vozilu i gdje nije bilo ozlijeđenih osoba, a u nezgodi je sudjelovalo samo jedno vozilo, ono u vlasništvu tužiteljice, koje je vozač odmah po nezgodi, udarcu u rubnjak, uklonio s kolnika, isti nije bio u obvezi niti po zakonu niti pravilima osiguranja tuženice, o tome obavještavati policiju, a samim time ni tražiti svoje alkotestiranje.

8. U odnosu na navode žaliteljice da u opisanoj situaciji valja zaključiti da je vozač odbio ispitivanje svoje alkoholiziranosti, istaći je da citirana odredba članka 8. Uvjeta pretpostavlja dolazak policije na mjesto nezgode i zahtjev spram vozača na provođenje alkotestiranja. Člankom 17. stavkom 1. točkom 4. Uvjeta propisana je obveza osiguranika da događaj prijavi mjerodavnoj policijskoj postaji kada to nalažu propisi, a posebno, između ostalog, u slučaju prometne nezgode. U pravnoj povezanosti ovih odredaba proizlazilo bi da je vozač koji nije postupio po citiranim odredbama i nije pozvao policiju, izgubio prava iz osiguranja, jer je time izbjegao alkotestiranje. Međutim, odredba članka 942. ZOO jasna je i predviđa ništetnost odredbi ugovora koje predviđaju gubitak prava na osigurninu, ako osiguranik nakon nastupanja osiguranog slučaja ne ispuni neku od propisanih ili ugovorenih obveza.

9. Međutim, neovisno i o eventualnoj ništetnosti u smislu članka 942. ZOO odredbe Uvjeta osiguranja na koju se poziva tuženica smatrajući da se predmnijeva da je vozač napuštanjem lica mjesta odbio podvrgnuti ispitivanju svoje alkoholiziranosti, a time da je bio pod utjecajem alkohola, ta činjenica ne onemogućava osiguratelja da dokazuje da je osiguranik bio pod utjecajem alkohola i da je izgubio prava iz osiguranja zbog svoje alkoholiziranosti, te je radi ocjene je li vozač bio pod utjecajem alkohola i je li se udaljio s mjesta prometne nezgode kako bi izbjegao ispitivanje svoje alkoholiziranosti, nužno imati u vidu sve konkretne okolnosti slučaja, tj. razloge zbog kojih je osiguranik napustio mjesto nezgode, ima li opravdanja za takvo postupanje, kao i obvezi poduzimanja svega što je razborito i u njegovoj moći da se ograniče njegove štetne posljedice (članak 950. stavak 1. ZOO, tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske broj Rev-709/21 i Rev-657/21).

10. Takvo pravno shvaćanje u cijelosti je podudarno sa pravnim shvaćanjem sadržanim u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2313/18, Rev- 2188/11 i dr. u kojima je jasno izraženo shvaćanje da okolnost da se vozač nakon prometne nezgode udaljio s mjesta nezgode ne može, samo za sebe, smatrati odbijanjem podvrgavanja ispitivanju alkoholiziranosti, a time da je bio pod utjecajem alkohola, te samim time i gubitak prava iz osiguranja.

11. Međutim, upravo imajući u vidu sve okolnosti predmetnog slučaja zaključiti je da tuženica postavlja legitimno pitanje zašto se vozač udaljio s mjesta nezgode ako nije bio alkoholiziran, odnosno da tuženica osnovano prigovara da je sud bezrazložno odbio toksikološko vještačenje i na taj način je onemogućio u dokazivanju predmetne sporne činjenice.

11.1. Ovo tim više što prvostupanjski sud odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva temelji na zaključku da tuženica nije dokazala da bi vozač u trenutku predmetne prometne nezgode vozilom upravljao u alkoholiziranom stanju, a na kojoj činjenici temelji i zaključak da njegovo napuštanje mjesta nezgode nije bilo motivirano izbjegavanjem utvrđenja alkoholiziranosti.

11.2. Po ocjeni ovog suda, navedeni razlozi prvostupanjske presude glede procesnopravnih zaključaka o rezultatima dokazivanja su nejasni i proturječni, te predstavljaju nedostatak zbog kojeg se presuda ne može ispitati, pa je time ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP na koju određeno upire tuženica u žalbi i na koju ovaj sud pazi i po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavka 2. ZPP.

12. Kraj navedenog stanja stvari, uz iznijetu bitnu povredu odredaba parničnog postupka je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, te za sada nije moguće ispitati niti pravilnost primjene materijalnog prava, pa je valjalo na temelju članka 369. stavka 1. ZPP uvažiti žalbu tuženice te ukinuti prvostupanjsku presudu i riješiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

13. U ponovnom postupku prvostupanjski će sud otkloniti bitnu povredu u postupanju na koju mu je ukazano ovim rješenjem tako da će izvesti dokaz toksikološkim vještačenjem koji je tuženica predložila, te će pravilnom i potpunom ocjenom svih izvedenih dokaza utvrditi činjenično stanje u predmetu, te donijeti novu odluku o zahtjevu tužiteljice. Pritom će imati u vidu da okolnost da je vozač u prekršajnom postupku oslobođen optužbe da bi nakon nastanka prometne nezgode konzumirao alkoholna pića čime da bi postupio protivno odredbi članka 181. stavak 1. i 5. ZSPC, sukladno odredbi članka 12. stavka 3. ZPP, ne veže sud.

14. Kako je zbog ukidanja odluke u pogledu glavne stvari za sada neizvjestan uspjeh stranaka u ovom sporu (članak 154. ZPP), to je valjalo ukinuti i odluku o troškovima postupka, s time da će se o troškovima nastalim povodom pravnog lijeka odlučiti u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Šibeniku, 15. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maja Skorić