REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-165/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Diegu Modrušanu, odvjetniku u Novigradu, protiv tužene OTP banke d.d., [adresa], OIB: 52508873833, zastupane po punomoćniku Alanu Alagiću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Gorana Veljovića, Merime Ibrahimović, Ivane Bilić Komparić i Vladimira Veljovića u Puli, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-528/2022 od 9. studenog 2023. Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, u sjednici održanoj 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana tuženikova žalba pa se presuda poslovni broj: P-528/2022 od 9. studenog 2023. Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno:

1. preinačuje u dijelu točaka I. i III. izreke tako da pravilno glasi:

Utvrđuje se da su ništetne odredbe i dijelovi Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 89513/05 od 29. rujna 2005. potvrđenog 29. rujna 2005. kod javnog bilježnika Davora Dušića u Rovinju pod brojem: OU-886/05, sklopljenog između HVB Splitske banke d.d. - pravnog prednika OTP banke d.d. sa sjedištem u [adresa] kao kreditora i LN iz [adresa], kao korisnika kredita, kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima u pogledu obveze tužitelja na otplatu kredita i kamata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za švicarski franak na dan plaćanja (dospijeća) i obveze plaćanja redovnih i zateznih kamata po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama ili drugim aktom kreditora, koje su odredbe sadržane u člancima 4., 8. i 10. navedenog Ugovora o kreditu, dok se u preostalom dijelu odbija tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti.

2. potvrđuje u točki II. izreke u cijelosti (kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 997,63 eura sa zateznim kamatama) i točki V. izreke u cijelosti (kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 298,47 eura sa zateznim kamatama).

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja najprije su utvrđene ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i kamatnoj stopi promjenjivoj u skladu s odlukama tuženika sadržane člancima 1. ("iznos kredita" u cijelosti), 4. (kamatna stopa promjenjiva), 8. (način otplate dospijeća te rate i dospijeća), 9. (sredstva osiguranja u 9.6.) i 10. (redovne i zatezne kamate) Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj: 89513/05 od 29. rujna 2005. (u točkama I. i III. izreke) a potom je prihvaćen kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 997,63 eura/7.516,80 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju od 6. prosinca 2005. do 10. listopada 2012. pa do konačne isplate (u točki II. izreke) dok je tužbeni zahtjev za iznos od 630,11 eura/4.747,87 kuna sa zateznim kamatama odbijen kao neosnovan (u točki IV. izreke), a u točki V. izreke odlučeno o troškovima parničnog postupka tako što je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 298,47 eura/2.248,82 kune sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga ostajući i dalje kod prigovora zastare osobito u dijelu koji se odnosi na tražbine dospjele do 12. ožujka 2007. Posebno ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) smatrajući da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati a tuženik se u žalbi pita je li prvostupanjski sud uopće pročitao sporne odredbe članka 10. Ugovora o kreditu i je li nakon utvrđenja ništetnima toliko ugovornih odredaba uopće ostao na snazi neki dio Ugovora o kreditu. Žalbu podnosi i u pogledu visine tužbenog zahtjeva smatrajući da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i negativne tečajne razlike. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva i preinačenje odluke o troškovima postupka te postavlja i zahtjev za naknadu troškova žalbe u iznosu od 125 bodova plus porez na dodanu vrijednost za sastav žalbe te 66,36 eura sudske pristojbe za žalbu.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojemu osporava sve žalbene navode i predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu te potražuje naknadu troškova odgovora na žalbu.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet je spora tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnima dijelova članaka 1., 4., 8.,9. i 10. Ugovora o kreditu broj: 89513/05 od 29. rujna 2005. koji su sklopili tužitelj kao korisnik i tuženik kao davatelj kredita (dalje: Ugovor o kreditu) i (još) kondemnatorni zahtjev za isplatu po osnovi preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima u iznosu od 997,63 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa u razdoblju dospjelosti od 6. prosinca 2005. do 10. siječnja 2006. i od 3. prosinca 2010. do zaključno 10. listopada 2012.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen deklaratorni tužbeni zahtjev u cijelosti kao i navedeni kondemnatorni zahtjev po osnovi preplate zbog ništetnosti valutne klauzule, dok je preostali kondemnatorni zahtjev (po osnovi preplate zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi) odbijen kao neosnovan uslijed osnovanosti prigovora zastare.

6.1. Tužbeni je zahtjev u navedenim dijelovima prihvaćen jer je prvostupanjski sud ocijenio da se radi o ništetnim odredbama Ugovora o kreditu o promjenjivoj stopi redovnih i zateznih kamata i valutnoj klauzuli u švicarskim francima, pozivajući se i na presudu donesenu u kolektivnom sporu, odbijajući pritom kao neosnovan i tuženikov prigovor zastare u pogledu preplate po osnovi ništetnosti odredbe o navedenoj valutnoj klauzuli te sve ostale prigovore a zatezne kamate dosuđujući od isplate svakog pojedinačnog iznosa preplate prilikom otplate kredita.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u pogledu odluke o troškovima postupka, prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio kako je prvostupanjska presuda djelomično rezultat pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu odluke o deklaratornom dijelu tužbenog zahtjeva, dok je u preostalom dijelu zakonita i pravilna.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti prema članku 365. stavku 2. ZPP a ni povrede iz točke 11. koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. U pogledu dijela deklaratornog i cijelog dosuđujućeg dijela kondemnatornog zahtjeva nisu osnovani ni ostali žalbeni razlozi jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U ovoj parnici nije sporno da su stranke 29. rujna 2005. sklopile Ugovor o kreditu za kupnju novog motornog vozila na iznos od 14.950,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, s redovnim kamatama po stopi od 5,40% godišnje, promjenjivoj u skladu s odlukama i internim aktima kreditora, s rokom otplate 84 mjeseca (7 godina).

10.1. Nije sporno ni da je za vrijeme otplate kredita došlo do povećanja stope redovnih kamata po odlukama tuženika te značajnog porasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku valutu kunu i da je zbog toga došlo do značajnijeg povećanja kunske protuvrijednosti anuiteta koji je Ugovorom o kreditu utvrđen u iznosu od 214,91 švicarskog franka (83 anuiteta) i 213,83 švicarska franka (jedan – posljednji anuitet).

11. Visina zahtjeva za vraćanje preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima utvrđena je iz rezultata provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću pa je tako utvrđeno kako po osnovi tečajnih razlika (pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita) tužitelj preplatio kredit za iznos od 1.210,52 eura kad se uzmu u obzir samo pozitivne razlike odnosno za iznos od 997,63 eura kad se uzmu u obzir negativne razlike (potplata kredita u razdoblju kada je tečaj švicarskog franka bio manji od početnog) u iznosu od 212,90 eura.

12. I dalje je sporno radi li se o nepoštenim pa time i ništetnim (ranije ništavim) odredbama Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjivost stope redovnih kamata jednostranom odlukom tuženika i valutna klauzula u švicarskim francima u smislu da se otplata kredita u kunama veže za tečaj švicarskog franka na dan dospijeća odnosno isplate pojedinog anuiteta, kao i je li nastupila zastara tužiteljeva restitucijskog zahtjeva, posebno onog dijela koji je dospio 2006. godine (u iznosu od 10,46 eura), a sporna je i ništetnost odredaba Ugovora o kreditu koje nisu nužno vezane uz promjenjivost kamatne stope i otplatu kredita prema tečaju švicarskog franka važećem u vrijeme dospijeća odnosno isplate pojedinoga anuiteta.

13. Ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje osnovanim samo žalbeni prigovor koji se odnosi na utvrđenje ništetnima svih odredaba Ugovora o kreditu u kojima se spominje valuta švicarski franak i promjenjivost kamatne stope, jer za takvo utvrđenje nisu ostvarene zakonske pretpostavke niti je to bilo potrebno za prihvaćanje kondemnatornog zahtjeva.

13.1. Tuženik je naime doista u pravu kada smatra da su prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđene ništetnima odredbe bez kojih Ugovor o kreditu ne bi mogao opstati (iznos kredita i način otplate) a neosnovano je utvrđena ništetnim i odredba o osiguranju kredita kojom je visina osiguranja doduše izražena u švicarskim francima, ali je vezana za tečaj na dan otplate kredita kada je i izvršeno plaćanje pa se ne može raditi o ništetnoj odredbi jer valutna klauzula sama po sebi nije ništetna ako nije prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, s tim što tužitelj i ne pobija samu odredbu o osiguranju kredita niti postavlja zahtjev za isplatu iznosa osiguranja kredita.

13.1.1. U pogledu je valutne klauzule u švicarskim francima stoga potrebno utvrditi ništetnost samo onih odredaba i njihovih dijelova iz kojih proizlazi obveza tužitelja na otplatu mjesečnih anuiteta određenih unaprijed u švicarskim francima (visina anuiteta nije sporna) u protuvrijednosti u kunama prema tečaju koji će važiti na dan dospijeća odnosno isplate svakog anuiteta.

13.2. Što se pak tiče odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, također je dovoljno pa time i potrebno utvrditi ništetnim samo odredbe i dijelove odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na samu promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika, i to svakako na stopu redovnih kamata pa neizravno i na stopu zateznih kamata, ali ne i cijelu odredbu o zateznim kamatama sadržanu u članku 10. točki 3. Ugovora o kreditu.

13.3. Dijelovi ništetnih odredaba o promjenjivoj stopi redovnih i zateznih kamata sadržane u valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržani su u člancima 4., 8. i 10. Ugovora o kreditu pa je u skladu s tim valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u točkama I. i III. izreke što znači da je u preostalom dijelu deklaratorni tužbeni zahtjev neosnovan pa ga je valjalo odbiti.

14. U preostalom dijelu tuženikova žalba nije osnovana jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada ništavim) ugovornim odredbama sadržanim u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kao trgovca o kojima se nije posebno pregovaralo i da su te odredbe, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je sve propisano u odredbama članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2023., dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (29. rujna 2005.).

15. Ništetnost odredaba Ugovora o kreditu u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima utvrđena je već u kolektivnom sporu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1401/2012 koja je u pogledu kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014. a u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima 14. lipnja 2018.

15.1. Tužitelj se u ovoj parnici pozvao na pravna utvrđenja iz te presude te naveo i kako tuženik s njim kao potrošačem ni na koji način nije pojedinačno pregovarao o parametrima koji su mogli utjecati na visinu ugovorene kamatne stope (znao je samo za visinu početno ugovorene stope do 5,40% godišnje) niti ga upozorio da je izložen valutnom riziku u odnosu na valutu kakva je švicarski franak, što je sve tužitelj potvrdio i u svom iskazu u svojstvu parnične stranke a tuženik nije ni predložio bilo koji dokaz iz kojega bi se moglo utvrditi suprotno - da se radilo o informiranom pristanku tužitelja.

16. Test poštenosti spornih odredaba Ugovora o kreditu proveden je stoga već u postupku kolektivne zaštite potrošača, a kako je već navedeno, tuženik, na kojemu je bio teret dokazivanja da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo (kako je propisano u članku 81. stavku 4. ZZP/03) nije to dokazao, prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se o spornim odredbama Ugovora o kreditu, koje nisu razumljive, nije pojedinačno pregovaralo te da su te odredbe, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača pa da se stoga radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su zbog toga ništave (ništetne) prema člancima 81. stavku 1. i 87. stavku 1. ZZP/03.

17. Tuženik u žalbi neosnovano smatra da je značajnu neravnotežu potrebno dodatno kvantificirati, jer se o tome ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa kredita i isplaćene otplate (iako je i taj odnos značajan), već i ocjenom bi li neprihvaćanjem spornih odredaba tužitelj bio ograničen u ostvarivanju svoga prava na kredit. Osim toga, iz tužiteljeva iskaza proizlazi kako mu nije ni nuđen drugačiji kredit osim onaj u švicarskim francima a kreditor mu je prezentirao švicarski franak kao stabilnu valutu.

18. Prvostupanjski sud nije pogriješio ni kada je odbio tuženikov prigovor zastare u pogledu zahtjeva za vraćanje preplate po osnovi tečajnih razlika.

18.1. Ovdje je važno istaknuti Objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 31. siječnja 2022. (broj: Su-IV- 3372022-2) iz kojega proizlazi kako zastarni rok, u slučaju kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, što u konkretnom slučaju, s obzirom na to da je presuda u kolektivnom sporu u odnosu na ništetnost valutne klauzule u švicarskim francima postala pravomoćna 14. lipnja 2018. a tužba u ovom pojedinačnom postupku podnesena 9. kolovoza 2022., znači da nije nastupila zastara jer nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

18.1.1. Zastara je stoga u ovom slučaju počela teći od 14. lipnja 2018. za sve preplaćene iznose pa tako i za one iz 2006. godine.

19. Tuženikova žalba nije osnovana ni u pogledu visine tražbine kada smatra da je iznos od 997,63 eura trebalo umanjiti za utvrđenu tečajnu razliku koja je prikazana u obračunu preplaćenog iznosa po osnovi preplaćenih kamata jer da su i tečajne razlike po osnovi preplate zbog kamata u zastari.

19.1. Zastara je naime nastupila samo za vraćanje preplate zbog povećanja stope redovnih kamata (iznad početno ugovorenih od 5,40% godišnje), a ne i zbog tečajnih razlika zbog aprecijacije švicarskog franka pa kako preplaćene kamate sadrže u sebi i dio tečajnih razlika (što je neminovno jer su plaćanja vršena po tekućem, dakle višem tečaju) tužitelju svakako pripada i pravo na vraćanje tih tečajnih razlika, kako sve proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka.

20. Iz svega navedenoga proizlazi kako je žalba (osim u odnosu na dio deklaratornog dijela prvostupanjske presude) uključujući i odluku o troškovima postupka( koju tuženik posebno ne pobija osim u vezi s glavnom stvari a zbog djelomično odbijenog deklaratornog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi) neosnovana pa je žalbu kao takvu valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u točkama II. i V. izreke prvostupanjske presude a djelomično preinačiti u točkama I. i III. izreke te ujedno odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe (zbog prihvaćenog dijela žalbe nisu nastali posebni troškovi) kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu (ne radi se o potrebnim troškovima za vođenje parnice prema članku 155. stavku 1. ZPP) te time, a na temelju članaka 368. stavka 1. te 373. točke 3. i 166. točke 1.

ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 15. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić