Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-488/2022-3

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja METUS d.o.o. Sveta Nedelja, Položnica 5, OIB 24690129373, kojeg po punomoći članova uprave zastupa Martina Tončić-Bota, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika ČH, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Pavlićević, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 63 Povrv-3734/20-12 od 23. veljače 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj 63 Povrv-3734/20-12 od 23. veljače 2022. godine.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika u Zagrebu Mladena Ježeka broj Ovrv-17852/20 od 19. listopada 2020. godine te je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja kojim se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 60.306,30 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku na iznose od po 20.000,00 kuna od 27. listopada 2019. godine, od 3. studenog 2019. godine i od 28. ožujka 2020. godine, zatim na iznos od 103,56 kuna od 27. listopada 2019. godine, na iznos od 101,92 kune od 3. studenog 2019. godine te na iznos od 100,82 kune od 28. ožujka 2020. godine pa sve do isplate. Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 5.953,00 kune sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi na taj iznos teku od 23. veljače 2022, godine do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka, kao i zahtjev tuženika.

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva (ukidanjem platnog naloga), podredno presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, zahtijevajući i naknadu troška žalbenog postupka.

2.1. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika predlaže istu kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati jer suprotno navodima žalbe ovaj sud ne nalazi da su razlozi presude proturječni i nejasni, odnosno da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika pa prvostupanjska presuda nije donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP).

4.1. Kako pobijana presuda nije donesena uz navedenu bitnu postupovnu povredu na koju žalbom ukazuje tuženik te kako ovaj sud postupajući povodom žalbe po odredbi članka 365. stavak 2. ZPP nije našao da je počinjena koja druga bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje povrede kao drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to se žalba tuženika izjavljena zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje neosnovanom.

5. Nadalje, nije u pravu tuženik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud nepotpuno i pogrešno utvrdio činjenično stanje te da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim te održao na snazi predmetni platni nalog.

5.1. Kod činjenice da nije sporno da tuženik tužitelju nije vratio pozajmljene iznose po tri ugovora o zajmu od po 20.000,00 kuna, te kod činjenice da tuženik nije dokazao da je između njega i tužitelja postojao dogovor (usmeni ugovor) o „pravu na proviziju od 2,75% bruto od svakog donesenog posla“, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev prihvatio, održavajući na snazi predmetni platni nalog kojim tužitelj od tuženika zahtijeva povrat tih pozajmljenih iznosa.

6. Tuženik žalbom ne osporava da je s tužiteljem potpisao tri ugovora o zajmu od po 20.000,00 kuna, već u bitnome ističe, a što je isticao i tijekom prvostupanjskog postupka, da se ne radi o pozajmljenom iznosu novca već o naplati ugovorene provizije, a koju da je usmeno dogovorio sa zakonskim zastupnikom tuženika prilikom dogovaranja o poslovnoj suradnji tvrtki u vlasništvu, nakon kojeg je sporazuma zaposlen kod tuženika s kojim da je dogovorio pravo na isplatu provizije od 2,75% za sve „nove poslove“, te da po tom osnovu njegovo potraživanje prema tužitelju iznosi 176.280,59 kuna, pa u situaciji kada tuženik nije postupao po usmenom dogovoru da je on, tužitelj izjavom o prijeboju (kompenzaciji) koju je dao 27. svibnja 2020. godine, predmetnu tražbinu tužitelja u iznosu od 60.306,30 kuna prebio sa svojom tražbinom prema tužitelju u iznosu od 176.280,59 kuna, nakon koje kompenzacije je ostala tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 115.450,59 kuna, kao neprebijeni iznos, dok je predmetna tražbina tužitelja u cijelosti kompenzirana.

7. Pravilno prvostupanjski sud temeljem izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica izvodi zaključak da tuženik u ovom postupku nije dokazao postojanje dospjele tražbine prema tužitelju s osnove ugovorene provizije od 2,75% na „sve nove poslove“ pa posljedično niti da je tražbina tužitelja prema tuženiku prebijena tuženikovom izjavom o prijeboju a sukladno odredbi članka 196. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

7.1. To iz razloga što, a prema stavu i ovog suda, iz spisu priležećih dokaza, „Sporazumnog utanačenja“ od 11. svibnja 2018. godine i mail poruke koju je tuženik uputio zakonskom zastupniku tužitelja 21. travnja 2020. godine, te mail poruke od 28. prosinca 2019. godine koju je zakonski zastupnik tužitelja uputio tuženiku ne može se zaključiti postojanje činjenice da su tuženik i zakonski zastupnik tužitelja usmeno dogovorili da će tužitelj tuženiku isplatiti proviziju u visini od 2,75% vrijednosti svih budućih radova. „Sporazumnim utanačenjem“ uređeni su poslovni odnosi tvrtki s upravljačkim pravima tuženika i zakonskog zastupnika tužitelja, s tim da tužitelj kao pravna osoba nije ugovorna strana tog sporazuma, niti iz sadržaja istog sporazuma proizlazi da je između zakonskog zastupnika tužitelja ali kao ovlaštene osobe drugog pravnog subjekta i tuženika pak kao ovlaštene osobe druga dva pravna subjekta dogovorena isplata „provizije“ kako to ističe tuženik, a niti iz izmijenjenih mail poruka ne proizlazi da je ugovorena „provizija“ i da je sporna njena isplata. Nedvojbeno je da su tuženik i zakonski zastupnik tužitelja pokušali tim mail porukama dogovoriti konačni obračun i daljnju suradnju, no sadržaj istih nikako ne upućuje na zaključak koji bi opravdao istinitost navoda tuženika o postojanju usmenog dogovora za isplatom „provizije“ i postojanje po tom osnovu dospjele tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 176.280,59 kuna.

8. Preocjenom izvedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da tuženik nije dokazao postojanje svoje tražbine prema tužitelju sa kojom je prebijena predmetna tražbina tužitelja, jer činjenica da su stranke o nečemu pregovarale sama po sebi ne znači da su pregovarale o predmetnom, a na tuženiku je bilo da dokaže „što je to tužitelj dogovorio na zajedničkom sastanku s tuženikom te u konačnici što je to tužitelj uvažio tuženiku“, a kako očito paušalno žalbom ističe tuženik.

9. Kod takvog stanja stvari, a kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi tuženika, te kako presuda nije donesena uz neku od bitnih povreda na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu, kako u odluci o glavnoj stvari tako i u odluci o troškovima postupka, a koju tuženik posebno niti ne spori žalbom, slijedom čega je odlučeno kao u točci I. izreke ove presude.

10. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članaka 154. i 155. ZPP. Neosnovano tuženik zahtijeva od tužitelja da mu naknadi troškove nastale povodom predmetne žalbe obzirom da nije uspio s istom, a isto tako neosnovano tužitelj od tuženika zahtijeva naknadu troška za sastav odgovora na žalbu jer ta radnja nije bila neophodna za vođenje žalbenog postupka, pa je o zahtjevima stranaka za naknadom troškova nastalih zbog vođenja ovog žalbenog postupka valjalo odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 15. travnja 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić