Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Kž-284/2023-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marie Majić, kao predsjednice vijeća te Nevena Cambja i Damira Romca, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ive Mihanović kao zapisničarke, u kaznenom postupku protiv okrivljenika ŽU, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3., u vezi sa stavkom 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku i okrivljenika ŽU, protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovnog broja K-42/2023-22, od 8. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku i okrivljenika ŽU odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinski sud u Dubrovniku proglasio je krivim okrivljenika ŽU, zbog počinjenja u stjecaju kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3., u vezi stavka 2. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11 i kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11, sve u svezi s člankom 51. KZ/11. Nakon toga prvostupanjski sud je okrivljeniku utvrdio pojedinačne kazne zatvora i to za kazneno djelo prijetnje, na temelju odredbe članka 139. stavka 3., u vezi stavka 2. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci, a za kazneno djelo teške tjelesne ozljede, na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11, kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci. Potom je okrivljenik, na temelju odredbe članka 51. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca. U kaznu zatvora na koju je okrivljenik osuđen „ima se uračunati vrijeme od uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to od 15. studenog 2022. u 18:00 sati do 8. veljače 2023.“ (pri čemu je sud propustio navesti da je uračunavanje vremena uhićenja i provedenog u istražnom zatvoru obavljeno u skladu s člankom 54. KZ/11).

2. Na temelju odredbe članka 73. KZ/11, okrivljeniku je izrečena sigurnosna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja oštećenima ŠU i GU na udaljenost manju od 50 metara, u vremenu od 2 (dvije) godine po izvršenju kazne zatvora. Po proteku polovine trajanja sigurnosne mjere sud može na prijedlog osuđenika obustaviti izvršavanje ove sigurnosne mjere, ako ustanovi da više ne postoji opasnost da bi počinitelj prema istim oštećenicima mogao ponoviti kazneno djelo. Ako osuđeni ne postupi prema ovoj sigurnosnoj mjeri, postupit će se sukladno odredbi članka 73. stavka 4. KZ/11. Po pravomoćnosti odluke o ovoj sigurnosnoj mjeri će se obavijestiti nadležna Policijska uprava dubrovačko- neretvanska.

3. Na temelju odredbe članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 80/22, dalje u tekstu: ZKP/08), troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. -8. ZKP/08 pali su na teret okrivljenika i to paušalni troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08, u iznosu od 90,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 313,03 eura, dakle ukupno 403,03 eura te trošak punomoćnika oštećenika i trošak branitelja po službenoj dužnosti, koji je isti dužan podmiriti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe, uplatom na račun državnog proračuna Republike Hrvatske te je u narednom roku od 15 dana isti dužan sudu dostaviti pisani dokaz o izvršenoj uplati pozivom na poslovni broj predmeta.

4. Protiv ove presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se preinači pobijana presuda na način da se okrivljeniku izreče stroža kazna zatvora.

5. Žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je i okrivljeni ŽU, po svom branitelju Draganu Pištalu, odvjetniku u Dubrovniku, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni jer bi se "i izricanjem djelomične uvjetne osude ostvarila svrha kažnjavanja".

6. Odgovor na žalbu okrivljenika podnijelo je Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, s prijedlogom da se odbije žalba okrivljenika kao neosnovana.

7. Prije održavanja sjednice drugostupanjskog vijeća, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu, koje ga je, po obavljenom uvidu, vratilo ovom sudu na daljnje nadležno postupanje.

8. Žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku i okrivljenika ŽU su neosnovane.

9. S obzirom na to da ni državni odvjetnik ni okrivljenik prvostupanjsku presudu nisu osporavali zbog žalbenih osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, to je ovaj drugostupanjski sud, postupajući u smislu odredbe članka 476. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/12 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24, dalje u tekstu: ZKP/08), pobijanu presudu ispitao i u onom dijelu u kojem je to dužan napraviti po službenoj dužnosti, međutim nije našao da bi ista bila opterećena nekom od povreda zakona koje sadrži ta odredba.

10. Okrivljenik ŽU je u svojoj žalbi naveo kako prvostupanjsku presudu pobija i zbog žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kojem dijelu je naveo da obrana smatra kako je bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje okrivljenika na okolnost postojanja steničkog i asteničkog afekta kod istog te njegove ubrojivosti u vrijeme izvršenja djela, na koji način bi se moglo utvrditi i valjano obrazložiti buduća prognoza ponašanja okrivljenika, s obzirom na izrečenu sigurnosnu mjeru, a ovako da je ostala neutvrđena, kako njegova ubrojivost u vrijeme počinjenja djela, tako i izostanak razloga za sigurnosnu mjeru.

11. Kod ovoga je potrebno navesti kako se okrivljenik na raspravi od 8. veljače 2023., prilikom očitovanja o krivnji, izjasnio da se smatra krivim zbog počinjenja oba kaznena djela te je u svojoj obrani naveo kako je sve ono što mu se stavlja na teret točno i da se dogodilo upravo onako kako je to u optužnici navedeno. Odredbom članka 464. stavka 7. ZKP/08, propisano je da žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ne može podnijeti okrivljenik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude ili ako se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, posebnih obveza, zaštitnog nadzora, sigurnosne mjere, oduzimanja imovinske koristi, oduzimanja predmeta te troškova kaznenog postupka.

11.1. Dakle, s obzirom na opisano očitovanje okrivljenika o krivnji, on nije mogao podnijeti žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, radi čega njegovu žalbu u dijelu koji se odnosi na tu žalbenu osnovu ovaj drugostupanjski sud nije bio dužan ispitati. Kod ovoga je međutim za primijetiti kako je okrivljenik istaknute žalbene navode u pogledu postojanja stanja afekta kod počinjenja kaznenih djela i njegove ubrojivosti tempore criminis, pokušao vezati uz činjenice koje su bitne za odluku suda o izricanju sigurnosne mjere, u kojem slučaju bi žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja bila dopuštena. Međutim, potpuno je jasno da se navodi o tome da je bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje okrivljenika na okolnost njegove ubrojivosti te postojanja steničkog i asteničkog afekta kod istog, ustvari odnose na pitanje sastojaka krivnje propisanih člankom 23. KZ/11, a ne odluke o sigurnosnoj mjeri. Okrivljenik se izjasnio da se smatra krivim za oba kaznena djela, na koji način je u potpunosti priznao i sve elemente krivnje pa dakle i ubrojivost, koju obrana uostalom nije dovodila u pitanje tijekom čitavog postupka, niti je predlagala izvođenje dokaza na tu okolnost.

11.2. Osim toga, izricanje sigurnosne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili druge osobe dolazi u obzir kada postoji opasnost da bi počinitelj prema tim osobama mogao ponovno počiniti kazneno djelo. Postojanje takve iteracijske opasnosti je prvostupanjski sud očito utvrdio na temelju okolnosti pod kojima su ova kaznena djela počinjena, ranijoj osuđivanosti okrivljenika za isto kazneno djelo na štetu iste žrtve (ŠU) i napetih međuljudskih odnosa između okrivljenika i žrtava kaznenih djela, a ubrojivost okrivljenika i moguće stanje afekta prilikom počinjenja kaznenih djela koja su predmet ovog kaznenog postupka, nemaju odlučnog značaja na potrebu izricanja ove sigurnosne mjere te je očito da je okrivljenik ovim žalbenim navodima pokušao zaobići odredbu članka 464. stavka 7. ZKP/08, radi čega njegove žalbe navode istaknute u tom pravcu, ovaj drugostupanjski sud nije prihvatio.

12. Što se tiče žalbene osnove odluke o kazni, u tom pravcu su žalbe podnijeli i okrivljenik i državni odvjetnik, s tim što je okrivljenik samo naveo to kako drži da bi se izricanjem djelomične uvjetne osude ostvarila svrha kažnjavanja, dok je državni odvjetnik istaknuo kako okolnosti počinjenja ovog kaznenog djela ukazuju na visok stupanj kriminalne volje kod okrivljenika i to da ga prijašnja osuda nije odvratila od počinjenja još i težih kaznenih djela, radi čega drži kako se kaznom zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca na koju je okrivljenik osuđen neće dovoljno utjecati na njega da ubuduće ne čini kaznena djela niti će se utjecati na sve ostale da ubuduće ne čine kaznena djela, što bi se ostvarilo izricanjem strože kazne okrivljeniku.

12.1. Ispitujući pobijanu presudu u pravcu istaknutih žalbenih navoda ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud u potpunosti pravilno utvrdio i odgovarajuće vrednovao sve okolnosti vezane uz počinjenje ovih kaznenih djela pa je tako potpuno ispravno kao olakotne okolnosti na strani okrivljenika cijenio priznanje počinjenja predmetnih kaznenih djela, izraženo kajanje zbog počinjenja istih, dok je također ispravno, kao otegotne okolnosti na njegovoj strani, cijenio činjenicu što je isti do sada već bio osuđivan i to baš zbog kaznenog djela prijetnje počinjenog na štetu iste oštećenice te iznimnu brutalnost pri počinjenju kaznenog djela teške tjelesne ozljede. U takvoj situaciji prvostupanjski sud je osnovano procijenio da se svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11 može ostvariti isključivo osudom na zatvorsku kaznu te je potpuno pravilno utvrdio, najprije pojedinačne kazne zatvora za svako djelo i to u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz članka 139. stavka 3. KZ/11, odnosno u trajanju od 10 (deset) mjeseci za kazneno djelo iz članka 118. stavka 1. KZ/11, nakon čega je osnovano okrivljenika, primjenom odredbe članka 51. KZ/11, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca. Ovakva kazna zatvora adekvatno je prilagođena stupnju krivnje okrivljenika, jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, posljedicama koje su žrtve pretrpjele, pobudama iz kojih je kazneno djelo počinjeno, svim okolnostima vezanim uz počinjenje ovih kaznenih djela te osobnim i obiteljskim prilikama okrivljenika, što ni državni odvjetnik, a ni okrivljenik svojim žalbenim navodima nisu doveli u pitanje.

12.2. Naime, suprotno razlozima koje u svojoj žalbi ističe državni odvjetnik, prvostupanjski sud je odgovarajuće vrednovao sve okolnosti počinjenja ovih kaznenih djela, osobito okolnosti pod kojima je počinjeno kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz točke 2. izreke pobijane presude, kod kojeg je okrivljenik iskazao doista nesvakidašnju brutalnost i upornost u počinjenju tog kaznenog djela, međutim unatoč tome neko strože kažnjavanje okrivljenika ne bi bilo primjereno, u situaciji kada je priznao počinjenje kaznenog djela, iskazao žaljenje i kajanje te svijest o tome da je napravio nešto što je nedopustivo te je obećao da se ništa slično više nikada neće ponoviti. Stoga nije prihvaćena žalba državnog odvjetnika koji je tražio strože kažnjavanje okrivljenika.

12.3. S druge strane, kako je to već navedeno, okrivljenik nije iznio nikakve razloge u pogledu toga zbog čega smatra da bi se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju mogla ostvariti i izricanjem djelomično uvjetne osude, međutim takav prijedlog okrivljenika nije opravdan jer, bez obzira na naprijed iznesene olakotne okolnosti na njegovoj strani, činjenica što se upustio u počinjenje novog kaznenog djela na štetu iste žrtve te još jednog kaznenog djela na štetu druge osobe koja je povezena s tom žrtvom, ukazuje na to da prethodna osuda nije ostvarila svoj odvraćajući učinak, radi čega doista ne dolazi u obzir neko blaže kažnjavanje, bilo po vrsti ili mjeri kaznenopravne sankcije. Stoga nisu prihvaćene žalbe ni okrivljenika ni državnog odvjetnika istaknute u tom pravcu jer se, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, svrha kažnjavanja propisana člankom 41. KZ/11, može ostvariti isključivo ovakvom presudom.

13. Što se tiče izrečene sigurnosne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtvi, prvostupanjski sud je potpuno pravilno na temelju članka 73. KZ/11 tu sigurnosnu mjeru izrekao prema okrivljeniku te pitanje postojanja mogućeg afekta kod postupanja okrivljenika prilikom počinjenja ovih kaznenih djela doista nije odlučno, kako to želi prikazati okrivljenik u svojoj žalbi. U situaciji kada je okrivljenik do sada već bio osuđivan zbog kaznenog djela prijetnje na štetu oštećene ŠU, koja osuda ga nije motivirala da svoje ponašanje uskladi sa pozitivnim propisima društva u kojem živi, već se opet pojavljuje kao počinitelj istog kaznenog djela na štetu iste žrtve, opravdano je prvostupanjski sud zaključio kako postoji opasnost da bi okrivljenik prema toj žrtvi i njezinom partneru GU mogao ponovno počiniti kazneno djelo te je pravilno izrekao sigurnosnu mjeru iz članka 73. KZ/11, u trajanju od dvije godine dulje od izrečene kazne zatvora.

14. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni navodi i kako ovaj drugostupanjski sud nije našao ni da bi bile počinjene povrede zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika, sukladno odredbi članka 482. ZKP/08, valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Split, 15. travnja 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Maria Majić