Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-186/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Nenad Horvat odvjetnik u Zagrebu, Kranjčevićeva 8, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg po punomoći zastupa Sofija Petković odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuizna & Grošeta u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 5, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1647/2024-9 od 16. prosinca 2024., u sjednici održanoj dana 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1647/2024-9 od 16. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđen je ništetnom dio odredbe Ugovora o kreditu broj 045-50-39301118 sklopljenog između stranaka 20. veljače 2007. sadržan u čl. 3. Ugovora o kreditu, koji nosi naziv „Naknada" a koja glasi: „3,30 (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja“ (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju u roku od 15 dana iznos od 578,28 eur s zateznom kamatom od 23. veljače 2007. do isplate (točka II. izreke), kao i parnični trošak od 1.224,54 eur sa zateznom kamatom od 16. prosinca 2024. (točka III. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem zahtjeva uz obvezu naknade parničnog troška, podredno predlaže ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 378,86 eur.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer suprotno žalbenim navodima žalitelja, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

6. Nije u pravnu tuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 u vezi čl. 326. i čl. 338. st. 4. ZPP, jer protivno navodima žalbe tuženika, prvostupanjski je sud odlučio o tražbini koja je dospjela do zaključenja glavne rasprave, jednako kao što je obrazloženje pobijane presudu u svemu sukladno pravilima procesnog prava koja određuju sadržaj razloga presude.

7. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski je sud ispitao sve činjenice od kojih ovisi odluka o zahtjevu koji se ostvaruje u ovom postupku, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 20. veljače 2007. sklopili potrošački Ugovor o kreditu broj 045-50-39301118 kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit radi kupnje osobnog vozila u iznosu od 29.210,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita uz ugovoreni rok otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća prema otplatnom planu,

- da se radi o standardnom, tipskom ugovoru,

- da je kredit otplaćen,

- da je čl. 3. Ugovora određeno da se od iznosa kredita jednokratna naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30%, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, čime je očito da je tuženik prilikom isplate kredita tužitelju odbio od odobrenog iznosa kredita trošak obrade kredita od 578,28 eur 23. veljače 2007., (3,30% od iznosa odobrenog kredita), kao i predmetni trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu,

- da je predmetna odredba čl. 3. Ugovora sastavljena po tuženiku te unesena u Ugovor bez ikakvog utjecaja tužitelja na sadržaj te odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja predmetne naknade, niti je naveo na što se ista konkretno odnosi, i koja bi usluga ili troškovi u vezi predmetnog ugovora o kreditu tom naknadom bili podmireni, pa predmetna naknada time nije bila određena niti odrediva, jer se radilo o neodređenoj formulaciji tuženikove odluke pa je tužitelju bio poznat iznos naknade ali ne i na što se ona odnosi,

- da tužitelj, zbog načina unošenja predmetne odredbe u ugovor, nije bio u poziciji pregovaranja, te je tuženik propustio tužitelju objasniti spornu odredbu i pružiti mu potpunu obavijest na temelju jasnih i razumljivih kriterija prema kojima je mogao predvidjeti posljedice koje iz toga proizlaze, što je uzrokovalo, protivno načelu savjesnosti i poštenja, te ravnopravnosti sudionika obveznog odnosa, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je na navedeni način određena naknada za obradu kredita nepoštena a time i ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr.-dalje: ZZP/03) odnosno odredbe čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

10. Kako je navedena odredba ništetna, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju naknadu za obradu kredita u nespornom iznosu od 578,28 eur, prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sa zateznom kamatom od dana kada je tuženik isplatio tužitelji manji iznos odobrenog kredita na ime umanjenja istog po osnovi predmetne naknade (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore - da prvostupanjski sud nije ispitao da li je sporna odredba ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a ugovaranje predmetne naknade se ne može smatrati značajnom neravnotežom jer je ista ugovorena radi podmirenja troškova koje je tuženik imao u vezi sa zaključenjem ugovora, da se prvostupanjski sud nije očitovao ni o pretpostavki nepoštenosti u vidu postupanja koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je zahtjev određenosti i razumljivosti odredbe ispunjen jer je tužitelj kao svaki prosječni potrošač iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita bio sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da je time što je tužitelj u cijelosti bez prigovora platio predmetnu naknadu a ugovor u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe, sve i da je sporna odredba ništetna (a što se osporava) uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značaja.

12. Prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja pravilno zaključio da je na tuženiku teret dokazivanje činjenice da se prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, te da tuženik protivno svojoj obvezi tu činjenicu nije dokazao, dok iz stranačkog iskaza tužitelja, te sadržaja samo Ugovora proizlaze naprijed navedene odlučne činjenice. Naime, tuženik niti ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je riječ o standardnom, tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila banka, zbog čega se po prirodi stvari o predmetnoj odredbi nije niti moglo pregovarati, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj jer se radi o unaprijed propisanim općim uvjetima kreditora koje su unesene u predmetni Ugovor. Jednako tako, protivno navodima žalitelja, okolnost da je tužitelj kao prosječni potrošač mogao izračunati i razumjeti koliko iznosi njegova obveza, nema značaj potpune obavijest i informiranosti o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju je kao trgovac prije i u vrijeme sklapanja ugovora bio obvezan pružiti tužitelju.

13. Pored navedenog, protivno žalbenim navodima tuženika, iz same spone odredbe nije vidljivo na što se odnose troškovi obrade kredita i zašto su određeni baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa kredita, niti je tužitelju to objašnjeno prije i prilikom sklapanja Ugovora. Naime, da je riječ o stvarno nastalom trošku obrade kredita, nejasno je zašto bi ga tuženik ugovorio u postotku od odobrenog kredita, a ne u stvarnom iznosu u kojem bi i nastao, pa kako tuženik za svoje navode o trošku obrade kredita nije dao dostatne i valjane razloge, jer i u žalbi općenito navodi da je riječ o troškovima koje je tuženik imao pri zaključenju kredita, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužitelju ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz tako ugovorenu naknadu obrade kredita, te koju to svoju protučinidbu nudi za te troškove koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač.

14. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare odredivši tijek zatezne kamate od 23. veljače 2007. odnosno više od 17 godina od podnošenja tužbe, ističući i da ako bi se prihvatio stav prvostupanjskog suda, tužitelj je tužbu mogao podnijeti i nakon 50 i više godina i ostvariti značajan iznos zateznih kamata.

15. Naime, protivno predmetnim prigovorima, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio predmetni iznos, pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate prosuđuje i po stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

16. Neutemeljeno tuženik ističe u žalbi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare, imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Budući je o ništetnosti sporne odredbe odlučeno u ovom postupku, time je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim.

17. Jednako tako, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, tužitelj nije sam i bez prigovora platio predmetni iznos naknade, već je tuženik u naprijed navedenim okolnostima u kojima je odredba unesena u Ugovor, iznos naknade naplatio već prilikom prvog korištenja kredita očito tako što je odobreni iznos kredita umanjio za iznos naknade (čl. 3. Ugovora), dok se zabrana koja je bila uzrokom ništetnosti sporne odredbe iz čl. 81. st. 1. ZZP u vidu zabrane sklapanja Ugovora bez pojedinačnog pregovaranja, odnosno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO), ne može smatrati zabranom manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO.

18. Pored toga, neosnovano tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio troškove pristupa na ročište za objavu presude, jer se radi o trošku koji je bio potreban radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP) i koji je kao takav izričito priznat Tbr. 9. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23), dok u odnosu na ostali dio odluke o parničnom trošku, tuženik nije posebno istaknuo niti obrazložio razloge koji se odnose na osporavanje prvostupanjske odluke u tom dijelu u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega u tom pravcu žalba nije posebno ni razmatrana, imajući u vidu da drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na taj žalbeni razlog u odnosu na odluku o parničnom trošku (čl. 365. st. 2. ZPP).

19. Sukladno naprijed navedenom, budući nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke.

20. Odluka iz točke II. izreke utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe trebalo je odbiti, jer nije uspio sa podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Šibeniku 15. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić