Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-119/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč-Pecirep i člana vijeća Ljudevita Zoričića, u pravnoj stvari tužiteljice SŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju po punomoći zastupa Krešimir Raspudić odvjetnik u Opatiji, V. Nazora 3, protiv tužene AŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju po Rješenju Ureda državne uprave u Zadarskoj županiji od 2. srpnja 2019. o odobrenju korištenja pravne pomoći zastupa Marijo Petani odvjetnik u Zadru, Ul. Jurja Barakovića 4/III, radi iseljenja, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ps-11/2024-8 od 13. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj Ps-11/2024-8 od 13. prosinca 2024. pod točkom I. i II. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko iznosa od 1.158,06 eur do 2.073,15 eur i sudi: Nalaže se tuženoj da tužiteljici, u roku od 15 dana, naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 915,09 eur.

III. Nalaže se tuženoj da tužiteljici, u roku od 15 dana, naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 93,75 eur.

IV. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj iseliti iz nekretnine u naravi stan u prizemlju kuće površine 120 m2 u [adresa] u [adresa], a koja kuća je sagrađena na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da stan slobodan od osoba i stvari, preda u posjed tužiteljici u roku od 15 dana (točka I. izreke), te je naloženo tuženoj naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 1.158,06 eur (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tužena zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno, predlaže presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zahtijeva troškove sastava žalbe u iznosu od 200,00 eur uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost.

3. Predmetnu presudu pobija i tužiteljica u dijelu u kojem nije prihvaćen daljnji zahtjev za naknadu parničnog troška zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Zahtijeva troškove sastava žalbe u iznosu od 781,25 eur.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužene je neosnovana, a žalba tužiteljice djelomično osnovana.

U odnosu na točku I. izreke

6. Neutemeljeno tužena pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP jer suprotno žalbenim navodima žaliteljice, prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost o tim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, osobito time što je stan u odnosu na koji je naložena predaja posjeda, protivno navodima žaliteljice, izrekom presude dovoljno određen da može poslužiti kao ovršna isprava, pa kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju od bitnih povreda parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), to je žalba tužene podnesena zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

7. Neosnovano tužena pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Predmet spora je vlasnički zahtjev radi predaje u posjed stana u prizemlju kuće u [adresa] u [adresa], sagrađena na prostoru kč. br. [katastarska čestica] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina], utemeljen na tvrdnji tužiteljice da se stan nalazi u prizemlju dvojne obiteljske kuće pored još jednog odvojenog stana na katu, da je kuću izgradila zajedno sa svojim suprugom tijekom trajanja bračne zajednice, da je u zemljišnoj knjizi dvojni objekt bio upisan kao suvlasništvo njezina pokojnog supruga i vlasnika drugog objekta za po ½ dijela, da je nakon suprugove smrti nasljeđivanjem i njezinim ustupom, vlasništvo stana na katu stekao njihov zajednički sin FŠ a stana u prizemlju drugi sin VŠ, te su u zemljišnoj knjizi sukladno tome bili upisani suvlasnici za po ¼ dijela cijele nekretnine, da je između nje i sina 8. srpnja 2019. sklopljen ugovor o darovanju kojim joj daruje predmetni stan u prizemlju, da je ugovor proveden u zemljišnoj knjizi i ona upisana kao suvlasnica ¼ navedene katastarske čestice, da je tužena bivša supruga darovatelja koji je iselio iz stana, kao i da je presudom od 28. kolovoza 2019. između njih brak razveden, a tužena unatoč njezinim pozivima odbija joj predati svoj posjed stana.

9. Tom zahtjevu tužena je suprotstavila prigovor prava na zadržanje stana utemeljen na tvrdnji da je tužiteljica obvezna joj naknaditi vrijednost nužnih i korisnih troškova koje je imala ulaganjem u stan u vrijeme kada je bila u bračnoj zajednici s njezinim sinom, te da nije dužna predati svoj posjed stana dok joj tužiteljica ne isplati naknadu po toj osnovi, smatrajući da se njezin pravni položaj u odnosu na zahtjev iz ovog postupka prosuđuje kroz institut poštenog posjednika u smislu odredbe čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 151/06, 146/08, 38/09, 143/12, 152/14, 81/15 - dalje ZVDSP). Tužena je predmetni prigovor istaknula do zaključenja glavne rasprave, određeno, jer je nakon što joj je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke navela da traži isplatu nužnih i korisnih troškova od 50.000,00 kn, podredno, ukoliko sud ne prihvati taj iznos traži 8.114,04 kn prema nalazu i mišljenju vještaka.

10. Suprotno žalbenim navodima tužene, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da je u zk. ul. [broj ZK uloška] zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] upisana kč. br. [katastarska čestica] kao pašnjak od 919 m2 u suvlasništvu Jurjević Luke za ¼ te FŠ i SŠ (tužiteljice) za po ¼,

- da su na prostoru navedene katarske čestice HŠ i tužiteljičin sada pokojni suprug IŠ izgradili svaki za sebe fizički odijeljene obiteljske kuće (iskaz svjedoka HŠ), da se navedena obiteljska kuća sastoji od prizemlja i kata na adresi [adresa] koja je fizički podijeljena na dva zasebna stana od kojih jedan na katu a drugi u prizemlju, dok je tužiteljica vlasnica stana u prizemlju, a drugi sin FŠ vlasnik stana na katu,

- da je tužiteljica upisana u zemljišnoj knjizi kao suvlasnica u predmetnom suvlasničkom dijelu po osnovi ugovora o darovanju koji je sklopljen između nje i sina VŠ kojim joj je darovao predmetni stan i svoj do tada upisani suvlasnički dio navedene katastarske čestice, solemniziran po javnom bilježniku u [adresa] Emilu Brkiću pod brojem OV-5843/2019 8. srpnja 2019., da je prema iskazu tužiteljice i VŠ prava volja i namjera ugovornih strana bila sklapanje upravo tog ugovora što je realizirano sklapanjem istog i njegovom provedbom u zemljišnoj knjizi, kako je navela u svom iskazu,

- da su prema podacima s očevida na licu mjesta od 1. ožujka 2021. koji je obavljen uz sudjelovanje vještaka građevinske struke, tijekom trajanja bračne zajednice između tužene i VŠ, te nakon prestanka iste, izvršeni radovi rušenja pregradnog zida i dijela nosivog zida, demontaža sobnih vrata, utovar i odvoz otpadnog materijala na deponiju, izrada armiranobetonskog nadvoja iznad otvora u nosivom zidu, zidarska obrada novih otvora cementnom žbukom, bojenje žbukanih unutrašnjih zidova i stropova disperzivnim bojama, postava laminata na pod u sobi, postava keramičkih pločica na kuhinjski zid između kuhinjskih elemenata, te je prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke ing. građ. PŠ od 6. travnja 2021. ukupna vrijednost radova 8.114,00 kuna,

- da je od predmetnih radova za vrijeme kada je vlasnik stana bio VŠ (a ne tužiteljica) i trajanja bračne zajednice VŠ i AŠ u periodu od 6. svibnja 2000. do 28. kolovoza 2019. (kada je brak razveden) izvršeno rušenje pregradnog i dijela nosivog zida, demontaža sobnih vrata, utovar i odvoz otpadnog materijala na deponiju vrijednosti, izrada armiranobetonskog nadvoja iznad otvora u nosivom zidu, zidarska obrada novih otvora cementnom žbukom vrijednosti, postava laminata na pod u sobi, postava keramičkih pločica na kuhinjski zid između kuhinjskih elemenata, u ukupnoj vrijednosti od 4.868,60 kuna/646,17 Eur, koje radove u svom iskazu spominje i svjedok VŠ na ročištu od 19. listopada 2020. uz zaključak da predmetno ulaganje predstavlja njihovu bračnu stečevinu u jednakim suvlasničkim udjelima iz čl. 248. Obiteljskog zakona (Narodne novine broj 116/03 – dalje; Ob7) i čl. 249. st. 1. Obz, pa bi po toj osnovi tuženoj pripala polovica vrijednosti ulaganja od 323,08 Eur-a,

- da je tužena u ljeto 2020. nakon prestanka bračne zajednice i dostave tužbe 23. svibnja 2019. izvršila bojanje zidova disperzivnom bojom u vrijednosti od 3.254,44 kn/430,74 Eur,

- da je brak tužene i darovatelja predmetnog stana razveden presudom od 28. kolovoza 2019. kojom je određeno da će zajedničko dijete stranaka mlt. MŠ (rođ. **.**.2004.) stanovati s majkom na adresi u [adresa], kako to proizlazi iz podataka predmeta.

11. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je tužiteljica dokazala svoje vlasništvo predmetnog stana i posjed tužene bez ikakve pravne osnove odnosno da nema pravo na posjedovanje stana, slijedom čega pravilno ocjenjuje osnovanost zahtjeva za predaju posjeda sukladno odredbi čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. ZVDSP ocijenivši prethodno neosnovanim prigovore retencije i ništetnosti ugovora o darovanju zbog nedostatka potrebnog oblika i nedopuštene pobude za sklapanje ugovora, kao i prigovor prava na dom.

12. Neutemeljeno tužena ističe žalbene prigovore - da je prvostupanjski sud propustio presudom/rješenjem odlučiti o prigovoru retencije, ustrajući u tvrdnji da je poštena posjednica predmetnog stana u kojem je boravila zajedno s kćerima za koje je bila dužna brinuti pa slijedom toga i uređivati prostor i nakon prestanka bračne zajednice s darovateljem zbog čega da ima zakonsko pravo zadržanja sve dok joj se ne nadoknadi iznos koji potražuje prigovorom na ime ulaganja u vidu nužnih i korisnih troškova, ističući da to pravo ima sve i da se radi i o 1 Eur ulaganja jer se prigovor retencije tiče konkretne nekretnine neovisno od promjene vlasnika i isti kao materijalno pravni prigovor zaustavlja vlasnički zahtjev za predaju stvari.

13. Prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim navodima, prigovor prava zadržanja stana pravilno ocijenio neosnovanim u razlozima presude zajedno s ocjenom o osnovanosti tužbenog zahtjeva, jer je tužbenom zahtjevu tužiteljice za predaju posjeda stana tužena suprotstavila materijalno pravni prigovor prava retencije do isplate naknade nužnih i korisnih troškova, pa kako predmetni prigovor nije istaknut u obliku protutužbe o istom nije bilo niti moguće odlučiti posebnom odlukom, već na navedeni način kako je to učinio prvostupanjski sud, ocijenivši pravilno da je tužena zajedno s bivšim suprugom ulagala u spornu nekretninu za vrijeme trajanja bračne zajednice dok je on bio vlasnik stana, a ne tužiteljica, te da u odnosu na tužiteljicu nema pravomoćno utvrđeno dospjelo potraživanje na kojem bi temeljila pravo retencije, dok se u odnosu na radove nakon prestanka braka i primitka predmetne tužbe tužena smatra nepoštenim posjednikom sukladno odredbi čl. 165. st. 4. ZVDSP koja propisuje da nepošteni posjednik nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu, nego mora stvar predati bez odgode.

14. Naime, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da između tužene i tužiteljice ne postoji odnos vjerovnika i dužnika jer tužena nema dospjelo potraživanje prema tužiteljici, već bi to pravo eventualno imala prema ranijem vlasniku stana po osnovi bračne stečevine na ime vrijednosti ulaganja u stan za vrijeme trajanja bračne zajednice u ½ dijela odnosno u iznosu od 323,08 Eur, a za radove nakon zaprimanja tužbe u vrijednosti od 430,74 Eur pravni odnos se prosuđuje prema pravilima o položaju nepoštenog posjednika, jer je tužena, sve i da je bila pošteni posjednik do trenutka prestanka bračne zajednice s tadašnjim vlasnikom stana, u odnosu na predmet spora postala je nepošteni posjednik danom primitka tužbe 23. svibnja 2019.

15. Pored toga, u smislu odredbe čl. 165. st. 3. ZVDSP nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku, dok tužena u ovom postupku protivno svojoj obvezi iz čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP nije dokazala da su naprijed navedeni troškovi nužni i za tužiteljicu kao vlasnicu stana, imajući u vidu specifikaciju izvedenih radova kako onih tijekom trajanja bračne zajednice s ranijim vlasnikom stana (rušenje pregradnog i dijela nosivog zida, demontaža sobnih vrata, utovar i odvoz otpadnog materijala na deponiju, izrada armiranobetonskog nadvoja iznad otvora u nosivom zidu, zidarska obrada novih otvora cementnom žbukom, bojenje žbukanih unutrašnjih zidova i stropova disperzivnim bojama, postava laminata na pod u sobi, keramičkih pločica na kuhinjski zid između kuhinjskih elemenata), tako i onih koje je tužena sama poduzela nakon prestanka bračne zajednice i primitka tužbe u ovom predmetu (bojanje zidova disperzivnom bojom), pa se i pravilnom primjenom navedene zakonske odredbe ukazuje neosnovanost prigovora retencije. Naime, predmetni radovi u naprijed navedenoj vrijednosti, ako su bili korisni ili nužni za potrebe stanovanja tužene i njezina supruga s zajedničkom djecom, nemaju značaj nužnih troškova i za tužiteljicu kao vlasnicu stana u smislu navedene zakonske odredbe, jer je stan i bez predmetnih radova očigledno bio prikladan i funkcionalan za potrebe uobičajenog, standardnog stanovanja, a suprotno od toga tužena u ovom postupku nije dokazala.

16. Naime, za razliku od pravnog položaja poštenog posjednika prema čl. 164. ZVDSP, pravni položaj nepoštenog posjednika je nepovoljniji budući u smislu odredbe čl. 165. ZVDSP u odnosu na vlasnika nekretnine ima veće obveze i manja prava, pa tako i glede ocjene nužnih troškova koji se, protivno navodima žaliteljice, prema st. 3. čl. 165. ZVDSP, prosuđuju isključivo sa stajališta vlasnika nekretnine, a ne i nepoštenog posjednika, nastavno čemu su nužni samo oni troškovi koji su nužni isključivo za vlasnika nekretnine bez kojih se nekretnina ne bi mogla koristiti na standardan uobičajen način, što ovdje nije slučaj, kako je to naprijed navedeno.

17. Nadalje, protivno žalbenim prigovorima tužene, prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanost prigovora ništetnosti ugovora o darovanju zbog nedostatka potrebnog oblika, jer je ugovor sklopljen bez prave predaje posjeda (budući je tužena u posjedu stana) u obliku po javnom bilježniku ovjerovljene (solemnizirane) privatne isprave sukladno odredbi čl. 482. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 – dalje: ZOO), jednako kao što je pravilno ocijenio neosnovanost i prigovora ništetnosti zbog nedopuštenosti pobude iz koje je ugovor sklopljen, utvrđujući da je prava volja ugovornih strana, prema njihovim iskazima, upravo da sporna nekretnina bude darovana tužiteljici.

18. Tijekom prvostupanjskog postupka tužena je isticala, u čemu ustraje i u žalbenim prigovorima, da motiv sklapanja ugovora nije bio darovanje stana tužiteljici već da se time oteža procesni položaj tužene u vezi njezina iseljenja iz stana s ciljem da obdarenica bude aktivno legitimirana u vezi takvog zahtjeva protiv nevjeste i djeteta (unuke), zbog čega da je ugovor o darovanju i upis prava vlasništva u korist tužiteljice u zemljišnoj knjizi samo fasada prema sudu i tuženoj, a da je stvarni vlasnik stana i dalje sin tužiteljice koji nema obraza tužiti bivšu ženu i dijete i tražiti njihovo iseljenje, a što da je vidljivo iz njihovih iskaza osobito iskaza tužiteljice navodeći dijelove njezina iskaza "nego kome će pripasti (stan) nego njemu, to ću ja njemu ostaviti kada umrem", jasno iskazujući da će u stanu živjeti sa sinom, zbog čega smatra nelogičnim i neživotnim njezino objašnjenje za sklapanje ugovora sažeto u jednoj njezinoj rečenici " zašto što sam vidjela da se ne plaćaju računi, pa sam rekla da će mu stan uzeti Država".

19. U smislu odredbe čl. 273. st. 1. ZOO pobude iz kojih je ugovor sklopljen ne utječu na njegovu valjanost. Međutim, nedopuštena pobuda pod određenim pretpostavkama dovodi do nevaljanosti ugovora imajući u vidu st. 2. istog čl. 273. ZOO koja propisuje da ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je to drugi ugovaratelj znao ili morao znati, ugovor će biti bez učinka, te st. 3. koja određuje da besplatni ugovor nema pravni učinak i kad drugi ugovaratelj nije znao, ni morao znati da je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku njegovog suugovaratelja. Odredba čl. 273. st. 4. ZOO propisuje da se odredba o nedopuštenosti činidbe primjenjuje i na pobude za sklapanje ugovora.

20. Prema odredbi čl. 271. ZOO činidba je nedopuštena ako je protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, dok je namjera ugovora o darovanju da se drugome učini kakva usluga ili korist.

21. Suprotno žalbenim prigovorima tužene, iz iskaza ugovornih strana (svjedoka VŠ kao darovatelja i tužiteljice kao obdarenice) proizlazi da je ugovor sklopljen kako bi darovatelj svoje vlasništvo stana prenio tužiteljici u svrhu stanovanja (što nije protivno moralu, prisilnim propisima niti Ustavu kako to tužena smatra), budući da je obiteljska kuća i sporni stan u njoj izgrađen sredstvima obdarenice i njezinog pokojnog supruga pa tužena ne polaže nikakva vlasnička prava u odnosu na predmetni stan pa niti po osnovi bračne stečevine s darovateljem, slijedom čega se radi o valjanoj osnovi i svrsi prijenosa prava vlasništva ugovorom o darovanju. Ujedno, iz njihovih iskaza niti u jednom dijelu, pa niti onima koje tužena ističe kroz žalbene prigovore, ne proizlazi nedopuštenost motiva prijenosa prava vlasništva stana po osnovi ugovora o darovanju, niti je tužena u ovom postupku drugim dokaznim sredstvima (pa niti svojim iskazom) dokazala nedopuštenost pobude (čl. 273. st. 1. ZOO) koja bi po svojim pravnim posljedicama bila izjednačena s nedopuštenosti činidbe (čl. 273. st. 4. u vezi čl. 271. ZOO) odnosno ništetnosti ugovora o darovanju prema odredbi čl. 322. ZOO kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Pored toga, nedopuštenu pobudu u smislu navedenih odredbi materijalnog prava, ne predstavlja niti žalbeni prigovor tužene da je ugovor o darovanju nemoralan jer je usmjeren isključivo na to da tužiteljica umjesto svog sina u ovom postupku bude aktivno legitimirana naspram nevjeste i vlastite unuke (premda unuka nije obuhvaćena na pasivnoj strani a ista je punoljetna kako to proizlazi iz podataka predmeta), imajući u vidu da bi procesna situacija za tuženu bila jednaka neovisno od toga je li na strani tužitelja raniji vlasnik stana (darovatelj) ili tužiteljica (obdarenica), imajući u vidu naprijed utvrđene odlučne činjenice koje se odnose na predmet spora i prigovore koje je tužena suprotstavila zahtjevu za predaju svog posjeda predmetnog stana.

22. Pored toga, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neodlučnim za predmet spora prigovor tužene da predmetni stan predstavlja njezin dom, jer se pri tome ne radi o njezinom apsolutnom pravu zaključujući da se radi o sporu između dviju privatnih osoba u kojem zaštita prava vlasništva tužiteljice preteže u odnosu na pravo na dom, imajući pri tome u vidu i pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4836/2019 od 16. prosinca 2019. koje glasi: „U odnosu na prigovor povrede prava na dom koji je istaknula podnositeljica, a koje pravo je zajamčeno člankom 34. Ustava, Ustavni sud napominje da stajalište prema kojem su nezavisni sudovi obvezni ocijeniti razmjernost i razumnost predložene mjere iseljenja nije apsolutno primjenjivo u slučajevima u kojima je druga stranka u postupku privatna fizička ili pravna osoba. S obzirom na to da se u konkretnom predmetu radi o sporu između privatnopravnih osoba te da su u takvim slučajevima mehanizmi vaganja suprotstavljenih privatnih interesa stranaka, u pravilu već utjelovljeni u domaćem zakonodavstvu koje propisuje odgovarajuće pravne lijekove i postupke koje je privatna osoba dužna poduzeti odnosno pokrenuti radi zaštite prava na dom (vidi npr. odluku Ustavnog suda broj: U-III-2930/2019 od 14. studenoga 2019., www.usud.hr), u takvom postupku nije nužno da neovisni sud važe te interese“.

23. Nadalje, tužena posebno ne obrazlaže razloge zbog kojih pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o obvezi naknade parničnog troška, pa kako je odluka u tom dijelu pravilna kako po osnovi (čl. 154. st. 1. ZPP) tako i u odnosu na visinu odmjerenih troškova na teret tužene (čl.155. ZPP), ocjenjuje se neosnovanost i tog dijela pobijanja prvostupanjske presude.

24. Zbog svega naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužene valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

U odnosu na točku II. izreke

25. Tužiteljica osnovano pobija prvostupanjsku presudu, što se u ovom slučaju smatra žalom proti rješenja u smislu čl. 129. st. 3. ZPP, zbog žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu u kojem nije prihvaćen zahtjev za daljnju naknadu parničnog troška, pored dosuđenog iz točke II. izreke.

26. Prvostupanjski je sud dosuđujući iznos jednokratne nagrade od 200 bodova uz vrijednost boda od 10,00 kn za raniji prvostupanjski postupak prije ukidne odluke ovog suda broj Gž-35/2022, pogrešno primijenio Tbr. 7. st. 2. i Tbr, 50. st. 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 – dalje: Tarifa). Naime, prvostupanjski sud ispušta iz vida da je novim popisom troška s ročišta na kojem je glavna rasprava zaključena 13. studenoga 2024. (list 288 spisa), tužiteljica zahtijevala jednokratnu nagradu za četiri radnje iz ranijeg prvostupanjskog postupka od 500,00 eur (sastav tužbe, zastupanje na pripremnom ročištu, te posebnu nagradu za pet slijedećih ročišta od po 100,00 eur, te za zastupanje na dva ročišta od po 100 eur u novom postupku nakon ukidne odluke ovog suda, sve uvećano na ime poreza na dodanu vrijednost.

27. Prema Tbr. 7. toč. 2. Tarife, važeće u vrijeme donošenja prvostupanjske presude koja se primjenjuje sukladno Tbr. 52. st. 3. Tarife, odvjetniku pripada jednokratna nagrada od 250 bodova, koja obuhvaća najviše do četiri radnje za svaki prvostupanjski postupak te za svaku daljnju radnju u navedenim postupcima odvjetniku pripada nagrada u visini od 50 bodova, te se postupak povodom ukidne odluke smatra novim prvostupanjskim postupkom i odvjetniku u tom postupku pripada nagrada iz ovog tarifnog broja, odnosno u ovom slučaju temeljem zahtjeva tužiteljice (čl.164. st. 2. ZPP) dakle, u ovom slučaju jednokratna nagrada od 250 bodova, sve uz vrijednost boda od 2,00 eur prema Tbr. 54. Tarife.

28. Kako je prvostupanjski sud protivno navedenim odredbama, tužiteljici priznao za raniji prvostupanjski postupak nagradu od 200 bodova i vrijednosti boda od 10,00 kn (2.000,00 kn) bez poreza na dodanu vrijednost od 25% od 66,36 eur/500,00 kn, valjalo je pravilnom primjenom navedene Tbr. tužiteljici priznati daljnji iznos poreza na dodanu vrijednost, te dodatnih 50 bodova odnosno 100 eur prema vrijednosti boda od 2,00 eur, kao i razliku od priznate vrijednosti boda od 10,00 kn do pravilne vrijednosti boda od 2,00 eur (1.000,00 kn/132,72 eur ) ili ukupno 232,72 eur, što uz 58,18 eur na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% iznosi 290,90 eur. Pored toga, pored jednokratne nagrade koja se odnosi na četiri parnične radnje, tužiteljici pripada pravo na nagradu i za daljnje parnične radnje (pet ročišta) u ranijem postupku od po 50 bodova što uz vrijednost boda i pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost iznosi 625,00 eur.

29. Slijedom navedenog, pored dosuđenih troškova po prvostupanjskom sudu od 1.158,06 eur, prihvaćanjem kao osnovane žalbe tužiteljice valjalo je dosuditi daljnji parnični trošak od 915,09 eur, te temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao u točki II. izreke.

30. Međutim, u preostalom dijelu koji se odnosi na naknadu troškova na ime nagrade za zastupanje u ponovljenom postupku, prvostupanjski je sud naknadu odmjerio upravo prema zahtjevu tužiteljice (za zastupanje na dva ročišta uz pravilnu vrijednost boda i pripadajući iznos poreza na dodanu vrijednost). Pored toga, u odnosu na naknadu putnih troškova punomoćnika tužiteljice čije je sjedište izvan područja prvostupanjskog suda, protivno navodima žalbe tužiteljice, taj trošak pravilno nije priznat, jer tužiteljici na teret protivne stranke pripada samo onaj iznos do iznosa troška odvjetnika čije je sjedište na području prvostupanjskog suda), jer je u sjedištu prvostupanjskog suda bilo odvjetnika koji su mogli zastupati tužiteljicu, slijedom čega se u odnosu na taj dio zahtjeva radi o trošku koji nije bio potreban radi vođenja parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

31. Nadalje, tužiteljici je, sukladno odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, valjalo priznati trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. toč. 4. Tarife od 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1. Tarife prema osporenoj vrijednosti boda u kojem je uspjela sa žalbom u iznosu od 915,09 eur, jer se radi o žalbi protiv prvostupanjske presude u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, dakle o žalbi protiv rješenja, od 37,5 boda što uz vrijednost boda i porez na dodanu vrijednost iznosi 93,75 eur, nastavno čemu je odlučeno kao u točki III. izreke.

32. Ujedno, odluka o zahtjevu tužene za naknadu troškova žalbenog postupka iz točke IV. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe valjalo je odbiti, jer nije uspjela sa podnesenom žalbom (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Šibeniku 15. travnja 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić