REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1108/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupane po punomoćniku Mihovilu Graniću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-427/2024-7 od 24. svibnja 2024., Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: poslovni broj: P-427/2024-7 od 24. svibnja 2024. Općinskog građanskog suda u Zagrebu te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova nastalih u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: 758469 sklopljenog 17. ožujka 2008. između tužitelja i prednika tuženika, u članku 5. Ugovora o kreditu a koja glasi:

“Korisnik kredita se obvezuje Kreditoru platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, a naročito sljedeće naknade: 5.1. Naknada za odobrenje kredita: 3,50% (slovima: tricijelihpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita.”

1.1. Prihvaćen je potom i kondemnatorni tužbeni zahtjev pa je tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. Zagreb naloženo isplatiti tužiteljici OA iz [adresa] iznos od 953,15 eura sa zateznim kamatama od 17. travnja 2008. do isplate (u točki II. izreke) te naknaditi joj troškove parničnog postupka u iznosu od 1.103,89 eura sa zateznim kamatama od 24. svibnja 2024. do isplate (u točki III. izreke).

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući kako se radi o jasnim, uočljivim i lako razumljivim odredbama o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita o kojoj se i pregovaralo prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu te naknade te da je tužiteljica u svakom trenutku bila slobodna odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva te da se njemu dosude troškovi postupka uključujući i trošak žalbe u iznosu od 312,50 eura, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije podnijela odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužiteljice EA za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu broj: 758469 koji je 17. ožujka 2008. sklopila kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita (dalje: Ugovor o kreditu) kojom su stranke ugovorile plaćanje naknade od 3,50% za odobrenje kredita pa potom i zahtjev za vraćanje iznosa plaćenog po toj osnovi, od 953,15 eura sa zateznim kamatama od 17. travnja 2008. do isplate.

6. Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev ocijenivši da je navedena ugovorna odredba ništetna u smislu mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača (u ovom je slučaju to Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. – "Narodne novine" broj: 79/2007. i 125/2007. dalje: ZZP/07) te da je tuženik dužan vratiti tužiteljici isplaćeni iznos naknade (953,15 eura) po pravilima iz članka 323. Zakona o obveznim odnosima(„Narodne novine“ broj:

35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana plaćanja te sporne naknade (17. travnja 2008.) primjenom članka 1115. ZOO/05.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u tuženikovoj žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP) i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda u cijelosti zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni drugih žalbenih razloga jer je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

9. U ovoj parnici nije sporno da su tužiteljica i tuženikov prednik Volksbank d.d. Zagreb 17. ožujka 2008. sklopili Ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima za iznos od 48.100,00 švicarskih franaka te da Ugovor o kreditu sadrži i odredbe o plaćanju naknade za odobrenje kredita (tzv. ulazna naknada) koja je naknada ugovorena u članku 5. Ugovora o kreditu i da iznosi 3,50% od iznosa kredita i naplaćena odmah i jednokratno već prilikom isplate kredita tužiteljici tako da joj je odobreni kredit isplaćen u iznosu smanjenom za iznos te ulazne naknade od 7.181,50 kuna (sada 953,15 eura).

9.1. Nije stoga sporno ni da je kreditor odmah ustegnuo iznos navedene naknade.

9.2. Nije sporno ni da se radilo o namjenskom kreditu za adaptaciju stana i da je tužiteljica sklopila ugovor u svojstvu potrošača.

10. Iz izvedenih je pak dokaza utvrđeno kako se radilo o Ugovoru o kreditu koji je unaprijed pripremio tuženikov prednik kao trgovac i da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pa se to odnosilo i na spornu ugovornu odredbu o naknadi za odobrenje kredita sadržanu u članku 5. Ugovora o kreditu.

10.1. Kad se radi o takvim unaprijed formuliranim odredbama smatra se da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca kako je propisano u članku 96. stavku 2. ZZP/07, a ugovor o kreditu koji daje banka svakako jest takav ugovor pa je tuženik trebao dokazati da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo, što on u ovoj parnici nije dokazao iako je na njemu teret dokazivanja prema odredbi članka 96. stavku 4. ZZP/07.

11. U konkretnom je slučaju stoga utvrđeno kako se o navedenoj ugovornoj odredbi o naknadi za odobrenje kredita nije pojedinačno pregovaralo a prvostupanjski je sud pravilno ocijenio i da se ta odredba smatra nepoštenom jer je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa samim time i ništetnom (prema člancima 96. stavku 1. i 102. stavku 1. ZZP/07).

11.1. Treba naime posebno naglasiti kako je sporni iznos po osnovi naknada za odobrenje kredita odmah oduzet od odobrenog kredita tako da je tužiteljici isplaćen manji iznos a ugovorene su kamate obračunate na cijeli iznos i prema njemu utvrđeni iznosi anuiteta.

11.1.1. Za ocjenjivanje je li takva ugovorna odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana međutim nije bita samo kvantitativan odnos između iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade već treba ocijeniti i bi li neprihvaćanjem te odredbe tužiteljica kao potrošač bila ograničena u ostvarivanju prava na kredit a iz iskaza tužiteljice i svih drugih okolnosti slučaja jasno proizlazi kako bez tih naknada nije bilo moguće dobiti odobrenje za sklapanje Ugovora o kreditu.

12. Tužiteljica je stoga bila informirana o obvezi plaćanja naknade i koliko ona iznosi (3,50% od odobrenog kredita), ali ne i razlozima koji opravdavaju njezino plaćanje odnosno koje usluge i koji troškovi ulaze u tu naknadu i u kojoj visini pa se zbog toga ne može smatrati da je ta odredba jasna i lako razumljiva i da ne bi bilo dopušteno ocjenjivati je li poštena članak 99. ZZP/07).

13. Prvostupanjski je sud stoga pravilno ocijenio kako se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je zbog toga ništetna prema članku 102. stavku 1. ZZP/07, a posljedica je ništetnosti vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredaba, kako je propisano u članku 323. stavku 1. ZOO/05.

14. Tuženik je primio cjelokupni iznos po osnovi ništetne odredbe u ukupnoj visini od 953,15 eura pa je taj iznos dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zateznim kamatama od dana stjecanja 17. travnja 2008. do isplate, kao nesavjesni stjecatelj koji je kriv za sklapanje Ugovora o kreditu s ništetnim odredbama, na temelju članka 1115. ZOO/05.

15. Iz svega navedenoga proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu a ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti (odluku o troškovima nije pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava) pa je žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti (uključujući i odluku o parničnim troškovima koju tuženik nije pobijao zbog pogrešne primjene materijalnog prava) te ujedno odbiti tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe pa time, a na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP, odlučiti kao u izreci.

U Puli 15. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić