REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-1829/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Rakića kao predsjednika vijeća, Marije Sošić kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mladenu Dragičeviću, odvjetniku u Odvjetničkom uredu Dragičević i partneri d.o.o. u Zagrebu, Palmotićeva 60, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o. u Zagrebu, Trg žrtava fašizma 6, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude poslovni broj: P-4049/2023-11 od 30. listopada 2024., Općinskog građanskog suda u Zagrebu, u sjednici održanoj 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda poslovni broj: P-4049/2023-11 od 30. listopada 2024., Općinskog građanskog suda u Zagrebu te se odbija i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.612,35 eura sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove tog iznosa dospjele u razdoblju dospjelosti od 31. kolovoza 2005. do zaključno 31. siječnja 2013. pa do isplate te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zateznim kamatama od 30. listopada 2024. do isplate.

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom tu presudu pobija tuženik iz svih zakonom predviđenih žalbenih razloga navodeći najprije kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost jer je prvostupanjski sud u cijelosti zanemario njegove navode i dokazne prijedloge a za takvo postupanje nije dao nikakve razloge. Ističe i postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP). Ističe kako je u postupku predložio konkretne materijalne i personalne dokaze na okolnosti da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli bile razumljive korisniku kredita i da se o njima pojedinačno pregovaralo te da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali prvostupanjski sud te provedene dokaze nije ocijenio u kontekstu okolnosti na koje su ti dokazi predloženi, a materijalne je dokaze u potpunosti zanemario. Ističe kako je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu euro i švicarski franak te na te okolnosti dostavio isprave u spis (promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu) i predložio saslušanje tužitelja.

2.1. Posebno pobija odluku o zateznim kamatama smatrajući da je prvostupanjski sud očigledno propustio utvrditi kako je predmet ovog spora zahtjev za isplatu zbog navodno ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a ne i o promjenjivoj kamatnoj stopi, o čemu također nije dao nikakve razloge. Smatra da je pogrešno primijenio i materijalno pravo, uključujući i odredbe Zakona o zaštiti potrošača i poriče da je valutna klauzula ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila banke u slučaju aprecijacije švicarskog franka. Ostaje i dalje kod prigovora zastare te ističe kako je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu članka 19. stavka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojom je propisano da se iz obveze konverzije kredita iz švicarskog franka u euro isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni od stupanja na snagu toga zakona.

2.2. Tuženik pobija i odluku o troškovima postupka te predlaže preinačenje prvostupanjske presude odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti i određivanjem da je tužitelj dužan naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka uključujući i troškove žalbe u iznosu od 445,22 eura sa zateznim kamatama od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno predlaže ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet je spora zahtjev tužitelja SZ kao korisnika kredita protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa] kao davatelja kredita iz Ugovora o kreditu broj:038-50-2943936 od 12. srpnja 2005. (dalje: Ugovor o kreditu) za vraćanje iznosa od 1.612,35 eura preplaćenog zbog uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima sadržane u Ugovoru o kreditu, sa zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa od dospjelosti u razdoblju od 31. kolovoza 2005. do 31. siječnja 2006. i potom od listopada 2008. do 31. siječnja 2013. pa do konačne isplate.

5.1. Tužitelj se u tužbi pozvao na svoje svojstvo potrošača i na pravna utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu za zaštitu potrošača – presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u relevantnom dijelu (u pogledu navedene valutne klauzule) postala pravomoćna 14. lipnja 2018. – donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018.

6. Prvostupanjskom je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev a sud je takvu odluku utemeljio na pravnim utvrđenjima iz navedene presude donesene u kolektivnom sporu te na nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, kao i na nespornim činjenicama u pogledu aprecijacije švicarskog franka u razdoblju otplate kredita.

7. Ispitavši prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava (osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka) prema članku 365. stavku 2. ZPP, ovaj je drugostupanjski sud ocijenio da je prvostupanjska presuda zakonita i pravilna pa tuženikova žalba slijedom toga neosnovana.

8. Nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti a ni one iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP koju tuženik ističe u žalbi jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

9. Tuženik neosnovano navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako u pogledu obrazloženosti odluke tako i u pogledu procesne jednakosti stranaka.

9.1. Prvostupanjski sud doduše u presudi nije obrazložio zbog čega je odbio tuženikov prijedlog za saslušanje kao svjedoka javnog bilježnika (Gordane Frković) koji je solemnizirao Ugovor o kreditu, ali to nije niti je moglo imati utjecaja na zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude, imajući u vidu već dobro poznatu Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022. iz koje proizlazi kako tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odbijanjem prijedloga za saslušanje javnog bilježnika, jer se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora niti je javni bilježnik prilikom solemnizacije ugovora o kreditu mogao tužitelju objasniti rizik povećanja tečaja švicarskog franka.

9.2. Osim toga, prvostupanjski je sud u obrazloženju presude (u točki 8.1.) istaknuo kako tuženik nije predložio saslušanje svog djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara) pa tako nije učinio vjerojatnim da je u tužiteljevu slučaju postupio drugačije nego što je to bilo predmet pravnih utvrđenja u postupku kolektivne zaštite odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama sporne odrede Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule u švicarskim francima.

10. Nije utvrđeno ni postojanje drugih žalbenih razloga, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio odlučne činjenice te pravilno primijenio materijalno pravo.

11. U ovoj parnici nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 12. srpnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu za kupnju novog automobila za iznos od 20.375,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, s redovnim kamatama po stopi od 5,25% godišnje a promjenjivoj u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i na rok otplate od 84 mjeseca (7 godina).

12. Nije sporno ni da je kredit otplaćen u cijelosti do zaključno 31. siječnja 2013. i da je tijekom otplate kredita (u razdoblju od kolovoza 2005. do siječnja 2008. i potom osobito u razdoblju od 31. listopada 2008. do kraja otplate) došlo do značajne aprecijacije švicarskog franka zbog čega su znatno porasli i anuiteti u kunskoj protuvrijednosti.

13. Nakon što je provedeno financijsko vještačenje kojim je utvrđena visina ukupne preplate po osnovi aprecijacije švicarskog franka i pojedinačni mjesečni iznosi te preplate, tuženik više nije osporavao samu visinu tužbenog zahtjeva koja iznosi 1.612,35 eura a nisu sporni ni pojedinačni dijelovi tog iznosa ni razdoblje dospjelosti od kada su dosuđene i zatezne kamate (od 31. kolovoza 2005. do 31. siječnja 2006. te od 31. listopada 2008. do 31. siječnja 2013.).

14. Još je uvijek sporna osnovanost osnove tužbenog zahtjeva odnosno radi li se uopće o ništetnoj odredbi – valutnoj klauzuli i je li s obzirom na vrijeme dospjelosti i duljinu zastarnog roka te vrijeme podnošenja tužbe (24. svibnja 2023.) nastupila zastara. Tuženik osporava i tijek zateznih kamata.

15. Prvostupanjski je sud pravilno našao utvrđenim da se radilo o nepoštenoj pa time i ništetnoj (tada: ništavoj) odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima opravdano se pozivajući na pravna utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u ovdje relevantnom dijelu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017).

15.1. Test poštenosti takvih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac (banka) nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimajući u obzir narav ugovora i okolnost da sporne odredbe nisu bile ni jasne ni lako razumljive a nesumnjivo su, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača pa se radi o nepoštenim pa time i ništetnim (tada: ništavim) odredbama prema člancima 81. do 88. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine broj: 96/2003: dalje: ZZP/03).

15.2. Točno je doduše da se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi na prosječne potrošače i u tom je smislu pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su banke davale kroz tržišnu komunikaciju, ali u ovoj parnici tuženik nije dokazao (a na njemu je teret dokazivanja) iz kojih bi se moglo utvrditi da je tužitelj dobio prave informacije tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju Ugovora o kreditu niti postoje naznake da tužitelj nije samo prosječni potrošač.

15.3. Tuženik je stoga u ovom pojedinačnom sporu mogao dokazivati obaviještenost tužitelja kao potrošača odnosno postojanje njegova informiranog pristanka na sklapanje takvog ugovora s valutnom klauzulom u švicarskim francima, ali to, kao što je već navedeno, nije uspio.

16. Što se tiče tuženikova pozivanja na dokumentaciju i druge materijalne dokaze koje je dostavio u spis – reklamni materijal, brošure i dokumente za informiranje o valutnoj klauzuli valja reći kako je o tome već odlučeno u kolektivnom sporu odnosno pravomoćno utvrđeno kako se o osporenim odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo i da se radilo o nerazumljivim odredbama za prosječnog potrošača jer nije bilo odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje se banke (pa tako i tuženik) davale kroz tržišnu komunikaciju.

16.1. Tuženik međutim, kako je već ranije navedeno, u ovoj parnici nije dokazao da je kroz neku drugu, neposrednu komunikaciju tužitelju dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora.

17. Nije osnovan ni tuženikov žalbeni prigovor u vezi s činjenicom što je Ugovor o kreditu ispunjen, jer to nije zapreka za naknadno utvrđenje ništetnosti pa tako ni pojedinih odredaba a to je u konkretnom slučaju odredba o valutnoj klauzuli u valuti kao što je švicarski franak i ne radi se o zabrani manjega značaja u smislu članka 107. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/1991., 73/1991., 111/1993., 3/1994., 7/1996., 91/1996., 112/1999. i 88/2001. dalje: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (31. kolovoza 2005.) kao ni pozivanje na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine ("Narodne novine" broj: 102/2015) koji se doista ne primjenjuje na kredite koji su otplaćeni do dana stupanja na snagu toga Zakona (30. rujna 2015.), ali to nikako ne znači da sporna ugovorna odredba kao nepoštena odredba nije prouzročila neravnotežu na teret tužitelja kao potrošača zbog čega i jest bila ništetna (ništava) pa kao takva nije mogla naknadno poslati pravovaljana.

18. Prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo i u pogledu zastare, jer tuženikov prigovor nije osnovan budući da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite, 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 23. svibnja 2023., dakle unutar općega zastarnog roka od pet godina iz članka 371. ZOO/91 odnosno članka 225. aktualnog Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO/05) kako proizlazi i iz Objedinjenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici toga odjela održanog 31. siječnja 2022. (Broj: Su-IV- 33/2022).

19. Tužitelj stoga ima pravo na restitucijski zahtjev prema članku 104. stavku 1. ZOO/91 odnosno članku 323. stavku 1. ZOO/05 i to sa zateznim kamatama od isplate svakog pojedinačnog iznosa preplate jer, i po ocjeni ovoga drugostupanjskog suda, s obzirom na sve okolnosti slučaja, nema dvojbe da je tuženik nepošteni stjecatelj pa mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja kako je propisano u članku 214. ZOO/91 odnosno članku 1115. ZOO/05 kao odredbama koje uređuju opseg vraćanja kada se vraća ono što je stečeno bez osnove.

20. Iz svega navedenoga proizlazi nepostojanje žalbenih razloga zbog kojih tuženik pobija prvostupanjsku presudu kao ni onih na koje se pazi po službenoj dužnosti pa je zbog toga valjalo odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u cijelosti (uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženik nije posebno pobijao osim u vezi s uspjehom u sporu koji je izostao) te ujedno odbiti i tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbe, sve na temelju članaka 368. stavka 1. i 166. stavka 1. ZPP.

U Puli 15. travnja 2025.

Predsjednik vijeća

Igor Rakić