1              Poslovni broj Gž-2344/2023

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-2344/2023

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda i to Borisa Mimice kao predsjednika vijeća, Andree Boras-Ivanišević, kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. P., iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku M. B., odvjetniku iz U., protiv tuženika A. B. d.d., Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku H. M., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo od 27. lipnja 2023. pod poslovnim brojem 31 P-2098/2019-46, u sjednici vijeća održanoj 9. studenog 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo od 27. lipnja 2023. pod poslovnim brojem 31 P-2098/2019-46.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 945,77 EUR1/ 7.125,90 kn, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže navedenoj u točki I. izreke.

 

1.2. U odluci pod točkom II. izreke nalaženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 5.143,01 EUR / 38.750,00 kn, sa zateznom kamatom, po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. po kamatnoj stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, a od 01.08.2015. do 31.12. 2022. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno Zakonu o obveznim odnosima, tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže navedenog u ovoj točki izreke.

 

1.3. Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 2.402,42 eura / 18.101,03 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate, a sve u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok se odbija zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka IV. izreke).

 

2. Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači te odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

 

3.1. Žalba nije osnovana.

 

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

 

4.1. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude i rješenja.

 

4.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice radi isplate preplaćenog iznosa od 6.088,78 eura (45.875,91 kuna) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom do koje preplate je došlo zbog promjene tečaja CHF te nezakonitim povećanjem kamatne stope od strane tuženika.

 

6. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su tužiteljica kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adra-Bank d.d. kao banka – kreditor dana 27. veljače 2008. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 25.700,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseci za kupnju motornog vozila, uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,60%.

 

7. Po prvostupanjskom sudu radi ocjene osnovanosti zahtjeva tužiteljice kao prethodno, a sporno valjalo je raspraviti osnovnu spornu činjenicu jesu li odredbe Ugovora, a kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF) ništetna.

 

8. Prvostupanjski je sud je prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07 75/09 79/09 89/09 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14 – dalje: ZZP/07), te članka 502.a i c ZPP-a.

 

9. Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka G. Š. M., da postoji razlika zbog obračuna nedospjele glavnice, te razlika zbog promjene tečaja i kamata u ukupnom iznosu od 6.088,78 eura/ 45.875/91 kuna od čega pretplata kamata iznosi ukupno 945,77 eura/7.125,90 kuna, a pretplata s osnove valutne klauzule 5.143,01 eura / 38.750,01, prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa temeljem odredbe članka 118. ZZP-a, te članka 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

 

10. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv banaka u Republici Hrvatskoj, pa tako i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja redovne kamate uz ugovornu valutu CHF. 3 Poslovni broj: Gž-210/2023-3 11. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu koje su banke pa tako i tuženik sklapale se potrošačima nisu bile uočljive niti jasne, kao niti razumljive, zbog čega je došlo zbog neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne.

 

11. Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632717- 10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošači u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

 

12. Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj P-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

 

13. Prvostupanjski sud je sukladno dokaznom prijedlogu tuženika izveo dokaz saslušanjem u svojstvu svjedoka djelatnice tuženika iz čijeg iskaza proizlazi da se konkretnog Ugovora o kreditu i tužiteljice ne sjeća, već je iskazivala općenito vezano za ponude i realizaciju ugovora o kreditu u CHF, te je naglasila da ne zna što je kamatni indeks i koja je formula računanja kamatnog indeksa, što s obzirom na kazivane tužiteljice opravdano ukazuje na zaključak da klijentima nisu jasno i razumljivo objašnjene odredbe vezane uz kamatu, čime je otklonjen prigovor tuženika da je tužiteljica kao klijent bila potpuno informirana, te da bi joj bilo razjašnjeno sve vezano za kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

 

14. Stoga nakon dokaza saslušanjem tužiteljičinog osobnog bankara to je jasno i po stavu Vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-3142/18 da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.

 

15. Odredbe jasno propisuju da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, odnosno propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

 

16. Prema navedenom, ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi su nepoštene, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, te su protivne načelu savjesnosti i poštenja, čime su uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga su na temelju čl. 81. u vezi s čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) ništetne.

 

17. U odnosu na prigovor zastare za odgovoriti je žalitelju kako je upravo je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. zauzeo shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2). Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka. Pri tome je za navesti kako je rješenjem posl.br. 31 P-2098/2019-14 od 22. veljače 2021., sud pozvao tužiteljicu da u roku od 15 dana postavi određeni tužbeni zahtjev, pozivajući se na čl. 186.b st. 3. ZPP-a, pa je u navedenim okolnostima ispravno otklonjen prigovor zastare obzirom da je tužba u ovoj pravnoj stvari zaprimljena 12. lipnja 2019. Naime, u okolnostima kada se i ne bi radilo o tzv. stupnjevitoj tužbi iz članka 186.b stavak 3. ZPP-a, sud bi bio dužan pozvati tužitelja na uređenje neodređenog zahtjeva za isplatu u smislu odredbe članka 109. stavak 1. ZPP-a, pa je i u navedenom prigovor zastare, sukladno naprijed izloženom cijeniti u odnosu na trenutak podnošenja tužbe kako to pravilno ocjenjuje i prvostupanjski sud u pobijanoj odluci.

 

18. Valjano je inače prvostupanjski sud zaključio kako kod tužitelja postoji pravni interes (koji se inače u cijelosti predmnijeva s obzirom da se radi o kondemnatornom zahtjevu), a sve i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda.

 

19. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetnih odredbi ugovora.

 

19.1. Tužiteljici pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 , 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio u skladu s danim zadatkom, pa su neosnovani žalbeni navodi da je izračun utemeljen na fiksnoj kamatnoj stopi, što nije bio zadatak vještačenja.

 

20. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

 

21. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

21.1. Pogrešno je i pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima. Naime, u ovom postupku je predmet spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima ovaj sud prihvaća kao pravilan stav suda prvog stupnja da tužitelj u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Pri tome je za ukazati i da sud prilikom dosuđivanja iznosa na ime razlike u tečaju tužitelju nije priznao istu u mjesecima u kojima ta razlika nije išla na štetu tužitelja pa su u tom pravcu neosnovani navodi žalbe da bi se radilo o materijalno pravnom prigovoru u odnosu na visinu razlike koja je, suprotno navodima žalbe, pravilno utvrđena.

 

 

21.2. Naime, ovaj sud ima u vidu pravni stav izražen u odluci VSRH od 8. ožujka 2023. pod poslovnim bojem Rev- 1277/2022-2, prema kojoj tuženik ne mora postaviti prigovor prijeboja ili protutužbu kada se poziva na posljedice utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli, primjenom odredaba članka 323. stavak 1. ZOO-a, jer tuženik nije ni primio iznose na ima razlike u tečaju CHF u odnosu na kunu, što tužiteljica i ne potražuje od tuženika u ovom postupku. Naime, za navedenu razdoblje vještak je u svom nalazu i mišljenju, a prema kojem je tužiteljica postavlja zahtjev za isplatu, prikazao iznose anuitete prema tečaju CHF u odnosu na kunu, a koji je bio niži od početnog i za koje razdoblje tužitelj ne potražuje isplatu od tuženika. Isto se odnosi i na jednostranu promjenu kamatne stope. S druge strane tuženik, po ocjeni ovoga suda, nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužiteljice zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuitete prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početni odnosno razlike u iznosima preplaćenim prema početnoj kamatnoj stopi jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

 

21.3. S druge strane sudu u načelu nije dopušteno revidirati nedopuštenu ugovornu odredbu. Naprotiv, stranke su slobodne nepoštenu ugovornu odredbu same izmijeniti ili zamijeniti , pri čemu takva izmjena ni tada ne smije ukloniti prava potrošača koja mu pripadaju na temelju neobvezujuće prirode zamijenjene (stare) odredbe, kao što je podnošenje zahtijeva za povrat novca. Naime, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU , kada se neka odredba proglasi nepoštenom i stoga ništavom, na nacionalnom sudu je da u skladu s člankom 6. Stavkom 1. Direktive 93/13 izuzme iz primjene tu odredbu kako ona više ne bi imala obvezujuće učinke na potrošača, osim ako se potrošač tome protivi (vidjeti osobito presude u predmetima C-618/10, odnosno C-70/17 i C-179/17). Iz toga slijedi da nacionalni sud nije ovlašten ni mijenjati sadržaj nepošteni odredbi jer bi u suprotnom bio uklonjen odvraćajući učinak na prodavatelja robe odnosno pružatelja usluge koji nastaje samom neprimjenjivošću takvih nepoštenih odredbi na potrošače (presuda od 21. Prosinca 2016. Gutierrez Naranjuo i dr C-154/15, C-307/15 i C-308/15). Tako je Sud EU smatrao kako obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje utvrdi da su neosnovani ima odgovarajući restitucijski učinak u pogledu tih iznosa.

 

21.3. I na koncu za ukazati je žalitelju kako s pravom prvostupanjski sud u pobijanoj presudi zaključuje kako nije nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli, koja je dopuštena odredbom članka 22. ZOO-a, nego je nepoštena, a time i ništetna odredba o valutnoj klauzuli, jer ne samo da se o istoj niti nije pregovaralo, već ujedno tuženik, trgovac nije informirao potrošače, a time i tužitelja, o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što rezultira time da je vezano uz predmetni ugovor o kreditu valjani početni tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita, a osim toga tužitelj niti ne potražuje razliku za više plaćene kamate, nego je na sva izvršena plaćanja anuiteta u CHF primijenjen početni tečaj CHF po kojem je kredit isplaćen.

 

21.4. Nastavno, a neovisno o navedenom bitno je napomenuti da tuženik nije potrošač, što rezultira time da se na njega ne može odnositi kolektivna zaštita, pa ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, tzv. negativne tečajne razlike, za to ne postoji odgovornost tužiteljice, a niti je tužiteljica po osnovi tzv. negativne tečajne razlike nešto stekla, pa bi to stečeno morala vratiti, platiti tuženiku. Isto tako treba napomenuti da tuženik u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka predložio dopunu istog u odnosu na izračun tzv. negativne razlike, što je pravno pitanje pa u navedenom nije ostvaren žalbeni razlog povrede postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u svezi s odredbom članka 260. ZPP-a.

 

22. Radi navedenog bez utjecaja su na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

 

23. Slijedom svega obrazloženog trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a i odluku o troškovima postupka.

 

U Splitu, 9. studenog 2023.