Poslovni broj Gž-29/2023-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice NA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Zdeslavu Tadiću, odvjetniku u Zagrebu, kao pravne slijednice pok. ČA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženice Republike Hrvatske OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1538/2022 od 8. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1538/2022 od 8. srpnja 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženici platiti tužiteljici iznos od 15.950,97 eur / 120.182,55 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom preciziranom po stopi i tijeku na pojedinačne mjesečne iznose dok je točkom II izreke naloženo tuženici da tužiteljici naknadi parnične troškove od 3.856,04 eur / 29.053,30 kn sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv presude žalbu podnosi tuženica pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te tužbeni zahtjev odbije a tuženici priznaju troškovi postupka, uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, vlasnice stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, za naknadu imovinske štete koja predstavlja razliku između slobodno ugovorenih tržišnih cijena najma stana i zaštićene najamnine, za razdoblje od rujna 2015. do srpnja 2018. Pritom se tužiteljica poziva na presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje ESLJP) u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske, koji sud je postupak tuženice kao i donošenje Zakona o najmu stanova, ocijenio kao pretjerano miješanje u pravo vlasništva vlasnika stana, čime je tuženica kao država povrijedila članak 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99. - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17. - dalje Konvencija).

6. U provedenom dokaznom postupku je utvrđeno:

- da je pravna prednica tužiteljice (majka) ČA kroz utuženo razdoblje bila vlasnica dvosobnog stana na prvom katu desno u stambenoj zgradi u [adresa],

- da dio tog stana u površini od 53,20 m2, kao zaštićeni najmoprimac koristi ŠA, na temelju pravomoćne presude istog suda poslovni broj Ps-160/2010 od 14. listopada 2011. koja nadomješta Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom između prednice tužiteljice ČA kao najmodavca, i ŠA kao zaštićenog najmoprimca, uz sukorištenje hodnika, predsoblja i lođe ukupne površine 29,65 m2, time da zaštićena najamnina za taj dio stana iznosi 164,92 kn mjesečno i na naplatu dospijeva 10. dana u mjesecu,

- da nakon smrti supruge i nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu, zaštićeni najmoprimac ŠA u predmetnom stanu živi sam, da prima socijalnu pomoć od 800,00 kn mjesečno, da u vlasništvu nema nikakvih nekretnina, automobil, dionice niti ima ušteđevinu te da redovito plaća zaštićenu najamninu,

- da tuženica nije dokazala da postoji bilo koji razlog za otkaz ili raskid Ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom u smislu članka 19., 20. i 21. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ broj: 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18. i 105/20. - dalje ZNS), niti da se radi o situaciji iz članka 31. stavak 2. ZNS-a,

- da je tijekom postupka preminula vlasnica stana ČA dana 9. prosinca 2021. te da je nakon prekida ovaj parnični postupak nastavljen preuzimanjem istog po njezinoj pravnoj slijednici - tužiteljici NA,

- da je tužiteljica NA stekla jednu polovinu suvlasničkog dijela predmetnog stana na temelju Ugovora o darovanju od 3. listopada 2019. zaključenog sa majkom ČA kao darovateljicom a drugu polovinu stana nasljeđivanjem iza pok. majke temeljem rješenja o nasljeđivanju poslovni broj

O-10335/2021 od 11. siječnja 2022.,

- da su se stranke suglasile da se u ovome predmetu za izračun razlike između tržišne i zaštićene najamnine koriste službeno pribavljeni podaci nadležnih tijela,

- da prema službenim podacima o prosječnoj cijeni najamnine Grada Zagreba, Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu od 13. prosinca 2019., proizlazi da prosječna cijena najma u eur/m2, za stan koji se po položaju i površini može usporediti s predmetnim stanom, iznosi za 2015. godinu 8,27 eur/m2, za 2016. godinu 10,38 eur/m2, za 2017. godinu 10,48 eur/m2 te za 2018. godinu 9,66 eur/m2,

- da prema podacima i Izračunu visine zaštićene najamnine Gradskog stambenog komunalnog gospodarstva d.o.o. Zagreb (dalje GSKG) od 1. prosinca 2020., visina zaštićene najamnine za predmetni dio stana u utuženom razdoblju iznosi 24,60 eur /185,35 kn mjesečno.

7. Na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja a uvažavajući zakonska ograničenja iz ZNS-a za vlasnike stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci, prvostupanjski sud utvrđuje da je nedvojbeno došlo do miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju koju se tuženica obvezala primjenjivati te postojeće propise uskladiti s preuzetim međunarodnim obvezama. Sud smatra da je tim miješanjem vlasnicima nametnut nerazmjeran i prekomjeran individualni teret, dok, s druge strane u zakonodavstvu ne postoje nikakva procesna jamstva koja bi omogućila postizanje pravedne ravnoteže između interesa vlasnika takvog stana i zaštićenog najmoprimca.

8. Stoga, s obzirom da pozitivnim propisima nije ostvarena pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta jer je stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca neopravdano prebačeno na samo jednu društvenu skupinu - vlasnike/najmodavce stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci i isti sami snose većinu socijalnih i financijskih obveza stambenog zbrinjavana zaštićenog najmoprimca, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, to prvostupanjski sud nalazi da je povrijeđeno tužiteljičino pravo na mirno uživanje vlasništva, a koje pravo joj je zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. - dalje Ustav RH)., odredbom članka 30. Zakona o vlasništvu i drugom stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15. i 94/17. - dalje ZV) i odredbom članka 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

9. Pritom sud uvažava stajalište iz presude ELJSP-a u predmetu Statileo protiv Republike Hrvatske od 10. srpnja 2014., iz koje proizlazi da se država ima pravo miješati u mirno uživanje vlasništva kada su u pitanju stambeni odnosi, međutim, ocijenjeno je da zakonsko ograničenje najamnine na način da ona bude 25 puta manja od tržišne predstavlja pretjerano miješanje, koje se ne može opravdati te da pri tome nije postojala pravedna raspodjela socijalnog i financijskog tereta koji je nastao kao posljedica reforme u stambenom sektoru.

10. Prvostupanjski je sud kao neosnovan otklonio po tuženici istaknuti prigovor zastare uz zaključak da se potraživanje tužiteljice odnosi na naknadu štete, odnosno gubitak zarade od najamnine koje dospijeva mjesečno. Primjenom roka zastare od tri godine prema članku 230. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 45/08. i 78/15. - dalje: ZOO), te uvažavajući da najamnina dospijeva svakog 10-og u mjesecu za tekući mjesec kao i razdoblje za koji se naknada štete potražuje (rujan 2015. do srpanj 2018.), zaključuje da niti najstarije utuženo potraživanje iz rujna 2015. koje dospijeva 10. rujna 2015., nije u zastri kada se ima u vidu da je zahtjev za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu podnesen 29. kolovoza 2018. Ujedno, sud nije prihvatio navode tuženice da je došlo do zastare samog prava, uz zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o povremenim tražbinama iz članka 226. ZOO-a te da stoga nema mjesta primjeni članka 227. ZOO-a.

11. U pogledu visine naknade štete, sud prvog stupnja smatra da tužiteljici pripada razlika između slobodno ugovorene/tržišne najamnine i zaštićene najamnine, uz odbitak poreza i prireza, nalazeći za takav zaključak uporište u citiranoj presudi Statileo protiv Republike Hrvatske (točka 143.) te odredbi članka 50. Ustava RH u kojoj je navedeno da je zakonom moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti. Smatra bitnom okolnost da tužiteljica kao vlasnica predmetnog stana u kojem živi zaštićeni najmoprimac, nema mogućnost samostalno odnosno slobodno određivati visinu najamnine. Pritom, sud ne prihvaća stav tuženice da bi tužiteljici pripadala naknada štete u visini razlike između nužnih troškova održavanja nekretnine i zaštićene najamnine smatrajući da time vlasnik ne bi ostvario nikakvu korist odnosno dobit jer bi cijeli iznos odlazio na troškove održavanja nekretnine. Nadalje, prvostupanjski sud ne prihvaća niti stav tuženice da bi se naknada štete trebala utvrđivati primjenom Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju visine slobodno ugovorene najamnine („Narodne novine“ broj: 120/00.) za stanove u vlasništvu RH, koja se utvrđuje u iznosu od 15,00 kn/m2 stambene površine, uz zaključak da se navedena Odluka primjenjuje na stanove u vlasništvu RH, što u ovome predmetu nije slučaj.

12. Imajući u vidu da su se stranke suglasile da se u ovome predmetu za izračun koriste službeno pribavljeni podaci nadležnih tijela te uvažavajući podatke o prosječnoj cijeni slobodno ugovorene najamnine za svaku pojedinu utuženu godinu te visinu zaštićene najamnine za predmetni dio stana, sud određuje da tužiteljici pripada naknada imovinske štete koju predstavlja razlika utvrđenih mjesečnih iznosa slobodno ugovorene odnosno tržišne najamnine i među strankama nespornog mjesečnog iznos zaštićene najamnine, sve umanjeno za iznos poreza i prireza koji bi tužiteljica bila dužna podmirivati u utuženom razdoblju sukladno odredbama Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“ broj 177/04., 73/08. i 80/10.) te Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine" br. 115/16., 106/18. i 121/19.).

13. Dakle, prvostupanjski sud utvrđuje da imovinska šteta koju trpi tužiteljica u utuženom razdoblju od rujna 2015. do srpnja 2018. ukupno iznosi 15.950,97 eur / 120.182,55 kn uz pripadajuće zakonske zatezne kamate prema članku 29. stavak 1. ZOO-a u vezi s člankom 183. stavak 1. ZOO-a, pa prihvaća tužbeni zahtjev u cijelosti na temelju članka 1089. ZOO-a u vezi s člankom 1085. stavak 4. ZOO-a dok je o troškovima postupka odlučeno primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s člankom 155. ZPP-a.

14. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a, pa tako niti apsolutno bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju se neosnovano upire u žalbi tuženice, s obzirom da pobijana presuda nije nerazumljiva, u istoj su izneseni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama koji ne proturječe stanju u spisu te ih je moguće valjano pravno ispitati.

15. Protivno žalbenim navodima tuženice, pravilno je i potpuno sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje, cijeneći pri tome izvedene dokaze na način kako je to propisano člankom 8. ZPP-a, te je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

16. Naime, činjenična utvrđenja i pravni zaključci prvostupanjskog suda u skladu su sa stajalištem recentne sudske prakse koja se razvila nakon donošenja presude ESLJP-a Statileo protiv Hrvatske pa je tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje VSRH) u svojoj odluci broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018. zauzeo pravno shvaćanje prema kojem zbog povrede Ustavom i Konvencijom zajamčenog prava vlasništva, Republika Hrvatska je dužna vlasnicima stanova u kojima žive zaštićeni najmoprimci naknaditi štetu. Vlasnici stanova imaju pravo na naknadu imovinske štete u visini razlike između tržišne najamnine i zaštićene najamnine.

17. Pravilno sud prvog stupnja nije prihvatio prigovor zastare, pri čemu se ukazuje da nakon što je ESLJP-a u predmetu Arambašin protiv Hrvatske iz lipnja 2022., utvrdio da podnositelji nisu mogli djelotvorno osporavati iznos zaštićene najamnine sve do šest mjeseci nakon presude VSRH broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018., kada se ustalila domaća sudska praksa prema kojoj su vlasnici stanova mogli tražiti naknadu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine, tada je i Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom broj U-III-3482/2021 od 3. studenog 2023., promijenio dosadašnje stajalište te unatoč odredbama da zastara počinje teći nakon dana dospijeća te da se obveza naknade štete smatra dospjelom u trenutku nastanka štete, u korist vlasnika stanova „pomaknuo“ je početak tijeka zastare (šest mjeseci nakon presude VSRH broj Rev-2364/2016 od 19. prosinca 2018.), uzevši u obzir predvidivost ishoda postupka i stupanj pravne sigurnosti te zaključio da bi suprotno postupanje (dosuđivanje naknade štete samo za trogodišnje razdoblje koje prethodi podnošenju tužbe kakvo je shvaćanje bilo u odlukama VSRH Rev- 1104/2018 i Rev-900/2018), dovelo do razmjernog ograničenja prava na pristup sudu

- sastavnog dijela prava na pravično suđenje.

18. Tuženica Republika Hrvatska u žalbi ističe dva osnovna žalbena prigovora kojima osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda vezano za ispunjenost pretpostavki za naknadu štete te vezano za utvrđivanje njezine visine.

19. Tako tuženica u žalbi ističe da prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao jesu li ispunjeni uvjeti iz ZNS-a prema kojem bi tužiteljica bila dužna sklopiti ugovor o najmu stana sa zaštićenim najmoprimcem, niti je utvrđeno je li ŠA u trenutku stupanja na snagu ZNS-a bio nositelj stanarskog prava. Presuda poslovni broj Ps-160/2010 od 14. listopada 2011. da je donesena u trenutku kada je prednica tužiteljice bila vlasnica stana a ne tužiteljica, stoga tuženica u žalbi tvrdi da je navedena presuda bez pravnog učinka za tužiteljicu. Tužiteljica da nema uređeni odnos sa ŠA radi čega da prema istome još uvijek može pokrenuti parnicu radi iseljenja i isplate tržišne najamnine. Pritom se tuženica poziva na stajalište VSRH iz odluke broj Rev-2111/2013 od 29. kolovoza 2018. u kojoj da je zauzeto pravno stajalište da ako raniji nositelj stanarskog prava nije tužio vlasnika za nadomještaj ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom, vlasnik istoga da može iseliti. Kako u konkretnom slučaju tužiteljica nije tražila iseljenje zaštićenog najmoprimca ŠA, tada je prema žalbenim tvrdnjama, ista isključivo doprinjela nastanku štete u vidu prekomjernog ograničenja prava vlasništva.

19.1. Odgovarajući na iznesene žalbene navode treba odgovoriti da je u konkretnom slučaju odnos vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca (bivšeg sunositelja stanarskog prava) uređen pravomoćnom presudom suda prvog stupnja poslovni broj Ps-160/2010 od 14. listopada 2011. koja nadomješta Ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom zaključenog između tadašnje vlasnice stana ČA i zaštićenog najmoprimca ŠA. Dakle, navedenom presudom pravomoćno je utvrđena ispunjenost pretpostavki da je ŠA ispunjavao uvjete za zaključivanje takvog ugovora kao član obiteljskog domaćinstva supruge koja je bila nositeljica stanarskog prava sukladno odredbi članka 64. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“ broj: 51/85., 42/86., 22/92. i 70/93.).

19.2. Nadalje, treba primijetiti da se utuženo potraživanje odnosi na razdoblje korištenja predmetnog stana od strane zaštićenog najmoprimca od rujna 2015. do srpnja 2018., dakle u vrijeme kada je prijašnja vlasnica HA bila živa. Ista je ustala predmetnom tužbom protiv tuženice te utuženo potraživanje naknade imovinske štete predstavlja štetu koju je trpjela pok. ČA za života. S obzirom da je ista preminula tijekom postupka, u postupak je stupila njezina kći sada tužiteljica NA, koja kao nasljednica i univerzalni sukcesor pok. majke ima pravo na imovinski zahtjev prema tuženici u vezi iznosa naknade imovinske štete za koju je utvrđeno da pripada njezinoj pok. majci. Sadašnja tužiteljica ne potražuje u ovome postupku naknadu imovinske štete koja bi nastala njoj osobno, u razdoblju u kojem je ista vlasnica stana, stečenog dijelom darovanjem od majke 3. listopada 2019. odnosno dijelom nasljeđivanjem pok. majke koja je umrla **.**.2021., dakle, sve nakon utuženog razdoblje. Stoga, kada se ima u vidu razdoblje obuhvaćeno tužbom u kojem sadašnja tužiteljica nije bila vlasnica stana, potpuno su irelevantni izneseni žalbeni navodi tuženice o ugovornom odnosu sadašnje tužiteljice i zaštićenog najmoprimca.

20. Drugi žalbeni prigovor tuženice svodi se na osporavanje visine utvrđene naknade imovinske štete. Tuženica smatra da iz presude ESLJP-a Statileo protiv Hrvatske ne slijedi zaključak da bi vlasnici stanova imali pravo naknade štete do punog iznosa tržišne najamnine. Navedena presuda da pokazuje kako je prvostupanjski sud dosudio naknadu štete potpuno nerazmjernu standardima ESLJP jer da je tom presudom podnositelju zahtjeva za čak 9 godina trajanja zaštićenog najma dosuđen iznos od 8.200,00 eur, za razliku od visokog iznosa koji je dosuđen pobijanom presudom. Smatra da bi se time u cijelosti osporilo pravo države da ograniči pravo vlasništva u javnom interesu a ESLJP da je jasno izrazio stav kako država ima puno i neosporno pravo ograničiti pravo vlasništva ali da to mora učiniti u razumnoj mjeri kojom se postiže pravična ravnoteža između interesa vlasnika stana i zaštićenog najmoprimca. Poziva se na odluke ESLJP-a Mellacher protiv Austrije i Hutten-Czapska protiv Poljske u kojima da je navedeno da se kao razuman i razmjeran iznos ograničenja najamnina, koji predstavlja ravnotežu interesa vlasnika i zaštićenih najmoprimaca, imaju uzeti troškovi nužnog održavanja nekretnine.

20.1. Izneseni žalbeni navodi nisu osnovani. Odgovarajući na iste treba ukazati na sada već ustaljenu i stabilnu praksu VSRH koja se razvila nakon donošenja presude Statileo protiv Hrvatske u činjenično i pravno istim predmetima kao što je ovaj, a vezano za odmjeravanje visine imovinske štete koju trpe vlasnici stanova zbog ograničenja prava vlasništva uslijed činjenice da su u stanovima zaštićeni najmoprimci.

20.2. Tako je VSRH u odluci broj Rev-757/2024 od 26. veljače 2025., odgovarajući da postavljeno revizijsko pitanje pripada li vlasniku stana novčani iznos koji predstavlja razliku između tržišne i zaštićene najamnine ili mu pripada iznos koji bi predstavljao primjerenu naknadu, reafirmirao pravno shvaćanje iz odluke Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024. koje glasi:

„Pod odgovarajućom najamninom prvenstveno valja smatrati tržišnu najamninu jer ona na objektivan način, za pretežni broj slučajeva, predstavlja odgovarajuću odnosno primjerenu naknadu za vlasnike stanova. Pri tome vlasnici su postupkom tuženice već trideset godina u situaciji da ne mogu potpuno koristi ili ubirati plodove svoje stvari, dakle ne radi se o kratkom periodu vremena u kojem bi bilo razumno na temelju društvene solidarnosti od vlasnika zahtijevati da sudjeluju u teretu zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. Pri tome, cijelo to vrijeme, koje skoro predstavlja polovicu ljudskog vijeka, tuženica nije rješavala problem, te je reagirala tek nakon donošenja gore navedenih presuda ESLJP. Osim toga, kategorija tržišne cijene je prilično egzaktna te se visina štete vlasnicima može utvrditi na jasan i transparentan način. Takav način utvrđivanja štete, vlasnicima omogućuje pravnu sigurnost i jednakost svih pred zakonom što je i ustavna funkcija Vrhovnog suda.“

koje shvaćanje je izneseno i u odlukama VSRH broj: Rev-106/2024 od 12. lipnja 2024., Revd-1872/2024 od 28. svibnja 2024. i Rev-3630/2021 od 14. prosinca 2021.

21. Radi svega navedenog, žalba tuženice je ocijenjena neosnovanom.

22. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).

23. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci ove presude pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Rijeci 15. travnja 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić