Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1100/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Marko Cvrković, odvjetnik u Vukovaru, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik Goran Gložinić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-197/2024-8 od 28. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda i rješenje (pravilno: presuda) Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P-197/2024-8 od 28. siječnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem (pravilno: presudom) suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 3. Ugovora o kreditu broj: 198-50-2659749 od 21.03.2006. godine zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je određeno kako naknada za obradu kredita iznosi 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, [adresa], da isplati tužitelju EŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 185.89 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 24.03.2006.g po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB:53056966535, [adresa], da isplati tužitelju EŽ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 287,89 eura, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u iznosu 200,77 eura."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

2. Neovisno o tome što je u uvodu prvostupanjske odluke naznačeno da je u pitanju "presuda i rješenje" iz njene izreke i obrazloženja proizlazi da je o tužbenom zahtjevu, glavnom i sporednom (zahtjevu za naknadu troškova postupka) odlučeno samo presudom, kao takvu ju žaliteljica pobija i o takvoj je presudi odlučeno ovom drugostupanjskom presudom.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su, suprotno općenitoj tvrdnji žaliteljice, u obrazloženju presude navedeni dostatni, određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama.

5. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, tako je pravilno i utvrđenje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer tužena, na kojoj je teret dokaza, nije tijekom postupka predložila dokaze na te okolnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe ugovora o kreditu sklopljenog 21. ožujka 2006. o isplati naknade za obradu kredita u iznosu od 3,30% te zahtjev za povrat iznosa plaćenog po toj osnovi. Nije sporno da je tužiteljica kredit koristila za kupnju osobnog automobila, za osobne potrebe.

7. Sud prvoga stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i protivna je načelu savjesnosti i poštenja jer tužena nije uopće navela, niti tijekom ovoga postupka, koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.

8. Suprotno žalbenom navodu, prvostupanjski sud nije odluku utemeljio na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača već je razloge ništetnosti utvrđivao za ovaj konkretni ugovor.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna a prema odredbi st. 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

11. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed formulirala tužena stoga vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, pored toga tužena nije u ovom postupku predložila ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo a pravilan je stav suda prvog stupnja da je na njoj teret dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

12. Polazeći od ovih činjenica, cijeneći da tužena nije uopće obrazložila o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, da je naknada određena u postotku od iznosa kredita (od čak 3,30%) a ne u nominalnom iznosu kakvim se u pravilu iskazuju konkretni, stvarni troškovi, prvostupanjski sud je zaključio da je način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

13. Ovaj sud prihvaća kao pravilno izloženo pravno shvaćanje i argumente prvostupanjskog suda.

14. Na navode žaliteljice koja tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju tužiteljica je iz same odredbe mogla imati saznanje o obvezi plaćanja predmetne naknade i izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita) ali ne i o tome koje usluge njome plaća.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tužena uzela u obzir i zakonite interese tužiteljice i pri tome mogla razumno pretpostaviti da bi ona pristala na spornu ugovornu odredbu. Na temelju utvrđenih okolnosti ovoga slučaja prvostupanjski sud je pravilno zaključio da banka o tim zakonitim interesima tužiteljice nije vodila računa.

16. Uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe tužiteljica bila ograničena u ostvarivanju svog prava a u ovom je slučaju utvrđeno da bi u slučaju neprihvaćanja takve odredbe tužiteljici izvjesno bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za ostvarenje kreditnih sredstava. Stoga su neodlučne tvrdnje žaliteljice da tužiteljica nije prigovarala iznosu naknade, da je ugovor solemniziran i ispunjen.

17. Konačno, prvostupanjski sud također pravilno ukazuje i na općepoznate, ostale okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu (čl. 83. ZZP) koje ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Naime, u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., je utvrđeno, povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više tuženika, među njima i tužene, da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18. Također, odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da su banke, među njima i tužena, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

19. Također su utvrđene ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 112/2018-2 jer banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita.

20. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njenu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost (tako i Rev-715/2024).

21. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje ugovaranjem takve odredbe, ona je ništava od svog početka (ex tunc).

22. Institut ništetnosti, kao i sam ugovor o kreditu, reguliran je odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. toga Zakona, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvoga ugovora a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

23. Imajući u vidu pravno pravilo o ex tunc učincima utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, ono ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. U konkretnom slučaju to znači da potrošač kao korisnik kredita ima pravo na restituciju isplaćenog iznosa naknade.

24. Isplata sporne naknade je izvršena temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa obveza njenog vraćanja proizlazi i iz odredbe čl. 1111. ZOO koja regulira institut stjecanja bez osnove. Budući da je tužena prema utvrđenju u ovom postupku nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO dužna je platiti zateznu kamatu od dana stjecanja pojedinih iznosa.

25. Obzirom na prethodno izložene razloge, pravilnom primjenom materijalnoga prava prihvaćen je i restitucijski zahtjev za isplatu iznosa naknade koji sada nije sporan.

26. Odluka o naknadi parničnoga troška tužiteljici zakonita je i pravilna u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, žaliteljica ju ne osporava ikakvim konkretnim razlozima.

27. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

28. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 15. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić