Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1012/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, koju zastupaju punomoćnice Margita Kiš Kapetanović i Sanja Porobija, odvjetnice u Zagrebu, radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P- 3678/2023-11 od 2. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 15. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Trogiru, poslovni broj P-3678/2023-11 od 2. prosinca 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova postupka u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja je presuđeno:

"I. Utvrđuje se da je apsolutno ništetna i nepoštena odredba članka 20. t. F)Ugovora o kreditu br Ugovora: 43/04 sklopljenog dana 24. siječnja 2004 između sada pok. UR kao korisnika kredita i tuženika kao kreditor kojim je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor.

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljici parnični trošak u visini od 803,10 eur-a uvećan za zatezne kamate tekuće od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavila tužena pobijajući ju u cijelosti, zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 57/11, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), s prijedlogom za preinačenje i odbijanje tužbenog zahtjeva, uz naknadu parničnoga troška, podredno za ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije osnovan žalbeni razlog bitne povrede odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer su u obrazloženju presude navedeni dostatni, određeni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, tako i onima o kojima ovisi aktivna legitimacija tužiteljice, koje uostalom nisu sporne i proizlaze iz isprava u spisu. Izreka presude je razumljiva, pravilno je utvrđena ništetnost odredbe ugovora koji je sklopljen između tužene i sada pokojnog UR. Time je pravilno određen identitet ugovora u subjektivnom smislu jer je UR bio ugovorna strana i ta činjenica nije promijenjena njegovom naknadnom smrću, drugo je pitanje sljedništva njegovih prava i obveza iz tog ugovora.

5. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan prigovor nedostatka pravnog interesa tužiteljice za isticanje deklaratornog zahtjeva pa kako tu procesnu pretpostavku sud može ispitivati do donošenja odluke o tužbenom zahtjevu, prigovor nedostatka pravnog interesa koji tužena ponavlja u žalbi ovaj sud nije ispitivao. Naime u slučaju kada je inače odluka o tužbenom zahtjevu zakonita, ispitivanje pravnog interesa u žalbenom postupku je suprotno načelu ekonomičnosti postupka (Revr-735/4, Rev- 2620/14).

6. Odlučne činjenice su pravilno i potpuno utvrđene, tako je pravilno i utvrđenje da stranke nisu pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi jer tužena, na kojoj je teret dokaza, nije tijekom postupka predložila dokaze na te okolnosti.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe u čl. 20.t.f ugovora o kreditu sklopljenog 24. siječnja 2004. o isplati naknade i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja kreditor. Nije sporno da je ugovor o stambenom kreditu sklopio kao potrošač njen sad pokojni suprug UR, tužiteljica je proglašena nasljednicom u 2/3 dijela i kćerka u 1/3 dijela. Ugovor je sklopljen s rokom otplate od 25 godina, iz navoda stranaka u postupku ne proizlazi da je otplaćen. Stoga se (pušalna) tvrdnja žaliteljice da je kredit otplaćen odnosi na novu činjenicu koju u žalbi nije dopušteno isticati (čl. 352. st. 1. ZPP).

8. Pravilnom primjenom materijalnoga prava odbijen je kao neosnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice koji tužena temelji na stavu da tužiteljica nije stranka ugovora i kao takva ne može biti sljednik supruga koji je ugovor sklopio kao potrošač. Prema odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 - dalje: ZOO) na ništetnost se može pozivati svaka zainteresirana osoba. Tužiteljica kao nasljednica ugovaratelja temeljem odredbe čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) odgovara za njegove eventualne dugove, uključujući i predmetni ugovor što joj daje legitimaciju za isticanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti predmetne odredbe kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade.

9. Tužiteljica u tužbi tvrdi da se o spornoj odredbi nisu vodili pojedinačni pregovori te je ona nepoštena, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, predmet obveze tom odredbom nije određen jer nije određeno koje naknade i troškove je korisnik kredita dužan platiti.

10. Sud prvoga stupnja je prihvatio tužbeni zahtjev zaključivši, u bitnom, da je sporna odredba ugovora o kreditu ništetna u smislu odredbi čl. 81. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 - dalje: ZZP) jer tužena nije dokazala da se o predmetnoj odredbi pojedinačno pregovaralo a riječ je o standardnom obrascu ugovora kreditora, prednik tužiteljice stoga nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne obveze, niti odredba, neovisno o jezičnoj razumljivosti, sadrži jasne i razumljive kriterije ne temelju kojih bi on mogao predvidjeti financijske posljedice koje iz njih proizlaze, time je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu.

11. Suprotno žalbenom navodu, prvostupanjski sud nije odluku utemeljio na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite potrošača već je razloge ništetnosti utvrđivao za ovaj konkretni ugovor.

12. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

13. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništetna a prema odredbi st. 2. ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.

14. U ovom slučaju utvrđeno je i nije sporno da se radi o standardnom obrascu ugovora koji je unaprijed formulirala tužena stoga vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP, pored toga tužena nije u ovom postupku predložila ikakve dokaze na okolnost da se o spornoj odredbi pregovaralo a pravilan je stav suda prvog stupnja da je na njoj teret dokaza na okolnost pojedinačnog pregovaranja.

15. Polazeći od ovih činjenica, budući da tužena nije uopće obrazložila o kakvim se točno stvarnim troškovima i naknadama radi (tek je priložila Upute za odobravanje kredita građanima i Opće uvjete poslovanja kojima su propisane naknade za razne vrste kredita, na način da je određeno što predstavlja osnovicu za obračun naknade i propisan postotak kojim se utvrđuje visina naknade za pojedine vrste kredita) pravilan je zaključak da je način i postupak ugovaranja prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu prednika tužiteljice kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP.

16. Na navode žaliteljice koja tvrdi da je sporna odredba o plaćanju naknade bila jasna i razumljiva valja reći da zahtjev transparentnosti (čl. 85. ZZP) ne podrazumijeva samo jezičnu i tekstualnu razumljivost i uočljivost, već traži da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega, u ovom slučaju to ovisi o odnosu između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. U ovom slučaju prednik tužiteljice je iz same odredbe mogao imati saznanje samo o obvezi plaćanja naknade i eventualno iz Općih uvjeta poslovanja izvesti zaključak o njenoj visini, međutim nejasno je koje konkretne usluge i troškove ugovorna odredba ima u vidu.

17. Uz to, kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba ocijeniti je li tuženoj bilo razumno očekivati da bi prednik tužiteljice prihvatio takvu odredbu i na temelju pojedinačnog pregovora odnosno, je li tužena uzela u obzir i njegove zakonite interese i pri tome mogla razumno pretpostaviti da bi on pristao na spornu ugovornu odredbu. Na temelju utvrđenih okolnosti ovoga slučaja može se zaključiti da banka o tim njegovim interesima nije vodila računa.

18. Nadalje, uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, ovisi ne samo o kvantitativnom odnosu iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade, već i o tome da li bi neprihvaćanjem te odredbe potrošač bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Budući da je u ovom slučaju riječ o tipskom ugovoru koji je unaprijed pripremila tužena, koji je potrošaču ponuđen na potpis bez mogućnosti pregovaranja, izvjesno je da bi mu u slučaju neprihvaćanja takve odredbe bilo onemogućeno ostvarenje zakonitog i legitimnog interesa za ostvarenje kreditnih sredstava, tužena u svakom slučaju nije dokazala da je imao mogućnost pregovaranja i izbora.

19. Imajući u vidu sve navedene okolnosti, proizlazi da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da prednik tužiteljice kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje o spornoj odredbi niti za njeno eventualno neprihvaćanje, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu, stoga je zakonita odluka suda prvoga stupnja kojom je utvrđena njena ništetnost.

20. Odluka o naknadi parničnoga troška tužiteljici zakonita je i pravilna u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP. Iznos nagrade za zastupanje na dva ročišta je utvrđen pravilnom primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) jer se na tim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari budući da drugih ročišta nije ni bilo, stoga okolnost da nisu izvođeni dokazi saslušanjem tužiteljice i djelatnika tužene nije u ovom slučaju od utjecaja na pravilnost primjene ove odredbe.

21. Slijedom izloženog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP presuđeno je kao u izreci.

22. Imajući u vidu ishod ovoga spora, neosnovan je zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 15. travnja 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić