REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Savska cesta 62, Zagreb
Poslovni broj: Pž-4269/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Maria Vukelića, predsjednika vijeća, Davora Pustijanca, suca izvjestitelja i Radovana Raduke, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Instalomont termocentar d.o.o., OIB 44586331767, Čakovec, Kralja Tomislava 7, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Sevšek, odvjetnik iz Varaždina, Kratka 4, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Puljiz, odvjetnik iz Zagreba, Grahorova 24, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-162/2020-25 od 15. prosinca 2023., u sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-162/2020-25 od 15. prosinca 2023.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj P-162/2020-25 od 15. prosinca 2023. u točki I. njene izreke odbijen je tužiteljev zahtjev da se proglasi nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-8/2020-20 koja se vodi na nekretninama upisanim u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Čakovcu u zk. ul. broj 6249E k. o. [katastarska općina], čestica broj 228/1/2/A/1/446/8, povezano s vlasništvom posebnog dijela nekretnine i to suvlasnički dio 60/120 (Etažno vlasništvo E1). U točki II. izreke te presude naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog troška od 32.888,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 15. prosinca 2023. do isplate.
2. U obrazloženju navedene presude prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj u ovršnom postupku upućen pokrenuti ovaj parnični postupak radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 50. stavka 1. točaka 7. i 11. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22. i 6/24.). Zbog toga je prvostupanjski sud obrazložio da nije od tuženika zatražio podatak o prodaji imovine i o naplati po spornoj garanciji jer tužitelj nije ni upućen na parnicu zbog razloga navedenog u članka 50. stavku 1. točke 9. Ovršnog zakona (žalbeni razlog prestanka tražbine).
2.1. Nadalje je prvostupanjski sud utvrdio da je rješenje o ovrsi Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-8/2020-2 od 13. siječnja 2020. doneseno na temelju ovršne isprave – Sporazuma o osiguranju novčanog potraživanja vjerovnika zasnivanjem založnog prava na nekretnini Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj I-1250/1995 sastavljenim u formi zapisnika od 23. kolovoza 1995. te da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj I-1250/1995-6 od 17. svibnja 2013. ispravljeno navedeno rješenje o osiguranju poslovni broj I-1250/1995-2 u točki I. izreke rješenja u devetom redu, na način da broj Ugovora o izdavanju supergarancije umjesto 060795/5 sada ispravno glasi 070695/5. Prvostupanjski sud je ocijenio i da tužitelj ne može u ovom parničnom postupku tražiti revidiranje pravomoćnih odluka iz postupka Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj I-1250/1995.
2.2. Utvrdivši da iz Sporazuma o osiguranju proizlazi kako postoji potraživanje vjerovnika Međimurske banke d.d. prema dužniku Međimurje metalne konstrukcije d.d. na temelju Ugovora o izdavanju supergarancije broj 070695/5 u iznosu kunske protuvrijednosti od 800.000,00 USD s ugovorenom naknadom i ostalim troškovima te je radi osiguranja tog potraživanja zasnovano založno pravo na predmetnoj nekretnini, prvostupanjski sud je zaključio da je tuženik (pravni sljednik vjerovnika Međimurske banke d.d. Čakovec) kao ovrhovoditelj bio ovlašten tražiti ovrhu na temelju te ovršne isprave protiv novog vlasnika nekretnine primjenom odredbe članka 83. Ovršnog zakona.
2.3. Prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio uz obrazloženje da se tuženik kao vjerovnik čija je tražbina osigurana pravom zaloga koje je upisano u javnoj knjizi ima pravo za iznos glavnice namiriti iz opterećene stvari i kad protekne vrijeme zastare, odbio je kao neosnovan i žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona.
3. Protiv ove presude žalbu je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi da je upućen u parnicu iz razloga navedenih u članku 50. stavku 1. točkama 1., 2., 3., 5., 7. i 11. Ovršnog zakona, a prvostupanjski sud većinu razloga nije ni razmatrao niti obrazložio. Ističe da nije obrazloženo zbog čega prvostupanjski sud ne smatra spornim postoji li uopće tražbina ili ne te opsežno ističe razloge zbog kojih smatra da se tražbina ne odnosi na tužitelja, da ne proizlazi iz preračunavanja USD u kune i da je podnio tužbu radi brisanja založnog prava.
4.1. Tužitelj, nadalje, navodi da je o istoj tražbini tuženika i Sporazumu o osiguranju donesena pravomoćna sudska odluka i da je rješenjem Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gžx-195/2012-2 utvrđeno da ovrhovoditelj nema ovršnu ispravu za naplatu po supergaranciji broj 0750695/5 i nema sumnje da je ovršna isprava bez učinka i izgubila je svoju djelotvornost, a tuženik dva puta koristi istu ovršnu ispravu.
4.2. Nadalje, tužitelj detaljno obrazlaže zbog čega rješenje o ispravku Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj I-1250/96-6 od 17. svibnja 2013. smatra nevaljanim te ističe da ono nije ovršna isprava i nije steklo svojstvo ovršnosti, iako je snabdjeveno klauzulom pravomoćnosti. Smatra da je postupak po prijedlogu za ukidanje potvrde pravomoćnosti predstavlja prethodno pitanje i u slučaju da prijedlog bude prihvaćen, predmetna ovrha je nedopuštena. Isto tako navodi da je Općinski sud u Čakovcu ispravljao rješenje poslovni broj I-1250/95 od 28. kolovoza 1995., a sporno rješenje o osiguranju nosi datum 23. kolovoza 1995.
4.3. Također, tužitelj ističe da postoje razlike u deskripciji nekretnina i njihovih površina i kulture objekata između nekretnina opisanih u Sporazumu i rješenju o ovrsi o čemu se prvostupanjski sud nije očitovao.
4.4. Tužitelj smatra i da je nastupila zastara potraživanja (članak 50. stavak 1. točka 11. Ovršnog zakona).
5. Odgovor na žalbu nije podnesen.
6. Žalba nije osnovana.
7. Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.) u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud je utvrdio da je pobijana presuda pravilna i na zakonu osnovana.
8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za proglašenje nedopuštenom ovrhe u ovršnom predmetu Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-8/2020.
9. Iz sadržaja zaključka Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-8/2020-5 od 12. veljače 2020. (str. 300. spisa) i rješenja Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Ovr-8/2020-16 od 8. veljače 2021. proizlazi da je tužitelj upućen na parnicu zbog razloga iz članka 50. stavka 1. točke 7. i točke 11. Ovršnog zakona.
10. Tužitelj u žalbi protiv rješenja ovrsi nije iznosio razlog da bi tražbina, eventualno, prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka (razlog iz članka 50. stavka 1. točke 9. Ovršnog zakona), niti je iz tog razloga upućen na parnicu, pa opravdano prvostupanjski sud nije izvodio dokaze u ovom postupku radi utvrđenja takve činjenice.
11. Neovisno o tome, postojanje tražbine utvrđeno je u ovršnoj ispravi na temelju koje je određena ovrha, a eventualni prigovor da tražbina označena u rješenju ovrsi ne proizlazi iz ovršne isprave (zbog pogrešno označene valute), kao i prigovor da postoje razlike u opisu nekretnina u Sporazumu i rješenju o ovrsi, mogli bi eventualno predstavljati razlog nepostojanja materijalno pravne pretpostavke za donošenje rješenja o ovrsi, a koji razlog se ne tiče slučajeva u kojima je prvostupanjski sud dužan ovršenika uputiti na parnicu, nego postupiti u skladu s člankom 51. Ovršnog zakona.
12. Isto vrijedi i u odnosu na žalbene navode da je ovršna isprava bez učinka odnosno izgubila svoju djelotvornost (razlog iz članka 50. stavka 1. točke 3. Ovršnog zakona) odnosno da je tako već utvrdio Županijski sud u Varaždinu, da rješenje o ispravku nije ovršna isprava i nema svojstvo ovršnosti (razlog iz članka 50. stavka 1. točaka 1. i 2. Ovršnog zakona) te da je protekao rok u kojemu se može tražiti ovrha (razlog iz članka 50. stavka 1. točke 5. Ovršnog zakona).
13. U odnosu na žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona (koji u biti predstavlja prigovor nedostatka aktivne ili pasivne legitimacije stranaka u ovršnom postupku), valja istaknuti da je odredbom članka 32. Ovršnog zakona propisano kako se ovrha određuje na prijedlog i u korist osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao vjerovnik, ako ona javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom dokaže da je tražbina na nju prenesena ili da je na nju na drugi način prešla. Ako se prijenos ne može dokazati na taj način, prijenos tražbine dokazuje se pravomoćnom odlukom donesenom u parničnom postupku (stavak 1.), a ta se odredba na odgovarajući se način primjenjuje i na ovrhu protiv osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao dužnik (stavak 2.).
14. Vjerovnik iz ovršne isprave Međimurska banka d.d. Čakovec je pripojena tuženiku na kojeg su prešla sva njena prava i obveze, što između stranka nije sporno te je u korist tuženika, kao univerzalnog pravnog sljednika bilo moguće odrediti ovrhu.
15. Člankom 83. Ovršnog zakona je predviđeno da ako se promijeni osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik nekretnine nakon što je ovrhovoditelj na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo ili koje drugo pravo koje ga ovlašćuje da namiri određenu tražbinu njezinom prodajom, ovrhovoditelj ima pravo, na temelju ovršne isprave protiv osobe koja je bila vlasnik nekretnine u vrijeme kad je stekao to pravo i izvatka iz zemljišne knjige kojim se dokazuje prijenos vlasništva s prijašnjeg vlasnika na novog vlasnika, zatražiti ovrhu izravno protiv novog vlasnika radi naplate osigurane tražbine.
16. U konkretnom predmetu, tuženik je na nekretnini upisom u zemljišnu knjigu stekao založno pravo, a tužitelj je novi vlasnik te nekretnine koju je stekao pravnim poslom. Zbog toga u smislu navedene odredbe članka 83. Ovršnog zakona ima pasivnu legitimaciju i protiv njega je moguće voditi ovršni postupak, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio kako nije osnovan žalbeni razlog iz članka 50. stavka 1. točke 7. Ovršnog zakona, odnosno da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu na temelju ovršne isprave ili da nije ovlašten na temelju nje tražiti ovrhu protiv ovršenika.
17. Također, kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi (članak 222. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.). Međutim, zastarjela tražbina kamata i drugih povremenih davanja ne može se namiriti ni iz opterećene stvari (stavak 2. članka 222. Zakona o obveznim odnosima).
18. U smislu navedene odredbe Zakona o obveznim odnosima, a budući da je tuženik zahtijevao namirenje glavnice, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da konkretna ovrha nije nedopuštena zbog nastupanja zastare i utvrdio da ne postoji razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom predviđen odredbom članka 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona.
19. Slijedom navedenog, razlozima žalbe žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost pobijane presude, pa je valjalo na temelju odredbe članka 368. stavka 1. Zakona o parničnom postupku, presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
Zagreb, 15. travnja 2025.
Predsjednik vijeća
Mario Vukelić
