REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-116/2025-2

Poslovni broj: Gž-117/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Lončarević Latković, odvjetnici iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1497/2019-39 od 19. svibnja 2023., ispravljene rješenjem poslovni broj: P-1497/2019-45 od 10. prosinca 2024. i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1497/2019-40 od 19. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1497/2019-39 od 19. svibnja 2023., ispravljena rješenjem poslovni broj: P-1497/2019-45 od 10. prosinca 2024.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj: P-1497/2019-40 od 19. svibnja 2023.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I/ Utvrđuju se ništetnim odredbe čl.1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 528 50- 3897160 sklopljenoga dana 29.01.2007. između tužitelja: VP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], potvrđen (solemniziran) od strane javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem OU-210/07 dana 31.01.2007. godine, koje ne proizvode pravni učinak u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorene obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke banke, kao i u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535 [adresa], da tužitelju: VP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s naslova povrata pretplaćenog iznosa kamate isplati iznos od 941,00 euro / 7.089,96 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 6,32 eura / 47,62 kn od 22.11. 2007. god.,

- na iznos od 6,32 eura / 47,62 kn od 08.12. 2007. god.,

- na iznos od 6,32 eura / 47,62 kn od 26.01.2008. god.,

- na iznos od 6,32 eura/ 47,62 kn od 16.02.2008. god.,

- na iznos od 6,32 eura / 47,62 kn od 26.03.2008. god.,

- na iznos od 6,32 eura/ 47,62 kn od 16.04.2008. god.,

- na iznos od 9,59 eura/ 72,28 kn od 13.05. 2008. god.,

- na iznos od 9,59 eura/ 72,28 kn od 17.06.2008. god.,

- na iznos od 9,59 eura/ 72,28 kn od 18.07.2008. god.,

- na iznos od 9,59 eura/ 72,28 kn od 19.08. 2008. god.,

- na iznos od 9,59 eura/ 72,28 kn od 11.09.2008. god.,

- na iznos od 9,59 eura / 72,28 kn od 18.10.2008. god.,

- na iznos od 9,59 eura/ 72,28 kn od 18.11. 2008. god. - na iznos od 9,59 eura / 72,28 kn od 17.12.2008. god. - na iznos od 9,59 eura/72,28 kn od 20.01.2009. god. - na iznos od 9,59 eura /72,28 kn od 17.02.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.03.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura / 111,55 kn od 21.04.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 19.05.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.06.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.07. 2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 18.08.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.09.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 16.10.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.11. 2009. god. - na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 16.12.2009. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 16.01.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.02.2010 god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 16.03.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.04.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 18.05.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 16.06.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.07.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 14.08. 2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.09.2010. god

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 16.10.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 16.11.2010. god. - na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.12.2010. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 18.01.2011. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.02.2011. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 15.03.2011. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 19.04.2011. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.05.2011. god.,

- na iznos od 14,81 eura/ 111,55 kn od 17.06.2011. god.,

- na iznos od 14,08 eura/ 106,10 kn od 16.07.2011. god.,

- na iznos od 14,08 eura/ 106,10 kn od 01.09. 2011. god.,

- na iznos od 14,08 eura/ 106,10 kn od 20.09.2011. god

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 18.10.2011. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.11. 2011. god

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.12.2011. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.01.2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 18.02.2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.03.2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.04. 2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.05.2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 19.06.2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura / 91,03 kn od 24.07. 2012. god.,

- na iznos od12,08 eura/ 91,03 kn od 17.08. 2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 18.09.2012. god

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 18.10.2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.11.2012. god

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 18.12.2012. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 18.01.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 19.02.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 19.03.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 18.04.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.05.2013. god

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 28.06.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 17.07.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 29.08. 2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 28.09.2013. god

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 01.11.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura / 91,03 kn od 01.12. 2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 28.12.2013. god.,

- na iznos od 12,08 eura/ 91,03 kn od 01.02.2014. god.,

- na iznos od 12,06 eura/ 90,90 kn od 01.03.2014.god., računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. god. po stopi od 15 % godišnje, od 01.8.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena,od 01.08.2015. pa po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022.godine, a od 01.01.2023. godine do isplate u visini stope određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535 [adresa], da tužitelju: VP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], s naslova povrata pretplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu isplati iznos od 3.516,29 eura / 26.493,50 kuna zajedno sa zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

- na iznos od 2,09 eura/ 15,75 kn od 26.01.2008. god.,

- na iznos od 5,41 eura/ 40,75 kn od 26.03.2008. god.,

- na iznos od 2,36 eura/ 17,75 kn od 16.04.2008. god.,

- na iznos od 7,18 eura/ 54,09 kn od 18.10.2008. god.,

- na iznos od 8,64 eura/ 65,09 kn od 18.11. 2008. god. - na iznos od 0,54 eura/ 4,09 kn od 17.12.2008. god. - na iznos od 19,39 eura/ 146,09 kn od 20.01.2009. god. - na iznos od 20,85 eura/ 157,09 kn od 17.02.2009. god.,

- na iznos od 14,71 eura/ 110,82 kn od 17.03.2009. god.,

- na iznos od 15,24 eura/ 114,82 kn od 21.04.2009. god.,

- na iznos od 17,10 eura/ 128,82 kn od 19.05.2009. god.,

- na iznos od 12,72 eura/ 95,82 kn od 17.06.2009. god.,

- na iznos od 14,31 eura/ 107,82 kn od 17.07. 2009. god.,

- na iznos od 11,79 eura/ 88,82 kn od 18.08.2009. god.,

- na iznos od 13,78 eura/ 103,82 kn od 17.09.2009. god.,

- na iznos od 11,79 eura/ 88,82 kn od 16.10.2009. god.,

- na iznos od 14,18 eura/ 106,82 kn od 17.11. 2009. god. - na iznos od 13,78 eura/ 103,82 kn od 16.12.2009. god.,

- na iznos od 18,82 eura/ 141,82 kn od 16.01.2010. god.,

- na iznos od 21,52 eura/ 162,15 kn od 17.02.2010 god.,

- na iznos od 21,61 eura/ 162,82 kn od 16.03.2010. god.,

- na iznos od 25,46 eura/ 191,82 kn od 17.04.2010. god.,

- na iznos od 31,43 eura/ 236,82 kn od 18.05.2010. god.,

- na iznos od 32,36 eura/ 243,82 kn od 16.06.2010. god.,

- na iznos od 40,72 eura/ 306,82 kn od 17.07.2010. god.,

- na iznos od 38,20 eura/ 287,82 kn od 14.08. 2010. god.,

- na iznos od 51,47 eura/ 387,82 kn od 17.09.2010. god

- na iznos od 46,03 eura/ 346,82 kn od 16.10.2010. god.,

- na iznos od 47,89 eura/ 360,82 kn od 16.11.2010. god. - na iznos od 61,16 eura/ 460,82 kn od 17.12.2010. god.,

- na iznos od 58,24 eura/ 438,82 kn od 18.01.2011. god.,

- na iznos od 54,39 eura/ 409,82 kn od 17.02.2011. god.,

- na iznos od 60,76 eura/ 457,82 kn od 15.03.2011. god.,

- na iznos od 57,31 eura/ 431,82 kn od 19.04.2011. god.,

- na iznos od 63,28 eura/ 476,82 kn od 17.05.2011. god.,

- na iznos od 75,23 eura/ 566,82 kn od 17.06.2011. god.,

- na iznos od 91,48 eura/ 689,27 kn od 16.07.2011. god.,

- na iznos od 87,37 eura/ 658,27 kn od 01.09. 2011. god.,

- na iznos od 81,53 eura/ 614,27 kn od 20.09.2011. god

- na iznos od 72,51 eura/ 546,34 kn od 18.10.2011. god.,

- na iznos od 71,85 eura/ 541,34 kn od 17.11. 2011. god

- na iznos od 75,96 eura/ 572,34 kn od 17.12.2011. god.,

- na iznos od 81,94 eura/ 617,34 kn od 17.01.2012. god.,

- na iznos od 84,19 eura/ 634,34 kn od 18.02.2012. god.,

- na iznos od 81,27 eura/ 612,34 kn od 17.03.2012. god.,

- na iznos od 81,27 eura/ 612,34 kn od 17.04. 2012. god.,

- na iznos od 82,60 eura/ 622,34 kn od 17.05.2012. god.,

- na iznos od 84,59 eura/ 637,34 kn od 19.06.2012. god.,

- na iznos od 82,73 eura/ 623,34 kn od 24.07. 2012. god.,

- na iznos od 81,27 eura/ 612,34 kn od 17.08. 2012. god.,

- na iznos od 75,30 eura/ 567,34 kn od 18.09.2012. god

- na iznos od 80,61 eura/ 607,34 kn od 18.10.2012. god.,

- na iznos od 86,58 eura/ 625,34 kn od 17.11.2012. god

- na iznos od 80,61 eura/ 607,34 kn od 18.12.2012. god.,

- na iznos od 75,96 eura/ 572,34 kn od 18.01.2013. god.,

- na iznos od 78,35 eura/ 590,34 kn od 19.02.2013. god.,

- na iznos od 77,95 eura/ 587,34 kn od 19.03.2013. god.,

- na iznos od 82,73 eura/ 623,34 kn od 18.04.2013. god.,

- na iznos od 72,64 eura/ 547,34 kn od 17.05.2013. god.,

- na iznos od 75,56 eura/ 569,34 kn od 28.06.2013. god.,

- na iznos od 74,64 eura/ 562,34 kn od 17.07.2013. god.,

- na iznos od 76,63 eura/ 577,34 kn od 29.08. 2013. god.,

- na iznos od 79,81 eura/ 601,34 kn od 28.09.2013. god

- na iznos od 78,75 eura/ 593,34 kn od 01.11.2013. god.,

- na iznos od 80,21 eura/ 604,34 kn od 01.12. 2013. god.,

- na iznos od 82,20 eura/ 619,34 kn od 28.12.2013. god.,

- na iznos od 76,23 eura/ 574,34 kn od 01.02.2014. god.,

- na iznos od 32,81 eura/ 247,18 kn od 01.03.2014. god, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31.07.2008. god. po stopi od 15 % godišnje, od 01.8.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2023., a od 01.01.2023. godine do isplate u visini stope određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, [adresa], da tužitelju: VP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.942,78 eur/14.637,86 kn,sa zateznim kamatama tekućim od dana 19.svibnja 2023.godine do isplate, u visini stope određene uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.“

2. Rješenjem suda prvog stupnja o ispravku pobijane presude (a koje nije bilo predmetom žalbenog pobijanja stranaka) riješeno je:

„I. Ispravlja se Presuda Općinskog suda u Osijeku, broj: P-1497/2019-39 od 19. svibnja 2023., u točki III. izreke, tako da umjesto: "- na iznos od 86,58 eura / 625,34 kn od 17.11.2012. god.", ima pisati " na iznos od 83,00 eura / 625,34 kn od 17.11.2012. god " ,

II. U ostalom dijelu presuda i rješenje Općinskog suda u Osijeku broj P 1497/2019-39 od 19. svibnja 2023. ostaju neizmijenjeni.“

3. Pobijanim (dopunskim) rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu presude dana 19. svibnja 2023. godine u iznosu od 99,54 €

(devedesetdeveteuraipedesetčetiricenta)/750,00 kn (sedamstopedesetkuna), u roku od 15 dana.“

4. Protiv navedene presude i (dopunskog) rješenja (kojim je tužitelju dosuđen trošak zastupanja na ročištu za objavu presude) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog „svih zakonom predviđenih razloga“. U žalbi, u bitnomu, navodi: da mu je u ovomu postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost budući je prvostupanjski sud neke od njegovih dokaza odnosno dokazne prijedloge zanemario, a ako ih je i proveo za njih ne daje nikakve razloge; da je u okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 502. c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 6/24, dalje: ZPP) jer se ona ne može primijeniti na ovaj predmet; da obrazloženje pobijane presude ne sadrži sve ono što bi u skladu sa odredbom članka 338. stavka 4. ZPP trebalo sadržavati; da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobni proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima; da su osporene ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu bila jasne i razumljive i o njima se pojedinačno pregovaralo pa, posljedično tomu, nisu ništetne, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud; da se utvrđenja iz tzv. kolektivnog spora ne mogu primijeniti u okolnostima konkretnog slučaja jer su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, a da je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske naveo da nije isključeno da su banke u pojedinačnim slučajevima predmetne odredbe koristile u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, ali da to nije predmet ispitivanja u postupku kolektivne tužbe imajući u vidu njen apstraktni i preventivni karakter; da su, s tim u svezi, sve činjenice koje su stranke iznijele i svi dokazi koje su predložili relevantni za odluku u sporu, a prvostupanjski sud je trebao obrazložiti razlog zbog kojih su te činjenice i dokazi irelevantni; da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbe članka 96. stavka 1. i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje ZZP/07) odnosno članka 81. stavka 1. i članka 84. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/93), odnosno Direktivu 93/13/EZ, utvrdio bi kako u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu potrošača; da ustraje i na prigovoru zastare, a smatra i da je pogrešno primijenjena odredba članka 326. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO); da je u ovomu postupku pogrešno primijenjena odredba članka 1115. ZOO; da prigovara i odluci o troškovima postupka jer bez obzira što je zahtjev tužiteljice trebalo odbiti kao neosnovan i posljedično tomu odbiti, kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova postupka, prvostupanjski sud je tužiteljici za sve radnje u postupku priznao pravo na troškove postupka uzimljući u obzir vrijednost boda od 15,00 kuna, iako su izmjene i dopune odvjetničke tarife stupile na snagu tek 5. studenoga 2022.; da sud prvog stupnja ne precizira koja to četiri obrazložena podneska dosuđuje tužitelju i da ti podnesci nisu bili nužni za vođenje postupka; da je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju puni trošak sudske pristojbe za presudu, međutim, ako je tužitelj istu platio u polovini iznosa u roku od 3 dana, može imati pravo samo na naknadu onog iznosa kojeg je stvarno platio, a ne dvostruko većeg iznosa; da tuženik ujedno pobija (dopunsko) rješenje prvostupanjskog suda kojim se tužitelju dosuđuje trošak pristupa na ročište za objavu presude, jer taj trošak nije nužan za vođenje postupka sukladno članku 155. u vezi s člankom 335. ZPP.

4.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

6. Na žalbu nije odgovoreno.

7. Žalba tuženika nije osnovana.

8. Ispitujući pobijanu presudu i (dopunsko) rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i (dopunsko) rješenje zakoniti i pravilni.

9. Prije svega, u ovomu postupku, obzirom na žalbene navode tuženika, valja istaknuti da tuženiku nije povrijeđeno pravo na pošteno suđenje i pravo „na jednakost oružja“, uzimljući u obzir da prvostupanjska presuda i (dopunsko) rješenje nisu doneseni kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama, da je na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, u prvostupanjskom postupku proveden dokaz saslušanjem tužitelja kojeg je upravo (i) tuženik bio predložio u ovomu pojedinačnom potrošačkom sporu i da, u bitnomu, sadrži razborite i objektivne razloge pa se, posljedično tomu, ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanja na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“

- Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav) i povredu prava na jednakost oružja.

9.1. Povratno, pobijana presuda i (dopunsko) rješenje sadrže u svemu pravilne razloge (članak 338. stavak 4. ZPP), a time što nisu prihvaćeni određeni dokazni prijedlozi tuženika (saslušanje javnog bilježnika Mirjane Borić, koja je solemnizirala predmetni Ugovor o kreditu) nije povrijeđeno njegovo pravo na pošteno suđenje već to za posljedicu može imati pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a što u konkretnomu predmetu nije slučaj, sve imajući pri tomu u vidu da već postoji ujednačeno pravno shvaćanje redovnih sudova i Ustavnog suda Republike Hrvatske o tomu da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako, primjerice i u rješenju Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.) pa je stoga i dokazni prijedlog tuženika da se kao svjedok sasluša i javni bilježnik Mirjana Borić i po shvaćanju i ovog drugostupanjskog suda, neosnovan. Posljedično tomu, valja istaknuti i da se tuženik u žalbi neosnovano poziva na pravna shvaćanja Ustavnog suda Republike Hrvatske izražena u Odlukama poslovni broj: U- III-5038/2015 od 12. srpnja 2018., U-III-3874/2008 od 4. travnja 2012. i U-III-4150/2010 od 12. siječnja 2015., jer su ta pravna shvaćanja izražena u odnosu na nešto drugačija činjenično pravna utvrđenja.

9.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP obzirom da su u pobijanoj presudi i (dopunskom) rješenju navedeni dovoljno jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude i rješenja nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda i (dopunsko) rješenje nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njihova zakonitost i pravilnost.

9.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članka 338. stavka 4. ZPP jer je prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude i (dopunskog) rješenja u dovoljnoj mjeri sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, kao činjenica koje je utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnio se je i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka pa je i u tom dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

9.4. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio ni relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe 502.a i c ZPP na koju žalitelj ukazuje, jer je navedenom odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnomu slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da tužitelj u ovomu postupku ima status potrošača i da se u konkretnomu slučaju radi o potrošačkom kreditu pa da se posljedično tomu ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP.

9.5. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

10. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

11. U ovomu postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

12. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela ugovornih odredbi, Ugovora o kreditu broj: 528 50-3897160, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 29. siječnja 2007. i solemniziranog kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka 31. siječnja 2007. pod poslovnim brojem:

OU-210/07 i to u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke – tuženika i valutna klauzula u švicarskim francima te, posljedično tomu, njegov zahtjev za isplatu iznosa od 941,00 euro i 3.516,29 eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom i to sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je te iznose tuženik stekao bez osnove budući je u utuženom razdoblju, ove iznose naplatio od tužitelja temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a što je utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

13. U ovomu postupku nije sporno da je između stranaka u postupku 29. siječnja 2007. sklopljen Ugovoru o kreditu broj: 528 50-3897160, solemniziran 31. siječnja 2007. kod javnog bilježnika Mirjane Borić iz Osijeka pod poslovnim brojem: OU-210/07, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 24.175,62 švicarska franka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, da je odredbom članka 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema Odluci o kamatnim stopama kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20 % godišnje i da je navedenu kreditnu obvezu, uz ugovorenu valutnu klauzulu, tužitelj ispunio (vratio kredit).

14. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i, posljedično tomu ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženih novčanih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (članak 1111. i članak 1115. ZOO), sve obzirom i na činjenicu da je tužiteljica u cijelosti ispunila svoju ugovornu obvezu (otplatila kredit). Sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik.

15. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao osnovan prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva tužitelja proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u navedenim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača na koja se pravna shvaćanja tužitelj i poziva, kao i u postupku provedenih dokaza (sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i saslušanja tužitelja kao parnične stranke) pa, posljedično tomu, zaključuje da su u konkretnomu slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prigodom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni pa je, posljedično tomu, prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Shodno tomu, a cijeneći i sadržaj odredbi odredbe članka 502.c ZPP iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetne i da posljedično tomu, tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO. Pri tomu je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare zaključujući da je u konkretnomu slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare (članak 241. ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe dakle, u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014. prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 odnosno 14. lipnja 2018. prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017, a obzirom da je u konkretnomu slučaju tužba podnesena 7. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO, to da nije nastupila zastara ove novčane tražbine tužitelja.

16. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), a koja u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, prihvaća u cijelosti i ovaj drugostupanjski sud jer je za to prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

16.1. Prije svega, u odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u dijelovima kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 528-50-3897160, sklopljenog između tuženika, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita 29. siječnja 2007., utemeljenim na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

16.2. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16.3. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik, iako je pri tomu i sam utvrdio ništetnost navedenih ugovornih odredbi i u ovomu konkretnom slučaju.

16.4. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i navedene odredbe članka 118. ZZP vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev - 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

16.5. Pri tomu, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena o promjenjiva kamatna stopa, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u svojim odlukama poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

16.6. Osim toga, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojima ističe da se pravna shvaćanja iz navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ne može primijeniti u konkretnomu slučaju obzirom da je tužitelj u cijelosti otplatio svoju kreditnu obvezu, valja istaknuti da je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. jasno izrazio pravno shvaćanje da tužitelju pripada pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi ugovora o kreditu i za slučaj da je kredit otplatio.

16.7. Pri tomu u odnosu na žalbene navode žalitelja valja istaknuti da u okolnostima konkretnog slučaja na pravni odnos stranaka u postupku nisu primjenjive ni odredbe ZID ZPK/15 budući je u konkretnomu slučaju kreditna obveza tužitelja ispunjena prije stupanja na snagu ovog Zakona.

16.8. U konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud pa je i u ovomu dijelu žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

17. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa, pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i ugovorenom valutnom klauzulom od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tomu te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan platiti tužitelju, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

17.1. Prvostupanjski sud je, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, pravilno zaključio da je u konkretnomu slučaju tuženik nepošten stjecatelj i da je, kao takav na ovaj primljeni iznos stečen bez osnove dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja (članak 1115. ZOO), a kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud jer je već u trenutku sklapanja navedenog Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene i posljedično tomu ništetne i da mu sve ono što temeljem tako ugovorenih odredbi bude primio ne pripada.

17.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, u postupku provedeno financijsko vještačenje pravilno je provedeno na način da je primijenjen početni tečaj i stopa koja je bila početno ugovorena između stranaka jer je ista rezultat njihove volje prigodom sklapanja Ugovora pa je žalba tuženika i u tomu dijelu neosnovana.

18. U odnosu na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tomu dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018.), zbog čega iz ovog razloga, u konkretnomu slučaju, zastara nije nastupila jer od tada pa do podnošenja tužbe u ovom postupku 7. lipnja 2019. nije protekao zastarni rok od 5 godina, a u kojem roku zastarijeva ova novčana tražbina (članak 225. ZOO).

18.1. Naime, pri takvom shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tomu što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer, u protivnomu, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

18.2. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

18.3. Slijedom navedenog i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe članka 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.) pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Pri tomu, valja istaknuti i da je ovaj tuženikov prigovor zastare neosnovan i iz razloga koji se odnose na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022.

19. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu članka 154. stavka 1. u vezi članka 155. stavka 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovomu sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti tuženik u svojoj žalbi pa je stoga njegovu žalbu valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovomu dijelu.

19.1. Naime, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno primijenio materijalno pravo i kada je cjelokupne troškove zastupanja tužitelja dosudio prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura), uzimljući u obzir da je odredbom Tbr. 48. stavka 3. Tarife propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a u vrijeme kada je prvostupanjski sud u ovomu postupku odlučivao o zahtjevu za naknadu troškova postupka već je bila u primjeni Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 126/22) prema kojoj je vrijednost boda (Tbr. 50. Tarife) iznosila 15,00 kuna (1,99 eura) pa je žalba neosnovana i u tomu dijelu.

19.2. Pri tomu, valja istaknuti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj: Rev-562/2024-2 od 7. svibnja 2024., s tim u svezi, izrazio slijedeće pravno shvaćanje: „Kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22) 5. studenog 2022. kojom je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15,00 kuna (1,99 eura), valja primijeniti tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15,00 kuna (1,99 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022., a ne prema vrijednosti boda od 10,00 kuna (1,33 eura).“

19.3. Osim toga, sud prvog stupnja je tužitelju pravilno dosudio trošak sastava četiri podneska, uzimljući u obzir da je taj trošak, suprotno žalbenim navodima žalitelja, bio potreban za vođenje postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP.

19.4. U odnosu na žalbene navode žalitelja da ako je tužitelj platio sudsku pristojbu u polovini iznosa u roku 3 dana, može imati pravo na naknadu samo onog iznosa kojeg je stvarno platio, a ne dvostruko većeg iznosa, valja istaknuti da je plaćanje polovice pristojbe privilegij, dakle, nešto što stranka može, ali ne mora, a iz sadržaja spisa ne proizlazi da je tužitelj „iskoristio“ tu zakonom propisanu povlasticu pa je žalba tuženika neosnovana i u tomu dijelu (u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP).

20. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

21. Nadalje, u odnosu na žalbene navode tuženika da tužitelju ne pripada trošak dosuđen pobijanim (dopunskim) rješenjem za pristup na ročište za objavu presude od 19. svibnja 2023., valja istaknuti da se radi o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici. Pravno shvaćanje da stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude pripada pravo na trošak pristupa na to ročište zauzeto je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revr-580/05 od 14. prosinca 2005. pa je žalba neosnovana i u tomu dijelu.

22. Slijedom navedenog, valjalo je i žalbu tuženika protiv (dopunskog) rješenja u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovoga rješenja.

23. Kako je žalba neosnovana, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom II ovoga rješenja.

U Puli – Pola 15. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan