Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-1734/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda mr. sc. Mirjane Juričić, predsjednice vijeća, Blanše Turić i Lidije Rostaš, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja A. d.o.o., M., zastupanog po opunomoćeniku Đ. P., odvjetniku u R., protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1286/2022-8 od 17. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj 9. studenoga 2023.
p r e s u d i o j e
- Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: 5 UsI-1286/2022-8 od 17. veljače 2023.
- Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Rijeci, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/22-01/167, urbroj: 513-04-22-2 od 16. rujna 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda R., klasa: UP/I-471-02/22-01/12, urbroj: 513-07-08/22-1 od 2. ožujka 2022. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 16. rujna 2022. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 2. ožujka 2022. kojim je tužitelju za razdoblje od 1. lipnja 2016. do 31. prosinca 2016. utvrđen manje obračunati porez na dobit u iznosu od 108.318,74 kn i kamate u iznosu od 29.135,23 kn te je naloženo tužitelju da uplati navedenu poreznu obvezu i kamate i da nakon izvršenih uplata provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama koja se odnose na povećanje porezne osnovice.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. U bitnome ističe da je prvostupanjski sud počinio povredu pravila postupka koja se, u prvom redu, manifestira kroz povredu temeljnih načela pravila upravnog postupka. Navodi da je tuženik, sukladno Zakonu o općem upravnom postupku i članku 6. i 10. Općeg poreznog zakona, bio dužan u postupku utvrditi pravo stanje stvari i u tu svrhu utvrditi sve činjenice relevantne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, što je propustio učiniti. Ističe da je tijekom postupka dokazao da je svoje poslovanje započeo 2016. godine, na način da je osigurao osnovna sredstva proizvodnje u obliku nekretnine odnosno ugostiteljskog objekta. Ugostiteljsku djelatnost počeo je obavljati 23. travnja 2016. kada je u poslovni prostor ušao temeljem Ugovora o zakupu, a do dana 8. prosinca 2016. stekao je pravo vlasništva na toj nekretnini pa je zbog toga morao investirati iznos od cca 2.160.000,00 kn, dok je prije toga za adaptaciju prostora odnosno za prilagodbu obavljanja djelatnosti potrošio cca 450.000,00 kn, a za nabavku opreme daljnji iznos od cca 150.000,00 kn. Nadalje ističe da je započeo obavljati ugostiteljsku djelatnost zapošljavanjem radnika tijekom sezone 2016. temeljem ugovora na određeno, a koji ugovori su istekli krajem godine i završetkom sezone. Navodi da je i prije predsezone u 2017. zaposlio sedam radnika, a 2018. pet radnika, u svakom slučaju više nego 2016. godine. Smatra kako je uvidom u cjelokupni spis razvidno da je dokazao da je sukladno svim relevantnim odredbama primijenio poreznu olakšicu za reinvestiranu dobit, da nije imao ostvareni gubitak u prethodnom razdoblju, da je obavio upis reinvestirane dobiti u korist temeljnog kapitala kod trgovačkog suda, da naknadno nije smanjivao tako uvećani temeljni kapital nakon upisa njegovog povećanja na temelju reinvestirane dobiti te da je u naredne dvije godine zaposlio veći broj radnika. Smatra da je pogrešna primjena materijalnog prava razvidna i kod odbijanja prigovora zastare te ustraje na tvrdnji da je dan od kojeg se računa zastara u ovoj upravnoj stvari 1. siječnja 2017., a prvostupanjsko porezno rješenje od 2. ožujka 2022. doneseno je nakon proteka zastarnog roka od tri godine. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da ukine osporavanu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje. Tužitelj također potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na razloge ništavosti po službenoj dužnosti, sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava.
7. Iz podataka spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je prvostupanjski sud održao raspravu te je strankama u skladu sa člankom 6. ZUS-a, omogućio da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu tuženika i u sudskom spisu pa je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da je kod tužitelja obavljen porezni nadzor poreza na dobit za razdoblje od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. o čemu je 16. prosinca 2021. sastavljen Zapisnik. Prvostupanjski sud je prihvatio utvrđenja poreznih tijela da tužitelj nije ispunio uvjete za umanjenje porezne osnovice za 2016. u iznosu od 541.593,71 kn, temeljem reinvestirane dobiti jer nije ispunio uvjete propisane člankom 6. stavkom 5. i stavkom 7. Zakona o porezu na dobit ("Narodne novine", broj: 177/04., 90/05., 57/06., 80/10., 146/08., 22/12., 148/13., 143/14. i 50/16. – dalje: Zakon) i člankom 12.a stavkom 9. točkom 2. Pravilnika o porezu na dobit ("Narodne novine", broj: 95/05., 133/07., 156/08., 149/09., 123/10., 137/11., 61/12., 146/12., 160/13., 12/14., 157/14., 137/15. i 115/16. – dalje: Pravilnik).
9. Prema odredbi članka 6. stavka 5. Zakona, reinvestiranom dobiti smatra se ostvarena dobit poreznog razdoblja iskorištena za povećanje temeljenog kapitala sukladno posebnim propisima, koja je jednaka iznosu izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu s ciljem očuvanja postojećih radnih mjesta i za koju se rashodi u cijelosti utvrđuju kao porezno priznati u skladu s odredbama ovoga Zakona. Odredbom članka 6. stavka 7. navedenog Zakona propisano je da je porezni obveznik, koji je izvršio investiranje dobiti, dužan zadržati broj radnika utvrđenih na početku poreznog razdoblja za koje iskazuje umanjenje porezne osnovice temeljem reinvestirane dobiti i to najmanje dvije godine. Prema odredbi članka 12.a stavka 9. točke 2. Pravilnika umanjenje porezne osnovice za reinvestiranu dobit neće se priznati ako porezni obveznik naknadno smanji broj radnika s kojima ima sklopljene pravovaljane ugovore o radu na određeno i neodređeno vrijeme sukladno propisima kojima se uređuju radni odnosi, a prije isteka roka iz članka 6. stavka 7. Zakona, odnosno dvije godine od reinvestiranja.
10. Slijedom navedenih odredbi, osnovano prvostupanjski sud i tuženik navode da je reinvestirana dobit porezna olakšica kojoj je cilj potaknuti investiranje i spriječiti otpuštanje radnika odnosno očuvati radna mjesta. U provedenom postupku, utvrđeno je da tužitelj tijekom 2016. nije imao većih investiranja u imovinu odnosno da je iznos izvršenih investicija u dugotrajnu imovinu manji od iznosa za koji je tužitelj po osnovi reinvestirane dobiti umanjio poreznu osnovicu i da nije zadržao broj radnika koji su kod njega bili zaposleni tijekom 2016., zbog čega je ocijenjeno da tužitelj nije zadovoljio uvjete za priznavanje navedene porezne olakšice.
11. Slijedom svega navedenog, ne mogu se ocijeniti osnovanim žalbeni navodi jer tužitelj korištenje porezne olakšice odnosno reinvestirane dobiti nije koristio sukladno ciljevima i svrsi propisanim odredbama Zakona i Pravilnika.
12. Nadalje, ne nalazi se osnovanim ni žalbeni navod tužitelja da je u konkretnom slučaju nastupila zastara prava na utvrđivanje porezne obveze koja je počela teći 1. siječnja 2018. istekom godine u kojoj je trebalo utvrditi obvezu poreza na dobit za 2016. S obzirom da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje 2. ožujka 2022. proizlazi da je doneseno unutar zastarnog roka iz članka 108. stavka 1. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj: 115/16., 106/18., 121/19., 32/20, 42/20.).
13. Slijedom navedenog, navodi žalbe ne mogu se ocijeniti osnovanim zbog čega je trebalo temeljem članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci presude.
14. Tužitelj jer nije uspio sa žalbom nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem članka 79. stavaka 4. ZUS-a.
U Zagrebu, 9. studenoga 2023.
Predsjednica vijeća mr. sc. Mirjana Juričić