REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1766/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Miji Kladariću, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732, zastupanoga po punomoćnicima – odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P- 46/2023-17 od 12. studenoga 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-46/2023-17 od 12. studenoga 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

i

r i j e š i o  j e

I Prihvaća se kao osnovana žalba tuženika pa se ukida presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: P-46/2023-17 od 12. studenoga 2024. u pobijanom dijelu pod točkom II. i III. izreke i predmet u tomu dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka nastalim u povodu pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011086478, od 16. ožujka 2006. solemniziranog po Javnom bilježniku Miji Vukoviću iz Slavonskog Broda, posl. br. OU-364/2006, sklopljenog između tužitelja NC iz [adresa], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], kao kreditora, a koja u dijelu odredbe članka 1. glasi “…u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 89.889,24 CHF (slovima: osamdesetdevetti sućaosamstoosamdesetdevet CHF i dvadesetčetiri C) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita.";

u dijelu članka 4. točka 4.1. :"...promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana,..."

u dijelu članka 4. točka 4.2.: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti...", "...u CHF..."

u dijelu članka 5.stavak 2. :"...u CHF, a ...po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate."

u dijelu članka 6. stavak 2.: "...u CHF, a ... po srednjem tečaju za CHF tečajne liste

Banke važeće na dan plaćanja kamate."

u dijelu članka 7., točka 7.2:" ...89.889,24 CHF (slovima: osamdesetdevettisuća osamstoosamdesetdevet CHF i dvadesetčetiri C),...plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora.";

u dijelu članka 12. točka 12.8 koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i pristaju na njihovu primjenu.

Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima, ostali akti Banke kojima je regulirano kreditiranje građana, te da prihvaćaju sve njihove izmjene i dopune, o čemu će ih Banka izvijestiti putem svojih distribucijskih kanala.";

u dijelu članka 12. toč. 12.9 koja glasi: "Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita i Založni dužnik izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te potvrđuju da ih je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF."

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. [adresa] da tužitelju NC iz [adresa], isplati iznos od 10.560,87 eura na ime razlike u iznosima anuiteta nastalih zbog korištenja ništetne odredbe Ugovora o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, te korištenja ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, koje je banka koristila prilikom izračuna visine anuiteta u odnosu na iznose anuiteta koji bi se dobili primjenom ugovorene kamatne stope po stopi od 4,30% godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice godišnje i bez primjene ništetne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, zajedno sa zateznim kamatama, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja kamata na pojedinačne iznose teče kako slijedi:

- 39,08 eura počevši od 01.09.2007 godine

- 38,38 eura počevši od 01.10.2007.

- 38,32 eura počevši od 01.11.2007.

- 38,85 eura počevši od 01.12.2007.

- 38,56 eura počevši od 01.01.2008.

- 41,39 eura počevši od 01.02.2008.

- 74,86 eura počevši od 01.03.2008.

- 76,13 eura počevši od 01.04.2008.

- 73,99 eura počevši od 01.05.2008.

- 73,51 eura počevši od 01.06.2008.

- 74,19 eura počevši od 01.07.2008.

- 72,80 eura počevši od 01.08.2008.

- 72,87 eura počevši od 01.09.2008.

- 73,66 eura počevši od 01.10.2008.

- 93,70 eura počevši od 01.11.2008.

- 75,85 eura počevši od 01.12.2008.

- 95,09 eura počevši od 01.01.2009.

- 98,52 eura počevši od 01.02.2009.

- 100,01 eura počevši od 01.03.2009.

- 95,25 eura počevši od 01.04.2009.

- 95,98 eura počevši od 01.05.2009.

- 89,77 eura počevši od 01.06.2009.

- 85,50 eura počevši od 01.11.2009.

- 90,94 eura počevši od 01.12.2009.

- 94,90 eura počevši od 01.01.2010.

- 101,28 eura počevši od 01.02.2010.

- 99,58 eura počevši od 01.03.2010.

- 107,82 eura počevši od 01.04.2010.

- 105,99 eura počevši od 01.05.2010.

- 109,73 eura počevši od 01.06.2010.

- 134,73 eura počevši od 01.07.2010.

- 129,35 eura počevši od 01.08.2010.

- 143,75 eura počevši od 01.09.2010.

- 139,07 eura počevši od 01.10.2010.

- 129,21 eura počevši od 01.11.2010.

- 129,87 eura počevši od 01.12.2010.

- 152,45 eura počevši od 01.01.2011.

- 136,83 eura počevši od 01.02.2011.

- 142,45 eura počevši od 01.03.2011.

- 134,81 eura počevši od 01.04.2011.

- 135,92 eura počevši od 01.05.2011.

- 151,98 eura počevši od 01.06.2011.

- 153,91 eura počevši od 01.07.2011.

- 179,13 eura počevši od 01.08.2011.

- 152,30 eura počevši od 01.09.2011.

- 139,22 eura počevši od 01.10.2011.

- 137,56 eura počevši od 01.11.2011.

- 136,36 eura počevši od 01.12.2011.

- 142,06 eura počevši od 01.01.2012

- 148,06 eura počevši od 01.02.2012.

- 148,47 eura počevši od 01.03.2012.

- 144,39 eura počevši od 01.04.2012.

- 146,35 eura počevši od 01.05.2012.

- 148,20 eura počevši od 01.06.2012.

- 145,17 eura počevši od 01.07.2012.

- 146,14 eura počevši od 01.08.2012.

- 144,41 eura počevši od 01.09.2012.

- 140,08 eura počevši od 01.10.2012.

- 144,57 eura počevši od 01.11.2012.

- 147,02 eura počevši od 01.12.2012.

- 146,11 eura počevši od 01.01.2013.

- 136,36 eura počevši od 01.02.2013.

- 144,59 eura počevši od 01.03.2013.

- 144,94 eura počevši od 01.04.2013.

- 141,42 eura počevši od 01.05.2013.

- 132,13 eura počevši od 01.06.2013.

- 131,84 eura počevši od 01.07.2013.

- 133,79 eura počevši od 01.08.2013.

- 137,49 eura počevši od 01.09.2013.

- 143,15 eura počevši od 01.10.2013.

- 140,16 eura počevši od 01.11.2013.

- 141,80 eura počevši od 01.12.2013.

- 143,70 eura počevši od 01.01.2014.

- 94,04 eura počevši od 01.02.2014.

- 96,30 eura počevši od 01.03.2014.

- 95,62 eura počevši od 01.04.2014.

- 92,97 eura počevši od 01.05.2014.

- 91,89 eura počevši od 01.06.2014.

- 92,18 eura počevši od 01.07.2014.

- 95,60 eura počevši od 01.08.2014.

- 98,08 eura počevši od 01.09.2014.

- 97,52 eura počevši od 01.10.2014.

- 99,90 eura počevši od 01.11.2014.

- 101,56 eura počevši od 01.12.2014.

- 100,67 eura počevši od 01.01.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.02.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.03.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.04.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.05.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.06.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.07.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.08.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.09.2015.

- 101,86 eura počevši od 01.10.2015. do isplate, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. [adresa] da tužitelju NC iz [adresa], naknadi parnične troškove u iznosu 2.176,86 eura ,zajedno sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a koja teče od 12. studenog 2024. do dana plaćanja.

IV. Odbija se tužitelj NC iz [adresa] sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 166,80 eura.“

2. Protiv navedene presude (u dijelu pod točkama I., II. i III. izreke) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je donošenjem pobijane presude povrijeđen zakon, obzirom da je presuda nerazumljiva te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, slijedom čega je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP); da je prigodom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud morao uzeti u obzir iznos preplate već utvrđen i priznat prilikom konverzije u iznosu od 2.331,75 eura te za navedeni iznos umanjiti dobivene iznose više plaćenog na ime tečajnih razlika po Ugovoru o kreditu pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj švicarskog franka bio jednak tečaju na dan isplate kredita; da kada bi tužbeni zahtjev i bio osnovan, tužitelj bi mogao potraživati samo iznos utvrđene pretplate na ime tečajnih razlika po Ugovoru o kreditu umanjen za iznos već priznat u konverziji; da bi, u suprotnomu, za iznos koji je već priznat u konverziji i koji je korišten za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u eurima koji su dospijevali nakon sklapanja Dodatka tužitelj bio dvostruko obeštećen; da Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/2015, dalje: ZID ZPK/15) vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK/15, dakle bez valjane pravne osnove; da Europski sud u odluci C-567/20 jasno ukazuje da bi stav nacionalnog suda koji bi podilazio tvrdnji o pravu potrošača na bilo kakvo dodatno obeštećenje povrh onog koji je proveden kroz mehanizam konverzije proizveo učinke suprotne zahtjevima Direktive 93/13; da je sklapanjem konverzije za potrošače nastupila potpuna restitucija kakvu su isti dobrovoljno prihvatili na temelju zakona; da tužitelj nije tražio utvrđenje ništetnim Dodatka Ugovoru o kreditu, a nisu utvrđene ništetnima niti pojedine odredbe u predmetnom Dodatku te obzirom da je tužitelj prihvatio izračun konverzije, njegove uplate (preplate) su iskorištene za ispunjenje budućih obveza te u imovini tuženika više nema imovine tužitelja koju bi stekao bez pravne osnove; da odredbe predmetnog Ugovora o kreditu vezano za promjenjivost kamatne stope i valutnu klauzulu jesu unijete na inicijativu tuženika, međutim, to ih, same po sebi, ne čini nepoštenima i protivnima načelu savjesnosti i poštenja; da je volja ugovornih strana u svakomu slučaju bila da kamatna stopa bude promjenjiva pa se, posljedično tomu, tužitelj neosnovano protivi modusu te promjenjivosti pa bi se ništetnost eventualno mogla odnositi samo na modus promjenjivosti, ali ne i na promjenjivost kamatne stope kao takve; da ako je temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati; da ugovorna odredba u ugovorima o kreditu i pripadajućim općim uvjetima poslovanja, a koja se tiče promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije niti u jednom trenutku uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana; da su u konkretnomu slučaju stranke ugovorile kamatu uz primjenu promjenjive kamatne stope koja će se obračunavati u skladu s odlukama banke pa se nalaz vještaka i pobijana presuda temelji na pogrešnoj premisi da bi kamata trebala ostati na razini početno ugovorene, fiksne; da je zastara za svaki pojedinačni novčani iznos isplaćen na ime anuiteta počela teći u trenutku kada je tuženik primio isplatu svakog pojedinog anuiteta po Ugovoru o kreditu u kojem je bila obračunata i ugovorena kamata, a ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na koju se poziva tužitelj djeluje ex tunc – od trenutka sklapanja Ugovora o kreditu; da je tuženiku pobijanom presudom povrijeđeno ustavno pravo jednakosti pred zakonom iz članka 14. stavka 2., ustavno pravo na jednakost pred sudovima iz članka 26., ustavno pravo na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. i ustavno pravo da mu se sudi prema važećim propisima iz članka 115. stavka 3. Ustava Republike Hrvatske, kao i pravo propisano odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; da je odluka o trošku nezakonita, obzirom da se temelji na presudi koja ima navedene nedostatke; da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir samo djelomični uspjeh u sporu tužitelja te je trebao primijeniti odredbu članka 154. stavka 2. ZPP.

2.1. Žalbeni je prijedlog da se ta presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se njezin (prvopostavljeni) tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati kao osnovan i istoj dosudi ukupno zatraženi parnični trošak uvećan za trošak sastava ove žalbe odnosno, podredno, da se presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe članka 359. stavka 1. ZPP.

4. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu. Ujedno zahtijeva i naknadu troškova koji se odnose na sastav njegovog odgovora na žalbu.

5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

6. Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnima dijelova ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovora o kreditu broj: 9011086478 od 16. ožujka 2006., sklopljenog između njega, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita i, posljedično tomu, isplatu onoga što je uz primjenu ništetnih ugovornih odredbi tuženik od njega neosnovano naplatio, sve sa pripadajućom zateznom kamatom i sve po pravilima o stjecanju bez osnove, utemeljen na odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 - dalje: ZZP/03) i pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.

7. U ovomu postupku nije sporno da je između tužitelja i tuženika 16. ožujka 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj: 9011086478, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor, stavio na raspolaganje tužitelju iznos od 89.889,24 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, uz redovnu kamatu od 4,30 % godišnje koja je kamatna stopa promjenjiva prema Odluci banke o kreditiranju građana, sve na rok otplate od 360 u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za švicarski franak važećim na dan plaćanja. Nesporno je i da je 9. prosinca 2015. između tužitelja i tuženika sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno Ugovor o konverziji sukladno odredbama ZID ZPK/15.

8. Sporno je, prije svega, je li sklapanjem tog Dodatka Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. (Ugovora o konverziji) postignut učinak zaštite tužitelja, kao potrošača i time otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osim toga, sporno je i je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora o kreditu broj: 9011086478 tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te, s tim u svezi, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa za koji tvrdi da je tuženik od njega naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi, po pravilima o stjecanju bez osnove. Osim toga, sporna je i osnovanost tuženikova prigovora zastare.

9. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu je zatraženo utvrđenje ništetnima dijelova ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovora o kreditu broj: 9011086478 od 16. ožujka 2006., sklopljenog između stranaka (točka I. izreke) i tuženika obvezao isplatiti tužitelju iznos od 10.560,87 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinog iznosa (točka II. izreke) te je naložio tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni mu parnični trošak u iznosu od 2.176,86 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke), dok je u preostalomu dijelu, u visini od 166,80 eura, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke), zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva tužitelja proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja tužitelj i poziva, kao i provedenih dokaza (sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja) pa, posljedično tomu, zaključuje da su u konkretnomu slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prigodom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni pa je uslijed tuženikovog postupanja suprotnog načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnog pravila obveznih odnosa, u konkretnomu slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika te je za tužitelja kao potrošača znatno povećan ukupni iznos otplate kredita. Posljedično tomu, prvostupanjski sud, nadalje zaključuje da na temelju odredbe članka 1115. u vezi odredbe članka 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove, koju je tuženiku isplatio na temelju takvih ništetnih odredbi navedenog Ugovora o kreditu, pri čemu je prvostupanjski sud, kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare, zaključujući da u konkretnomu slučaju tražbina tužiteljice temeljem odredbe članka 225. ZOO zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, ali je podnošenjem kolektivne tužbe potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu prekinuta zastara, koja je ponovno počela teći od dana pravomoćnosti presude te presude, koja je u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj stopi ugovorene kamate postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018., pa računajući od tada pa do podnošenja tužbe u ovomu postupku (11. lipnja 2019.) nije protekao navedeni zastarni rok od pet godina. Osim toga, u odnosu na prigovor tuženika u kojem navodi da tužitelj nema pravo za vođenje ove parnice jer je kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u kredit u eurima, slijedom čega da su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc pa je tako u cijelosti izmijenjena i sporna ugovorna odredba, za koju tužitelj tvrdi da je ništetna, sud prvog stupnja zaključuje da činjenica da je kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima konvertiran u kredit u eurima ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, obzirom da iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju pa stoga i tužitelj u ovomu postupku ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju, obzirom da se sklapanjem Dodatka ugovora tužitelj nije odrekao tih prava i uzimljući u obzir da sklapanjem tog Dodatka Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. (Ugovora o konverziji) nije u cijelosti podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članka 326. stavka 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Stoga u konkretnomu slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom ugovora kojim je izvršena konverzija nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka. Činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit s valutnom klauzulom u eurima i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u eurima u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi. Tužitelj se konverzijom nije odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita. Konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope. Prema tomu, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj.

9.1. Pri tomu je prvostupanjski sud zaključio i da sud nema ovlasti sam izvršiti uračunavanje iznosa preplate koji je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015. (Ugovora o konverziji) priznat tužitelju u iznosu od 15.881,88 kuna na dan 30. rujna 2015. na temelju članka 172. ZOO „kada tuženik nije predložio vještačenje na te okolnosti i bez postavljenog zahtjeva tuženika, jer sud samo odlučuje o postavljenim zahtjevima, a tuženik nesporno zahtjev u tom dijelu nije postavio (čl. 221 a ZPP-a teret dokaza je na tuženiku). Tuženik je samo na pripremnom ročištu naveo da predlaže da vještak prilikom izračuna uzme u obzir i efekt konverzije, ali nije precizirao na koji način. Također sud ne može niti odlučivati o istaknutom prigovoru zastare tužitelja jer tuženik nije dostavio dokaz kada je izvršio isplatu iznosa priznatog konverzijom – kojeg datuma je ta isplata izvršena tužitelju. U svezi navedenog ovaj sud je usvojio postavljeni zahtjev u cijelosti kao osnovan.“

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda samo djelomično zakonita i pravilna (u dijelu pod točkom I. izreke).

11. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojemu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

11.1. Uzimljući u obzir da prvostupanjska presuda nije donesena kršenjem načela kontradiktornosti i jednakosti procesnih sredstava stranaka koja strankama pružaju ujednačenu mogućnost utjecanja na tijek i rezultate postupka, ponajprije sudjelovanjem u procesnim radnjama, da je na okolnost obaviještenosti konkretnog potrošača (tužitelja), a koja nije bila utvrđivana u kolektivnom sporu, u prvostupanjskom postupku proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao parnične stranke i da, u bitnomu, sadrži razborite i objektivne razloge, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženika u dijelu pozivanja na povredu zajamčenog prava na pravično suđenje (članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ - Međunarodni ugovori broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, članak 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske – „Narodne novine“ broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14, u daljnjem tekstu: Ustav), jednakosti pred zakonom (članak 14. stavak 2. Ustava), jednakosti pred sudovima (članak 26. Ustava), prava da mu se sudi prema važećim propisima (članak 115. stavak 3. Ustava), a niti da se radi o arbitrarnoj presudi.

11.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP pa je žalba tuženika u ovomu dijelu u kojemu ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

12. Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno u dijelu pod točkom I. izreke pobijana presude u kojemu je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnima dijelova ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovora o kreditu broj: 9011086478 od 16. ožujka 2006., sklopljenog između stranaka.

13. Prije svega, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ukazuje da je pobijana presuda protivna pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020., valja istaknuti da je žalba žalitelja u ovomu dijelu neosnovana jer je u tomu rješenju izraženo pravno shvaćanje da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, ovim izraženim pravnim shvaćanjem nije isključeno, u zasebnom sudskom postupku i nakon izvršene konverzije po odredbama ZID ZPK/15, zahtijevati utvrđenje ništetnosti određenih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu (u konkretnomu slučaju odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli), sklopljenih između tužitelja, kao potrošača i banaka, kao davatelja kredita, već iz navedenog pravnog shvaćanja proizlazi da je navedeni sporazum o konverziji valjan i za slučaj kada njegovom sklapanju prethode ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu.

13.1. Pri tomu, u odnosu na žalbene navode žalitelja, valja još istaknuti i da korisnik kredita (potrošač) ne gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu sklapanjem dodatka ugovora o kreditu po pravilima ZID ZPK/15. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je ugovor u cijelosti ispunjen, a što nije slučaj kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom (tako i prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom, primjerice, u odlukama poslovni broj: Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020. i Rev-809/2019 od 21.12. 2022.). Osim toga, takvo pravno shvaćanje podudarno je i sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019., prema kojem sama činjenica da su stranke sklopile ankes ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/2015, a što je upravo slučaju u ovomu predmetu, kojim su odredbe ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom – ne znači da je tužitelj, kao korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

14. Nadalje, u odnosu na žalbene razloge tuženika, u dijelovima u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9011086478, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora 16. ožujka 2006., utemeljenim na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je članka 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14.1. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

14.2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik.

14.3. Pri tomu, u odnosu na pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti navedenih ugovornih odredbi kojima je između stranaka u postupku ugovorena o promjenjiva kamatna stopa, valja istaknuti da je takvo pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u cijelosti podudarno sa pravnim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženima u odlukama poslovni broj: Revt- 249/2014-2 od 9. travnja 2015. i poslovni broj: Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pa je i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

14.4. U odnosu, pak, na žalbene navode tuženika u dijelu u kojem prigovara zaključku suda o ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli ističući da je ugovaranje takve ugovorne odredbe dopušteno odredbom članka 22. stavka 1. ZOO, čime zapravo, sadržajno, ukazuje da su ove sporne ugovorne odredbe isključenje od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz odredbe članka 22. stavka 1. ZOO, kao dispozitivnoj odredbi koja se primjenjuje automatski (iako to izričito ne navodi), valja istaknuti da je ovaj žalbeni navod žalitelja neosnovan i da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda takav zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, nije u suprotnosti ni sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. prvostupanjski sud. Naime, predmetni ugovor o kreditu u članku 12. stavku 9. sadrži odredbu o tomu da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je u navedenoj odluci izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi EU od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 81/19) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članku 22. stavku 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnomu slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita (tužitelja) i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tomu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa posljedično tome valja zaključiti da je žalba tuženika neosnovana i u ovomu dijelu.

14.5. Naime, u konkretnom se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

15. U odnosu na žalbene navode žalitelja koji se odnose na sklapanje navedenog Dodatka Ugovoru o kreditu od 9. prosinca 2015., utemeljenog na odredbama ZID ZPK/15 i posljedično tome pravu tužitelja u ovom postupku zahtijevati navedenu isplatu valja istaknuti da po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u švicarskim francima ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržan u odredbi članka 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u švicarskim francima u kredit denominiran u eure i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u švicarskim francima izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u eure, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima.

15.1. Po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, sklapanje navedenog sporazuma (Dodatka), utemeljenog na odredbama članka 19. c ZID ZPK/15, mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

15.2. Pri tome, u odnosu na žalbene navode žalitelja u dijelu u kojem ističe da su sklapanjem navedenog Dodatka otklonjene sve pravne posljedice ugovorenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, valja ukazati na odredbu članka 19.c stavka 1. točku 2. ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u švicarskim francima i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eure i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eurima i u kunama s valutnom klauzulom u eurima na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u švicarskim francima i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima pa bi posljedično tomu prigodom zaključka o tomu je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa i o tomu je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije.

15.3. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

15.4. Pri tomu, suprotno žalbenim navodima žalitelja, valja još istaknuti da prvostupanjski sud pravilno zaključuje i da se navedenim Dodatkom – aneksima ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Dodatka ne proizlazi da se prigodom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom člankom 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično, na odgovarajući način, i odredbom članka 19.e ZID ZPK/15 u kojem kao učinak konverzije nije propisan gubitak prava potrošača iz osnovnog ugovora). Dakle, u konkretnomu slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužitelj i tuženik su, suprotno žalbenim navodima žalitelja, u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tomu prethodilo. Istina, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja valja istaknuti i da nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK/15 korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i banaka, kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija, kao potrošača, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj švicarskog franka bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma utemeljenih na odredbama ZID ZPK/15 potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Posljedično tomu neosnovano je pozivanje tuženika na pravno shvaćanje Sud Europske unije u premetu poslovni broj: C-567/20.

16. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud u tomu dijelu (u dijelu u kojemu je odlučeno pod točkom I. izreke pobijane presude kojim su utvrđeni ništetni dijelovi ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovora o kreditu broj: 9011086478 od 16. ožujka 2006., sklopljenog između stranaka) na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika u tomu dijelu odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

17. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa sud prvog stupnja nije pravilno odlučio o restitucijskom zahtjevu tužitelja,

18. Naime, pravo potrošača, kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15 (Dodatak), da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli postoji u slučaju ako postoji razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u švicarskim francima ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita (prema odredbi članka 5.) u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove.

19. Povratno, iako iz prethodno navedenih razloga i ovaj sud drugog stupnja prihvaća zaključak prvostupanjskog suda o pravu tužitelja kao potrošača i korisnika kredita koji je sa tuženikom sklopio navedeni Dodatak o konverziji kredita da nakon sklapanja tog Dodatka ima pravo na povrat više preplaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obrazloženje prvostupanjskog suda pa time i zaključak o ukupnom iznosu koji je dužan isplatiti tužitelju nije moguće prihvatiti.

20. Naime, od utvrđenog iznosa preplate po osnovu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule treba odbiti iznos koji je prigodom sklapanja Dodatka priznat tužitelju (iznos od 2.331,75 eura), a što je sud prvog stupnja, zbog pogrešnog pravnog pristupa, propustio učiniti.

21. Slijedom navedenog, valjalo je u tomu dijelu (pod točkama II. i III. izreke) kao osnovanu prihvatiti žalbu tuženika i na temelju odredbe članka 370. ZPP riješiti kao izreci pod točkom I. ovog rješenja.

22. O troškovima povodom pravnog lijeka odlučit će se u konačnoj odluci (članak 166. stavak 3. ZPP).

U Puli – Pola 15. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan