REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1611/2024-2

Poslovni broj: Gž-1612/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, kao predsjednice vijeća, Miroslava Ružića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te Zorana Šarića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. VL, OIB: [osobni identifikacijski broj], 2. maloljetne UL, OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupane po ocu i zakonskom skrbniku VL i 3. LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], svi iz [adresa], koje zastupa punomoćnica Ivana Zaninović Semenov, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima ZL, Sanji Porobiji i Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnicima Odvjetničkog društva Porobija & Porobija sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10297/19-39 od 6. studenoga 2023. i dopunskog rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 10297/2019-45 od 24. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 15. travnja 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10297/19-39 od 6. studenoga 2023. u pobijanom dijelu pod točkom I, II, III i V izreke.

i

r i j e š i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10297/19-39 od 6. studenoga 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II izreke.

II Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje dopunsko rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-10297/2019-45 od 24. rujna 2024.

III Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Utvrđuje se ništetnom odredba o valutnoj klauzuli iz čl 1. st. 2. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3204294565/05 sklopljenom dana 19.5.2005. godine između tuženika Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), kao kreditora i pok. FL, kao korisnika kredita, čiji su pravni sljednici I-III tužitelji, prema kojoj odredbi je obveza vraćanja iznosa kredita vezana za švicarski franak u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

II Utvrđuje se ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz čl. 2. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3204294565/05 sklopljenom dana 19.5.2005. godine između Zagrebačke banke (OIB 92963223473), kao kreditora i pok. FL, kao korisnika kredita, čiji su pravni sljednici I-III tužitelji, prema kojoj je kamata tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta.

III Nalaže se tuženiku platiti tužiteljima iznos od 28.523,75 eura/214.912,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.06.2019. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od a od 01.01.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana. IV Tužitelji se odbijaju s tužbenim zahtjevom koji glasi: " Utvrđuje se ništetnim Ugovor o namjenskom kreditu br. 3207119229/06 sklopljenom dana 28.7.2006. između Zagrebačke banke d.d. OIB 92963223473, [adresa], kao kreditora i pok. FL, kao korisnika kredita, čiji su pravni sljednici tužitelji VL, OIB [osobni identifikacijski broj], mlt. UL, OIB [osobni identifikacijski broj] i mlt. LL, OIB [osobni identifikacijski broj], obje zastupane po zakonskom skrbniku, ocu VL, svi iz [adresa], slijedom ništetnih odredbi ugovora o cijeni kredita kao bitnih sastojaka ugovora bez kojih ugovor ne može opstati, tj. ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi". V Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu od 6.881,04 eura/51.845,20 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (06.11.23.) do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

2. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 127.811,72 eura/962.997,38 kn.

II Nalaže se tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 8.119,52 eura/61.176,52 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ovog rješenja (06.11.23.) do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.“

3. Pobijanim dopunskim rješenjem prvostupanjskog suda riješeno je:

„Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadom daljnjeg parničnog troška u iznosu od 3.180,36 eura.“

4. Protiv navedene presude (u dijelu pod točkom dijelu pod točkom I, II, III i V izreke) i rješenja (u dijelu pod točkom II izreke „u kojem tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak parničnog postupka preko dosuđenog iznosa“) žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) jer u pobijanoj presudi nisu obrazloženi razlozi ništetnosti spornih ugovornih odredbi već se samo prepričavaju utvrđenja iz presuda radi kolektivne zaštite potrošača koji nemaju učinka u odnosu prema konkretnom tužitelju, već djeluju na zamišljenu osobu – apstraktnog potrošača, ali nikako u odnosu na tužitelja, a što dovodi do nerazumljivosti pobijane u pogledu deklaratornog, ali i kondemnatornog dijela pobijane presude; da su prava koja bi eventualno proizlazila iz potrošačkog ugovora strogo osobne naravi pa je time isključen njihov prijenos na druge osobe pa stoga takva prava ne mogu biti prenesena niti temeljem nasljeđivanja tako da, posljedično tomu, tužitelji kao nasljednici pokojne korisnice kredita nisu mogli biti aktivno legitimirani za podnošenje ove tužbe; da tužbom nije obuhvaćen kao stranka ugovora o kreditu i založni dužnik pa prvostupanjski sud po takvoj tužbi nije mogao postupiti, jer tužba ne sadrži sve što je potrebno u smislu odredbe članka 109. stavka 1. u vezi s člankom 201. ZPP; da je sud prvog stupnja tužbene zahtjeve prihvatio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora i pozivom na odredbe članaka 502. a i c ZPP; da tužitelji nisu dokazali da su potrošači u smislu ZZP, a na njima je bio teret dokaza; da je Sud Europske unije u presudi SC Banca Transilvania SA, broj: C-81/19 od 9. srpnja 2020. potvrdio da kad ugovorna odredba odražava odredbu nacionalnog prava koja je dispozitivne naravi, ona je obuhvaćena isključenjem predviđenim u članku 1. stavku 2. Direktive 93/13, s posljedicom da je takva ugovorna odredba isključena od ocjene nepoštenosti; da je ugovorena valutna klauzula u odnosu s konkretnim tužiteljem bila ugovorena na temelju dispozitivnog zakonskog propisa i to za obje stranke pod istim uvjetima, povoljnijim od onih koji bi važili da se imala primijeniti zakonska dispozitivna odredba koja je uređivala dopuštenu valutnu klauzulu u trenutku sklapanja ugovora (i koja je uključivala „prodajni tečaj“); da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir činjenicu da je predmetni kredit zbog neurednosti u otplati otkazan još 2018. pa je otkazom takav Ugovor o kreditu prestao postojati, a samim time, ne može se utvrđivati isti ništetnim, kao niti odredbe koje su bile u njemu sadržane; da se u ovomu predmetu postavlja pitanje na temelju čega je sud prvog stupnja zaključio da se standardi iz presude za kolektivnu zaštitu potrošača na koju se poziva, a koja utvrđenja su samo načelne prirode i odnose se na apstraktnog, prosječnog potrošača, primjenjuju i na konkretne tužitelje; da je sve kondemnatorne zahtjeve tužitelja, u svakomu slučaju, trebalo odbiti, obzirom da je tužba podnesena 13. lipnja 2019. prema navodima iz presude, iako je na primjerku tužbe koji je dostavljen tuženiku pečat s datumom 17. lipnja 2023. pa stoga tuženik u tomu pogledu ističe da je tužba podnesena nakon 13. lipnja 2019., čime je cjelokupni iznos u cijelosti u zastari; da se u odnosu na uplate koje su u prometu po kreditu evidentirane kao uplate u poslovnici, ne mogu se povezati ni s tužiteljima niti s prednikom tužitelja te i u vezi njih tuženik ostaje kod istaknuto prigovora nedostatka aktivne legitimacije; da je tuženik je u podnesku od 12. srpnja 2022. iznio prigovore na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke te ostaje u cijelosti pri istima; da je na dan otkaza kredita tužitelj imao dospjeli dug u iznosu od 62.470,57 švicarskih franaka zbog čega je kredit i otkazan koji iznos također treba uzeti u obzir prigodom izračuna, a isti nije uzet u obzir; da u ovomu postupku nema mjesta primjeni odredbe članka 502.c ZPP jer je ta odredba stupila na snagu 1. srpnja 2013., a u konkretnomu slučaju radi se o ugovornom odnosu iz 2005.; da tužitelji nisu dostavili troškovnik putem e-komunikacije te isti nije niti trebalo uzeti u obzir pa je samim time odluka o troškovima nezakonita, a dosuđeni trošak neosnovano dosuđen; da je od strane suda počinjena povreda odredbe članka 155. ZPP u vezi s odlukom o naknadi troškova u ovom sporu s obzirom da je sud prvog stupnja tužitelju dosudio troškove koji nisu bili nužni u sporu, obzirom da je pobijana presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora pa, zapravo, osim tužbe, nijedan od naknadnih podnesaka tužitelja, kao ni prisustvovanje ročištima (na kojima se nisu izvodili nikakvi dokazi - osim ročišta na kojem je saslušan tužitelj i vještak) ne predstavljaju relevantne pravne radnje koje bi kao dodana vrijednost utjecale na rezultate raspravljanja i sadržaj presude; da sud prvog stupnja tužitelju za zastupanje na svim ročištima dosuđuje iznos nagrade u najvišem dopuštenim iznosu, dok istovremeno tuženiku za pristup na ročište 7. rujna 2021. dosuđuje u polovici zatraženog iznosa niti je jasno zbog čega se za podneske od 26. kolovoza 2021. i 12. srpnja 2022. tuženiku dosuđuje samo polovica zatraženog punog iznosa, a ne zatraženi iznos od 2.345,21 euro, obzirom da je podnesak od 26. kolovoza 2021. obrazloženi je podnesak, dok je podneskom od 12. srpnja 2022. tuženik iznio svoje prigovore na nalaz i mišljenje i za takve vrste podnesaka propisana je nagrada prema Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) u najvišem dopuštenom iznosu pa je prvostupanjski sud zatražene troškove tuženiku trebao dosuditi u zatraženom punom iznosu; da isto vrijedi i za podnesak od 17. studenoga 2022. za sastav kojeg se tuženiku dosuđuje nagrada prema Tbr. 8.3., a ne Tbr. 8.1. obzirom se radi o obrazloženom podnesku; da nije osnovano da se za pripremna ročišta održana (28. rujna 2020. i 7. rujna 2021. dosudi trošak zastupanja u najvišem dopuštenom iznosu kao da se radilo o ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari; da bi sud bi pri odlučivanju o tomu koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, trebao rukovoditi prije svega kvalitetom i kvantitetom sadržaja svake pojedine parnične radnje, s naglaskom na smisao iste, odnosno je li poduzeta parnična radnja bila potrebna za vođenje parnice ili je ista mogla biti poduzeta na manje tegoban način za stranke, a što ovdje nije bio slučaj.

4.1. Žalbeni je prijedlog da se prvostupanjska presuda u pobijanomu dijelu preinači i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova prvostupanjskog postupka uvećanih za troškove žalbenog postupka odnosno, podredno, da se presuda u pobijanomu dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

5. Sa žalbom tuženika postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP.

6. U odgovoru na žalbu tužitelji predlažu odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu. Ujedno zahtijevaju i naknadu troškova koji se odnose na sastav njihovog odgovora na žalbu.

7. I protiv navedenog dopunskog rješenja žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnomu, navodi: da je pobijanim dopunskim rješenjem prvostupanjski sud odbio tuženiku dosuditi trošak sastava podnesaka od 14. rujna 2020. i 27. kolovoza 2021. uz obrazloženje: „Radi se o podnescima u kojima tuženik ponavlja već ranije iznesene navode iz odgovora na tužbu i navode iznesene ranije tijekom postupka. Dakle, ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice.“, međutim, navedeno obrazloženje de ne odgovara sadržaju tuženikovih podnesaka za koje je zatraženo donošenje dopunskog rješenja; da se podneskom od 14. rujna 2020. iznosi nova činjenično pravna i obrazložena argumentacija, konkretno u vezi potrošačkog svojstva i prilažu novi dokazi (Opći uvjeti poslovanja iz 1999. i 2011.); da u pogledu podneska od 27. kolovoza 2021. tuženik smatra kako nije valjana ocjena da se ne radi o podnesku koji je nužan i opravdan i to iz razloga što se njime tuženik očituje o preinaci koju je tužitelj izvršio te također iznosi daljnju obrazloženu argumentaciju u pogledu predmetne preinake.

7.1. Žalbeni je prijedlog da se pobijano dopunsko rješenje preinači na način da tuženiku dosudi zatraženi trošak sastava podnesaka uvećano za zatezne kamate koje teku od dana 6. studenog 2023. do isplate, uključujući troškove žalbe prema donjem troškovniku odnosno, podredno, da se pobijano dopunsko rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje.

8. Žalbe tuženika nisu osnovane.

9. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje te dopunsko rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tomu dodatno - po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavka 2. ZPP na bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da su pobijana presuda i rješenje te dopunsko rješenje zakoniti i pravilni.

10. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojemu ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

10.1. Osim toga, u odnosu na ove žalbene navode žalitelja, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ni u djelu u kojem zaključuje da je pravna prednica tužitelja imala svojstvo potrošača jer se u konkretnomu slučaju radi o potrošačkom ugovoru sklopljenim sa sada pokojnom pravnom prednicom tužitelja kao fizičkom osobom, za koju je u navedenom Ugovoru naznačen njezin „matični broj građana“ te namjena ostvarenog kredita (kupnja stana), a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da se u tomu stanu nije obavljala gospodarska djelatnost jer je isti kupljen „za život obitelji“. Pri tomu valja ukazati i na činjenicu da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u svojoj odluci poslovni broj: Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. teret dokaza da sada pokojna pravna prednica tužitelja nije bila potrošač je, suprotno shvaćanju žalitelja, upravo na tuženiku, a ne tužiteljima pa posljedično tomu valja zaključiti da tuženik tijekom postupka tu činjenicu nije uspio dokazati, radi čega je njegovu žalbu i u ovomu dijelu valjalo ocijeniti neosnovanom.

10.2. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbe članak 109. i članka 201. ZPP jer tužba tužitelja nije nerazumljiva budući sadrži sve što je potrebno da bi se po njoj moglo postupit, a ova bitna povreda parničnog postupka nije počinjena niti time što tužbom nije, kao suparničar, obuhvaćen i založni dužnik ĐL, jer ovaj založni dužnik nije stranka navedenog Ugovora o namjenskom kreditu niti je konkretno materijalni suparničar pa ga kao takvog nije bilo ni nužno obuhvatiti ovom tužbom, a niti je on nužni suparničar, budući on kao založni dužnik samo osigurava namirenje tražbine iz vrijednosti zaloga, a to je sada ona tražbina iz navedenog Ugovora umanjena za dio za koji je utvrđeno da ga je tuženik stekao bez osnove pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

10.3. Prvostupanjski sud nije počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 1. u vezi odredbi članka 502.a i članka 502.c ZPP jer je odredbom članka 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a koju je zakonsku odredbu, u konkretnomu slučaju, prvostupanjski sud pravilno primijenio, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno zaključujući da tužitelj u ovomu postupku ima status potrošača i da se u konkretnomu slučaju radi o potrošačkom kreditu pa da se posljedično tomu ima primijeniti navedena zakonska odredba članka 502.c ZPP.

10.4. Žalbeni navodima kojima se osporava primjena kolektivnog spora obzirom da je kredit otkazan nisu osnovani, uzimljući u obzir da neovisno od toga što je tuženik otkazao Ugovor o kreditu zbog neurednog plaćanja, tužitelji imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu, kao što i na to imaju pravo i u slučaju kada je kredit već otplaćen, odnosno ispunjen. Naime, i prema praksi Europskog suda nije odlučno to što je potrošački ugovor prestao jer bez obzira na to korisnici kredita zadržavaju svojstvo potrošača, iako je Ugovor prestao, zbog čega tužitelji ima pravo zahtijevati preplaćene iznose.

10.5. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovomu dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

11. Tijekom ovoga postupka prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti od značaja za zakonito presuđenje ovoga spora i na temelju sadržaja u postupku provedenih dokaza valjano utvrdio sporne odlučne činjenice, izloživši ih u obrazloženju pobijane presude. Zbog navedenog ovaj sud prihvaća u cijelosti tako utvrđeno činjenično stanje pa, prema tomu, nije osnovan niti žalbeni razlog žalitelja u dijelu u kojemu ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

12. U ovomu postupku ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

13. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba članka 1. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204294565/05, sklopljenog 19. svibnja 2005. između pravne prednice tužitelja sada pokojne FL, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak i članka 2. stavka 1., u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva i, posljedično tomu, njihov zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 28.523,75 eura (214.912,16 kuna), sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2019. pa do isplate, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je taj iznos tuženik neosnovano naplatio temeljem takvih ništetnih ugovornih odredbi, a koji zahtjevi su utemeljeni na pravnim shvaćanjima izraženim u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kao i zahtjev za utvrđenje ništetnim cjelokupnog Ugovora.

14. U ovomu postupku nije sporno da je između pravne prednice tužitelja sada pokojne FL, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, 19. svibnja 2005. sklopljen Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3204294565/05, temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje pravnoj prednici tužitelja iznos od 179.982,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita za kupnju stana, uz redovnu kamatu od 4,90 % godišnje koja je kamatna stopa promjenjiva prema Odluci banke o kamatnim stopama kreditora, sve na rok otplate od 15 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za švicarski franak važećim na dan plaćanja.

15. Sporno je, je li prigodom sklapanja navedenog Ugovora tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja i jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odnosno sporna je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli obzirom na pravno shvaćanje Europskog suda za ljudska prava izraženom u presudi EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA) pa je, s tim u svezi, sporno jesu li ove ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ništetne i, posljedično tomu, imaju li tužitelji osnovano pravo zahtijevati isplatu navedenog novčanog iznosa kojeg je tuženik od njih i njihove pravne prednice naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove prema odredbi članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO). Sporna je i osnovanost prigovora zastare, koji je tijekom postupka istaknuo tuženik. Sporno je i je li u konkretnomu slučaju sud bio dužan umanjiti „utuženu“ tražbinu tužitelja za njihov dospjeli dug na dan otkaza kredita. Prijeporna je i opstojnost aktivne legitimacije tužitelja, obzirom na po tuženiku istaknuti prigovor da uplate koje je po Ugovoru o namjenskom kreditu vršila njihova pravna prednica nisu prenosiva prava, obzirom na narav potrošačkih prava koja su strogoosobna i neprenosiva, kao i da se uplate koje su u prometu po kreditu evidentirane kao uplate u poslovnici, ne mogu se povezati ni s tužiteljima niti s njihovom prednicom.

16. Odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tomu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je nakon ocjene provedenih dokaza (članak 8. ZPP), kao djelomično osnovan prihvatio takav tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojemu je zatraženo utvrđenje ništetnim odredbe članka 1. stavka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204294565/05, sklopljenog 19. svibnja 2005. između pravne prednice tužitelja sada pokojne FL, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak (točka I izreke) i članka 2. stavka 1., u dijelu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva (točka II izreke) i obvezivanje tuženika da tužiteljima isplati ukupni iznosa od 28.523,75 eura (214.912,16 kuna), sve sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. lipnja 2019. pa do isplate (točka III izreke), dok je u preostalomu dijelu, u kojemu je zatraženo utvrđenje ništetnosti cjelokupnog Ugovora, tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka IV izreke), a tuženiku je naloženo da tužiteljima naknadi prouzročeni im parnični trošak u iznosu od 6.881,04 eura (51.845,20 kuna) zaključujući, u bitnomu, da osnovanost takvog zahtjeva tužitelja proizlazi iz navedenih pravnih shvaćanja izraženih u spomenutim pravomoćnim presudama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih prava potrošača, na koja se pravna shvaćanja tužitelji i pozivaju, kao i provedenih dokaza (sadržaja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu i iskaza tužitelja VL) pa, posljedično tomu, zaključuje da su u konkretnomu slučaju ispunjeni svi uvjeti za takvo utvrđenje budući se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su one bile razumljive prosječnom potrošaču, zbog čega je došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, a na što potrošači, korisnici kredita, prigodom sklapanja ugovora nisu bili upozoreni pa je uslijed tuženikovog postupanja suprotnog načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnog pravila obveznih odnosa, u konkretnomu slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja kao potrošača u odnosu na tuženika te je za pravnu prednicu tužitelja kao potrošača znatno povećan ukupni iznos otplate kredita. Shodno tomu, a cijeneći i sadržaj odredbi odredbe članka 502.c ZPP iz kojih proizlazi da je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud zaključuje da su ove ugovorne odredbe ništetne i da posljedično tomu, tužiteljima pripada pravo na zahtijevanu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove na temelju odredbe članaka 1111. i 1115. ZOO i to u visini utvrđenoj u postupku provedenim financijskim vještačenjem, dok su tuženikovi prigovori na isto otklonjeni najprije dopunskim pisanim očitovanjem vještaka, a nastavno i njegovim saslušanjem. Pri tomu je prvostupanjski sud u cijelosti odbio kao neosnovan po tuženiku istaknuti prigovor zastare, zaključujući da je u konkretnomu slučaju podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare (članak 241. ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutke pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe dakle, u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014. prema odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 odnosno 14. lipnja 2018. prema presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017, a obzirom da je u konkretnomu slučaju tužba podnesena 13. lipnja 2019., dakle unutar zastarnog roka od pet godina iz članka 225. ZOO/05, to da nije nastupila zastara predmetne novčane tražbine tužitelja. Prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan i po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja osnovom zaključka da su tužitelji rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika Mladena Matoša broj: O-6472/14, UPP/OS-77/14 od 7. listopada 2014., a koje je postalo pravomoćno dana 27. listopada 2014., proglašeni nasljednicima pokojne FL i to tužitelj VL, kao njezin, a tužiteljice UL i LL njezine maloljetne kćerke, a koja je s tuženikom bila zaključila predmetni Ugovor o kreditu, obzirom da je prema odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03) tko je naslijedio neku osobu, njezin je sveopći pravni slijednik, što znači da je naslijedio sve što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, tj. stvari i prava, osim onih koja se zbog svoje pravne naravi ili po zakonu ne mogu naslijediti te je, u konkretnomu slučaju, pravo tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu te isplatu neosnovano stečenog iznosa imovinsko pravo koje prelazi na nasljednike pa su, posljedično tomu, tužitelji ovlašteni podnijeti ovu tužbu.

17. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tomu primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na, za ovaj postupak, pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP), u bitnomu, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženika, a za što je prvostupanjski sud dao ovomu sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

18. U odnosu na žalbene razloge tuženika, kao žalitelja u kojima ukazuje na zaključke prvostupanjskog suda u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3204294565/05, sklopljenog 19. svibnja 2005., utemeljenog na navedenim pravnim shvaćanjima izraženima u navedenim presudama donesenim u postupcima kolektivne zaštite potrošača, na koja se pozivaju i tužitelji, valja istaknuti da prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je člankom 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tomu će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, uz pravilnu primjenu ovih zakonskih odredbi svoju odluku o osnovanosti zahtjeva tužitelja pravilno utemeljio upravo na navedenim pravnim shvaćanjima navedenih sudova donesenim u postupcima po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača. Pri tomu je prvostupanjski sud, i neovisno o tomu, svoj zaključak o valjanosti navedenih ugovornih odredbi posebno cijenio u okolnostima konkretnog slučaja – sadržaja navedenog Ugovora o kreditu i iskaza tužitelja VL saslušanog kao parnične stranke, koji je odobren za kupnju stana (za zadovoljavanje životnih potreba obitelji VL) pa je posljedično tomu i iz tog razloga žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

18.1. Na temelju odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14 i 110/15 – dalje: ZZP/14) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

18.2. Dakle, citirane odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na način da obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud, suprotno ovim žalbenim navodima tuženika, pravilno utemeljio svoju odluku o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na navedenim pravnim shvaćanjima izraženim u navedenim odlukama donesenim u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u kojima je kao tuženik sudjelovao i tuženik.

18.3. Naime, u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog članka 502.c ZPP, a isto tako i članka 118. ZZP/14 vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.) pa je, posljedično tomu, prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja glede pravne osnove spora ocijenio osnovanim, pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

18.4. Nije osnovan ni tuženikov prigovor koji se odnosi na isključenje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli od primjene Direktive 93/13 jer da se radi o odredbi koja proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO, odnosno zakonskoj odredbi iz članka 395. ZOO/91 kao dispozitivnim odredbama koje se primjenjuje automatski, pozivljući se pritom na presudu Europskog suda za ljudska prava broj: EU C-81/2019 od 9. srpnja 2020. (predmet SC Banca Transilvania SA). Naime, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda ugovaranje valutne klauzule je dopušteno budući je tako propisano u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO, a sve obzirom i na to da se radi o odredbi dispozitivne naravi koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeno drugačije rješenje, ali odredba u Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute švicarski franak je u okolnostima konkretnog slučaja imala za posljedicu da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, a što po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti. Naime, predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadržajno sadrži odredbe o tomu da korisnik kredita pristaje na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa, nastalih za vrijeme trajanja ugovornog odnosa utemeljenog na navedenom Ugovoru, a takve odredbe nema u članku 22. stavku 1. ZOO niti je nužno odraz te zakonske odredbe kojom je propisano da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud Europske unije je doista, kako to i navodi i tuženik tijekom postupka (to ponavlja i u žalbi), izrazio pravno shvaćanje da izraz iz članka 1. stavka 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tomu smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje (tako i u presudi od 9. srpnja 2020. u predmetu C-81/19 na koju se poziva tuženik) te da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Dakle, načelno i u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I- 392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Kako u konkretnomu slučaju predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. stavka 1. ZOO. Posljedično tomu, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako su stranke predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu na određeni način drugačije uredile svoja prava i obveze, koje odredbe stoga ulaze u područje primjene Direktive 93/13 i podliježu ispitivanju nepoštenosti, tim više što isključenje iz područja primjene te Direktive treba tumačiti restriktivno, pa nije osnovan žalbeni navod žalitelja da se radi o odredbama Ugovora o namjenskom kreditu koje su isključene od ocjene nepoštenosti u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 93/13.

18.5. U konkretnomu se slučaju zapravo radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope pa slijedom toga i o povećanom riziku za prednicu tužitelja, kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu s pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005., pa su sudovi Republike Hrvatske obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je već u kolektivnom sporu u kojemu je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao prednici tužitelja kao korisniku kredita sve potrebne informacije, uzimljući u obzir narav predmeta Ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu nisu bile ni jasne ni lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu prednice tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama, kako to pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

19. Pri tomu valja istaknuti da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilno odlučio i o aktivnoj legitimaciji tužitelja, uzimljući u obzir da su upravo oni osnovom navedenog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju utvrđeni kao nasljednicima sada pokojne korisnice kredita i budući da upravo njima, kao pravnim slijednicima korisnika kredita, koji je i imao obvezu njegova plaćanja, pripada pravo zahtijevati navedenu isplatu po pravilima o stjecanju bez osnove, sve imajući pri tomu u vidu utvrđene činjenice da su uplate kreditne obveze prednice tužitelja vršene u ime i za njezin račun, odnosno po njezinom nalogu, kao korisnice kredita, a koje je tuženik, kao kreditor prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje kreditne obveze same prednice tužitelja pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu.

20. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 323. stavka 1. u vezi odredbe članka 1111. i članka 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u postupku, tuženik nezakonitom promjenom kamatne stope i uz primjenu ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od tužitelja naplatio više od onoga što je stvarno mogao naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj svojom žalbom.

21. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, sud prvog stupnja je visinu „utužene“ tražbine pravilno utvrdio osnovom sadržaja u postupku provedenog financijskog vještačenja, dok pri tomu okolnost što je tuženik uistinu, kako to i navodi, na nalaz i mišljenje toga vještaka istaknuo primjedbe, ne može „voditi“ promjeni toga zaključka – kada je taj vještak na te primjedbe dao logične i uvjerljive, i isto tako argumentirane odgovore, i to najprije u pisanom očitovanju od 6. prosinca 2022. te nastavno i tijekom saslušanja na ročištu od 17. listopada 2023. i kada te primjedbe tuženika, same za sebe, nakon što je na njih odgovoreno, ne mogu (to je stav i ovoga suda) dovest u pitanje objektivnost i stručnost toga vještaka pa je žalba tuženika, koji s tim u svezi nije ni predlagao provođenje novog vještačenja i u tomu dijelu neosnovana.

21.1. U odnosu, pak, na žalbene razloge žalitelja da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i u dijelu u kojem nije uračunao i neotplaćeni iznos predmetnog kredita, valja istaknuti valja istaknuti i da tijekom postupka tuženik u odnosu na taj dio nije stavio prigovor prijeboja niti protutužbeni zahtjev pa, posljedično tomu prvostupanjski sud to nije ni trebao uzimati u obzir.

22. U odnosu, pak, na žalbene razloge žalitelja u dijelu u kojem ustraje na prigovoru zastare valja istaknuti da je prvostupanjski sud i u tomu dijelu pravilno primijenio materijalno pravo kada je, u dosuđujućem dijelu pobijanom po žalbi tuženika (a uzimljući pri tomu u obzir da odnosna presuda u odbijajućem dijelu, zbog djelomično prihvaćenog prigovora zastare preinačenog dijela tužbenog zahtjeva na ime ništetnosti promjenjive kamatne stope, nije bila predmetom žalbenog pobijanja tužitelja pa je, u tomu dijelu, postala pravomoćna) kao neosnovan odbio ovaj prigovor tuženika. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 13. lipnja 2014, odnosno 14. lipnja 2018.), a računajući od tada pa do podnošenja ove tužbe 13. lipnja 2019. (stranica 26 spisa) nije protekao rok zastare od 5 godina, zbog čega u konkretnom slučaju zastara nije nastupila. Pri takvomu shvaćanju posebice treba imati na umu postojanje znatnih teškoća prigodom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (članak 328. ZOO). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tomu da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom članka 140. ZZP/07 propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Za ovakvo pravno shvaćanje treba imati na umu i odredbu članka 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvomu slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (članak 502.c ZPP). Osim toga, prigodom donošenja odluke o pitanju zastare u konkretnim predmetima treba cijeniti i da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013., od kada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, dapače to pravo je nadređeno onom nacionalnom. Takva obveza primjene prava Europske unije postoji u odnosu na sve one pravne odnose koji su u području primjene prava Europske unije, a koji odnosi su nastali nakon ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe – dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a čije odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZIDZZP/12) te se primjenjuju kao nacionalni propis. Pri tomu valja istaknuti da se na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, međutim u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

22.1. Slijedom navedenog, i po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju, valja zaključiti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, računajući taj rok temeljem odredbe članka 225. ZOO (tako i u Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.), radi čega je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom i u ovomu dijelu. Pri tomu, valja istaknuti i da je ovaj tuženikov prigovor zastare neosnovan i iz razloga koji se odnose na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., a koje je dodatno pojašnjeno pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

23. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavka 5. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP (u pogledu troškova postupka dosuđenih tužiteljima) te odredbe članka 158. stavka 2. u vezi odredbe članka 155. stavka 1. ZPP (u pogledu troškova postupka dosuđenih tuženiku u svezi s djelomičnim povlačenjem tužbe) pravilno odlučio i o svim troškovima postupka, a za što je ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

23.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika tužitelj nije bio u obvezi troškovnik dostaviti putem e-komunikacije jer on nema značaj podneska iz članka 106.a ZPP koji bi prema odredbi članka 107. ZPP trebalo dostaviti protivnoj strani na očitovanje. Predmetni troškovnik predan je pravovremeno na ročištu za glavnu raspravu od 17. listopada 2023., na kojemu je i punomoćnik tuženika bio prisutan i po njemu se moglo postupati i odlučivati pa je žalba žalitelja neosnovana i u ovomu dijelu.

23.2. U odnosu na žalbene navode žalitelja od strane suda počinjena i povreda odredbe članka 155. ZPP u vezi s odlukom o naknadi troškova u ovom sporu, s obzirom da su tužitelju dosuđeni troškovi koji nisu bili nužni u sporu, obzirom da je pobijana presuda donesena isključivo na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora, valja istaknuti da je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud, osim prethodno navedenog, u konkretnomu slučaju, ovaj sporni ugovorni odnos stranaka u postupku raspravio i u okolnostima konkretnog slučaja (saslušanjem tužitelja VL, provedbom financijskog vještačenja) te je nakon toga pravilnom ocjenom svih provedenih dokaza (članaka 8. ZPP) odlučio o osnovanosti zahtjeva tužitelja pa je žalba tuženika i u tomu dijelu neosnovana.

23.3. Suprotno žalbenim navodima tuženika na ročištima održanim 28. rujna 2020. i 7. rujna 2021. raspravljalo se o glavnoj stvari pa je tako i trošak zastupanja i tužiteljima (u dijelu u kojemu su uspjeli u sporu), ali i tuženiku (u odnosu na djelomično povučenu tužbu) odmjeren prema Tbr. 9. točki 1. Tarife pa je žalba tuženika neosnovana i u tomu dijelu.

24. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i kako pri tomu nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao žalitelj, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u izreci ove presude.

25. U odnosu na žalbene navode tuženika da njemu za pristup na ročište 7. rujna 2021. dosuđena samo polovica zatraženog iznosa i da nije jasno zbog čega se za podneske od 26. kolovoza 2021. i 12. srpnja 2022. tuženiku dosuđuje samo polovica zatraženog punog iznosa, a ne zatraženi iznos od 2.345,21 euro, obzirom da je podnesak od 26. kolovoza 2021. obrazloženi je podnesak, dok je podneskom od 12. srpnja 2022. tuženik iznio svoje prigovore na nalaz i mišljenje i za takve vrste podnesaka propisana je nagrada prema Tbr. 8.1. Tarifeu najvišem dopuštenom iznosu pa je prvostupanjski sud zatražene troškove tuženiku trebao dosuditi u zatraženom punom iznosu, kao i za podnesak od 17. studenoga 2022. za sastav kojeg se tuženiku dosuđuje nagrada prema Tbr. 8.3., a ne Tbr. 8.1. obzirom se radi o obrazloženom podnesku, valja istaknuti da je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima žalitelja, troškove zastupanja na ročištu od 7. rujna 2021. dosudio prema Tbr. 9. točki 1. Tarife, a troškove sastava podnesaka 26. kolovoza 2021. i 12. srpnja 2022. dosudio prema Tbr. 8. točki 1. Tarife (iako se nije izrijekom i pozvao na te odredbe) uzimljući pri tomu u obzir da tuženiku prema vrijednosti predmeta spora u odnosu na koju je djelomično povučena tužba (127.811,72 eura/962.997,38 kuna) pripada pravo na nagradu „samo“ u dosuđenom iznosu od po 1.916,37 eura, a što nije niti može bit „polovica zatraženog iznosa od 2.345,21 euro“ kako to neosnovano tvrdi žalitelj, a koji se po tuženiku zatraženi trošak, u svojoj cjelokupnosti, očito odnosi i na preostali predmet spora u odnosu na koji su tužitelji uspjeli u sporu. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja je tuženiku za sastav podneska od 17. studenoga 2022. pravilno dosudio trošak prema odredbi Tbr. 8. točke 3. Tarife, jer se ne radi o sastavu obrazloženog podneska u vidu odgovora na tužbu, prigovora protiv platnog naloga i obrazloženih podnesaka u kojima se odgovara na navode prigovora ili odgovora na tužbu ili se očituje na nalaze i mišljenja vještaka, a kako to jasno propisuje odredba Tbr. 8. točke 1. Tarife pa je tuženikova žalba i u tomu dijelu neosnovana.

26. Slijedom navedenog, valjalo je žalbu tuženika i u tomu dijelu u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovoga rješenja.

27. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je, pobijanim dopunskim rješenjem o troškovima postupka, uz pravilnu primjenu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP zakonito i pravilno postupio kada je u cijelosti odbio kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava podnesaka od 14. rujna 2020. i 27. kolovoza 2021. osnovom pravilnog zaključka da se radi o podnescima u kojima tuženik ponavlja već ranije iznesene navode iz odgovora na tužbu i navode iznesene ranije tijekom postupka pa stoga ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice, a za što je sud prvog stupnja ovomu sudu dao u svemu vrlo jasne i ovom sudu prihvatljive razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti ni žalitelj izjavljenom žalbom.

27.1. U odnosu na žalbene navode žalitelja da se podneskom od 14. rujna 2020. iznosi nova činjenično pravna i obrazložena argumentacija, konkretno u vezi potrošačkog svojstva i prilažu novi dokazi (Opći uvjeti poslovanja iz 1999. i 2011.), valja istaknuti da je tuženik u tomu podnesku, u bitnomu, samo ponovio prethodne navode iz odgovara na tužbu, dok su preostali navodi i novi dokazi (Opći uvjeti poslovanja iz 1999. i 2011.) mogli bit izneseni i priloženi već uz odgovoru na tužbu pa stoga tuženik osnovom svoga propusta da postupi na zakonit i pravilan način ne može pretendirati na žalbeni uspjeh.

27.2. U odnosu na žalbene navode tuženika da u pogledu podneska od 27. kolovoza 2021. smatra kako nije valjana ocjena da se ne radi o podnesku koji je nužan i opravdan i to iz razloga što se njime tuženik očituje o preinaci koju je tužitelj izvršio te također iznosi daljnju obrazloženu argumentaciju u pogledu predmetne preinake, valja istaknuti da je tuženiku za sastav podneska od prethodnog dana (26. kolovoza 2021.) sud prvog stupnja već dosudio zatraženi trošak prema Tbr. 8. točki 1. Tarife, a koji, u svemu bitnomu, sadrži sve ono što i nastavni, uistinu nepotrebni (u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP) podnesak od 27. kolovoza 2021., uzimljući u obzir da se u vremenskom razdoblju od jednog dana između sastava ta dva navedena podneska nije ništa novo dogodilo, od odlučnog pravnog značaja za postupanje u ovomu postupku pa je tuženikova žalba neosnovana i u tomu dijelu.

28. Slijedom navedenog, valjalo je i žalbu tuženika protiv dopunskog rješenja u cijelosti odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe članka 380. točke 2. ZPP riješiti kao pod točkom II izreke ovoga rješenja.

29. Kako su žalbe neosnovane, odbijeni su zahtjevi tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka (članak 166. stavak 1. ZPP) i odlučeno kao u izreci pod točkom III ovoga rješenja.

30. Tijekom žalbenog postupka tužitelji su zahtijevali naknadu troškova postupka koji se odnose na sastav njihovog odgovora na žalbu tuženika, ali je taj njihov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan, jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (članak 155. stavak 1. ZPP).

U Puli – Pola 15. travnja 2025.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan