Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, R. Boškovića 18

Poslovni broj: P-635/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda Ljubici Kovačević, u pravnoj stvari tužitelja RB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zast. po pun. Kristijanu Horvatu odvj. iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, zast. po pun. iz OD Mađarić i Lui iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 28. ožujka 2025., u prisutnosti zamj. pun. tužitelja Martine Kraš Cesarce odvj. iz Varaždina, te punomoćnice tuženika Dore Pintarić odvj. iz Varaždina, a dana 15. travnja 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e:

I. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 2. Ugovora o kreditu broj 218-50-4035342 sklopljenog između tužitelja DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dana 23.5.2007. godine u dijelu koji se odnosi na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženika, pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane već se ima primijeniti ugovorna kamata od 3,95%.

II. Utvrđuje se ništetnim odredba sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj 218-50-4035342 sklopljenog između tužitelja DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, dana 23.5.2007. godine u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća pa stoga isti članak ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove promjenjive kamatne stope, isplati ukupan iznos od 19.211,63 HRK (riječima: devetnaesttisućadvijestojedanaestkuna i šezdesettrilipe)

odnosno

2.549,83

EUR1

(riječima: dvijetisućepetstočetrdesetdeveteura i osamdesettricenta), zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.07.2002. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017. do 30.6 2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018 godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. do 30.06.2020 godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025. godine pa do isplate po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena i to s obzirom na:

iznos 153,68 HRK, 20,40 EUR od 30.11.2007.

iznos 153,28 HRK, 20,34 EUR od 31.12.2007.

iznos 152,93 HRK, 20,30 EUR od 31.01.2008.

iznos 152,53 HRK, 20,24 EUR od 29.02.2008.

iznos 152,17 HRK, 20,20 EUR od 31.03.2008.

iznos 151,78 HRK, 20,14 EUR od 30.04.2008.

iznos 451,83 HRK, 59,97 EUR od 31.05.2008.

iznos 450,77 HRK, 59,83 EUR od 30.06.2008.

iznos 449,71 HRK, 59,69 EUR od 31.07.2008.

iznos 448,65 HRK, 59,55 EUR od 31.08.2008.

iznos 447,54 HRK, 59,40 EUR od 30.09.2008.

iznos 446,44 HRK, 59,25 EUR od 31.10.2008.

iznos 445,38 HRK, 59,11 EUR od 30.11.2008.

iznos 444,27 HRK, 58,96 EUR od 31.12.2008.

iznos 443,12 HRK, 58,81 EUR od 31.01.2009.

iznos 441,97 HRK, 58,66 EUR od 28.02.2009.

iznos 440,82 HRK, 58,51 EUR od 31.03.2009.

iznos 439,67 HRK, 58,35 EUR od 30.04.2009.

iznos 438,52 HRK, 58,20 EUR od 31.05.2009.

iznos 437,33 HRK, 58,04 EUR od 30.06.2009.

iznos 436,14 HRK, 57,89 EUR od 31.07.2009.

iznos 434,94 HRK, 57,73 EUR od 31.08.2009.

iznos 433,70 HRK, 57,56 EUR od 30.09.2009.

iznos 432,46 HRK, 57,40 EUR od 31.10.2009.

iznos 431,23 HRK, 57,23 EUR od 30.11.2009.

iznos 429,94 HRK, 57,06 EUR od 31.12.2009.

iznos 428,71 HRK, 56,90 EUR od 31.01.2010.

iznos 427,42 HRK, 56,73 EUR od 28.02.2010.

iznos 426,14 HRK, 56,56 EUR od 31.03.2010.

iznos 424,86 HRK, 56,39 EUR od 30.04.2010.

iznos 423,53 HRK, 56,21 EUR od 31.05.2010.

iznos 422,20 HRK, 56,04 EUR od 30.06.2010.

iznos 420,83 HRK, 55,85 EUR od 31.07.2010.

iznos 298,16 HRK, 39,57 EUR od 31.08.2010.

iznos 297,14 HRK, 39,44 EUR od 30.09.2010.

iznos 296,08 HRK, 39,30 EUR od 31.10.2010.

iznos 295,11 HRK, 39,17 EUR od 30.11.2010.

iznos 294,04 HRK, 39,03 EUR od 31.12.2010.

iznos 292,98 HRK, 38,89 EUR od 31.01.2011.

iznos 291,92 HRK, 38,74 EUR od 28.02.2011.

iznos 290,86 HRK, 38,60 EUR od 31.03.2011.

iznos 289,80 HRK, 38,46 EUR od 30.04.2011.

iznos 288,69 HRK, 38,32 EUR od 31.05.2011.

iznos 223,37 HRK, 29,65 EUR od 30.06.2011.

iznos 222,49 HRK, 29,53 EUR od 31.07.2011.

iznos 221,61 HRK, 29,41 EUR od 31.08.2011.

iznos 220,72 HRK, 29,29 EUR od 30.09.2011.

iznos 219,79 HRK, 29,17 EUR od 31.10.2011.

iznos 218,91 HRK, 29,05 EUR od 30.11.2011.

iznos 217,98 HRK, 28,93 EUR od 31.12.2011.

iznos 217,05 HRK, 28,81 EUR od 31.01.2012.

iznos 216,12 HRK, 28,68 EUR od 29.02.2012.

iznos 215,19 HRK, 28,56 EUR od 31.03.2012.

iznos 214,26 HRK, 28,44 EUR od 30.04.2012.

iznos 213,29 HRK, 28,31 EUR od 31.05.2012.

iznos 212,32 HRK, 28,18 EUR od 30.06.2012.

iznos 211,35 HRK, 28,05 EUR od 31.07.2012.

iznos 210,37 HRK, 27,92 EUR od 31.08.2012.

iznos 209,40 HRK, 27,79 EUR od 30.09.2012.

iznos 98,14 HRK, 13,04 EUR od 31.10.2012.

pa na svaki od iznosa do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove s osnove promjene tečaja CHF isplati ukupan iznos od 74.177,41 HRK (riječima: sedamdesetčetiritisućestosedamdesetsedamkuna

i četrdesetjednalipa)

odnosno

9.845,03

EUR2

(riječima: devettisućaosamstočetrdesetpeteura i tricenta) zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.07.2002. do 31.12.2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2016. godine po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016. do 30.06.2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, od 01.07.2016. do 31.12.2016. godine po stopi od 7,88 % godišnje, od 01.01.2017. do 30.06.2017. godine po stopi od 7,68 % godišnje, od 01.07.2017. do 31.12.2017. godine po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018. do 30.06.2018. godine po stopi od 7,09% godišnje, od 01.07.2018. do 31.12.2018. godine po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019. do 30.06.2019. godine po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019. do 31.12.2019. godine po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020. do 30.06.2020. godine po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020. do 31.12.2020. godine po stopi od 5,89% godišnje, od 01.01.2021. do 30.06.2021. godine po stopi od 5,75% godišnje, od 01.07.2021. do 31.12.2021. godine po stopi od 5,61% godišnje, od 01.01.2022. do 30.06.2022. godine po stopi od 5,49% godišnje, od 01.07.2022. do 31.12.2022. godine po stopi od 5,31% godišnje, od 01.01.2023. do 30.06.2023. godine po stopi od 5,50% godišnje, od 01.07.2023. do 31.12.2023. godine po stopi od 7% godišnje, od 01.01.2024. do 30.06.2024. godine po stopi od 7,50% godišnje, od 01.07.2024. do 31.12.2024. godine po stopi od 7,25% godišnje, od 01.01.2025. godine pa do isplate po stopi od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena i to s obzirom na:

iznos 20,84 HRK, 2,76 EUR od 31.08.2007.

iznos 0,30 HRK,

0,05 EUR od 31.01.2008.

iznos 70,84 HRK, 9,40 EUR od 29.02.2008.

iznos 117,64 HRK, 15,61 EUR od 31.03.2008.

iznos 47,31 HRK, 6,28 EUR od 30.04.2008.

iznos 20,83 HRK, 2,76 EUR od 31.05.2008.

iznos 57,43 HRK, 7,62 EUR od 30.06.2008.

iznos 3,70 HRK,

0,49 EUR od 31.07.2008.

iznos 6,36 HRK,

0,84 EUR od 31.08.2008.

iznos 38,21 HRK, 5,07 EUR od 30.09.2008.

iznos 279,50 HRK, 37,10 EUR od 31.10.2008.

iznos 117,85 HRK, 15,64 EUR od 30.11.2008.

iznos 323,33 HRK, 42,91 EUR od 31.12.2008.

iznos 354,91 HRK, 47,10 EUR od 31.01.2009.

iznos 369,19 HRK, 49,00 EUR od 28.02.2009.

iznos 329,86 HRK, 43,78 EUR od 31.03.2009.

iznos 337,37 HRK, 44,78 EUR od 30.04.2009.

iznos 277,21 HRK, 36,79 EUR od 31.05.2009.

iznos 232,93 HRK, 30,92 EUR od 30.06.2009.

iznos 244,71 HRK, 32,48 EUR od 31.07.2009.

iznos 268,05 HRK, 35,58 EUR od 31.08.2009.

iznos 266,02 HRK, 35,31 EUR od 30.09.2009.

iznos 242,42 HRK, 32,17 EUR od 31.10.2009.

iznos 286,70 HRK, 38,05 EUR od 30.11.2009.

iznos 322,22 HRK, 42,77 EUR od 31.12.2009.

iznos 372,72 HRK, 49,47 EUR od 31.01.2010.

iznos 361,14 HRK, 47,93 EUR od 28.02.2010.

iznos 429,67 HRK, 57,03 EUR od 31.03.2010.

iznos 416,68 HRK, 55,30 EUR od 30.04.2010.

iznos 442,01 HRK, 58,66 EUR od 31.05.2010.

iznos 661,37 HRK, 87,78 EUR od 30.06.2010.

iznos 616,21 HRK, 81,79 EUR od 31.07.2010.

iznos 734,98 HRK, 97,55 EUR od 31.08.2010.

iznos 688,53 HRK, 91,38 EUR od 30.09.2010.

iznos 613,81 HRK, 81,47 EUR od 31.10.2010.

iznos 771,46 HRK, 102,39 EUR od 30.11.2010.

iznos 972,02 HRK, 129,01 EUR od 31.12.2010.

iznos 830,01 HRK, 110,16 EUR od 31.01.2011.

iznos 879,81 HRK, 116,77 EUR od 28.02.2011.

iznos 816,47 HRK, 108,36 EUR od 31.03.2011.

iznos 827,84 HRK, 109,87 EUR od 30.04.2011.

iznos 1.096,69 HRK, 145,56 EUR od 31.05.2011.

iznos 1.095,39 HRK, 145,38 EUR od 30.06.2011.

iznos 12,33 HRK, 1,64 EUR od 16.07.2011.

iznos 1.329,30 HRK, 176,43 EUR od 31.07.2011.

iznos 1.215,47 HRK, 161,32 EUR od 31.08.2011.

iznos 1.090,87 HRK, 144,78 EUR od 30.09.2011.

iznos 1.077,51 HRK, 143,01 EUR od 31.10.2011.

iznos 1.067,91 HRK, 141,74 EUR od 30.11.2011.

iznos 1.127,34 HRK, 149,62 EUR od 31.12.2011.

iznos 1.149,18 HRK, 152,52 EUR od 31.01.2012.

iznos 29,98 HRK, 3,98 EUR od 16.02.2012.

iznos 1.186,10 HRK, 157,42 EUR od 29.02.2012.

iznos 929,05 HRK, 123,31 EUR od 31.03.2012.

iznos 48,88 HRK, 6,49 EUR od 07.04.2012.

iznos 172,32 HRK, 22,87 EUR od 17.04.2012.

iznos 1.131,66 HRK, 150,20 EUR od 30.04.2012.

iznos 42,79 HRK, 5,68 EUR od 16.05.2012.

iznos 1.191,01 HRK, 158,07 EUR od 31.05.2012.

iznos 1.028,63 HRK, 136,52 EUR od 30.06.2012.

iznos 134,52 HRK, 17,85 EUR od 14.07.2012.

iznos 1.043,54 HRK, 138,50 EUR od 31.07.2012.

iznos 126,94 HRK, 16,85 EUR od 16.08.2012.

iznos 849,46 HRK, 112,74 EUR od 31.08.2012.

iznos 300,14 HRK, 39,84 EUR od 15.09.2012.

iznos 842,54 HRK, 111,82 EUR od 30.09.2012.

iznos 261,93 HRK, 34,76 EUR od 16.10.2012.

iznos 580,62 HRK, 77,06 EUR od 31.10.2012.

iznos 571,95 HRK, 75,91 EUR od 16.11.2012.

iznos 752,47 HRK, 99,87 EUR od 30.11.2012.

iznos 166,34 HRK, 22,08 EUR od 07.12.2012.

iznos 256,86 HRK, 34,09 EUR od 15.12.2012.

iznos 1.146,46 HRK, 152,16 EUR od 31.12.2012.

iznos 13,02 HRK, 1,73 EUR od 16.01.2013.

iznos 952,60 HRK, 126,43 EUR od 31.01.2013.

iznos 116,13 HRK, 15,41 EUR od 19.02.2013.

iznos 936,07 HRK, 124,24 EUR od 28.02.2013.

iznos 209,75 HRK, 27,84 EUR od 16.03.2013.

iznos 335,26 HRK, 44,50 EUR od 31.03.2013.

iznos 817,30 HRK, 108,47 EUR od 16.04.2013.

iznos 2,46 HRK,

0,33 EUR od 30.04.2013.

iznos 1.119,87 HRK, 148,63 EUR od 16.05.2013.

iznos 91,16 HRK, 12,10 EUR od 31.05.2013.

iznos 937,19 HRK, 124,39 EUR od 15.06.2013.

iznos 9,73 HRK,

1,29 EUR od 30.06.2013.

iznos 1.016,24 HRK, 134,88 EUR od 16.07.2013.

iznos 12,69 HRK, 1,68 EUR od 31.07.2013.

iznos 1.036,36 HRK, 137,55 EUR od 16.08.2013.

iznos 41,69 HRK, 5,53 EUR od 31.08.2013.

iznos 1.044,37 HRK, 138,61 EUR od 14.09.2013.

iznos 6,85 HRK,

0,91 EUR od 30.09.2013.

iznos 1.130,47 HRK, 150,04 EUR od 16.10.2013.

iznos 10,03 HRK, 1,33 EUR od 31.10.2013.

iznos 422,56 HRK, 56,08 EUR od 16.11.2013.

iznos 678,29 HRK, 90,02 EUR od 18.11.2013.

iznos 13,29 HRK, 1,76 EUR od 30.11.2013.

iznos 15,80 HRK, 2,10 EUR od 06.12.2013.

iznos 1.100,51 HRK, 146,06 EUR od 17.12.2013.

iznos 24,45 HRK, 3,25 EUR od 31.12.2013.

iznos 1.126,39 HRK, 149,50 EUR od 17.01.2014.

iznos 5,85 HRK,

0,78 EUR od 31.01.2014.

iznos 1.082,19 HRK, 143,63 EUR od 15.02.2014.

iznos 6,32 HRK,

0,84 EUR od 28.02.2014.

iznos 1.107,80 HRK, 147,03 EUR od 15.03.2014.

iznos 1.105,59 HRK, 146,74 EUR od 16.04.2014.

iznos 1.076,72 HRK, 142,91 EUR od 16.05.2014.

iznos 1.067,47 HRK, 141,68 EUR od 14.06.2014.

iznos 7,26 HRK,

0,96 EUR od 30.06.2014.

iznos 1.064,38 HRK, 141,27 EUR od 16.07.2014.

iznos 8,17 HRK,

1,08 EUR od 31.07.2014.

iznos 1.096,24 HRK, 145,50 EUR od 16.08.2014.

iznos 15,64 HRK, 2,08 EUR od 31.08.2014.

iznos 1.116,34 HRK, 148,16 EUR od 16.09.2014.

iznos 10,53 HRK, 1,40 EUR od 30.09.2014.

iznos 1.115,74 HRK, 148,08 EUR od 16.10.2014.

iznos 8,99 HRK,

1,19 EUR od 31.10.2014.

iznos 1.141,13 HRK, 151,45 EUR od 15.11.2014.

iznos 25,86 HRK, 3,43 EUR od 30.11.2014.

iznos 20,99 HRK, 2,79 EUR od 04.12.2014.

iznos 28,57 HRK, 3,79 EUR od 06.12.2014.

iznos 1.090,89 HRK, 144,79 EUR od 16.12.2014.

iznos 25,81 HRK, 3,43 EUR od 31.12.2014.

iznos 1.130,97 HRK, 150,11 EUR od 15.01.2015.

iznos 49,44 HRK, 6,56 EUR od 31.01.2015.

iznos 1.120,36 HRK, 148,70 EUR od 14.02.2015.

iznos 1,14 HRK,

0,15 EUR od 28.02.2015.

iznos 1.168,65 HRK, 155,11 EUR od 14.03.2015.

iznos 1,66 HRK,

0,22 EUR od 31.03.2015.

iznos 18,07 HRK, 2,40 EUR od 04.04.2015.

iznos 1.150,06 HRK, 152,64 EUR od 16.04.2015.

iznos 51,38 HRK, 6,82 EUR od 30.04.2015.

iznos 1.118,41 HRK, 148,44 EUR od 16.05.2015.

iznos 24,10 HRK, 3,20 EUR od 31.05.2015.

iznos 1.145,70 HRK, 152,06 EUR od 16.06.2015.

iznos 454,20 HRK, 60,28 EUR od 30.06.2015.

iznos 715,60 HRK, 94,98 EUR od 16.07.2015.

iznos 235,30 HRK, 31,23 EUR od 31.07.2015.

iznos 934,49 HRK, 124,03 EUR od 15.08.2015.

iznos 139,85 HRK, 18,56 EUR od 31.08.2015.

iznos 1.029,93 HRK, 136,70 EUR od 16.09.2015.

iznos 112,45 HRK, 14,92 EUR od 30.09.2015.

pa na svaki od iznosa do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja, podnijet sudu dana 28. ožujka 2025., kao neosnovan.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.107,50 eura zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do dana konačne isplate i to po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, uvećano za tri postotna poena, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje:

1. Tužitelj DB (u daljnjem tekstu tužitelj) je podnio tužbu protiv tuženika 13. lipnja 2023. u kojoj navodi da je s tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 218-50-4035342 dana 23. svibnja 2007. u [adresa]. Temeljem tog ugovora se banka obvezala tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti 85.000,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju za devize tuženika (banke) na dan korištenja kredita, uz kamatu od 3,95% godišnje, a koja kamata je promjenjiva sukladno odluci banke o kamatnim stopama. Tužitelj se poziva na i na ništetnost ugovorene otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, otplata u 192 jednaka mjesečna anuiteta. Također tvrdi da je i promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika ništetna i nepoštena. Poziva se na presudu VTS Pž-6632/2017, presudu P-1401/12 Trgovačkog suda u Zagrebu, Pž-7129/13 VTS RH, Odluku Vrhovnog suda Revt-249/14 kojom su obijene sve uložene revizije, na odluku Ustavnog suda, na direktivu 93/13 EEZ, a kojom je obuhvaćena materija ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i promjenjive kamatne stope sukladno odlukama banaka a među strankama obuhvaćenim u naprijed navedenim domicilnim odlukama obuhvaćen je i tuženik, tzv. kolektivni potrošački spor. Nadalje navodi da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu CHF nije pojedinačno pregovaralo a jednako tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke. Potrošač, ovdje tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed sastavljenih ugovornih odredaba. Eventualno je mogao samo odustati od sklapanja takvog ugovora. Takav način postupanja banke protivan je čl. 84 ZZP/07 odnosno 96 i 99 ZZP/07 kao i prakse suda Europske unije iz kojih proizlazi da bi te odredbe trebale biti sastavljene jasno i razumljivo i do trenutka sklapanja ugovora trebali su biti izloženi svi rizici učinci i konkretna djelovanja takvih ugovornih odredbi kao i drugih faktora koji utječu na kreditu zaduženost uz predočenje razumljivih kriterija i posljedice koje iz takvih odredbi mogu proisteći za tužitelja odnosno prosječnog potrošača. Poziva se na čl. 4 st. 2. Direktive 93/13 EEZ, Odluku suda Europske unije C-26/13. Smatra da je objavljivanje niskih kamatnih stopa za kredite u švicarskim francima, a da se istovremeno propušta davanje informacije o rizičnosti kredita u CHF suprotno načelu savjesnosti i poštenja a navodile su potrošače na sklapanje ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom CHF. Banka je poslovni subjekt koji je znao i morao znati za rizike franka kao "valute utočišta". Smatra da s u povrijeđene odredbe Zakona o obveznim odnosima osobito odredbe o načelu savjesnosti i poštenja da u momentu sklapanja ugovora sukladno Zakon u o obveznim odnosima na način kako je to bio navedeno u ugovoru nisu bile poznate ni cijena ni predmet a koji su bitni sastojci ugovora o kojima se nije pregovaralo već je sklopljen tipski ugovor unaprijed sastavljen od strane tuženika a o sadržaju kojeg kod sklapanja istog nije imao nikakvog utjecaja a jednako tkao i na eventualno promjene pojedinih odredbi u toku otplate kredita. Smatra da je na taj način tuženik od tužitelja do 30. rujna 2015. temeljem ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi po odlukama banke i vezanosti otplate kredita uz valutnu klauzulu CHF naplatio iznos od 5.637,79 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne više plaćene iznose od dospjelosti pa do isplate. Tužitelj traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredba čl. 2 ugovora a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika te smatra da ista ne proizvodi nikakve učinke i da se ima primijeniti početno ugovorena kamata od 3,95%. Traži i utvrđenje ništetnosti čl. 7 ugovora o kreditu a kojim je otplata kredita vezana u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF. Ujedno traži isplatu onog što je tuženik kao nesavjesni stjecatelj stekao od tužitelja, a po naprijed rečenim ništetnim i nepoštenim odredbama sukladno odredbi čl. 1111 ZOO- a.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporava visinu i osnov tužbenog zahtjeva. Poziva se na činjenicu da je s tužiteljem sklopio dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15). Tvrdi da je sukladno naprijed rečenom zakonu (ZIDZPK) provedena konverzija koju je tužitelj prihvatio te smatra da je na taj način tužitelj namiren i da je njegov tužbeni zahtjev neosnovan. Podredno pak je tuženik u potpunosti informirao tužitelja o svim parametrima konverzije prema kalkulatoru temeljem kojeg je izračunata konverzija a dostupan je svim potrošačima. Smatra da je tužitelj izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer je provedena konverzija. Što se tiče valutne klauzule ista je bila dopuštena i predviđena Zakonom o obveznim odnosima čl. 22 i 26 ZOO-a a i Ustavni sud je dopustio ugovaranje valutne klauzule prema važećim propisima, tuženik prigovara zastari utuženog potraživanja. Jednako tako bila je dopuštena i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odredbama kreditora (banke). Prigovara zastari potraživanja. Predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev odbije. Tuženik je na ročištu 26.6.2024. istakao prigovor radi prijeboja za eventualne negativne tečajne razlike.

3. Parnične stranke su tijekom postupka ostale kod svojih navoda, te su dodatno obrazlagale svoja stajališta.

4. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja podneskom od 13.2.2025. specificirao tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti i isplate a kako je isti naveden u izreci ove presude.

5. Tuženik je i nadalje ostao kod svojih navoda, te se usprotivio tužbi i preinaci tužbe.

6. Sud je rješenjem od 28.3.2025. dopustio preinaku tužbenog zahtjeva kako je specificirana podneskom tužitelja od 13.2.2025.

7. Stoga je sud je na ročištu održanom dana 28. ožujka 2025., s obzirom da daljnjih dokaznih prijedloga stranaka nije bilo, proveo još dokaze uvidom u dokumentaciju, te je zaključio glavnu raspravu, a odluka se donosi na temelju postavljenog specificiranog tužbenog zahtjeva tužitelja, kako je gore obrazloženo.

8. U postupku dokazivanja sud je izvršio uvid u prijepis knjigov. kartice list 11- 26, u dodatak ugovoru broj 1 - konverzija list 27-31, dodatak broj 2 – konverzija list 32- 33, ugovor o kreditu list 35-41, zahtjev za kredit list 52, dodatak broj 1 list 53-57, dodatak broj 2, list 58-60, pročitao nalaz vještakinje od 22.1.2025. list 88-115.

9. Sud je u toku postupka saslušao tužitelja, dok odgovorna osoba tuženika nije saslušana jer se na ročište, iako uredno pozvana, nije odazvala.

10. Sud je saslušao svjedoke AB i SB.

11. Sud nije saslušao svj. Marinu Šiprak obzirom je tuženik od toga dokaznog prijedloga odustao.

12. Sud nije saslušao neposredno na ročištu vještakinju jer stranke nisu imale primjedaba na nalaz te nisu inzistirale na neposrednom saslušanju vještakinje.

13. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je specificirani tužbeni zahtjev tužitelja, a kako je specificiran podneskom od 13.2.2025. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja, u cijelosti osnovan, kako će dalje biti obrazloženo.

14. U čl. 2 st. 1 Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku, određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

15. U čl. 221.a. Zakona o parničnom postupku određeno je da ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu; o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

16. Nije sporno da su tužitelj DB kao korisnik kredita i banka sklopili u [adresa] Ugovor o kreditu broj 218-50-4035342 od 16.4.2007. po kojemu je banka odobrila korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 85.000,00 CHF (švicarskih franaka) i to stambeni kredit na rok vraćanja od 192 mjesečna anuiteta, uz početnu kamatnu stopu od 3,95%, promjenjivom u skladu s Odlukom banke, s time da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Uz Ugovor o kreditu tuženik je tužitelju dao i Otplatni plan. Ugovor o kreditu je solemniziran po javnoj bilježniku Ivanu Kvakanu iz [adresa], ugovor su potpisali sudužnik AB, solidarni jamac EB, te založni dužnici EB, AB, ČB i JB.

17. Nije sporno da je u čl. 2. Ugovora određeno da kamatna stopa iznosi 3,95% godišnje i da je promjenjiva, sukladno Odlukama banke.

18. Nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik (banka) sklopili Aneks ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija u valutu euro sa danom 30.9.2015. broj Konv 1/2016 od 5.2.2016. i dodatak Konv 2/2016 od 1.6.2016.

19. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o potraživanju vezanom uz pitanja tzv. kolektivne tužbe.

20. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

21. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora iz čl. 2 Ugovora koje se odnose na promjenjivost ugovorene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom tuženika da ista ne proizvodi pravne učinke i da se ima primijeniti početna kamatna stopa od 3,95%. Traži i utvrđenje ništentosti odredbe čl. 7 Ugovora u dijelu koji se odnose na otplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF i da ta odredba na stranke ne proizvodi nikakav pravni učinak. Traži isplatu onog što je previše platio po osnovu ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ništetne ugovoren odredbe o valutnoj klauzuli otplate kredita u CHF, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke) oštećena, a pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, te odredbu čl. 502.c. Zakona o parničnom postupku (odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava tzv. kolektivna tužba).

22. Naime, kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

23. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

24. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (neimovinska šteta).

25. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

26. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača (u konkretnom slučaju i ova tužba) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

27. Stoga se primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

28. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu).

29. Temeljem čl. 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku je između ostalog određeno da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbe, pa će ovaj sud dalje obrazložiti s kojeg osnova eventualno tužitelj ima pravo na isplatu i kojeg iznosa.

30. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

31. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

32. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt- 249/2014 od 9. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 7. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

33. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

34. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

35. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03.09.2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

36. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

37. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare valja razlučiti iznos dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na preplatu anuiteta s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te visinu preplate anuiteta s osnove otplate kredita zbog ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz tečaj CHF (švicarski franak).

38. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, sud smatra neosnovanim, budući da se primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima od pet godina, a zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Pri čemu valja reći da se uz pozivanje na utvrđenja iz tzv. Potrošačkog spora poziva i na ništetnosti ugovornih odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odlukama kreditora-banke i po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom se otplata kredita veže uz valutu CHF.

39. Odluka Vrhovnog suda broj Rev-2245/2017 potvrđena je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2922/2018. od dana 20. veljače 2020.god. a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-76/19 do C-782/19.

40. Građanski odjel Vrhovnog suda Republika Hrvatske je dana 30. siječnja 2020.god. donio pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Doneseno je i pravno shvaćanje VSRH dana 01. ožujka 2022.god. u kojem se ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Valja kazati da u ovoj pravnoj stvari predmet spora jest i utvrđenje ništetnosti u izreci navedenih odredaba ugovora te zastarni rok zapravo počinje teći tek od dana donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari.

41. Osim toga, što se tiče pravnih stajališta Suda EU u spojenim predmetima broj C-698/18 i C-699/18 u istima je određeno da se nacionalnim propisom može predvidjeti rok zastare za tužbu radi povrata na temelju nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između trgovca i potrošača, a taj rok ne smije biti nepovoljniji od roka koji je nacionalnim pravom predviđen za slična pravna sredstva i u praksi ne smije onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava koja priznaje pravo Unije.

42. Naime, odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a odredbom čl. 225. ZOO-a propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

43. Kako zastarni rok u ovoj pravnoj stvari počinje teći tek danom donošenja ove presude to zastara nije mogla nastupiti jer tek od dana donošenja presude ista počinje teći pa u svakom slučaju zastara nije ni nastupila. Stoga je prigovor zastare tuženika neosnovan.

44. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju, saslušao je tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja, te je proveo financijsko- knjigovodstveno vještačenje. Tužitelj je podneskom od 13.2.2025. nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja specificirao tužbeni zahtjev te traži utvrđenje ništetnosti i isplatu za iznose kako su navedeni u izreci time da ih specificira u valuti euro kao važećoj valuti, a sukladno nalazu i mišljenju vještakinje od 22.1.2025.

45. Tužitelj DB iskazao je da je sa tuženikom kao korisnik kredita potpisao ugovor o kreditu od 16.4.2007. i nakon toga dva aneksa o konverziji. Došao je u banku zajedno sa ostalim potpisnicima kredita i već pripremljen ugovor ih je čekao na potpis. Kredit mu je bio potreban za kupnju nekretnine radi rješavanja stambenog pitanja. Raspitivao se o ugovorima za kredit jer mu je kredit bio nužan za kupnju nekretnine. U banci su mu rekli da je upravo predmetni ugovor za njega najpovoljniji. Ništa mu nije bilo rečeno o rizicima koje nosi valutna klauzula švic. franak, osobito mu nije rečeno da bi valuta CHF bila valuta utočišta koja raste u krizama i da HNB ne štiti tečaj CHF-a prema kuni kao što je slučaj sa eurom. Također mu ništa nije rečeno ni protumačeno po kojim će se uvjetima ugovorena promjenjiva kamatna stopa mijenjati kao ni o metodologiji i kriterijima promjene. Sjeća se da mu je počni obrok bio 2600 kuna, a u tijeku otplate kredita mu je obrok narasta na oko 4000 kuna, više se točno iznosa ne sjeća, to mu je bilo tada skoro 2/3 plaće, što mu je bilo otežavajuće u odnosu na početnu ratu, a sjeća se da je povremeno dobivao obavijesti o povećanju rate, a u banku ga nisu zvali. Kad je pitao u banci nakon znatnog porasta mjesečnog porasta za razloge rečeno mu je samo da je to takav ugovor i da ovisi o rastu švic. franka. Uz ugovor je dobio početni otplatni plan u kojem su mu obroci u tijeku otplate bili jednako u švic. francima naznačeni a mjesečne obroke plaćao je u protuvrijednosti u kunama. Mjesečne obroke mu je banka skidala sa računa zadnjeg u mjesecu. Kredit je prema uvjetima koje mu je dala banka i otplaćivao. Kredit je u cijelosti po uvjetima banke otplatio 2023. Kod bilježnika mu je samo predočeno koliki mu je iznos rate, te su tako i ovjerili, posebna tumačenja o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije bilo. Ugovor je u banci prilikom potpisa pročitao i donekle razumio, no kriterije i uvjete promjene nisu imali. Na pitanje da li je u bilo kojem momentu mogao znati koliko će mu iznositi ukupna obveza po kreditu i slijedeći mjesečni obrok, iskazao je da to nije mogao znati jer kriterija i parametara nije imao. Na predmetnoj nekretnini nije imao registriran obrt niti trgovačko društvo i koristi ju za obitelj. Po zanimanju je profesor fizičke kulture, to mu je bio prvi kredit i nema nikakvih znanja o valutama, tečajevima i kreditima. U banci su mu predmetni kredit predočili kao povoljan. Interesirao se i za kredite kod drugih banaka ali je ovo bila njegova matična banka u kojoj je već imao račun preko kojeg je primao plaću. Vjerovao je banci i odlučio se za taj kredit. Kod izračuna konverzije nije sudjelovao već je od banke dobio gotov izračun i prijedlog aneksa. Odlučio se sklopiti aneks jer je to za njega u tom momentu bio povoljnije, bila je ugovorena fiksna kamata a zbog dosadašnjeg iskustva bojao se da bi mogla rata i dalje rasti. Aneks mu je ponuđen po sistemu uzmi ili ostavi i o njemu nije pregovarao. Aneks broj 2 je potpisao jer je banka sačinila novi izračun koji je bio za njega nešto povoljniji od izračuna od 5.2.2016. Sve mjesečne obroke je osobno plaćao odnosno skidano mu je od plaće koju je primao na račun kod kreditora a zbog teške situacije u ostalim životnim potrebama pomagali su mu njegovi roditelji. Da je znao kakve će biti posljedice i rast obaveze po tom kreditu nikad se ne bi za njega odlučio. Na pitanje da li je bio svjestan da će mu uslijed ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti švic. franak rata rasti, iskazao je da nije znao da će biti rast, a u banci mu je prezentirano da to ne bi smjelo biti. Kao laik je razumio promjenjivu kamatnu stopu no nije očekivao niti mu je prezentirano da bi to moglo biti znatno. Na pitanje da li mu je bio prezentiran ugovor o kreditu u euru, iskazao je da nije siguran, no siguran je da mu je za ovaj rečeno da je najpovoljniji. Ugovor je bio unaprijed pripremljen i nije mogao utjecati na to, niti je diktirao.

46. Svjedokinja AB iskazala je da se sjeća da je bila sudužnik sinu po predmetnom ugovoru o kreditu kojeg je on uzeo kao stambeni kredit za kupnju nekretnine u [adresa]. Kad su došli u banku predmetni ugovor je prvi put vidjela, bio je već u cijelosti napisan, ona ga u rukama nije imala, a misli da je riječ upravo o ugovoru o kojem se vodi postupak. U banci im tada ništa nisu pojašnjavali u pogledu promjenjive kamatne stope, dopušta da je bila početna 3,95% a mijenjala se po odukama banke. Isto tako ništa im nije bilo rečeno o valutnoj klauzuli, vezanosti kredit uz tečaj švic. franka. Ugovor je napisan kao tipski ugovor na memorandumu banke. Zapravo im u banci ništa nisu govorili o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. U banci im u pogledu kredita ništa nisu rekli, ali sjeća se da joj je sin rekao da mu je u banci predočeno da je takav kredit za njega najpovoljniji. I kod javnog bilježnika su samo potpisali ugovor te im odredbe ugovora nisu tumačene. U banku su došli zajedno, korisnik kredita njen sin, i suprug. Nije imala osobno iskustva sa tom bankom no vjerovali su banci i sinu i vjerovali su da je to za sina bio najpovoljniji kredit. Ugovor nije pročitala, niti su tražili dodatna pojašnjenja. On je kupio u [adresa] staru kuću za vlastite potrebe i potrebe njegove obitelji. U toj kući nije obavljao nikakvu djelatnost. Tada nije imao registriran obrt niti trgovačko društvo osobito ne u toj kući. Kredit je otplaćivao sin kao glavni dužnik. Prilikom potpisa Aneksa o konverziji, sin im je objasnio o čemu se radi, i da je to za njega nešto povoljnije pa su zbog toga sinu potpisali, ona kao sudužnik i suprug kao jamac. Sjeća se da je kredit bilo sinu teško otplaćivati i da se žalio na postupanje banke, a i oni su mu uskakali povremeno kad mu je skočio znatno mjesečni obrok. U banci je bila sa sinom samo na završnom potpisivanju ugovora, ni na kakvom ranijem pregovaranju nije bila u banci.

47. Svjedok EB iskazao je da zna da je njegov sin imao potrebu uzeti kredit radi kupnje nekretnine u [adresa] i da je u konačnici i sklopio predočeni ugovor o kreditu i anekse. Potpisao se ugovor kao solidarni jamac a kredit je u cijelosti otplaćivao njegov sin kao korisnik kredita. Predmetni ugovor je dobio na potpis već pripremljen i nije se u to "petljao". Želio je pomoći svome sinu. Mjesečni obroci su mu, koliko je u razgovoru rekao, znatno porasli. On se trudio kredit otplaćivati, već je počeo iskazivati određenu zabrinutost zbog znatnog rasta mjesečne rate. U banku je došao i potpisao ugovor, a tada im u banci ništa nije rečeno o rizicima kredita sa valutom švic. franak kao ni o kriterijima po kojima će banka i način kako će banka mijenjati promjenjivu kamatnu stopu. Iz razgovora sa sinom znao je da se isto mijenjalo. Nije mu poznato na koji način je sin plaćao rate i kako ga je banka obavještavala o porastu mjesečne rate. U predmetnoj nekretnini njegov sin kao korisnik kredita nikada nije obavljao nikakvu djelatnost niti je tamo imao registriran obrt ili trgovačko društvo. Nekretninu je kupio za potrebe sebe i obitelji. U banci ni o jednoj odredbi ugovora prilikom dolaska na potpis nisu raspravljali niti im je tumačeno. Ne sjeća se da li im je kod JB protumačen ugovor. Zna da je rečeno da je osiguran zalogom i da rate mora plaćati, te ga je nakon toga ovjerio. Na posebno pitanje da li je rast mjesečnih rata utjecao na život sina, iskazao je da jest. Sinu su pomagali u svakodnevnim potrebama da bi on mogao uredno plaćati rate. Sa sinom nije bio u banci kada je on pregovarao o uvjetima kredita.

48. Tužitelj je u svom iskazu ostao kod navoda iznesenih tijekom postupka. Iskaz tužitelja sud smatra vjerodostojnim jer je iskren, logičan i životno uvjerljiv i sukladan dokumentaciji iz spisa.

49. Među parničnim strankama je sporno da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika i kojima je ugovorena valuta CHF (švicarski franak) uz koju je vezana glavnica (valutna klauzula).

50. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

51. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica kao i parametara temeljem kojih će se i na koji način mijenjati promjenjiva kamatna stopa sukladno odredbama kreditora.

52. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

53. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

54. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati.

55. Prema članku 59. Zakona o zaštiti potrošača, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstvo pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

56. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

57. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

58. Predmetni ugovor ne sadrže referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.

59. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.

60. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.

61. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

62. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

63. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu - potrošaču, da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.

64. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

65. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

66. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

67. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

68. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

69. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 04. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

70. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

71. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

72. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

73. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

74. Posebno se ističe odluka Vrhovnog suda RH broj Rev 174/20 gdje isti potvrđuje pravo potrošača na obeštećenje zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope i nakon prihvata konverzije, a ta odluka je potvrđena Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III-1995/23 od 28.06.2023.god.

75. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

76. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom Aneksu o prihvatu konverzije.

77. Ovo iz razloga što sklapanjem Aneksa (Dodatka), a koji je među strankama nesporno sklopljen, nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

78. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

79. Kamatna stopa određena Aneksom (konverzija) određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

80. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom broj 1 od 5.2.2026. i Aneksom broj 2 od 1.6.2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

81. Sklapanjem Dodatka (Aneks) ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

82. Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

83. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 (Narodne novine RH broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba.

84. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

85. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

86. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

87. U međuvremenu je donesena odluka od 09. srpnja 2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

88. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

89. Nadalje, tim aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

90. Dakle, tužitelj ima prema stajalištu suda pravni interes za vođenje ovog postupka.

91. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR (euro) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK), valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

92. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

93. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

94. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je djelomično podmiren dio kredita u EUR-u sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi, i iznos plaćenih obroka prema valutnoj klauzuli u CHF mijenjanoj u toku otplate i u odnosu na početni tečaj valute CHF.

95. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Dodatka (Aneksa) i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK-a, istom je priznao svojstvo potrošača.

96. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke, te da je na taj način tuženik utvrdio da je do 30.09.2015. tužitelj po kreditu imao preplatu u iznosu od 35.942,89 kuna (4.709,45 eura).

97. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

98. Iz iskaza tužitelja (potrošača) sud je utvrdio da je isti pristao na tu konverziju tog kredita upravo iz razloga jer joj se samim pretvaranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR u tom trenutku, sukladno Zakonu, njegova mjesečna rata kredita bitno snizila (smanjila), dakle lakše mu je istu ratu bilo mjesečno podmirivati, pa je životno i logično da je zbog toga na isto pristao jer mu se time bitno olakšala daljnja financijska situacija prilikom otplate spornog kredita ubuduće. Međutim to ne znači da se odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita.

99. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

100. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

101. Kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetan jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela konkretnog Ugovora o kreditu primio, i to je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (stjecanje bez osnove) u kojem članku Zakona je određeno u st. 1.) da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

102. Sud je u toku postupka odredio financijsko knjigovodstveno vještačenje rješenjem od 11.12.2024. radi utvrđenja koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promijenjene kamatne stope u odnosu na prvotnu ugovorenu ugovornom o kreditu kao i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do dana konverzije, odnosno da se izvrši izračun kolika bi bila razlika u svakom mjesečnom anuitetu da je tuženik primjenjivao početnu ugovorenu kamatnu stopu kao i tečaj CHF koji je važio na dan isplate kredita u odnosu na anuitete koje je tužitelj plaćao tijekom otplate kredita sve do konverzije i to kako u pojedinom mjesecu tako i ukupnom iznosu. Naloženo je vještaku naznačiti kolika je preplata bila zbog promjenjive kamatne stope, a kolika je bila preplata u odnosu na promjenu tečaja CHF sve imajući u vidu provedenu konverziju.

103. Tužitelj potražuje preplatu u iznosu od 19.211,63 HRK odnosno 2.549,83 eura s osnova promjenjive ništetne kamatne stope i iznos od 74.177,41 HRK odnosno 9.845,03 eura s osnova promjene tečaja valute CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na svaki dospjeli mjesečni iznos prema specifikaciji pa do isplate.

104. Uvidom u vještački nalaz također je utvrđeno da je u konverziji utvrđena preplata i to na dan 30.9.2015. u iznosu od 35.942,89 kuna, odnosno 4.709,45 eura a koji iznos je iskorišten za zatvaranje 50% anuiteta u eurima do iskorištenja iznosa. S time da je vještakinja utvrdila da je stvarno preplata po predmetnom kreditu iznosila po osnovi kamate u neto iznosu od 19.211,63 HRK ili 2.549,83 eura i po osnoi promjene tečaja neto iznos od 74.177,41 HRK odnosno 9.845,03 eura. Tužitelj je svoj zahtjev specificirao sukladno provedenom vještačkom nalazu vještakinje Slađane Srnec.

105. Vještakinja je u izradi nalaza koristila dokumentaciju dostavljenu u spis.

106. Tužitelj nije imao primjedaba na nalaza i mišljenje vještakinje te je sukladno nalazu i specificirao tužbeni zahtjev.

107. Tuženik nije ima primjedbi na nalaz te je sukladno nalazu istakao prigovor radi prebijana u iznosu od 387,46 eura (manje plaćena kamata) i iznosa od 7,99 eura koji se odnosi na negativnu tečajnu razliku kad je tečaj CHF-a bio manji od početnog. Nastavno je na ročištu tužitelj postavio i prigovor radi prijeboja za iznos priznat dodatkom o konverziji tj. 3.953,88 eura.

108. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje jer je dan stručno i objektivno u skladu sa zadacima koje je odredio sud u rješenju o određivanju vještačenju te u svom nalazu vještak je dao sve odgovore na postavljena pitanja.

109. Primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje se u suštini odnose na pravno pitanje a što je već prethodno obrazloženo i odlučeno u pravomoćnim sudskim odlukama. A pri čemu valja kazati da tuženik na matematički izračun nije imao primjedaba a niti je inzistirao da se vještakinju nakon očitovanja neposredno sasluša.

Također nije ni predlagao drugog vještaka.

110. Prigovor radi prijeboja istaknut po tuženiku za iznos od 387,46 eura manje plaćene kamate, iznos od 7,99 negativne tečajne razlike i iznos od 3.953,88 eura priznat tužitelju dodatkom o konverziji je neosnovan. Iznosi od 387,46 eura i 7,99 eura su od strane tužitelja već umanjeni u tužbenom zahtjevu, a sukladno nalazu vještaka te je za taj iznos tražbina tužitelja umanjena. Što se pak tiče iznosa priznatog u konverziji tuženik ništa nije platio tužitelju. Ovaj sud je mišljenja da tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a, a to stoga što plaćanjem navedenih otplatnih rata tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Sve i kad je tečaj CHF-a bio niži od početno ugovorenoga, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa primio u odnosu na to. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Pri tome se napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik kao trgovac zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivala pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Tužitelj se predloženom prijeboju protivio iz razloga su u nalazu već oscilacije u tečaju i kamatnoj stopi uzete u obzir.

111. Slijedom naprijed rečenog valjalo je zahtjev tuženika za utvrđenje i prijeboj njegovog potraživanja specificiranog na ročištu 28.3.2025. odbiti kao neosnovan.

112. Dakle, kako je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope po odlukama banke, ništetan, jer je nerazumljiv, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno dijela Ugovora u konkretnom slučaju primio, a sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, pa je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa navedenih u izreci ove presude.

113. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 30. studenog 2007. do zaključno 31.10.2012. te dospjelost od 31.8.2007. do 30.9.2015. nadalje do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima s time da je sud mjesečne iznose u izreci presude naveo po datumima kako je tužitelj plaćao pojedine anuitete, a kako je vještak i obrazložio u svom nalazu.

114. Valja istači da se tuženik – banka ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje i razlog ništetnosti radi koje se i vodi ovaj postupak, pa stoga i zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose pojedinih mjesečnih iznosa teku od dospijeća pojedinog iznosa do isplate, a ne od presuđenja.

115. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, jer je tužitelj u ovom postupku sa svojim specificiranim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti.

116. Sud je tužitelju priznao trošak u skladu s vrijednošću predmeta spora i s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine RH broj 138/23), posebice Tbr. 48. iste, te Tbr. 52 (Tarifa objavljena u NN RH broj 138/23) iste tj. 2,00 EUR/bod, što je sukladno recentnoj sudskoj praksi i to za sastav tužbe u iznosu 200,00 EUR (Tbr 7/1), sastav podneska od 26.10.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 26.6.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu 4.12.2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1), sastav podneska od 9.12.2024. u iznosu od 50,00 eura (Tbr.8/4), sastav podneska od 13.2.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1), zastupanje na ročištu 28.3.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.9/1), zastupanje na ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9/3), odnosno ukupno u iznosu od 1.350,00 eura, sve uvećano za pripadajući PDV 25% u iznosu od 337,50 eura, predujam za financijsko vještačenje u iznosu od 420,00 eura, što sveukupno iznosi 2.107,50 eura.

117. Tako ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 2.107,50 eura, a na plaćanje je obvezan tuženik koji je izgubio spor, te je odlučeno kao u toč. VI. izreke.

118. Temeljem svega gore iznijetog sud je odlučio kao u izreci.

U Čakovcu, 15. travnja 2025.

Sutkinja:

Ljubica Kovačević

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana po primitku presude, nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda pismeno u 3 primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.