REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Ul. Ivana Gundulića 27
21000 Split
Posl. broj: P-3582/2022-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu Željku Boriću, u pravnoj stvari tužiteljice NK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Višić i Višević d.o.o. protiv tuženika Zagrebačka banka sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, Nakon zaključene glavne rasprave 22. siječnja 2025. godine u pritvoru zamjenika punomoćnika tužitelja – ZK, odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom društvu Višić i Višić, dana 15. travnja 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj 3209685911 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. lipnja 2007.g., a koja glasi: „sukladno odluci o kamatnim stopama Kreditora.“, pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
II. Utvrđuje se apsolutno ništetnom odredba o valutnoj klauzuli sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu broj 3209685911 kojeg su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 14. lipnja 2007.g., a koja glasi: „srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF“, pa stoga navedena odredba ugovora, kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.
III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 4.837,35 EUR sa zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja teče na iznos od:
-28,78 EUR od dana 14.11.2007.g. do isplate,
-28,75 EUR od dana 14.12.2007.g. do isplate,
-28,71 EUR od dana 14.01.2008.g. do isplate,
-28,68 EUR od dana 10.02.2008.g. do isplate,
-57,28 EUR od dana 13.03.2008.g. do isplate,
-57,27 EUR od dana 3.04.2008.g. do isplate,
-57,16 EUR od dana 6.05.2008.g. do isplate,
-57,09 EUR od dana 4.06.2008.g. do isplate,
-57,03 EUR od dana 4.07.2008.g. do isplate,
-56,97 EUR od dana 4.08.2008.g. do isplate,
-56,90 EUR od dana 1.09.2008.g. do isplate,
-56,84 EUR od dana 6.10.2008.g. do isplate,
-56,78 EUR od dana 4.11.2008.g. do isplate,
-56,71 EUR od dana 1.12.2008.g. do isplate,
-56,65 EUR od dana 5.1.2009.g. do isplate,
-56,58 EUR od dana 4.02.2009.g. do isplate,
-56,52 EUR od dana 5.03.2009.g. do isplate,
-56,45 EUR od dana 2.04.2009.g. do isplate,
-56,39 EUR od dana 4.05.2009 .g. do isplate,
-56,32 EUR od dana 3.06.2009.g. do isplate,
-56,26 EUR od dana 3.07.2009.g. do isplate,
-77,80 EUR od dana 4.8.2009.g. do isplate,
-77,71 EUR od dana 4.09.2009.g. do isplate,
-77,63 EUR od dana 5.10.2009.g. do isplate,
-77,54 EUR od dana 4.11.2009.g. do isplate,
-77,46 EUR od dana 4.12.2009.g. do isplate,
-77,37 EUR od dana 05.01.2010.g. do isplate,
-77,28 EUR od dana 4.02.2010.g. do isplate,
-77,20 EUR od dana 3.03.2010.g. do isplate,
-77,11 EUR od dana 02.04.2010.g. do isplate,
-77,02 EUR od dana 05.05.2010.g. do isplate,
-76,93 EUR od dana 4.06.2010.g. do isplate,
-76,84 EUR od dana 5.07.2010.g. do isplate,
-76,75 EUR od dana 4.08.2010.g. do isplate,
-76,66 EUR od dana 6.09.2010.g. do isplate,
-76,57 EUR od dana 7.10.2010.g. do isplate,
-76,48 EUR od dana 5.11.2010.g. do isplate,
-76,39 EUR od dana 6.12.2010.g. do isplate,
-76,29 EUR od dana 1.01.2011.g. do isplate,
-76,20 EUR od dana 07.02.2011.g. do isplate,
-76,11 EUR od dana 10.03.2011.g. do isplate,
-76,01 EUR od dana 6.04.2011.g. do isplate,
-75,92 EUR od dana 1.05.2011.g. do isplate,
-75,82 EUR od dana 7.06.2011.g. do isplate,
-75,73 EUR od dana 15.07.2011.g. do isplate,
-65,13 EUR od dana 1.08.2011.g. do isplate,
-65,04 EUR od dana 8.09.2011.g. do isplate,
-64,96 EUR od dana 1.10.2011.g. do isplate,
-64,87 EUR od dana 11.11.2011.g. do isplate,
-64,78 EUR od dana 7.12.2011.g. do isplate,
-64,69 EUR od dana 10.01.2012.g. do isplate,
-64,61 EUR od dana 9.02.2012.g. do isplate,
-64,51 EUR od dana 6.03.2012.g. do isplate,
-64,43 EUR od dana 6.04.2012.g. do isplate,
-64,34 EUR od dana 14.05.2012.g. do isplate,
-64,24 EUR od dana 15.06.2012.g. do isplate,
-64,15 EUR od dana 5.07.2012.g. do isplate,
-64,06 EUR od dana 8.08.2012.g. do isplate,
-63,97 EUR od dana 7.09.2012.g. do isplate,
-63,88 EUR od dana 11.10.2012.g. do isplate,
-63,79 EUR od dana 13.11.2012.g. do isplate,
-63,69 EUR od dana 6.12.2012.g. do isplate,
-63,60 EUR od dana 14.01.2013.g. do isplate,
-63,50 EUR od dana 6.02.2013.g. do isplate,
-63,41 EUR od dana 6.03.2013.g. do isplate,
-63,32 EUR od dana 15.04.2013.g. do isplate,
-63,22 EUR od dana 9.05.2013.g. do isplate,
-63,12 EUR od dana 13.06.2013.g. do isplate,
-63,03 EUR od dana 12.07.2013.g. do isplate,
-62,63 EUR od dana 14.08.2013.g. do isplate,
-62,83 EUR od dana 16.09.2013.g. do isplate,
-62,74 EUR od dana 14.10.2013.g. do isplate,
-62,64 EUR od dana 14.11.2013.g. do isplate,
-62,54 EUR od dana 13.12.2013.g. do isplate,
-62,44 EUR od dana 9.1.2014.g. do isplate,
IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 8.452,77 EUR sa zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, koja teče na iznos od:
-3,04 EUR od dana 13.08.2007..g. do isplate,
-1,98 EUR od dana 14.09.2007.g. do isplate,
-3,44 EUR od dana 14.11.2007.g. do isplate,
-5,79 EUR od dana 14.01.2008.g. do isplate,
-8,68 EUR od dana 10.02.2008.g. do isplate,
-12,33 EUR od dana 13.03.2008.g. do isplate,
-12,92 EUR od dana 3.04.2008.g. do isplate,
-2,66 EUR od dana 6.05.2008.g. do isplate,
-5,98 EUR od dana 4.06.2008.g. do isplate,
-5,61 EUR od dana 4.07.2008.g. do isplate,
-0,85 EUR od dana 4.08.2008.g. do isplate,
-1,09 EUR od dana 1.09.2008.g. do isplate,
-8,26 EUR od dana 6.10.2008.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.11.2008.. do isplate,
-29,07 EUR od dana 4.11.2008.g. do isplate,
-13,01 EUR od dana 1.12.2008.g. do isplate,
-37,77 EUR od dana 5.1.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.02.2009.g. do isplate,
-37,32 EUR od dana 4.02.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.03.2009.g. do isplate,
-40,68 EUR od dana 5.03.2009.g. do isplate,
-37,43 EUR od dana 2.04.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.05.2009.g. do isplate,
-35,74 EUR od dana 4.05.2009 .g. do isplate,
-31,32 EUR od dana 3.06.2009.g. do isplate,
-25,19 EUR od dana 3.07.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.08.2009.g. do isplate,
-29,82 EUR od dana 4.8.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.09.2009.g. do isplate,
-32,08 EUR od dana 4.09.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.10.2009.g. do isplate,
-28,75 EUR od dana 5.10.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.11.2009.g. do isplate,
-27,38 EUR od dana 4.11.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.12.2009.g. do isplate,
-31,82 EUR od dana 4.12.2009.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.01.2010.g. do isplate,
-36,66 EUR od dana 05.01.2010.g. do isplate,
-40,84 EUR od dana 4.02.2010.g. do isplate,
-40,70 EUR od dana 3.03.2010.g. do isplate,
-51,72 EUR od dana 02.04.2010.g. do isplate,
-48,32 EUR od dana 05.05.2010.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.06.2010.g. do isplate,
-53,23 EUR od dana 1.06.2010.g. do isplate,
-72,94 EUR od dana 5.07.2010.g. do isplate,
-63,50 EUR od dana 4.08.2010.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.09.2010.g. do isplate,
-86,95 EUR od dana 6.09.2010.g. do isplate,
-0,02 EUR od dana 1.10.2010.g. do isplate,
-77,42 EUR od dana 7.10.2010.g. do isplate,
67,76 EUR od dana 5.11.2010.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.12.2010.g. do isplate,
-90,92 EUR od dana 6.12.2010.g. do isplate,
-110,82 EUR od dana 1.01.2011.g. do isplate,
-98,56 EUR od dana 07.02.2011.g. do isplate,
-0,07 EUR od dana 1.03.2011.g. do isplate,
-96,62 EUR od dana 10.03.2011.g. do isplate,
-0,02 EUR od dana 1.04.2011.g. do isplate,
-90,55 EUR od dana 6.04.2011.g. do isplate,
-96,06 EUR od dana 1.05.2011.g. do isplate,
-123,65 EUR od dana 7.06.2011.g. do isplate,
-148,93 EUR od dana 15.07.2011.g. do isplate,
-152,36 EUR od dana 1.08.2011.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.09.2011.g. do isplate,
-130,99 EUR od dana 8.09.2011.g. do isplate,
-125,56 EUR od dana 1.10.2011.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.11.2011.g. do isplate,
-121,08 EUR od dana 11.11.2011.g. do isplate,
-0,03 EUR od dana 1.12.2011.g. do isplate,
-120,17 EUR od dana 7.12.2011.g. do isplate,
-128,93 EUR od dana 10.01.2012.g. do isplate,
-0,02 EUR od dana 1.02.2012.g. do isplate,
-133,89 EUR od dana 9.02.2012.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.03.2012.g. do isplate,
-134,96 EUR od dana 6.03.2012.g. do isplate,
-131,51 EUR od dana 6.04.2012.g. do isplate,
-132,79 EUR od dana 14.05.2012.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.06.2012.g. do isplate,
-136,26 EUR od dana 15.06.2012.g. do isplate,
-132,76 EUR od dana 5.07.2012.g. do isplate,
-133,43 EUR od dana 8.08.2012.g. do isplate,
-0,02 EUR od dana 1.09.2012.g. do isplate,
-128,97 EUR od dana 7.09.2012.g. do isplate,
-127,93 EUR od dana 11.10.2012.g. do isplate,
-133,11 EUR od dana 13.11.2012.g. do isplate,
-129,16 EUR od dana 6.12.2012.g. do isplate,
-131,45 EUR od dana 14.01.2013.g. do isplate,
-126,67 EUR od dana 6.02.2013.g. do isplate,
-128,51 EUR od dana 6.03.2013.g. do isplate,
-0,02 EUR od dana 1.04.2013.g. do isplate,
-133,54 EUR od dana 15.04.2013.g. do isplate,
-125,20 EUR od dana 9.05.2013.g. do isplate,
-121,87 EUR od dana 13.06.2013.g. do isplate,
-128,18 EUR od dana 12.07.2013.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.08.2013.g. do isplate,
-121,43 EUR od dana 14.08.2013.g. do isplate,
-124,20 EUR od dana 16.09.2013.g. do isplate,
-127,85 EUR od dana 14.10.2013.g. do isplate,
-128,46 EUR od dana 14.11.2013.g. do isplate,
-0,04 EUR od dana 1.12.2013.g. do isplate,
-133,47 EUR od dana 13.12.2013.g. do isplate,
-126,99 EUR od dana 9.1.2014.g. do isplate,
-102,38 EUR od dana 14.2.2014.g. do isplate,
-0,03 EUR od dana 1.3.2014.g. do isplate,
-103,95 EUR od dana 13.3.2014.g. do isplate,
-102,68 EUR od dana 14.4.2014.g. do isplate,
-0,02 EUR od dana 1.5.2014.g. do isplate,
-0,28 EUR od dana 10.5.2014.g. do isplate,
-99,70 EUR od dana 12.5.2014.g. do isplate,
-0,01 EUR od dana 1.06.2014.g. do isplate,
-99,96 EUR od dana 17.6.2014.g. do isplate,
-102,09 EUR od dana 14.07.2014.g. do isplate,
-103,75 EUR od dana 14.08.2014.g. do isplate,
-104,33 EUR od dana 15.09.2014.g. do isplate,
-106,08 EUR od dana 15.10.2014.g. do isplate,
-0,04 EUR od dana 1.11.2014.g. do isplate,
-108,00 EUR od dana 13.11.2014.g. do isplate,
-0,04 EUR od dana 1.12.2014.g. do isplate,
-109,01 EUR od dana 15.12.2014.g. do isplate,
-0,02 EUR od dana 01.01.2015.g. do isplate,
-109,29 EUR od dana 14.01.2015.g. do isplate,
-109,23 EUR od dana 16.02.2015.g. do isplate,
-109,23 EUR od dana 13.03.2015.g. do isplate,
-0,26 EUR od dana 01.04.2015.g. do isplate,
-108,97 EUR od dana 15.04.2015.g. do isplate,
-109,23 EUR od dana 15.05.2015.g. do isplate,
-109,23 EUR od dana 16.06.2015.g. do isplate,
-109,23 EUR od dana 16.07.2015.g. do isplate,
-109,23 EUR od dana 14.08.2015.g. do isplate,
-0,32 EUR od dana 10.09.2015.g. do isplate,
-108,91 EUR od dana 14.09.2015.g. do isplate,
-0,33 EUR od dana 1.10.2015.g. do isplate,
-108,90 EUR od dana 14.10.2015.g. do isplate,
-0,33 EUR od dana 1.11.2015.g. do isplate,
-108,90 EUR od dana 13.11.2015.g. do isplate,
-0,34 EUR od dana 1.12.2015.g. do isplate,
-108,89 EUR od dana 14.12.2015.g. do isplate,
-109,23 EUR od dana 14.01.2016.g. do isplate,
V. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.836,94 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u skladu sa čl. 29. st. 2. ZOO-a, a koja teče počevši od 15. travnja 2025. godine do isplate.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio tužbu s prilozima (listovi 1-2 spisa) protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti.
1.1. Tužitelj je s tuženikom dana 14. lipnja 2007. godine sklopio Ugovor o kreditu broj 3209685911 temeljem kojeg ugovora je tuženik, kao kreditor, odobrio tužitelju kao korisniku kredita iznos od 91.000,00 CHF, uz uvjete naznačene u citiranom ugovoru.
1.2. Sukladno odredbi predmetnog ugovora citiranog u točki 1. činjeničnih navoda tužbe, korisnik kredita obvezao se plaćati kreditoru redovnu kamatu čija je stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a pored toga tuženik je obvezan i na isplatu interkalarne kamate po stopi jednakoj stopi redovne kamate, a sve sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Dakle, za taj period ugovorena je kamata s promjenjivom kamatnom stopom.
1.3. Postupajući sukladno citiranom ugovoru i otplati duga, tužitelj je uredno ispunio svoju obvezu, a kako se odredba o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi očito smatra i jest ništetna, to je tužitelj tuženiku, temeljem takve ništetne odredbe, isplatio po citiranom ugovoru viši iznos od onoga koji je trebao i to za ukupno 51.631,95 kn.
1.4. Između stranaka ne bi trebalo biti sporno da su odredbe o kreditu u spornom razdoblju između korisnika kredita kao potrošača - tužitelja i kreditora kao trgovca -tuženika, a koje se odnose na ugovorenu i promjenjivu kamatnu stopu naznačene u ugovoru, te da je tužitelj postupio po zahtjevu tuženika, isplativši tuženiku sve dospjele iznose i po takvoj kamatnoj stopi.
1.5. Također, između stranaka nije sporno da se ovdje radi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja se mijenja odlukom banke.
1.6. Ovdje se radi o klasičnom primjeru nepoštenosti ugovaranja, a sve u smislu odredbe čl. 84. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu u biti predstavlja naknadu koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, a uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga, ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO- a.
1.7. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zlouporabe prava.
1.8. Iz sadržaja predmetnog ugovora izvjesno je unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope, te se radi o postupanju suprotno navedenim načelima obveznog prava jer je time korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi takva da je na temelju nje tužitelj znao kolika je visina stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok isti nije ni približno mogao ocijeniti u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Dakle, buduća kamatna stopa, promjenjiva, niti je bila određena, a niti je bila odrediva. Dakle, radi se o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču objektivno nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Posljedica toga je evidentno ništetnost istih. (VSH Revt-249/14).
1.9. Kako su odredbe o ugovorenoj kamati u predmetnom ugovoru o kreditu bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP, odnosno čl. 102. ZZP iste ništetne, to je posljedica ništetnosti da svaka strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO- a.
2. U svom odgovoru na tužbu (listovi 70-80 spisa) navodi kako slijedi.
2.1. Tuženik i tužitelj sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu 3209685911 od 13. lipnja 2007. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 91.000,00 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu).
2.2. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na način podešavanja kamatne stope, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od kn 51.631,95 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.
2.3. Prije svega, ističe se da potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, kako to nalaže odredba članka 186. Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP).
2.4. Naime, citiranom odredbom propisano je da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja.
2.5. Pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalnopravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, a u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP.
2.6. Tuženik stoga predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači iznos kojeg zahtijeva isplatu, kao i sve pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja.
2.7. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja.
2.8. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti.
2.9. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane VK i DK, a na tužitelju je teret dokaza da je on stvarno izvršio te uplate.
2.10. Tuženik uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III- 3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje.
2.11. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje:
„Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“
2.12. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.
2.13. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava tužbu i postavljene tužbene zahtjeve u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo.
2.14. Tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti.
2.15. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti.
2.16. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava.
2.17. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari.
2.18. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
2.19. Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
2.20. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
2.21. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 07. lipnja 2019. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od pojedinih plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari.
2.22. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 07.06.2014. godine nastupila zastara.
2.23. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 19. siječnja 2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu (dalje u tekstu: Dodatak) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).
2.24. Tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
2.25. Dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.
2.26. Cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
2.27. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu.
2.28. Toč. 3. cit. odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta.
2.29. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate.
2.30. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR.
2.31. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji.
2.32. Odredbom čl. 19. d propisano je da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15.
2.33. Tuženik je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr).
2.34. Nadalje, tuženik je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF.
2.35. Dakle, potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora.
2.36. Stoga, ističe se da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima.
2.37. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, o kojoj se tuženik očituje u nastavku.
2.38. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje:
Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”
odgovorio:
“Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.”
2.39. VSRH zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH.
2.40. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15.
2.41. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera.
2.42. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, VSRH u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva (vidjeti str. 5. – 6. obrazloženja odluke).
2.43. U tom dijelu VSRH navodi:
„Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev- 2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.
Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.“ 2.44. Slijedom navedenog, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15.
2.45. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama.
2.46. VSRH dodatno pojačava ovaj stav i tumačenjem presude Suda EU (posl.br. C-118/17 - N) gdje, kao razloge zbog kojih ova presuda nije primjenjiva na slučajeve konverzije kredita u Republici Hrvatskoj, naglašava važnost činjenice da postoji temeljna razlika između okolnosti slučaja konverzije u Mađarskoj i slučaja konverzije u Republici Hrvatskoj.
2.47. Naime, u Mađarskoj je postojala izravna zakonska intervencija u svaki ugovorni odnos, dok je prema ZIDZPK/15 ostavljeno na volju i odluku korisnicima kredita da li će prihvatiti ili odbiti konverziju, koju su im banke, pa tako i tuženik morali ponuditi.
2.48. Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
2.49. Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.
2.50. U smislu navedenog, tuženik ističe da se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, osobito prijedlogu radi provođenja financijskog vještačenja s ciljem izračuna navodno preplaćenih iznosa.
2.51. Iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15 kao i pravnih stajališta VSRH izraženih u odluci posl.br. Gos 1/2019, proizlazi sljedeće okolnosti primjenjive na ovaj konkretni slučaj:
2.52. Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
2.53. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
2.54. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove; 2.55. Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklatorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.
2.56. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.
2.57. U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. navodi:
„Imajući u vidu da je prema odredbama ZID ZPK/15 o konverziji prilikom izračuna nove obveze potrošača sada po kreditu u valuti EUR bilo potrebno uzeti sve uplate anuiteta koje sadrže i promjenjivu kamatu i utvrditi visinu obveze koliko bi ista iznosila po ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, na koji način se može doći i do pretplate s kojom je vjerovnik dužan postupati na način propisan čl.19.c ZID ZPK/15, jasno je da za utvrđenje da li je tuženica stekla utuženi iznos bez osnove, činjenica da su stranke sklopile Aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15 je odlučna.
2.58. Na jednak način prethodne okolnosti potvrđuje isti sud i u odluci broj Gž- 1938/2019 od 19. svibnja 2020. (str. 6).
2.59. Ta stajališta potvrđuje i Županijski sud u Dubrovniku u presudi Gž- 706/2019 od 29. travnja 2020., a u kojoj odluci, između ostalog, sud ističe i da tužitelj nije morao pristati na konverziju, prema ponudi koju je tužena morala dati, kao i da je ZIDZPK/15 propisao obračun, proceduru i rok u kojem su banke morale dati ponudu klijentima radi konverzije, pa ako potrošač prihvati konverziju, taj sporazum predstavlja među strankama novu pravnu osnovu zbog čega tužitelj nema osnove za isplatu na temelju stečenog bez osnove zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (utvrđenje koje jest bilo predmetom tužbenog zahtjeva).
2.60. Slijedom navedenog, stav je tuženika da tužitelj nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli te potraživati bilo kakva obeštećenja s te osnove.
2.61. Međutim, sve i kada bi naslovni sud zauzeo stav da tužitelj ima pravni interes utvrđivati ništetnim navedene odredbe osnovnog ugovora, sukladno gore navedenim odlukama, tužitelj nipošto ne ostvaruje pravo na isplatu pa se stoga predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovan.
2.62. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
2.63. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
2.64. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
2.65. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev- 2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
2.66. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
2.67. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da tužbu da odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja i naloži tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka.
3. Sud je: pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz tužbu (listovi 4-52 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 2. rujna 2019. godine (listovi 54-59 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu (listovi 82-199 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 6. travnja 2022. godine (listovi 215-254 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 9. kolovoza 2022. godine (listovi 260-299 spisa), saslušao tužiteljicu u svojstvu parnične stranke na ročištu od 16. siječnja 2024. godine (listovi 322-323 spisa), pregledao nalaz i mišljenje sudskog vještaka Ante Beusa od 10. ožujka 2024. godine (listovi 332-363 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 30. travnja 2024. godine (listovi 373-398 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 4. srpnja 2024. godine (listovi 405-414 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 10. prosinca 2024. godine (listovi 425-483 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tužiteljice od 24. prosinca 2024. godine (listovi 484-503 spisa), pregledao dokaznu dokumentaciju priloženu uz podnesak tuženika od 17. siječnja 2025. godine (listovi 504-536 spisa).
4. Daljnjih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Naime, među strankama nije sporno da je tužiteljica korisnik kredita u švicarskim francima kojega je podigla kod tuženika.
7. Među strankama jest sporno jesu li ništetne precizirane odredbe ugovora o kreditu te je li tuženik obvezan isplatiti tužiteljici precizirane novčane iznose koje je tužiteljica preplatila temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu.
8. Ugovor o namjenskom kreditu (listovi 5-10 spisa) zaključen je 13. lipnja 2007. godine između Zagrebačke banke d.d. Zagreb kao kreditora i NK iz [adresa] kao korisnika kredita; pri čemu je KK iz [adresa] založni dužnik.
8.1. Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 91.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Korisnik kredita se obvezuje iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom (čl. 1. ugovora).
8.2. Korisnik kredita dužan je kreditoru platiti u obrocima iznos od 91.000,00 CHF i redovnu kamatu u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora te interkalarne kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja (čl. 2. ugovora).
8.3. Namjena kredita je adaptacija stanova (čl. 6. ugovora).
8.4. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Prvi anuitet iznosi CHF 456,23. Iznos obroka sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja ovog ugovora (čl. 7. st. 1. ugovora).
8.5. Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu sa odlukom o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos obroka iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu obroka kreditor će obavijestiti korisnika kredita u skladu sa općim uvjetima poslovanja kreditora (čl. 7. st. 2. ugovora).
9. Nadalje, dana 19. siječnja 2016. godine sklopljen je između istih suugovaratelja dodatak ugovora o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) - konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (listovi 14-20 spisa).
9.1. Kreditor poduzima radnju sklapanja ovog dodatka ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) jedino u činjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015), u skladu sa tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije. Kreditor ovime upoznaje korisnika kredita sa činjenicom da je podnio Ustavnom sudu Republike Hrvatske prijedlog za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom Republike Hrvatske (članak 1. stavak 1. dodatka ugovoru o kreditu).
9.2. Ovaj dodatak ugovoru o kreditu jest akt kojim se na zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru, i valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon (članak 1. stavak 2. dodatka ugovoru o kreditu).
10. U svom iskazu (listovi spisa) tužiteljica NK kćerka KK iz [adresa] izjavljuje: Trebala su mi novčana sredstva za kupnju stana pa sam odlučila dignuti stambeni kredit. Raspitivala sam se u više banaka o tom kreditu. Naposljetku sam odabrala Zagrebačku banku kao najboljeg ponuđivača stambenog kredita. U toj banci su mi sugerirali da je upravo kredit u švicarskim francima najpovoljniji kredit za otplatu i u to vrijeme kada sam ja dizala krediti upravo je kredit u francima bio najpopularniji, ljudi su ga tada najčešće zaključivali. Ne sjećam se da bi mi posebno u banci prilikom zaključivanja kredita objašnjavali neke pojmove iz samog kredita, a ja sam kao laik kojem kreditna problematika nije struka prihvatila sugestije djelatnika banke, vjerujući da su one ispravne, pouzdane i za mene povoljne. Osim što su mi u banci preporučivali krediti u francima kao najpovoljniji, nisu mi pri tome predočili nikakve opasnosti vezane za podizanje tog kredita u francima. Ispočetka su otplate rata, ali vrlo kratko nekih pola godine, bile prema mojim redovnim očekivanjima koje sam imala prilikom sklapanja ugovora. Međutim, kasnije su se te otplatne rate neproporcionalna povećavale uslijed promjena kamatnih stopa i tečajnih razlika, što je bilo potpuno suprotno mojim očekivanjima i potpuno neprihvatljivo za mene. Ja još uvijek nisam otplatila taj kredit. Ostalo mi je nekih dvije godine i dva mjeseca.
10.1. Na pitanje pun. tuženika tužiteljica odgovara da ugovor je pročitala prije zaključenja i da doduše nije prigovarala tekstu ugovora niti se bunila protiv tog teksta ugovora, ali ističem da banka, odnosno njezini djelatnici nisu njoj prilikom sklapanja ugovora objasnili temeljne pojmove i eventualne opasnosti do kojih bi moglo doći zaključenjem ugovora u švicarskim francima i do kojih je naposljetku i došlo.
11. Ništetnost kao posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi ništavosti (ex tunc), pa je nepoštena odredba ništetna od samog ugovaranja.
12. Prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao zakona koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
13. Odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi P. - H. S. U. Z. Z. P., protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr., među ostalim, i tuženikom iz ove parnice), podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.
14. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika No, pokretanje ili vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.
15. Nedvojbeno je da se o odredbi prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s odlukom banke - nije pojedinačno pregovaralo.
16. Prema odredbi članka 142. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavak 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
17. Nesporno je da Ugovor ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
18. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke, a je li to možda podrazumijeva i primjenu nekih kriterija, u samom ugovoru nije navedeno.
19. Prema Presudi Suda Europske unije od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
20. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužiteljici morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.
21. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba a ovisna je isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.
22. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
23. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
24. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
25. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu - treba ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
26. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto, a s tim se slaže i ovaj sud, "iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja".
27. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužiteljice. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
28. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
29. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
30. Na temelju svih utvrđenih činjenica ovaj sud smatra: 1/ da su odredbe Ugovora kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom samo o odluci banke nepoštene i prema tome ništetne; 2/ da su odredbe Ugovora kojima je određena tzv. valutna klauzula nepoštene i prema tome ništetne.
31. Prema odredbi članka 126. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 19/22, 59/23), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 114. stavak 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.
32. Nadalje, sukladno odredbi članka 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi.
32.1. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
32.2. Slijedom toga je i prvostupanjski sud vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi.
33. Tužba je u ovom postupku podnijeta sudu 7. lipnja 2019. godine.
34. S obzirom na izloženo, očito je da utuženo potraživanje nije zastarjelo.
34.1. Naime, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323. stavak 1. ZOO).
34.2. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
34.3. Tome dosljedno, očito je neosnovan prigovor tuženika o zastari utuženog potraživanja.
35. Vještak financijske struke Ante Beus u svom nalazu i mišljenju od 10. ožujka 2024. godine (listovi 332-365 spisa) zaključuje:
35.1. Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 8.452,77 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 5.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.
35.2. Zbog promjene kamatne stope, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio je tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u EUR-o u iznosu od 4.837,35 EUR-a (ukupan zbroj stupca 10. tablice 6.), bez utjecaja primjene valutne klauzule u CHF.
35.3. Zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima), zadužen je s osnove predmetnog kredita kroz konverziju za veće neotplaćenu glavnicu u iznosu od 3.713,54 EUR-a.
35.4. Zbog promjene tečaja, u promatranom razdoblju postojali su mjesečni anuiteti koji su obračunati i plaćani po nižem tečaju od početnog tečaja pa su realizirane negativne razlike u iznosu od 3,87 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 7.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.
35.5. U promatranim razdoblju nisu postojali mjesečni anuiteti koji su obračunavati i plaćani sa kamatnom stopom koja je niža od početne kamatne stope. Tijekom promatranog razdoblja korištene su isključivo kamatne stope koje su više od početne kamatne stope kao i zakonom propisana kamatna stopa.
35.6. Pretplata utvrđena konverzijom iznosi 3.778,10 EUR-a.
36. U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje (članak 323 stavak 1. ZOO). Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelja za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti (članak 323. stavak 2. ZOO).
37. Tužiteljica je, prema izloženom, tijekom postupka dokazala da joj je nastala šteta zbog sklapanja ništetnog ugovora o kreditu te je dokazala odgovornost tuženika za to.
38. Štoviše, tužiteljica je na izloženi način dokazala da joj je ostala nepodmirena šteta i nakon izvršene konverzije kredita, sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu, temeljem Zakona o izmjenama dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.
38.1. Naime, sklapanjem takvog ugovora ne gubi se pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu kada takva razlika postoji.
39. Visina nastale štete dokazana je i specificirana provedenim vještačenjem po vještaku za računovodstvo i financije.
40. Na određene iznose glavnice tužiteljici pripada pravo na zatezne kamate (članak 29. stavak 1. i 2. ZOO).
41. Tome dosljedno, valjalo je, temeljem citiranih zakonskih odredbi, u vezi sa odredbom čl. 324. ZOO, prihvatiti u cijelosti kao osnovan tužbeni zahtjev.
42. Radi toga je odlučeno kao pod točkom I., II., III., IV. izreke.
43. Imajući u vidu naprijed navedeno, tužiteljica je u cijelosti uspjela u parnici.
44. Temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, u vezi sa odredbom čl. 155. ZPP, tužiteljici je, na ime naknade popisanog parničnog troška (list 541 spisa), priznato slijedeće: trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. O.T.), trošak sastav podneska od 1. prosinca 2021. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 14. veljače 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 4. srpnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak sastava podneska od 27. studenog 2024. godine u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8. toč. 4. O.T.), trošak sastava podneska od 24. prosinca 2024. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 10. veljače 2022. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 22. ožujka 2022. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 19. travnja 2022. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 30. siječnja 2023. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 13. travnja 2023. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 7. rujna 2023. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 2. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 16. siječnja 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 26. studenoga 2024. godine u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na ročištu od 22. siječnja 2025. godine u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. O.T.), trošak zastupanja na objavnom ročištu u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9. toč. 3. O.T.), odnosno ukupno iznos od 3.300,00 EUR.
44.1. Tom je iznosu pridodan iznos od 825,00 EUR na ime PDV-a, iznos od 511,94 EUR na ime troškova vještačenja, te iznos od 200,00 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu.
44.2. Tako se dobije sveukupni iznos od 4.836,94 EUR.
45. Na dosuđeni iznos tužitelju pripada pravo na zakonske zatezne kamate koje teku od presuđenja, tj. od 15. travnja 2025. godine do isplate.
46. Radi toga je odlučeno kao pod točkom V. izreke.
47. Prema izloženom, tuženik je u cijelosti izgubio u parnici.
47.1. Ne pripada mu, stoga pravo na naknadu parničnog troška od tužitelja (članak 154. stavak 1. ZPP).
48. Radi toga je odlučeno kao pod točkom VI. izreke.
U Splitu, dana 15. travnja 2025. god.
SUDAC
Željko Borić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest dana od dana dostave. Žalba se podnosi Općinskom sudu u Splitu, pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti: tužiteljici, po punomoćniku; tuženiku, po punomoćniku;
