Pn-233/2024-8

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Saši Rešetaru, kao sucu pojedincu, na prijedlog više sudske savjetnice Lee Pihler, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, protiv tuženog Grawe Hrvatska d.d. iz Zagreba, Grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, zastupanog po punomoćniku Davoru Petroviću, odvjetniku iz Osijeka, radi naknade štete, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 9. travnja 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, FKB, diplomirane pravnice i punomoćnika tuženika, Davora Petrovića, odvjetnika iz Osijeka, a objave 15. travnja 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

˝Nalaže se tuženiku Grawe Hrvatska d.d. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 5, OIB: 28406115764, isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, iz Zagreba, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623, iznos od 3.987,59 eur zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos koja teče počevši od 18. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana. ˝

II. Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 500,00 eur (slovima: petstoeura), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude prvog stupnja 15. travnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da se 9. studenog 2011. dogodila prometna nesreća u kojoj je smrtno stradala osiguranica tužitelja FK, a koju je prouzročila EK upravljajući osobnim automobilom registracijskih oznaka [registarska oznaka], koji je u trenutku prometne nesreće bio osiguran kod tuženika policom osiguranja broj: [broj police osiguranja]. Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Našicama broj K- 51/12-11 od 18. listopada 2012., okr. EK proglašena je krivom za izazivanje navedene prometne nesreće. Zbog smrti osiguranice tužitelja FK, tužitelj je rješenjem broj 253439 od 30. kolovoza 2012. njenom djetetu, AK, priznao pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 1. ožujka 2012. Po ovoj pravnoj osnovi tužitelj je od tuženika u više postupaka potraživao naknadu štete, a ovom tužbom tužitelj potražuje naknadu štete koju je pretrpio daljnjom isplatom obiteljske mirovine putem Područne službe u Osijeku, djetetu osiguranice tužitelja FK, AK, za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. studenog 2024. u iznosu od 3.987,59 eur, koji je dobiven umanjenjem iznosa ukupno isplaćene obiteljske mirovine u tom razdoblju od 5.316,78 eur za 25%, koliko iznosi doprinos osiguranice tužitelja nastanku štetnog događaja, s obzirom da su se stranke u ranijim postupcima koji su se vodili kod Trgovačkog suda u Osijeku pod br. P-309/15 i P-32/18, kao i u postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Osijeku pod brojem Pn-4/2020, usuglasile oko doprinosa osiguranice tužitelja FK AK nastanku štetnog događaja u visini od 25%. Tuženik je temeljem odredbi čl. 161. i čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21 i 119/22 - u nastavku teksta ZMO) odgovoran tužitelju za naknadu štete u iznosu od 3.987,59 eur.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se u cijelosti protivi osnovi i visini tužbenog zahtjeva, da se u konkretnom slučaju treba primijeniti čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu Republike Hrvatske, kao lex specialis za naknadu štete, odnosno štete nastale u prometu. Kako se radi o povredi na radu, nasljednicima pokojnog osiguranika tužitelja izvršen je obračun visine pripadajuće mirovine, s osnove nesreće na radu, a što je vidljivo po rješenju tužitelja dostavljenom uz tužbu, te prema mišljenju tuženika, nema razlike prema čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Kod tužitelja nije nastala šteta koju bi prema čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu imao pravo potraživati, pa tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tužitelja na naknadu parničnog troška.

3. Tužitelj u podnesku od 20. siječnja 2025., kojim se očituje na odgovor tuženika na tužbu, navodi da je pogrešan stav tuženika, da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 - u nastavku teksta ZOOP), a ne odredbe ZMO- a. Naime, čl. 27. ZOOP-a, odnosno njegov st. 3. prema kojem bi se, po tuženiku, trebao utvrditi iznos stvarne štete je nejasan, proturječan drugim odredbama ZOOP-a i samom sebi te kao takav neprimjenjiv. Prije svega, navedena odredba kaže da se razmjerni dio mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine određene rješenjem HZMO i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, dok se obiteljska mirovina niti ne spominje. Ovdje je riječ upravo o obiteljskoj mirovini. Dakle, čl. 27. ZOOP-a uopće ne predviđa obračun razmjernog dijela obiteljske mirovine, tako da se isti nikako ne može primijeniti, niti se obveza tuženika može temeljem te odredbe izračunati, kao ni kod invalidske mirovine. Naime, prema odredbama ZMO-a koje definiraju način izračuna mirovine, obiteljska mirovina nikad nije veća od invalidske mirovine priznate zbog ozljede na radu. I u drugim slučajevima kada tužitelj potražuje naknadu štete (invalidska mirovina zbog ozljede na radu ili invalidska mirovina zbog ozljede izvan rada) tužitelj ne bi imao pravo na naknadu štete od tuženika. Naime, ZMO-om propisano je da se invalidska mirovina zbog ozljede na radu računa tako da se u izračunu uzima da osiguranik, umjesto stvarno navršenog mirovinskog staža, ima 40 godina mirovinskog staža (čl. 86. st. 3. ZMO-a), čime je iznos te mirovine automatski veći od svih drugih mirovina koje se računaju temeljem stvarno navršenog staža osiguranika tužitelja. Iz navedenog proizlazi da prema čl. 27. st. 3. ZOOP-a tužitelj nikada ne bi imao pravo na naknadu štete od tuženika. S obzirom da se radi o šteti koja nastaje isplatom mirovine, te da i sam ZOOP upućuje na propise o mirovinskom osiguranju, jasno je da je ZMO jedini mjerodavan kod izračuna ovakve vrste štete. Nadalje, navedena nejasna odredba ZOOP-a je derogirana donošenjem ZMO-a kao lex posteriora. Tako ZMO predstavlja poseban propis kojim je (za razliku od ZOOP-a čije odredbe u pogledu sporne materije nisu dovoljno jasne) detaljno uređen institut naknade štete na ime isplaćenih davanja iz mirovinskog osiguranja koju tužitelj ima pravo potraživati izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici/korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu, a radi se o izvornom pravu na naknadu štete, kako to definira čl. 164. st. 1. ZMO. Nadalje, odredba čl. 164. st. 5. izričito propisuje da se za utvrđivanje visine stvarne štete imaju primijeniti odredbe ZMO-a i samim time se priječi primjena odredbe čl. 27. ZOOP-a i bilo kojeg drugog propisa, ukoliko su u suprotnosti s odredbama ZMO-a. Društvo za osiguranje Zavodu mirovinskog osiguranja nadoknađuje stvarnu štetu, a stvarna šteta od 1. siječnja 2014. kada je na snagu stupio aktualni ZMO jest ona definirana u njegovom čl. 161. st. 2. t. 2. - novčana davanja isplaćena po osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu, sve dok traje isplata obiteljske mirovine, bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu. Dakle, mjerodavne su upravo odredbe aktualnog ZMO-a koji je bio na snazi u vrijeme kad je nastala šteta, u konkretnom slučaju u vrijeme kad je tužitelj izvršio isplate obiteljske mirovine, a koji zakon u konkretnom slučaju predstavlja lex specialis i lex posterior u odnosu na ZOOP (NN 151/05) i ima prednost nad istim. Sukladno navedenom, tužitelj nije dužan predložiti izvođenje dokaza radi utvrđenja razlike mirovina primjenom odredbi ZOOP-a, a budući da činjenice koje bi se time utvrdile nisu važne za donošenje odluke u ovom postupku. Slijedom navedenog, tužitelj i nadalje ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te predlaže da sud u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev.

4. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda, a tuženik kod odgovora na tužbu.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Našicama broj K-51/12-11 od 18. listopada 2012. (list 5-9 spisa), ispis provjere osiguranja za vozilo registracijskih oznaka [registarska oznaka] na dan 9. studenog 2011. (10 spisa), rješenje tužitelja od 30. kolovoza 2012. (list 11-15 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 30. srpnja 2012. (list 16-17 spisa), obračun isplaćene mirovine od 17. prosinca 2024. (list 18 spisa) i ispis transakcije 258E- banka podataka doznačenih mirovinskih primanja (list 19-30 spisa).

6. Sud je odbio prijedlog tužitelja za priklop spisa Općinskog suda u Našicama broj K-51/12, mirovinskog spisa tužitelja, te spisa Trgovačkog suda u Osijeku broj P- 309/15 i P-32/18 i spisa Općinskog suda u Osijeku broj Pn-4/2020, jer isto nije potrebno. Naime, u spis je priložena pravomoćna presuda Općinskog suda u Našicama broj K-51/12-11 od 18. listopada 2012., a tužitelj je dostavio dokaze na kojima temelji tužbeni zahtjev, pa nije potrebno pribavljati cjelokupni mirovinski spis tužitelja, a u odnosu na ostale spise, stranke ne spore da su vođeni postupci za ranija razdoblja isplaćene obiteljske imovine u konkretnom slučaju, već je sporno pravno pitanje, po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja.

7. Iz pravomoćne presude Općinskog suda u Našicama broj K-51/12-11 od 18. listopada 2012. proizlazi da je okr. EK proglašena krivom zbog kaznenog djela izazivanje prometne nesreće iz čl. 272. st. 4. KZ/97, u kojoj je smrtno stradala FK, što među strankama nije sporno.

8. Iz ispisa provjere osiguranja za vozilo registracijskih oznaka [registarska oznaka] na dan 9. studenog 2011., kojim je upravljala okr. EK, proizlazi da je isto bilo osigurano kod tuženika.

9. Iz rješenja tužitelja, Područna služba u Osijeku, Klasa: 140-03/12-01 od 30. kolovoza 2012. proizlazi da je ĆK, sinu pokojne FK, priznato pravo na obiteljsku mirovinu od 1. ožujka 2012., a iz rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured u Osijeku, Klasa: UP/I-502-03/12- 01/7 od 30. srpnja 2012. proizlazi da je pokojnoj FK ozljeda pretrpljena u prometnoj nezgodi 9. studenog 2011. priznata ozljedom na radu, te da joj se prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja priznaju za slučaj ozljede na radu.

10. Iz obračuna isplaćene mirovine od 17. prosinca 2024. proizlazi da je za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. studenog 2024. isplaćeno ukupno 5.316,78 eur, a što je vidljivo i iz ispisa doznačenih mirovinskih primanja.

11. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, ocjenjujući svaki dokaz posebno i u međusobnoj vezi, sud nalazi da tužbeni zahtjev nije osnovan.

12. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnove isplaćene obiteljske mirovine za razdoblje od 1. siječnja 2022. do 30. studenog 2024. u iznosu od 3.987,59 eur, koji je dobiven umanjenjem iznosa ukupno isplaćene obiteljske mirovine u tom razdoblju od 5.316,78 eur za 25%, koliko iznosi doprinos osiguranice tužitelja nastanku štetnog događaja, o čemu su se stranke već ranije usuglasile.

13. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja, odnosno prometne nesreće 9. studenog 2011. u kojoj je osiguranica tužitelja FK smrtno stradala, a po kojoj osnovi je tužitelj priznao pravo na obiteljsku mirovinu ĆK, njezinom sinu, rješenjem Područne službe u Osijeku, Klasa: 140-03/12-01 od 30. kolovoza 2012., počevši od 1. ožujka 2012., kao i da je predmetnu prometnu nesreću prouzročila EK protiv koje je vođen kazneni postupak pred Općinskim sudom u Našicama. Nadalje, rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Područni ured Osijek, Klasa:

UP/I-502-03/12-01/7 od 30. srpnja 2012., pokojnoj osiguranici FK ozljeda pretrpljena u predmetnoj prometnoj nezgodi priznata je ozljedom na radu, te su joj priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

14. Među strankama je sporno pripada li tužitelju naknada štete s osnove isplaćene obiteljske mirovine u punom iznosu primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, 84/21, 119/22 - u nastavku teksta ZMO) koji je bio na snazi u vrijeme izvršenih isplata ili se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23 - u nastavku teksta ZOOP).

15. Sud smatra da se u konkretnom slučaju trebaju primijeniti odredbe ZOOP-a, a što je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u odlukama Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-5292/19 od 16. lipnja 2020. i Rev-264/22 od 19. travnja 2022., prema kojem je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu.

16. Naime, odredbom čl. 27. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.). Stvarnom štetom u smislu st. 1. ovog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (st. 2.). Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3.). Odredbe st. 1., 2. i 3. ovog članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja (st. 4.). Obvezu iz st. 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje (st. 5.).

17. Dakle, sukladno citiranoj odredbi čl. 27. ZOOP-a tuženik je kao društvo za osiguranje dužan naknaditi tužitelju nastalu mu stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a stvarnom štetom smatra se razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, pri čemu se razmjerni iznos mirovine utvrđuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, koje odredbe se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog događaja.

18. Navedeno stoga što se tuženik, kao osiguravatelj motornog vozila štetnika, ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač, odnosno štetnik. Obveza tuženika regulirana je odredbama ZOOP-a na temelju kojega je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru tog zakona i njime preuzetih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici, nego na temelju zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari (motornog vozila) imaju obvezu u slučaju da se ispune uvjeti propisani ZOOP-om naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe (štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji ugovor je uređen posebnim zakonom odnosno ZOOP- om.

19. Slijedom navedenog, prema odredbi čl. 27. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ako bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a odnosno članu njegove obitelji, bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu te je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja (Županijski sud u Rijeci Gž-1706/2024-3 od 31. siječnja 2025.). Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020. i Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.

20. Stoga sud nalazi da ne postoji obveza tuženika kao društva za osiguranje isplatiti tužitelju utuženi iznos s osnove obiteljske mirovine u punom iznosu primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, jer isto ne predstavlja stvarnu štetu koju tužitelj može osnovano potraživati od tuženika u smislu čl. 27. st. 3. ZOOP- a, te je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Tim više, jer je pokojnoj osiguranici pretrpljena ozljeda priznata ozljedom na radu, a tužitelj, na kojem je teret dokaza prema odredbi čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u nastavku teksta ZPP) nije dokazao da bi postojala razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a koju bi (stvarnu) štetu u skladu s čl. 27.

ZOOP-a mogao osnovano potraživati od tuženika.

21. U odnosu na navod tužitelja da je ZMO lex posterior u odnosu na ZOOP, za napomenuti je da ZOOP uređuje užu problematiku (odgovornost za štetu nastalu u prometu) od one propisane ZMO-om, koji propisuje odgovornost štetnika, odnosno osoba koje odgovaraju za štetnika, općenito, te da valja primijeniti ZOOP, kao posebniji zakon. Činjenica je da je ZMO kasniji zakon, ali kako je ZOOP posebniji zakon, koji uređuje užu problematiku, u konkretnoj situaciji ne može se primijeniti načelo lex posterior derogat legi priori (Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 90/2023-2 od 4. travnja 2023.).

22. Odluku o trošku sud je donio temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, budući da je tuženik u cijelosti uspio u sporu, a odnosi se na zastupanje tuženika putem odvjetnika. Tuženiku je kao opravdan priznat trošak sastava odgovora na tužbu u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 - u nastavku teksta Tarifa) i trošak zastupanja na ročištu 9. travnja 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), što je ukupno 200 bodova, što obzirom na vrijednost boda od 2,00 eur (Tbr. 54. Tarife) iznosi 400,00 eur, što uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 100,00 eur, iznosi 500,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama, tekućim od presuđenja 15. travnja 2025. do isplate po stopi sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23 - u nastavku teksta ZOO). O zahtjevu tuženika za naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu, odlučiti će se naknadno, budući da se prema čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama, pristojba za odgovor na tužbu plaća po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.

23. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Osijek, 15. travnja 2025.

Sudac

Saša Rešetar

u.z. Davor Liščić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka. Žalba se podnosi pisanim putem, putem ovog suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. tužitelju

2. tuženiku putem punomoćnika