Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-1942/2019-43

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja ĆJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić j.t.d. u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupani po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 20. ožujka 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika parničnih stranaka, 14. travnja 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonske avenije 6, OIB 14036333877, da tužitelju ĆJ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope u iznosu od 698,94 EUR (šestodevedesetosameuradevedesetčetiri centa) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

• na iznos od 11,91 EUR od 01. lipnja 2009.g.

• na iznos od 11,74 EUR od 01. srpnja 2009.g.

• na iznos od 11,81 EUR od 01. kolovoza 2009.g.

• na iznos od 11,92 EUR od 01. rujna 2009.g.

• na iznos od 11,84 EUR od 01. listopada 2009.g.

• na iznos od 11,78 EUR od 01. studenog 2009.g.

• na iznos od 11,95 EUR od 01. prosinca 2009.g.

• na iznos od 12,11 EUR od 01. siječnja 2010.g.

• na iznos od 12,27 EUR od 01. veljače 2010.g.

• na iznos od 12,23 EUR od 01. ožujka 2010.g.

• na iznos od 12,53 EUR od 01. travnja 2010.g.

• na iznos od 12,44 EUR od 01. svibnja 2010.g.

• na iznos od 12,62 EUR od 01. lipnja 2010.g.

• na iznos od 13,36 EUR od 01. srpnja 2010.g.

• na iznos od 13,18 EUR od 01. kolovoza 2010.g.

• na iznos od 13,83 EUR od 01. rujna 2010.g.

• na iznos od 13,49 EUR od 01. listopada 2010.g.

• na iznos od 13,23 EUR od 01. studenog 2010.g.

• na iznos od 14,04 EUR od 01. prosinca 2010.g.

• na iznos od 12,87 EUR od 01. siječnja 2011.g.

• na iznos od 12,54 EUR od 01. veljače 2011.g.

• na iznos od 12,58 EUR od 01. ožujka 2011.g.

• na iznos od 12,41 EUR od 01. travnja 2011.g.

• na iznos od 12,46 EUR od 01. svibnja 2011.g.

• na iznos od 13,22 EUR od 01. lipnja 2011.g.

• na iznos od 13,33 EUR od 01. srpnja 2011.g.

• na iznos od 14,21 EUR od 01. kolovoza 2011.g.

• na iznos od 13,95 EUR od 01. rujna 2011.g.

• na iznos od 13,39 EUR od 01. listopada 2011.g.

• na iznos od 12,08 EUR od 01. studenog 2011.g.

• na iznos od 12,04 EUR od 01. prosinca 2011.g.

• na iznos od 12,21 EUR od 01. siječnja 2012.g.

• na iznos od 12,37 EUR od 01. veljače 2012.g.

• na iznos od 12,38 EUR od 01. ožujka 2012.g.

• na iznos od 12,28 EUR od 01. travnja 2012.g.

• na iznos od 12,31 EUR od 01. svibnja 2012.g.

• na iznos od 12,38 EUR od 01. lipnja 2012.g.

• na iznos od 12,32 EUR od 01. srpnja 2012.g.

• na iznos od 12,31 EUR od 01. kolovoza 2012.g.

• na iznos od 12,25 EUR od 01. rujna 2012.g.

• na iznos od 12,14 EUR od 01. listopada 2012.g.

• na iznos od 12,27 EUR od 01. studenog 2012.g.

• na iznos od 12,33 EUR od 01. prosinca 2012.g.

• na iznos od 12,31 EUR od 01. siječnja 2013.g.

• na iznos od 12,08 EUR od 01. veljače 2013.g.

• na iznos od 12,23 EUR od 01. ožujka 2013.g.

• na iznos od 12,29 EUR od 01. travnja 2013.g.

• na iznos od 12,21 EUR od 01. svibnja 2013.g.

• na iznos od 11,98 EUR od 01. lipnja 2013.g.

• na iznos od 11,90 EUR od 01. srpnja 2013.g.

• na iznos od 11,99 EUR od 01. kolovoza 2013.g.

• na iznos od 12,08 EUR od 01. rujna 2013.g.

• na iznos od 12,22 EUR od 01. listopada 2013.g.

• na iznos od 12,16 EUR od 01. studenog 2013.g.

• na iznos od 12,22 EUR od 01. prosinca 2013.g.

• na iznos od 12,24 EUR od 01. siječnja 2014.g., i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana,

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. da tužitelju ĆJ isplati preplaćeni iznos s osnove ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF u iznosu od 4.453,71 EUR (četiritisućečetiristopedesettrieurasedamdesetjedancent) zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

• na iznos od 0,30 EUR od 01. rujna 2005.g.

• na iznos od 2,58 EUR od 01. listopada 2005.g.

• na iznos od 1,70 EUR od 01. studenog 2005.g.

• na iznos od 1,70 EUR od 01. prosinca 2005.g.

• na iznos od 1,70 EUR od 01. siječnja 2006.g.

• na iznos od 1,02 EUR od 01. veljače 2006.g.

• na iznos od 0,24 EUR od 01. ožujka 2006.g.

• na iznos od 0,62 EUR od 01. travnja 2008.g.

• na iznos od 0,46 EUR od 01. svibnja 2008.g.

• na iznos od 7,53 EUR od 01. studenog 2008.g.

• na iznos od 0,50 EUR od 01. prosinca 2008.g.

• na iznos od 12,17 EUR od 01. siječnja 2009.g.

• na iznos od 13,26 EUR od 01. veljače 2009.g.

• na iznos od 14,03 EUR od 01. ožujka 2009.g.

• na iznos od 12,77 EUR od 01. travnja 2009.g.

• na iznos od 12,47 EUR od 01. svibnja 2009.g.

• na iznos od 3,25 EUR od 01. lipnja 2009.g.

• na iznos od 1,52 EUR od 01. srpnja 2009.g.

• na iznos od 2,22 EUR od 01. kolovoza 2009.g.

• na iznos od 3,31 EUR od 01. rujna 2009.g.

• na iznos od 2,53 EUR od 01. listopada 2009.g.

• na iznos od 1,98 EUR od 01. studenog 2009.g.

• na iznos od 3,57 EUR od 01. prosinca 2009.g.

• na iznos od 5,13 EUR od 01. siječnja 2010.g.

• na iznos od 6,72 EUR od 01. veljače 2010.g.

• na iznos od 6,30 EUR od 01. ožujka 2010.g.

• na iznos od 9,27 EUR od 01. travnja 2010.g.

• na iznos od 8,35 EUR od 01. svibnja 2010.g.

• na iznos od 10,18 EUR od 01. lipnja 2010.g.

• na iznos od 17,44 EUR od 01. srpnja 2010.g.

• na iznos od 15,59 EUR od 01. kolovoza 2010.g.

• na iznos od 22,01 EUR od 01. rujna 2010.g.

• na iznos od 18,65 EUR od 01. listopada 2010.g.

• na iznos od 16,09 EUR od 01. studenog 2010.g.

• na iznos od 24,06 EUR od 01. prosinca 2010.g.

• na iznos od 28,80 EUR od 01. siječnja 2011.g.

• na iznos od 25,14 EUR od 01. veljače 2011.g.

• na iznos od 25,62 EUR od 01. ožujka 2011.g.

• na iznos od 23,70 EUR od 01. travnja 2011.g.

• na iznos od 24,27 EUR od 01. svibnja 2011.g.

• na iznos od 32,72 EUR od 01. lipnja 2011.g.

• na iznos od 33,93 EUR od 01. srpnja 2011.g.

• na iznos od 43,65 EUR od 01. kolovoza 2011.g.

• na iznos od 40,73 EUR od 01. rujna 2011.g.

• na iznos od 34,61 EUR od 01. listopada 2011.g.

• na iznos od 34,47 EUR od 01. studenog 2011.g.

• na iznos od 33,88 EUR od 01. prosinca 2011.g.

• na iznos od 36,01 EUR od 01. siječnja 2012.g.

• na iznos od 37,99 EUR od 01. veljače 2012.g.

• na iznos od 38,06 EUR od 01. ožujka 2012.g.

• na iznos od 36,88 EUR od 01. travnja 2012.g.

• na iznos od 37,25 EUR od 01. svibnja 2012.g.

• na iznos od 38,06 EUR od 01. lipnja 2012.g.

• na iznos od 37,37 EUR od 01. srpnja 2012.g.

• na iznos od 37,26 EUR od 01. kolovoza 2012.g.

• na iznos od 36,46 EUR od 01. rujna 2012.g.

• na iznos od 35,18 EUR od 01. listopada 2012.g.

• na iznos od 36,72 EUR od 01. studenog 2012.g.

• na iznos od 37,45 EUR od 01. prosinca 2012.g.

• na iznos od 37,18 EUR od 01. siječnja 2013.g.

• na iznos od 34,46 EUR od 01. veljače 2013.g.

• na iznos od 36,30 EUR od 01. ožujka 2013.g.

• na iznos od 36,97 EUR od 01. travnja 2013.g.

• na iznos od 35,97 EUR od 01. svibnja 2013.g.

• na iznos od 33,25 EUR od 01. lipnja 2013.g.

• na iznos od 32,17 EUR od 01. srpnja 2013.g.

• na iznos od 33,35 EUR od 01. kolovoza 2013.g.

• na iznos od 34,46 EUR od 01. rujna 2013.g.

• na iznos od 36,18 EUR od 01. listopada 2013.g.

• na iznos od 35,45 EUR od 01. studenog 2013.g.

• na iznos od 36,10 EUR od 01. prosinca 2013.g.

• na iznos od 36,40 EUR od 01. siječnja 2014.g.

• na iznos od 34,62 EUR od 01. veljače 2014.g.

• na iznos od 35,49 EUR od 01. ožujka 2014.g.

• na iznos od 2.838,05 EUR od 26. ožujka 2014., i to po godišnjoj kamatnoj stopi od 15 % za razdoblje do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. da tužitelju ĆJ naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.723,17 EUR (dvijetisućesedamstodvadesettrieurai sedamnaestcenti) zajedno sa zateznom kamatom od 14. travnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 347,98 EUR (tristočetrdesetsedameuraidevedesetosamcenti) zajedno sa zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

V. Odbija se u cijelosti zahtjev tuženika Addiko bank d.d. za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 2.687,50 EUR (dvijetisućešestoosmadesetsedameuraipedeset centi), kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako su tužitelj i tuženik 6. srpnja 2005. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2005, ovjeren kod javnog bilježnika Lidije Perić iz Osijeka dana 7. srpnja 2005., broj Ov-144472/2005, s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom Slavonskom bankom d.d., kasnije Hypo Alpe Adria bank d.d. Ugovorom je tuženik odobrio i isplatio tužitelju stambeni kredit za adaptaciju kuće u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za devize tuženika na dan korištenja kredita, dok se tužitelj obvezao otplatiti kredit u jednakom mjesečnim anuitetima, a podmirit u kunama obračunatim prema srednjem tečaju tuženika za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća. Ugovoreni rok otplate kredita je 15 godina, dok je ugovorena visina anuiteta bila 181,20 CHF. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Tuženik je tijekom otplate kredita kamatnu stopu mijenjao u više navrat, odnosno istu povisio, a zbog izmjene kamatne stope, mijenjala se i visina anuiteta otplate kredita, što je utjecalo na visinu novčane obveze tužitelja u odnosu na početno ugovoreni anuitet, te posljedično dovelo i do preplate u ovom ugovornom odnosu po navedenom osnovu. Evidentno je da je tuženik na takav način kroz tipski adhezijski ugovor ugovorio nepošteno diskrecijsko pravo kojim je mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu u više navrata u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Ugovorna odredba iz navedenog ugovora je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja sukladno odlukama tuženika, je kao takva nepoštena i ništetna. Tužitelj se poziva na odluku Visokog trgovačkog suda RH od 4.6.2018., broj Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013., broj P-1401/12. Ugovorom o namjenskom kreditu bez depozita je ugovorena i valutna klauzula vezana za CHF. Ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna kl. u spornom ugovoru o kreditu je kao takva, također nepoštena i ništetna. Činjenica da je tuženik sudjelovao u postupku kao kolektivnom sporu te da je ranije spomenutom presudom odlučeno o ništetnosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za ugovore o kreditu koje je upravo i tuženik zaključivao sa svojim klijentima, pa i s ovdje tužiteljem, daje tužitelju za pravo pozivati se na pravna utvrđenja iz navedene presude u pogledu tužbenog zahtjeva kojim traži isplatu temeljem predmetnih utvrđenja, dok je istovremeno sud vezan za ta pravna utvrđenja u ovoj parnici. Tuženik je bez ikakve pravne osnove stekao od tužitelja novčana sredstva koja predstavljaju razliku između visine početno ugovorenog anuiteta i anuiteta koji je tužitelj plaćao tijekom ugovornog odnosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe i prigovor zastare utuženih tražbina s obzirom da je od dana sklapanja osnovnog ugovora koji sadrži po tužitelju ništetne klauzule na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev za plaćanje, proteklo više od pet godina, te je stoga jasno kako je tužiteljevo navodno potraživanje u cijelosti zastarjelo. Osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne. Tuženik ističe kako su predmetne odredbe valjane, slijedom čega tužitelj nema i ne može imati nikakve tražbine prema tuženiku po ovoj osnovi. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu je na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača (članak 131. Zakona), te o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, pa se tužitelj nema pravo pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u okviru kolektivnog spora. Navedeno pravo je omogućeno potrošačima tek temeljem pravnih propisa koji su stupili na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu, a koji propisi se ne primjenjuju retroaktivno. Spomenute presude ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Obzirom da tužitelj traži od tuženika vraćanje navodno preplaćenih iznosa polazeći od toga kako su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati ništetne, a kako navedeno više ne postoji, tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredbi. Tuženik se poziva na odluke Županijskog suda u Puli broj Gž-311/18-2 od 3.9.2018., Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2018., Suda Europske unije C-51/17 od 20.9.2018. i C-186/16 od 20.9.2017., VSRH Revt-249/14-2 od 9.4.2015., Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11.11.2023., VSRH Pž-2462/03 od 12.12.2005., kao i na članke objavljene u službenom glasilu Hypo Times. Ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik su dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja, a navedeno je razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, te je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženik. Tužitelj je detaljno analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takvom valutnom klauzulom. Tužitelju je bio i morao biti razumljiv smisao i učinci valutne klauzule sadržane u ugovoru o kreditu, za koji tuženik tvrdi da je bio sastavljen u obliku solemnizirane privatne isprave, odnosno bio je od strane javnog bilježnika upoznat sa svim detaljima i pravnim posljedicama, koji mu je na glas čitao u prisutnosti ugovaratelja. Zaposlenik tuženika je prilikom sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznao tužitelja s ovim kreditnim proizvodom, istome objasnio što znači valutna klauzula, koji je njezin cilj i svrha, kao i ekonomske posljedice ev. porasta vrijednosti CH na njegove kreditne obveze, odnosno rizike koji mogu proizaći iz činjenice ugovaranja CHF. Tuženik je putem svog kreditnog referenta unaprijed, odnosno prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno upoznato tužitelja s potencijalnim rizicima promjene tečaja, međutim u odnosu na potencijalne korisnike kredita je općenito provodio i sustavno informiranje i educiranje istih o rizicima valutne klauzule vezane uz CHF. Navodi kako je prosječni hrvatski potrošač itekako bio vrlo dobro upoznat s mehanizmom funkcioniranja valutne klauzule i svim prednostima/nedostacima ugovaranja iste, te je i tužitelj bio svjestan rizika ugovaranja val.kl. u CHF, te je unatoč navedenom, procjenom vlastitih interesa i slobodnom voljom pristupio zaključenju osnovnog ugovora. Tuženik navodi kako tužitelj nije nužno morao uzeti kredit vezan uz valutu CHF obzirom da je imao mogućnost uzeti kredit denominiran u kunama s val.kl. u drugim valutama – EUR, USD ili HRK, bez ikakve val.kl, te je isti pritom detaljno razmotrio sve mogućnosti i u konačnici odlučio na kredit vezan uz valutu CHF, dakle, sam za sebe je ocijenio kako mu je prihvatljiv upravo kreditni proizvod s val.kl. CHF. Prema tome, prava volja i namjera tužitelja bila je upravo sklopiti ugovor o kreditu s val.kl. CHF. Između stranaka se pregovaralo koji točno kreditni proizvod uzeti, a tužitelj je razmotrio sve prijedloge, informirao se o svim aspektima kreditnog odnosa, te sklopio predmetni ugovor, dakle, tužitelj je sam taj koji je tražio upravo takav kredit. Nesporno je kako se tijekom trajanja kreditnog odnosa oscilacija tečaja CHF u odnosu na HRK može kretati u oba smjera, što znači da val.kl. sama po sebi na može osigurati isključivo koristi za banku, odnosno štetu za potrošača, već je moguća i obratna situacija ovisno o tome u kojem smjeru bude oscilirao tečaj. Svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su „preplaćeni“ temeljem ugovornih odredbi ugovora o kreditu koje sadrže val.kl., nastali su kao posljedica oscilacija u kretanju HRK u odnosu na CHF, odnosno kao posljedica na koje sam tuženik nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Među strankama ne bi trebalo biti sporno da tuženik prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije mogao predvidjeti kretanje tečaja HRK prema CHF. Tuženik ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna jer ista nije zabranjena, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, a isto tako tvrdi kako predmetna odredba ugovora o kreditu nije nepoštena s obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo. Tuženik nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope zbog iznimno strogog nadzora i regulatornih okvira. U trenutku sklapanja ugovora o kreditu nisu bile na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa, ona je uvedena tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 4.10.2012. Tuženiku nije jasno što tužitelj traži, odnosno koji novčani iznos. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovani s obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja, tužitelj nema pravo zahtijevati od tuženika vraćanje iznosa plaćenih prema ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obvezno-pravni odnos između stranaka temeljem ugovora o kreditu koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti) i valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP/03., pa stoga niti ništetne.

3. Tijekom postupka, a nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, tužitelj je svojim podneskom od 5. prosinca 2024. preinačio tužbeni zahtjev, te je ovaj sud donio na raspravi održanoj 20. ožujka 2025. rješenje kojim dopušta preinaku tužbe, a sukladno pravnom shvaćanju VSRH iz presude od 18. prosinca 2023., br. Rev-549/2023.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u dopis punomoćnika tužitelja te odgovor na isti od strane tuženika (stranice 4-6 spisa), otplatni plan (stranice 7-10 spisa), ugovor o namjenskom kreditu bez depozita (stranice 11-16 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (stranice 59-63 spisa i stranica 141), tablicu kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (stranice 64-67 spisa), simulirani izračun kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom (stranice 72-77 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope po partiji kredita broj 25375885 (stranica 121 spisa i 159), otplatni plan (stranice 122-141 spisa i 143-158). Provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji Draženki Matić, dipl.oec., pročitao je nalaz vještakinje financijsko-knjigovodstveno struke Draženki Matić, dipl.oec. od 21. lipnja 2023. (stranice 164-188 spisa), kao što je proveo i dopunsko financijsko- knjigovodstveno vještačenje od 11. studenog 2024. (stranice 220-228 spisa). Sud je saslušao na raspravi tužitelja i vještakinju financijsko-knjigovodstvene struke.

4.1. Tuženik je tijekom postupka odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem djelatnice tuženika.

5. Saslušan na raspravi, tužitelj ĆJ naveo je kako je 2007. godine podigao kredit kod Slavonske banke d.d. za adaptaciju kuće, a to je napravio kod pravnog prednika tuženika iz razloga jer je tamo imao već ranije račun i primao je plaću na isti. Ne sjeća se da je prije podizanja navedenog kredita bio kod drugih banaka, sjeća se da su njegova supruga i on pričali kako bi podigli kredit u eurima, međutim nakon dolaska u prostorije pravnog prednika tuženika, službenica mu je rekla kako je za kredit u CHF povoljnija kamata i bolji su za njega anuiteti. Ističe kako je on rekao koji bi iznos kredita podigao i da je isti htio da bude u anuitetima, nakon čega mu je prezentiran kredit u CHF. Nije upozoravan na mogućnost povećanja kamate i tečajnog rizika. Ističe kako je nakon toga došao sa svojom suprugom u prostorije kod pravnog prednika tuženika gdje ga je dočekao pripremljeni ugovor i kada je vidio kako su sve rate u ugovoru navedene iste, njima je to tada bilo prihvatljivo, te su otišli s tim ugovorom kod javnog bilježnika gdje su ga i ovjerili, te potom vratili u banku. Banka mu nije objašnjavala pravne i ekonomske rizike prilikom podizanja kredita, nego mu je rečeno kako je to povoljnije nego u eurima jer je tada bila veća kamata. Iskazuje kako mu je u vezi valutne klauzule bilo poznato samo to da su krediti tada većinom bili u eurima, a ovo je bilo nešto sasvim novo, te mu nisu bile poznate odredbe o valutnoj klauzuli. Ističe kako je pregovarano o pojedinim odredbama već nakon što je zatražio iznos kredita i dogovorio s bankom kakva će biti valuta, a ističe kako ga je nakon što je sa suprugom došao, dočekao sastavljeni ugovor. Nisu mu predočeni simulacija, grafikon, tablice i slično, u slučaju promjene tečaja, odnosno kamate. Ističe kako ga javni bilježnik prilikom zaključenja samog ugovora o kreditu nije upozoravao o odredbama, već su mu samo predali papire i platili za obavljenu uslugu. Iskazuje kako mu pravni prednik tuženika nije dostavljao objašnjenja povećanja rata, a on nije niti pitao zašto, već se samo plaćao kredit na način kako je to bilo ugovoreno. Ističe kako ga prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nitko nije upozorio, niti predočio interne akte pravnog prednika tuženika. U vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije bio vlasnik obrta niti je imao trg. društvo u svom vlasništvu, a budući da je on policijski službenik još od 1990.-ih godina. Ističe kako prije sklapanja ugovora o kreditu nije samostalno pročitao ugovor, već je samo vidio kolike su navedene rate anuiteta u istom, a također ne zna što je to valutni tečaj niti fiksne i promjenjive kamatne stope.

6. Iz provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja po vještakinji Draženki Matić, dipl.oec. proizlazi kako je vještakinja utvrdila razliku u kunama između plaćene kamate koju je tuženik primjenjivao a tužitelj plaćao, naspram ugovorene početne kamatne stope od 4,90%, a prema kojoj je tužitelj na ime kamate preplatio iznos od 5.144,54 kuna, odnosno 682,80 eura. Razlika po osnovu tečajne razlike koja je nastala uslijed promjene tečaja za CHF, a koje je tužitelj stvarno plaćao tijekom otplate kredita naspram tečaja važećem na dan isplate kredita odnosno tečaja 4,714687 iznosi 32.846,42 kuna (4.359,47 eur) i predstavlja iznos koji je tužitelj više uplatio. Ukupna razlika više uplaćenih sredstava od strane tužitelja uzimajući u obzir razlike nastale zbog promjenjive kamatne stope i razlike tečaja, te umanjujući negativne razlike nastale zbog manjeg tečaja i kamate iznosi 37.990,96 kuna, odnosno 5.042,27 eur. Ukupna preplata bez umanjenja negativnih razlika iznosi 5.153,16 eur.

7. Iz dopune nalaza i mišljenja vještakinje Draženke Matić, dipl.oec. od 11. studenog 2024., proizlazi kako ukupno preplaćeni iznos koje je tužitelj preplatio bez umanjenja negativnih razlika, a s osnova ugovorenih odredbi o promjeni kamatnih stopa, iznosi 698,84 eura (5.265,38 kn). Ukupno preplaćeni iznos koje je tužitelj preplatio bez umanjenja negativnih razlika, a sa osnova ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 4.453,71 eura, odnosno 33.556,45 kn. Ukupna razlika više uplaćenih sredstava od strane tužitelja uzimajući u obzir razlike nastale zbog promjenjive kamatne stope i razlike tečaja za CHF iznosi 5.152,55 eura.

7.1. Nalaz i mišljenje, te dopunu nalaza i mišljenja, vještakinje financijsko- knjigovodstvene struke, prihvaćeni su u cijelosti jer su dani jasno, potpuno i sukladno pravilima znanosti, iskustva i struke, te njihova vjerodostojnost nijednom okolnošću nije dovedena u pitanje.

8. Saslušana na ročištu održanom kod ovog suda 20. ožujka 2025., vještakinja Draženka Matić, dipl.oec., iskazala je kako u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja od 21.6.2023. i dopune nalaza i mišljenja od 11.11.2024., te se očitovala na podnesak tuženika navodeći kako je korišten tečaj na dan plaćanja i nalaz je izrađen po nalogu suda u kojem je naloženo da se utvrde okolnosti razlike između plaćene kamate u HRK unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik primjenjivao naspram ugovorene kamatne stope, kao razlike tečaja CHF, koju je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta naspram tečaja CHF na dan korištenja kredita. Prema ugovoru o kreditu, kredit se otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u HRK prema tečaju Slavonske banke za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vršilo na dan dospijeća, te su sukladno tome primijenjeni tečaji na dan plaćanja ako je plaćanje izvršeno prije roka dospijeća.

9. Iz ugovora o namjenskom kreditu bez depozita (stranice 11-16 spisa) proizlazi kako je tužitelj sklopio s pravnim prednikom tuženika ugovor o kreditu za adaptaciju kuće, u iznosu od 23.000,00 CHF, u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 15 godina, na koji kredit se zaračunavaju kamate od 4,90% godišnje, u jednakim anuitetima a podmiruje se u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. za devize na dan plaćanja, uz promjenjivu kamatnu stopu sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama banke.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

11. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te zahtjev za isplatu kojeg je tužitelj učinio tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu broj: 5140030242-60010447421/2005, zaključen 6. srpnja 2005.

12. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, odnosno je li ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010447421/2005, kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u i promjenjiva kamatna stopa, te je li tužitelj platio tuženiku iznos za koji tuženik nije imao pravnu osnovu, kao i je li nastupila zastara utuženog iznosa.

13. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik 6. srpnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 5140030242-60010447421/2005, kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.000,00, a da je ugovorena redovna kamata 4,90% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

14. Prema stavu ovoga suda, prigovor promašene pasivne legitimacije je neosnovan. Naime, uvidom u podatke iz Sudskog registra, Trgovačkog suda u Zagrebu, proizlazi (a što je uostalom i među strankama nesporno) da je tužena pravni slijednik Slavonske banke d.d. i Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., budući je 2009. godine došlo do pripajanja Slavonske banke d.d. i tužene, koja je tada imala naziv Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Takozvanom kolektivnom presudom obuhvaćeno je razdoblje u kojem je zaista Slavonska banka d.d. postojala kao pravni subjekt, no u vrijeme podnošenja tzv. kolektivne tužbe i kasnijih presuđenja, Slavonska banka d.d. ne postoji, jer se fuzirala s tuženom, te je tužena u predmetu po kolektivnoj tužbi mogla isticati da Ugovori koje je zaključila Slavonska banka d.d. nisu ništetni, međutim, prema presudama VSRH Rev-2221/18 te presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 13. lipnja 2019. to nije tako, pa se stoga učinak citiranih presuda proteže na tuženu neovisno je li ih zaključila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili Slavonska banka d.d., obzirom na pravnu osobnost koja je postojala u vrijeme vođenja postupka po kolektivnoj tužbi. Naime, sukladno odredbi članka 522. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22.), upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja, a društvo preuzimatelj je sveopći pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva

15. Suprotno tuženikovim navodima tijekom postupka, pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je utvrđena ništetnost i nepoštenost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi, obvezuje stranke u ovom postupku.

15.1. Naime, u konkretnom slučaju sud je vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., te odlukom broj Revt-575/16 od 03.10.2017., kao i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., a kojima je, među ostalim, utvrđeno:

- da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.- dalje u tekstu: ZZP/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.-dalje u tekstu: ZZP/07), kao i člancima 96. i 97. ZZP-a, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 155/23.-dalje u tekstu: ZOO),

- da je tuženik u razdoblju 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama ZOO-a.

15. 2. Odluka suda donijeta u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1 ZZP/14, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106 stavka 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to propisano odredbom članka 118. ZZP/14, a o čemu se radi u ovom konkretnom slučaju.

15.3. Naime, odredbom članka 502. c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Pritom valja reći i da pojam naknade štete u smislu članka 502.c ZPP- a treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, što potvrđuje i činjenica da je zakonodavac posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" broj 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c, na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate.

15.4. Potrebno je reći da je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača na tuženiku (Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26.4.2020. jasno naveo kako je teret dokazivanja činjenice da tužitelj nije potrošač upravo na banci, a ne na tužitelju).

15.5. Nadalje, s obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranaka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, i to odredbom članka 2. tog ugovora, ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

15.6. Isto tako, u postupku kolektivne zaštite povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno da su odredbe kojima je ugovorena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, kao i odredba o valutnoj klauzuli, bile nejasne, nerazumljive i teško uočljive i da su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno savjesnosti i poštenju.

16. Prema stavu Ustavnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj U-III4372/2021 od 30. lipnja 2022., u postupcima koje potrošač pokrene individualnom tužbom protiv banke, tuženik ima pravo dokazivati da odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa odnosno valuta u CHF nisu nepoštene jer su stranke o njima pojedinačno pregovarale.

16.1. Tuženik nije dokazao okolnosti jesu li ugovorne strane pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno o valuti kredita. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije pregovarao s tuženikom u vezi spornih odredbi Ugovora o kreditu. Naime, tužitelj u svom iskazu navodi da je banka imala tipski ugovor, odnosno, ugovor je već bio sačinjen i unosili su se podaci i iznos kredita. Ugovor je pročitao, ali nije te struke te ga nije baš mogao pratiti. Nije razumio da bi mu rata kredita mogla baš toliko narasti, ali je razumio da diže kredit u CHF. Nisu ga u banci kod tuženika upozorili na to da HNB ne štiti tečaj CHF, a da to čini u odnosu na EUR-o. Pri tome treba reći da prema stavu ovoga suda sam izbor valute iz zahtjeva za kredit nikako ne predstavlja pojedinačno pregovaranje. Potrebno je još jednom naglasiti da teret dokazivanja na tuženiku da je potrošač odnosno tužiteljica bila u predugovornoj fazi sklapanja ugovora obaviještena o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, kao i da je obavještena o parametrima promjene kamatne stope.

16.2. Nadalje, i iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača jer je podignuo kredit za adaptaciju vlastite kuće, odnosno za osobnu namjenu. Slijedom navedenog, a budući da na tuženiku, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se radi o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, to se nedvojbenim utvrđuje status potrošača (pravni stav zauzet u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 18/2018 od 26 svibnja 2020.).

16.3. Dakle, slijedom svega navedenog, iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je tuženik informirao tužitelja o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti), kao i rizik zbog činjenice da HNB ne provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti CHF, dok provodi politiku stabilnog tečaja kune prema valuti EUR, isto tako nije obavijestio tužitelja koliko bi mogao rasti anuitet zbog promjenjive kamatne stope.

16.4. Stoga, a budući da je Ugovor o kreditu sklopljen 6. srpnja 2005., dakle, u razdoblju obuhvaćenom naprijed navedenim presudama s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica CHF i ugovorenom redovnom kamatnom stopom promjenjivom u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se tužitelj na spomenute odluke i pozvao, a tuženik, s druge strane, nije iznosio, pa time ni dokazivao nikakve posebne okolnosti, mimo onih iznijetih u kolektivnom sporu, a iz kojih bi se moglo zaključiti da zbog tih specifičnih okolnosti na predmetni Ugovor o kreditu nisu primjenjive naprijed navedene odluke (tako VSRH u Rev 18/2018-2 od 26.5.2020.).

17. Nadalje, a unatoč nespornoj činjenici kako je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, navodi se kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog konkretnog postupka. Ovo iz razloga što ništetan ugovor, odnosno ništetna odredba ugovora, ne može protekom vremena konvalidirati, pa tako niti ispunjenjem ugovora već je tuženik temeljem članka 323. stavka 1. ZOO-a, dužan vratiti sve što je primio s osnova ispunjenja ništetne ugovorne odredbe. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetosti ne gasi, iz čega slijedi da svaka zainteresirana osoba (članak 327. stavak 1. ZOO-a) može uvijek isticati ništetnost bez obzira na je li ugovor ispunjen, odnosno u ovom slučaju, je li kredit otplaćen.

18. Slijedom svega navedenog, budući da se nije pojedinačno pregovaralo odnosno da su slijedeće odredbe Ugovora o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njihov sadržaj, uzrokovalo je znatnu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice potrošača, pa je stoga ovaj sud utvrdio da su odredbe o Ugovora kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu sukladno članku 81. stavku 1. u vezi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštene, te ništetne. Stoga je ovaj sud je utvrdio ništetnost odredbe iz članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030242-60010447421/2005. zaključenog između tužitelja i tuženika 6.7.2005, u dijelu odredbe koji glasi: „…promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“ , te u dijelu iz članka 2., članka 3. stavka 2., stavka 4. i 5. Ugovora o kreditu u dijelu odredbe koji glasi: ”…po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

19. Dakle, budući da su navedene odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Stoga, a sukladno odredbi članka 323. stavka 1. i 1111. stavka 1. ZOO-a, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta na ime razlike koja proizlazi iz povećanja kamatne stope i po osnovi porasta tečaja CHF sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

20. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, sud je proveo financijsko-knjigovodstveo vještačenje po vještakinji Draženki Omazić, dip.oec., iz kojeg proizlazi da je ukupno preplaćeni iznos, bez umanjenja negativnih razlika, sa osnova ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 698,84 EUR, a ukupno preplaćeni iznos, bez umanjenja negativnih razlika sa osnova ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli iznosi 4.453,71 EUR, odnosno ukupno 5.152,55 EUR.

21. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

22. Slijedom navedenog, osnovano je potraživanje tužitelja po osnovi tečaja u iznosu od 4.453,71 EUR-a, a po osnovi ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi 698,84 EUR, sa zateznim kamatama koje su tekle na svaki preplaćeni mjesečni iznos i to po stopi određenoj članka 29. stavka 2. ZOO-a, te je stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

23. Tužitelju na preplaćeni iznos pripadaju zatezne kamate sukladno članku 1114. u vezi članka 1115. i članka 29. ZOO-a. Navedeno iz razloga što je tuženik kao ugovorna strana bio dužan prilikom promjene kamatnih stopa i tečaja rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, što nije učinio, iako je toga morao biti svjestan. Slijedi stoga da mu u svakom slučaju od trenutka uplate iznosa većeg od ugovorenog moralo biti poznato da joj taj više plaćeni iznos ne pripada. U vezi s navedenim, potrebno je reći da je tuženik bio nepošteni stjecatelj tijekom ugovornog odnosa od odobravanja i stavljanja kredita na raspolaganje korisniku kredita (članak 1115. ZOO-a) pa do uplate svakog anuiteta. Naime, tuženik je povrijedio prava potrošača ugovarajući korisnicima kredita nepoštene (ništetne) odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama tuženika koji pri zaključenju ugovora nije omogućio pojedinačno pregovaranje o tim odredbama, pa se stoga smatra nepoštenim stjecateljem.

24. Dakle, budući da je tuženik primitkom uplata svakog anuiteta bila nepošteni stjecatelj (članak 1115. ZOO-a), tužitelju pripada pravo na isplatu zateznih kamata od uplate svakog anuiteta jer je s tim danom dolazilo do uvećanja imovine tuženika.

25. Nadalje, u vezi početka i tijeka zastarnog roka u vezi zahtjeva za isplatom pretplaćenih iznosa zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, potrebno je reći da prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20.0.2018., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/12 od 4.7.2013.:

- u odnosu na nepoštenost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13.6.2014. jer je ista u tom dijelu potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda od 13.6.2014., broj Pž-7129/13,

- u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu Presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 1406.2018., to je zastara restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti promjenjive kamatne stope počela teći 13.6.2014., a po osnovi ništetnosti valutne klauzule 14.6.2018. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Građanskog odjela Su-IV-33/2022 od 31. siječnja 2022.

26. Dakle, nije osnovan prigovor zastare restitucijskih zahtjeva po osnovi ništetnosti valutne klauzule. Ovdje je potrebno navesti da tužitelj tužbenim zahtjevom ne zahtjeva isplatu pretplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, nego po osnovi valutne klauzule. Naime, vođenjem kolektivnog spora došlo je do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.7.2013. u odnosu na nepoštenost odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14.6.2018. kada je potvrđena u tom dijelu presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14.6.2018., odnosno zastara za restitucijske zahtjeve po osnovi ništetnosti valutne klauzule počela je teći 14. lipnja 2018., a tužba je podnesena 11. lipnja 2019., odnosno unutar zastarnog roka od 5 godina.

27. Nadalje, potrebno je reći i kako sud postupa i odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, a tuženica tijekom postupka nije postavila odgovarajući zahtjev glede utvrđenog iznosa negativne razlike niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja. Potrebno je reći da hrvatski pravni sustav ne poznaje prijeboj ex lege, kao niti uvjetni prijeboj tako u konkretnom slučaju sud nema ovlaštenja samoinicijativno prebiti utvrđenu negativnu razliku od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice. U vezi s navedenim, potrebno je uputiti i na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 549/2023-4, u kojoj je navedeno da ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz članka 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz članka 195. i članka 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Ovdje je potrebno reći da je tuženik tijekom postupka zahtijevao da vještak izračuna negativnu razliku, ali nije postavio odgovarajući zahtjev – protutužbu, prigovor radi prebijanja.

28. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

29. Tužitelju je priznata naknada troška postupka i to naknada troška sastava tužbe u visini od 100 bodova sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.-dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podnesaka od 8.6.2022., 22.8.2022. (kojim se očituje na odgovor na tužbu) i 6.12.2024. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje) za svaki u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, za zastupanje na ročištima od 18.7.2022., 23.9.2022., 25.9.2023. i 20.3.2025. za svako u visini od po 100 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te za pristup ročištu za objavu odluke u visini od 50 bodova sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što uvećano za PDV 25% što ukupno iznosi 2.125,00 eura.

29.1. Tužitelju je priznata naknada troška za predujam za vještačenje u iznosu od 398,17 eura i za dopunsko vještačenje u iznosu od 200,00 eura, a što sveukupno iznosi 2.723,17 eura, te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

30. Tužitelju je djelomično odbijen sa zahtjevom za naknadu troška ovog postupka za sastav obrazloženog podneska od 11. srpnja 2022. u visini od 200,00 EUR, uvećano za PDV, jer isti nije bio potreban za parnicu (članak 155. stavak 1. ZPP-a), zato što je tužitelj navode iz podneska mogao iznijeti i na ročištu, ali i u ranijim podnescima se već očitovao na slične ili iste navode. Isto tako, tužitelju nije priznata naknada troška sudskih pristojbi za tužbu u iznosu od 48,99 eura i za presudu u iznosu 48,99 eura, jer tužitelj navedene pristojbe nije platio. Stoga je odlučeno kao u točci IV. izreke ove presude.

31. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 2.687,50 EUR, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP, te je stoga odlučeno kao pod točkom V. točke ove presude.

Osijek, 14. travnja 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćniku tužitelja

2. Punomoćnici tuženika