Poslovni broj: Us I-2739/2023-11
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sucu Milanu Franiću, te Marijani Vidaković, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja CP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Sektora za upravne poslove i državljanstvo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, kojeg zastupa njegova (generalno za zastupanje ovlaštena) službena osoba DP, dipl.iur., radi utvrđivanja hrvatskog državljanstva, 14. travnja 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika Klasa:
UP/II-224-04/22-01/92, Urbroj: 511-01-203-23-6 od 31. kolovoza 2023.; kao i zahtjev tužitelja za naknadu troška ovoga spora.
Obrazloženje
1. Navedenim rješenjem tuženika (dalje: osporeno rješenje), odbijena je tužiteljeva žalba protiv rješenja prvostupanjskog tijela Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske upravne zadarske, Policijske postaje Gračac br. 511- 18-11/12-UP/I-8/22 od 1. ožujka 2022. kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i naknadni upis u knjigu državljana.
2. Tužitelj, u tužbi, u podnesku, i na raspravi, u bitnome, prigovara sljedeće. Tuženik da je, na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga da osporeno rješenje nije na zakonu osnovano. Iz Uvjerenja Matičnog ureda Bihać, Bosna i Hercegovina, broj: 07/1-10-3789/20 od 24. rujna 2020.g., da proizlazi da je tužitelj 23. prosinca 1974. upisan u knjigu državljana za matično područje [adresa], za evidenciju jugoslavenskih državljana, uspostavljenu na osnovi Zakona o državljanstvu FNRJ („Službeni list", 54/46, 104/47, 88/48 i 105/48). Oba tužiteljeva roditelja, da su rođeni u [adresa] i hrvatski su državljani podrijetlom ali im je, u vrijeme tužiteljeva rođenja, prebivalište bilo na adresi „ [adresa]. Iz Uvjerenja Matičnog ureda Bihać, Bosna i Hercegovina, broj: 07/1-10-4111/20 od 15. listopada 2020., da proizlazi da je 6. travnja 1992. tužitelj stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine, po sili zakona, na temelju članka 30. Zakona o državljanstvu BiH („Službeni list SR BiH" br. 30/96) koji glasi: „Državljaninom BiH smatra se i lice koje je na dan 6. travnja 1992. godine imalo državljanstvo SFRJ i prebivalište na teritoriju [adresa]". Sukladno članku 4. Zakona o državljanstvu SRBiH ("Službeni list SRBiH", br. 6/65): "Republičko državljanstvo stiče se porijeklom, rođenjem, prirođenjem i prijemom u republičko državljanstvo". Stoga, to što su roditelji tužitelja, u vrijeme njegova rođenja, imali prebivalište u [adresa], da nije bilo pravno relevantno za stjecanje republičkog državljanstva SR BiH. Činjenica formalnog upisa u knjigu državljana u [adresa], da ne znači stjecanje državljanstva SR BiH nego samo jugoslavenskoga državljanstva s obzirom da je člankom 1. Zakona o jugoslovenskom državljanstvu ("Službeni list SFRJ", br. 38/64) propisano: "Za građane Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije postoji jedinstveno jugoslovensko državljanstvo". To da je knjiga državljana u koju je nakon rođenja tužitelj upisan evidencija primarno jugoslavenskih državljana, da potvrđuje i članka 6. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine RH", br. 13/65): "Sticanje i gubitak državljanstva Socijalističke Republike Hrvatske upisuje se u evidenciju jugoslovenskih državljana." Stoga da nije utemeljen pravni zaključak tuženika u kojemu se poziva na članak 1. Pravilnika za izvršenje Zakona o državljanstvu FNRJ ("Službeni list FNRJ", br. 98/46 i 20/51): „Upis u knjigu državljana narodne republike istodobno je i dokaz o državljanstvu FNRJ“. To stoga što da tuženik taj članak tumači izolirano spram drugih članaka istoga Pravilnika pa tako i članka 7.: „U daljem vođenju knjige državljana novorođeni se upisuju po redu prijave u onu knjigu državljana gdje su im upisani roditelji." Stoga da bi po tomu pravilniku tužitelj po rođenju imperativno trebao biti upisan u knjigu državljana gdje su mu upisani roditelji. Čin upisa u knjigu/evidenciju državljana da nema konstitutivan učinak. Bitni da su zakonom propisani uvjeti stjecanja državljanstva - oni iz Zakona o državljanstvu SR BiH koji je u to vrijeme bio na snazi. Tome u prilog da je i stav iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2343/2011 od 11. prosinca 2014.: „Posebno ukazujemo da se hrvatsko državljanstvo, po svim naprijed naznačenim načinima stjecanja državljanstva, nikada ne stječe upisom u knjigu državljana jer upis u evidenciju nije konstitutivan čin stjecanja državljanstva. Upis u evidenciju mora se temeljiti na činjenici stjecanja državljanstva ex lege odnosno po sili zakona ili na aktu nadležnog tijela." Za tužitelja, u vrijeme njegova rođenja i upisa u evidenciju državljana, da nije postojala zakonska osnova za stjecanje državljanstva SR BiH podrijetlom u smislu članaka 5. i 6. tada važećeg Zakona o državljanstvu SR BiH („Službeni list SR BiH" broj 6/65). To stoga što da su njegova oba roditelja hrvatski državljani pa je tužitelju u matičnoj knjizi rođenih upisano samo federalno državljanstvo (ono SFRJ) bez iskazanog republičkog državljanstva. Zato da tužitelj od rođenja do **.**.1992. nije imao republičko državljanstvo bivše Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Stoga da se na nj nije primijenilo članak 28. Zakona o državljanstvu BiH kojim je propisano da je državljanin BiH u smislu tog zakona i osoba koja je po dotadašnjim propisima imala državljanstvo BiH. Drugim riječima: nesporno da je tužitelj upisan u matičnu knjigu rođenih [adresa] te mu je tada upisano jugoslavensko državljanstvo ali mu istovremeno nije upisano državljanstvo BiH koje da, po tada važećim propisima, tužitelj nije niti mogao ni steći. Tako da je tužitelj stekao državljanstvo Bosne i Hercegovine tek 6. travnja 1992. Stoga da je potpuno pogrešan tuženikov stav iz osporenog rješenja; prema kojemu se tužitelju ne može utvrditi hrvatsko državljanstvo jer da je 8. listopada 1991. imao upis u knjizi državljana druge bivše jugoslavenske republike. Posljedično tomu, tuženik da je, osporenim rješenjem, propustio utvrditi da je tužitelj stekao hrvatsko državljanstvo, podrijetlom, prema tada važećim propisima. To jest, po članku 2. tada važećeg Zakona o državljanstvu SR Hrvatske („Narodne novine br.: 13/65") prema kojemu je hrvatsko državljanstvo stjecalo dijete čija su oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo i ako su u vrijeme rođenja djeteta imali prebivalište na području [adresa] a ukoliko nije bio ispunjen koji od navedenih uvjeta, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo ako su se roditelji tako sporazumjeli. Roditelji C i OP, tužitelja da su sporazumno odredili hrvatskim državljaninom te se nikada nisu sporazumjeli da se tužitelju upiše koje drugo državljanstvo. To da proizlazi i iz potpisane i ovjerene njihove Izjave od 16. prosinca 2020. koja je dostavljena prvostupanjskom tijelu. Tu izjavu/ispravu da ni to tijelo ni tuženik nisu ni ispitali ni uzeli u obzir kod rješavanja. Time da su povrijeđene načelne odredbe iz članaka 8. i 9. Zakona o općem upravnom postupku. Roditelje da niti jedno državno tijelo nije bilo pozvalo dati suglasnost. Ni na bilo koji drugi način njihova volja nije bila uzeta u obzir pri upisu državljanstva njihova djeteta (ovdje tužitelja). Stoga da je sasvim logičan bio zaključak/smatranje roditelja da će, s obzirom da su oboje hrvatski državljani, i njihovo dijete biti upisano kao hrvatski državljanin. Tako da tužitelju, zbog očite pogreške državnih tijela, nije upisano hrvatsko državljanstvo. Ta pogreška državnih tijela da ujedno povrjeđuje pravo djeteta zajamčeno člankom 7. Konvencije o pravima djeteta Ujedinjenih naroda kojom je propisano: "… 1. Odmah nakon rođenja dijete mora biti upisano u matične knjige te mu se mora jamčiti pravo na ime, pravo na državljanstvo i, koliko je to moguće, pravo da zna za svoje roditelje i da uživa njihovu skrb." Ova pogreška da ne može ići tužitelju na štetu prema pravnom stavu iz odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske. Zbog svega navedenog, tuženik da je pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na koje da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U suprotnom da bi, osporenim rješenjem, pravilno bio usvojen zahtjev tužitelja za utvrđivanje hrvatskog državljanstva i naknadni upis u knjigu državljana Republike Hrvatske. Slijedom navedenog, tuženik da je u odlučivanju postupio pretjerano formalistički tj. protivno stavu iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-20184/2009 od 13. studenoga 2014. prema kojemu su, s aspekta zaštite ustavnih prava podnositelja ali i s aspekta temeljnih vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske, neprihvatljiva pravna stajališta koja su proizvod mehaničke primjene pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline. Tužitelju da je tako povrijeđeno pravo zajamčeno člankom 9. Ustava Republike Hrvatske, kao i člankom 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima, prema kojemu: „Svatko ima pravo na državljanstvo. Nikome neće samovoljno biti oduzeto državljanstvo niti uskraćeno pravo da promijeni svoje državljanstvo“. Nadalje, Europski sud za ljudska prava u predmetu Slivenko i drugi protiv Latvije, st. 77. te Genovese protiv Malte, st. 30., da je naglasio kako proizvoljno uskraćivanje državljanstva može u određenim okolnostima otvoriti pitanje na temelju članka 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog utjecaja takvog uskraćivanja na privatni život pojedinca. Tuženik da je u odgovoru na tužbu naveo da je već spomenuta Izjava o sporazumu roditelja u pogledu hrvatskog državljanstva njihovog sina (ovdje tužitelja) proturječna tužbenom navodu da roditelji nisu bili pozvani izraziti svoju suglasnost pri upisu podataka o državljanstvu djeteta u matične knjige. Ova tvrdnja tuženika da je potpuno neosnovana te dovodi tužitelja u opasnost da se pred ovim sudom činjenice i dokaze sagleda u krivom svjetlu. Stoga tužitelj ističe da je ta Izjava dana dobrovoljno (bez pozivanja na davanje iste od strane državnih tijela) i u dokaz činjeničnog navoda tužitelja da je volja njegovih roditelja oduvijek bila da se njihovom djetetu upiše hrvatsko državljanstvo. Jasno da njihov izbor nije bio da im dijete ima republičko državljanstvo različito od njihova a i logikom stvari da bi njihov odabir bilo republičko državljanstvo SR Hrvatske. Stoga da naknadnu Izjavu roditelja danu 2020. treba sagledati kao ono što ona i jeste: izjava roditelja dana u kontekstu ovdje predmetnoga postupka. Činjenicu da roditelji nikada nisu bili pozvani na očitovanje o državljanstvu vlastitog djeteta da treba sagledati u kontekstu propusta državnih tijela kojim tužitelju nije upisano hrvatsko državljanstvo. Tuženik da u odgovoru na tužbu ističe i da je pozivanje u tužbi na Konvenciju o pravima djeteta bespredmetno jer da tužitelj nije dijete, kao i na članak 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima jer da tužitelj nije apatrid, budući da ima dva državljanstva. S tim u vezi tužitelj ističe; da se poziva na Konvenciju o pravima djeteta koja jamči pravo djeteta da … „odmah nakon rođenja dijete mora biti upisano u matične knjige te mu se mora jamčiti pravo na ime, pravo na državljanstvo i, koliko je to moguće, pravo da zna za svoje roditelje i da uživa njihovu skrb." te da se na isto poziva s obzirom da je u vrijeme njegova rođenja kada da mu je to pravo povrijeđeno tužitelj bio dijete pa da se na njega primjenjivala Konvencija o pravima djeteta od 20. studenoga 1989. Ovdje predmetni zahtjev da je propušteno razmotriti i po osnovi iz članka 5. stavka 2. Zakona o hrvatskom državljanstvu. Ističe zahtjeve navedene u izreci ove presude.
3. Tuženik, u odgovoru na tužbu i na raspravi, u bitnome, navodi sljedeće. U konkretnome slučaju da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za utvrđivanje hrvatskog državljanstva u svrhu naknadnog upisa u knjigu državljana, propisane člankom 30. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, i to iz razloga navedenih u osporenom rješenju, osnovom podataka spisa predmeta. U provedenom upravnom postupku da je nedvojbeno utvrđeno da su oba tužiteljeva roditelja hrvatski državljani podrijetlom, ali su u vrijeme njegova rođenja imali prebivalište u [adresa], Bosna i Hercegovina. Prema Zakonu o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965., koji je važio u vrijeme tužiteljevog rođenja, prebivalište roditelja na području [adresa] da je bilo jedan od uvjeta da novorođeno dijete stekne hrvatsko republičko državljanstvo. Ujedno da je u provedenom postupku nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj po rođenju upisan u knjigu državljana Matičnog ureda Bihać. U uvjerenju Matičnog ureda Bihać, broj: 07/1-10- 3789/20 od 24. rujna 2020., da se navodi da je tužitelj upisan u knjigu državljana koja se vodi za matično područje [adresa], na str. 1854, pod rednim brojem 18896, za 1974. godinu, kao evidenciju jugoslavenskih državljana uspostavljenu na osnovi Zakona o državljanstvu FNRJ ("Službeni list FNRJ" broj: 54/46, 104/47, 88/48 i 105/48) jer su roditelji, u vrijeme tužiteljevog rođenja, imali prebivalište u [adresa]. Vezano za tužbene navode da je riječ samo o upisu u evidenciju jugoslavenskog državljanstva, ističe se da je od 28. kolovoza 1945., uz savezno (jugoslavensko) državljanstvo, postojalo i republičko državljanstvo. Prestankom postojanja SFRJ, bivša republička državljanstva postala su državljanstva država nastalih na području bivše SFRJ. Budući da se matičar u [adresa] pozvao na evidenciju o državljanstvu, ustrojenu po prvome saveznom Zakonu o državljanstvu FNRJ; tuženik da se, u obrazloženju osporenog rješenja, pozvao na podzakonski akt donesen uz taj zakon: na Pravilnik za izvršenje Zakona o državljanstvu FNRJ ("Službeni list FNRJ" broj 98/46 i 20/51) čiji je članak 1. propisivao da se državljaninom FNRJ smatra svaki državljanin narodne republike, pa da se stoga neće voditi posebna evidencija o državljanima FNRJ, nego će evidencija o državljanima narodne republike biti istodobno i evidencija o državljanima FNRJ, odnosno upis u knjigu državljana narodne republike istodobno je dokaz o državljanstvu FNRJ. Stoga da, suprotno tužbenim navodima, nije postojala evidencija samo o jugoslavenskom državljanstvu, već je upis u knjigu državljana na području određene republike ujedno značio upis: i republičkog državljanstva te republike i saveznog (jugoslavenskog) državljanstva. To da je upis u knjizi državljana u vrijeme tužiteljevog rođenja predstavljao jedinstveni upis jugoslavenskog i republičkog državljanstva, da proizlazi i iz (tužbom citiranog) članka 6. Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965.: "Sticanje i gubitak državljanstva SR Hrvatske upisuje se u evidenciju jugoslavenskih državljana". Prema podacima uvjerenja o državljanstvu Bosne i Hercegovine, broj: 07/1-10-43272/2022. od 21. prosinca 2022., tužitelj da je državljanin Bosne i Hercegovine a to uvjerenje da je izdano na temelju podataka iz matice rođenih za mjesto [adresa], str. 8, redni broj 1760, godina 1974. No iz preslike stranice matice rođenih, u kojoj je upisana činjenica tužiteljevog rođenja, da proizlazi da je u rubrici državljanstva bilo upisano samo jugoslavensko državljanstvo, bez ikakve naknadne bilješke u vezi stjecanja državljanstva Bosne i Hercegovine sukladno članku 30. Zakona o državljanstvu Bosne i Hercegovine, na koji se tužitelj poziva. Jednaka situacija da je bila i na području tadašnje SR Hrvatske: do donošenja Zakona o matičnim knjigama („Narodne novine" broj 54/74) i provedbenog propisa - Uputstva o vođenju matičnih knjiga („Narodne novine" broj 47/75), u maticu rođenih da se nije upisivao podatak o republičkom državljanstvu novorođenog djeteta već samo podatak o jugoslavenskom državljanstvu. Stoga da je, u jednome razdoblju tijekom 1970-ih, bilo niz slučajeva da je novorođeno dijete upisano u knjigu državljana na području SR Hrvatske, prema mjestu prebivališta roditelja, a da mu nijedan roditelj nije imao državljanstvo SR Hrvatske. Ako je taj i takav upis u knjizi državljana bio izvršen do 1. ožujka 1978., toj osobi da se izdavala/izdaje domovnica - dokaz o hrvatskom državljanstvu (članak 18. stavak 1. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o državljanstvu, obrascu i cijeni obrasca domovnice, "Narodne novine", broj 113/16 i 9/17) iako je u matici rođenih bio upisan samo podatak o jugoslavenskom državljanstvu. Stoga da, matičar u Republici Hrvatskoj, ne tvrdi, kao matičar u [adresa], da upis u knjizi državljana, izvršen u tomu razdoblju, predstavlja samo upis jugoslavenskog državljanstva. Iz dugogodišnje prakse utvrđivanja hrvatskog državljanstva, tuženiku da je poznato da je slučajeva kao ovaj tužiteljev (vrijeme važenja Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965., oba roditelja hrvatski državljani, ali im je prebivalište bilo u drugoj republici u kojoj je novorođeno dijete upisano u knjigu državljana) bilo niz na području bivše Jugoslavije, naročito u SR Srbiji i SR Bosni i Hercegovini. Sve te osobe da su prilagale zahtjevu za utvrđivanje hrvatskog državljanstva uvjerenja o državljanstvu sadašnje Republike Srbije odnosno Bosne i Hercegovine, izdano temeljem podataka iz knjige državljana, sukladno podacima iz upisa izvršenog po rođenju. Međutim, u ovom tužiteljevom slučaju, odjednom da se iznosi novu tezu/tvrdnju da je to samo upis jugoslavenskog državljanstva. Stoga da je tuženik u spis dostavljen uz odgovor na tužbu uložio i tri (anonimizirana) primjera uvjerenja o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Za osobe koje su također odbijene sa istovrsnim zahtjevima kod identičnog činjeničnoga stanja kao kod tužitelja (oba roditelja hrvatski državljani, prebivalište u [adresa], vrijeme važenja republičkih zakona SR BiH i SR Hrvatske iz 1965.). Ta uvjerenja o državljanstvu Bosne i Hercegovine da su izdana na temelju podataka iz upisa u knjigu državljana, izvršenih po njihovom rođenju u [adresa] i [adresa]. Isti da su, naravno, predstavljali jedinstveni upis i jugoslavenskog i republičkog državljanstva Bosne i Hercegovine. Stoga se tuženik pita: Zašto i u tim slučajevima matičar nije tvrdio da je to samo upis jugoslavenskog državljanstva? Zašto su ta tri uvjerenja o državljanstvu izdana na temelju podataka iz knjige državljana dok je tužiteljevo izdano na temelju podataka matice rođenih? Suprotno tužbenim tvrdnjama, za svaku stranku Zakon o hrvatskom državljanstvu da se ima tumačiti jednako i da ne može o izdvojenom tumačenju određenog matičara u [adresa] ovisiti hoće li se osoba naknadno upisati u knjigu državljana Republike Hrvatske; jer da je evidentno tumačenje toga matičara u ovome slučaju sasvim suprotno dosadašnjoj ustavnosudskoj i upravnosudskoj praksi utvrđivanja hrvatskog državljanstva. U knjigu državljana da se podatak o republičkom državljanstvu počeo upisivati od donošenja Zakona o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/77) i Pravilnika o načinu vođenja evidencije, obrascu za vođenje evidencije i obrascu uvjerenja o državljanstvu ("Narodne novine" broj 7/78 i 42/81) kada se dijete moglo upisati u knjigu državljana na području Hrvatske s podatkom o drugom republičkom državljanstvu, ovisno o državljanskom statusu roditelja. U tužbi navedena Odluka Ustavnog suda RH broj U-III-2343/2011 od 11. prosinca 2014. da se odnosi na tadašnji način vođenja evidencije o državljanstvu a ne na ovdje relevantno vrijeme važenja Zakona o državljanstvu SR Hrvatske iz 1965. Ta odluka da se odnosi na ispravak pogrešno upisanog podatka o državljanstvu SR Hrvatske u matici rođenih za osobu rođenu 1981. u Hrvatskoj kojoj nijedan roditelj nije imao hrvatsko republičko državljanstvo. Vezano za tužbeni navod da prvostupanjsko tijelo i tuženik nisu preispitali ovjerene izjave tužiteljevih roditelja da su se oni sporazumjeli da mu se upiše hrvatsko državljanstvo, u osporenom rješenju da je navedeno da Matični ured Bihać ne raspolaže arhivom matice rođenih pa da se ne može izvršiti uvid u spis upisa činjenice tužiteljevog rođenja pa tako ni provjeriti tvrdnju roditelja iz navedene izjave, a na preslici stranice matice rođenih Matičnog ureda Bihać, na kojoj je je upisana činjenica tužiteljevog rođenja, da ne postoji nikakva zabilješka o sporazumu roditelja, niti ikakvi naknadni upis u vezi njegovog državljanstva. Izjava o sporazumu roditelja u pogledu hrvatskog državljanstva njihovog sina (ovdje tužitelja), da proturječi tužbenom navodu da roditelji nisu bili pozvani izraziti svoju suglasnost/volju kod upisa podatka o državljanstvu djeteta u matične knjige. Tu da je riječ o naknadno danoj izjavi, za potrebe ovdje predmetnoga upravnog postupka; a navedeni zakonski uvjet da ima u vidu izjavu/sporazum roditelja u trenutku rođenja tužitelja. Bespredmetno da je tužbeno pozivanje na Konvenciju o pravima djeteta jer da tužitelj nije dijete; kao i na članak 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima jer da tužitelj nije apatrid jer ima dva državljanstva. Pravilnost i zakonitost upisa osobe u evidencije državljanstva neke druge bivše jugoslavenske republike, da ne mogu preispitivati tijela Republike Hrvatske, koji pravni stava da je zauzetom u više presuda Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (npr. presuda broj Usž-2770/20-2 od 21. listopada 2020.). Zbog navedenog da tužiteljevi prigovori nisu doveli u sumnju zakonitost osporenog rješenja (činjeničnu i pravnu pravilnost i potpunost njime danih razloga) pa se predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva.
4. U ovome sporu, kojega je predmet ocjena zakonitosti osporenog rješenja, dostavljanjem navedenih podnesaka, te održavanjem javne rasprave 13. ožujka 2025. u prisutnosti tužitelja i zamjenika njegove uvodno imenovane opunomoćenice odvjetnika Tadiše Miloševića te uvodno imenovane zastupnice tuženika, strankama je omogućeno izjašnjavanje o zahtjevima i navodima druge stranke te svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovoga spora; shodno članku 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24; dalje ZUS) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju članka 169. stavka 1. toga zakona.
5. Ovaj sud je u ovome sporu izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju spisa ovoga spora i spisa predmetnoga upravnog postupka u kojemu je doneseno osporeno rješenje a koji spis je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu. U tomu, na raspravi čitanom, spisu predmetnoga upravnog postupka su i gore navedena tri anonimizirana bosansko-hercegovačka uvjerenja o državljanstvu za druge osobe. Za ta je tri uvjerenja, podneskom od 27. ožujka 2024., tužitelj zatražio da mu se dostave na očitovanje. Sud mu ta uvjerenja nije dostavio jer sud u upravnom sporu strankama ne dostavlja po tuženiku dostavljen spis upravnog postupka. No cijeli taj spis (pa tako i u nj uložena navedena uvjerenja) je u dokazne svrhe čitan na raspravi u ovome sporu, kako je to već prethodno navedeno. Na toj raspravi su bili prisutni tužitelj sa zamjenikom njegova opunomoćenika pa je, tako i tada, tužitelju omogućeno očitovanje na navedena uvjerenja.
6. Nisu izvedeni ostali po tužitelju predloženi dokazi: saslušanjem tužitelja, tužiteljevih roditelja i matičara Matičnog ureda Bihać, Bosna i Hercegovina koji je izdao odn. potpisao isprave odn. dokaze uložene u spis tuženika i priložene tužbi. Izvođenje tih dokaza bilo je suvišno s obzirom na predmet ovoga spora i navedene izvedene dokaze.
7. Tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. Člankom 30. stavkom 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu ("Narodne novine" br. 53/91., 70/91., 28/92., 113/93., 4/94., 130/11., 110/15., 102/19., 138/21., dalje: ZHD) je propisano da se hrvatskim državljaninom smatra osoba koja je to svojstvo stekla po propisima važećim do dana stupanja na snagu ovoga zakona.
9. To jest, do 8. listopada 1991. Do tada je bilo na snazi zakonodavstvo o državljanstvu SFRJ i pojedinih socijalističkih republika. Zasnivalo se na načelima: međusobne isključivosti državljanstava socijalističkih republika (moglo se imati državljanstvo samo jedne socijalističke republike) i supsidijarnosti saveznog državljanstva (ono je po stjecanju, prestanku i evidenciji bilo nesamostalno tj. ovisno o stjecanju, prestanku i evidenciji državljanstva pojedinih socijalističkih republika).
10. Stoga je državljanstvo druge socijalističke republike (različite od Hrvatske) do 8. listopada 1991. bilo pravna zapreka za stjecanje hrvatskog državljanstva. U tomu smislu se, citiranom osnovom iz članka 30. stavka 1. ZHD, ne može utvrditi stjecanje hrvatskoga državljanstva osobi koja je do 8. listopada 1991. stekla državljanstvo neke druge (od Hrvatske različite) tadašnje socijalističke republike u sastavu tadašnje SFRJ.
11. Budući da je tužitelj rođen **.**.1974., u svrhu utvrđivanja hrvatskog državljanstva se primjenjuje tada važeći Zakon o državljanstvu SR Hrvatske ("Narodne novine", broj: 13/65). Prema članku 2. toga zakona, hrvatsko državljanstvo podrijetlom stjecalo je dijete čija su oba roditelja imala hrvatsko državljanstvo i ako su u vrijeme rođenja djeteta imali prebivalište na području [adresa]. Ukoliko nije bio ispunjen koji od navedenih uvjeta, dijete je stjecalo hrvatsko državljanstvo ako su se roditelji tako sporazumjeli.
12. Nije sporno da je tužitelj rođen 1974. u [adresa], tadašnja SR BiH, gdje su tada imali prebivalište njegovi roditelji koji su (oboje) bili državljani SRH.
13. Nije sporno ni to da je nadležno tijelo SR BiH tužitelja po rođenju upisalo u knjigu državljana koju je to tijelo tada vodilo.
14. Sporan je značaj toga upisa: Je li to bio upis tadašnjega saveznoga/jugoslavenskoga državljanstva i/ili državljanstva SR BiH?
15. Tuženik u osporenom rješenju obrazlaže i u ovome sporu tvrdi: to je upis tadašnjega državljanstva SR BiH (a time ujedno i saveznoga/jugoslavenskoga državljanstva).
Upravo u smislu već spomenute supsidijarnosti saveznog jugoslavenskog državljanstva: saveznim se državljaninom smatrao svaki državljanin neke narodne (kasnije socijalističke) republike u sastavu jugoslavenske federacije pa se nije vodilo evidenciju saveznog državljanstva nego su evidencije državljana narodnih (kasnije socijalističkih) republika bile ujedno i evidencija saveznog državljanstva.
16. Tužitelj, suprotno tomu, u ovome sporu tvrdi: to je upis (samo) tadašnjega saveznoga/jugoslavenskoga državljanstva (ne i državljanstva SR BiH).
Poziva se na (u spis upravnog postupka i spis ovoga spora uložena) uvjerenja matičara u [adresa] te Uvjerenja o državljanstvu BiH za tužitelja sa izvodom iz Matične knjige rođenih za tužitelja (sve na listovima 19-25 spisa ovoga spora). U tim uvjerenjima matičar u [adresa] u bitnome i izrijekom navodi da tužitelj prema tada važećim zakonskim propisima o državljanstvu SR BiH nije mogao steći (pa onda ni upisati) državljanstvo SR BiH jer su oba tužiteljeva roditelja bili državljani SRH koji su u trenutku tužiteljeva rođenja imali prebivalište u [adresa], SR BiH gdje se tužitelj rodio. Zato i tada da su nadležna tijela SR BiH upisala samo savezno/jugoslavensko državljanstvo tužitelju koji (zbog neispunjavanja za to propisanih zakonskih uvjeta) nije mogao steći (pa stoga ni upisati) tadašnje državljanstvo SR BiH. Državljanstvo BiH tužitelj da je stekao naknadno: ex lege, na dan 6. travnja 1992., osnovom državljanstva SFRJ i prebivališta na teritoriju [adresa] na taj dan. Dakle, nakon 8. listopada 1991. Stoga da mu to i takvo stjecanje toga državljanstva nije zapreka da ga se po ovdje predmetnome njegovu zahtjevu utvrdi hrvatskim državljaninom po gore citiranoj osnovi iz članka 30. stavka 1. ZHD.
17. Ovo tužiteljevo tumačenje upisa tužitelja po tadašnjem nadležnom tijelu SR BiH u knjigu državljana po tužiteljevu rođenju, ovaj sud ocjenjuje činjenično odn. dokazno i pravno neutemeljenim zbog sljedećih razloga.
18. Naime, tužitelj je, u dokaz tužiteljeva državljanstva BiH, priložio Uvjerenje od 21. prosinca 2022. nadležnog upravnog tijela Grada Bihaća, BiH, da je tužitelj državljanin BiH i Federacije BiH (na listu 21 spisa ovoga spora, a i u spisu predmetnoga upravnog postupka). U tomu se uvjerenju navodi da je izdano na osnovi podataka Matične knjige rođenih, za [adresa], strana 8, redni broj 1760, godina 1974.
19. Nadalje, tužitelj je dostavio i navedeni upis iz Matične knjige rođenih za koji se u navedenome uvjerenju navodi da je to uvjerenje izdano baš na osnovi podataka toga upisa: upis u Matičnu knjigu rođenih, za [adresa], strana 8, redni broj 1760, godina 1974. (na listu 24 spisa ovoga spora, a i u spisu predmetnoga upravnog postupka).
20. U tomu uvjerenju, koje je službeno posvjedočenje činjenice da je tužitelj državljanin BIH, navodi se da je izdano baš na osnovi podataka toga upisa.
21. No u podacima toga upisa nigdje nema upisanog podataka državljanstva BiH za tužitelja. Ni u glavnome upisu. Ni u rubrici za naknadne upise.
22. Upisano je jedino jugoslavensko državljanstvo obaju tužiteljevih roditelja. Tada se za roditelje u Maticu rođenih u SR BiH nije upisivalo republičko državljanstvo. To se navodi u dopisu Matičnog ureda Bihać od 21. prosinca 2022. (list 22-23 spisa ovoga spora a i u spisu predmetnoga upravnog postupka).
23. Slijedi da, u javnoj evidenciji (matična knjiga rođenih) za koju se u tomu uvjerenju navodi da je izdano osnovom podataka te javne evidencije (matične knjige rođenih), naprosto nema (naknadnoga) upisa stjecanja državljanstva BiH za tužitelja po navedenoj zakonskoj osnovi naknadnog stjecanja na koju se tužitelj poziva (ex lege, na dan 6. travnja 1992., osnovom državljanstva SFRJ i prebivališta na teritoriju [adresa] na taj dan: članak 30. Zakona o državljanstvu BiH, SL RBIH br. 30/96).
24. Stoga to uvjerenje ovaj sud ne može prihvatiti u dokaz da bi državljanstvo BiH tužitelj stekao naknadno (odn. nakon 8. listopada 1991.) pa da to stoga nije zapreka zahtijevanom utvrđenju tužitelja hrvatskim državljaninom. Tim više što među strankama nije sporno da je po rođenju tužitelj upisan u knjigu državljana za matično područje [adresa] na stranic 1854, redni broj 18896 za 1974. godinu (Uvjerenje Matičnog ureda Bihać od 24. rujna 2020. - na listu 19 spisa ovoga spora, a i u spisu predmetnoga upravnog postupka). Naime, pravilno se, u gore izloženim navodima tuženika, pozivom na tada važeće pravne propise (članak 1. Pravilnika za izvršenje Zakona o državljanstvu FNRJ, SL FNRJ 98/46 i 20/51), tvrdi da je supsidijarnost saveznog jugoslavenskog državljanstva vrijedila još od 1945. kada je u Drugoj Jugoslaviji uvedeno razlikovanje republičkih državljanstava od saveznoga državljanstva: saveznim se državljaninom smatrao svaki državljanin neke narodne (kasnije socijalističke) republike u sastavu jugoslavenske federacije pa se nije vodilo evidenciju saveznog državljanstva nego su evidencije državljana narodnih (kasnije socijalističkih) republika bile ujedno i evidencija saveznog državljanstva. Stoga s pravom tuženik ističe da nemaju pravnoga uporišta tužiteljeve tvrdnje da je riječ o upisu (samo) tadašnjega saveznoga/jugoslavenskoga državljanstva (ne i državljanstva SR BiH).
25. Iz prethodno navedenog proizlazi da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno i obrazloženo da je tužitelj, za postojanja SFRJ (tj. do 8. listopada 1991.) upisan u knjigu državljana druge (od Hrvatske različite) republike u sastavu bivše SFRJ (BiH).
26. Glede tužiteljevih tvrdnji da se tu radilo o greški javnopravnih tijela koja tužitelju ne može ići na štetu jer da tužitelj nedvojbeno nije ispunjavao uvjete tada važećeg zakonodavstva za stjecanje republičkog državljanstva BiH, navesti je da zakonitost upisa tužitelja u evidenciju državljanstva BiH ne može biti predmet postupka u Republici Hrvatskoj (tako i u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2770/20-2 od 21. listopada 2020.). Stoga je, činjenica toga upisa, a kod ranije pravno propisane međusobne isključivosti republičkih državljanstva u bivšoj SFRJ, zapreka zahtijevanom utvrđenju tužitelja hrvatskim državljaninom. U takvim činjeničnim i pravnim okolnostima, ne može dovesti do drukčijeg rješavanja od onoga iz osporenog rješenja, u ovdje predmetnom upravnom postupku dana izjava tužiteljevih roditelja na koju se tužitelj poziva u gore izloženim navodima koje je iznio tijekom ovoga spora.
27. U odnosu na tvrdnju tužitelja da je njegov ovdje predmetni zahtjev propušteno razmotriti po osnovi iz članka 5. stavak 2. ZHD, navesti je da taj zahtjev nije stavljen po toj zakonskoj osnovi primjeni koje ionako nema mjesta jer je tužitelj rođen prije stupanja na snagu ZHD tj. prije 8. listopada 1991. (u tomu smislu, i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1758/23 od 30. listopada 2024. te u presudi Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj Usž-2976/23-2 od 5. veljače 2024.).
28. S pravom tuženik, za tužiteljev prigovor povrede prava na državljanstvo iz članka 9. Ustava RH i članka 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima, tvrdi da je neosnovan jer tužitelj nije apatrid budući da među strankama nije sporno da tužitelj nesporno ima dva državljanstva (Srbije i BiH).
29. Tužiteljev prigovor da mu je u vrijeme njegova rođenja povrijeđeno pravo iz Konvencije o pravima djeteta jer da je tužitelj kada mu je to pravo bilo povrijeđeno bio dijete pa da se stoga na nj primjenjivala ta konvencija (list 34 spisa ovoga spora); neosnovan je samim "razlogom vremena" (lat. ratione temporis) s obzirom da je ta konvencija donesena 1989. dok je tužitelj rođen 1974.
30. Zbog svega prethodno navedenog je osporeno rješenje ocijenjeno zakonitim pa je izrekom presude tužbeni zahtjev za poništenje toga rješenja odbijen kao neosnovan (članak 116. stavak 1. ZUS-a) čime je tužitelj izgubio ovaj spor pa je izrekom odlučeno da ga se odbija i sa zahtjevom za naknadu troška ovoga spora (članka 147. stavak 1. ZUS-a).
U Splitu 14. travnja 2025.
SUDAC
Milan Franić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude, dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana dostave, putem ovoga sud, u 4 primjerka, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
- opun. tužitelja uz zapisnik o objavi
- tuženiku uz zapisnik o objavi
- u spis pa u kal. 50 dana
